Da li je atom najsitinija čestica? Ma i on se satoji od elektrona, protona i neutrona. Malo li je. On je takav da može da se veže, čini veze, koalicije, udruženja šta li već?

Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom.
Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani.
Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa.
Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.

U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on.
Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“.
Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.

Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom  jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe.
Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.

„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok.
„Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan.
Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem.
Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.

Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave.
„Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.

Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen.
„Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao.
„Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju.
„Stvarno ne znam.“
„Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan.
Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice.
„Pucaj.“-rekoh.

Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima.
Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.

Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči.
„Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju.
Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.

„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi.
Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda.
„Prošla?“-upitah.
„Pssssst.“
Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.

„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“.
„Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.

„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje.
„Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo.
„To je ono najgore.“-reče mi.
„Sad mi je tek jasno.“

Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.

Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena.
„Šta ima komšija?“-upitala me je.
Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran.
„Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.


Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.