mandrak72

Plavi mercedesov kombi lagano je gutao kilometre. Još jedan radni dan u šihtarici za Budimira bio je na izmaku. Povremeno bi zastajao na ugovorenim mjestima gdje je vršio preuzimanje mlijeka za malu imenom, ali veliku firmu iz susjednog grada.

Budimir je već par godina vozio naizmjenično kombi i TAM-ov kamion dotične firme za otkup mlijeka po okolnim selima grada u kojem je živio. Navikao se na posao. Bio je omiljen kako kod domaćina tako i kod mljekarica još nekako više. Njegovi srdačni susreti sa proivođačima mlijeka rezultovali su tim da su mu neki od njih povremeno kao miloštu davali mlijeko, sir i ostale mliječna proizvode. Ispočetka je odbijao ponuđene poklone, ali s vremenom stekao je njihovo povjerenje te je uvidio da se oni njemu na taj način odužuju za redoviti otkup.

Njegova supruga Stanimirka posebno bi se obradovala vrsnim domaćim mliječnim prerađevinama, što se očitovalo na njenim rumenim obraščćićima koje je Budimir ponekad volio onako da štipne da bi mu se činilo da će prsnuti. Zdrava Stanimirka upravo zbog mlijeka nije imala nikakvih problema sa viškom kilograma za razliku od njene sestre Stojadinke rastom niže i oblije ljepotice stalno sumnjičave i ljubomorne ali srcem dobre osobe.

Viđao je Budimir i drugu stranu medalje. Pojedini proizvođači mlijeka bili su neuredni te je uspijevao na neki način da ih odvrati od toga da mu daju mlijeko ili sireve, pa čak je uspijevao da ih nagovori da podignu nivo higijene mlijeka za otkup tako da ih ne uvrijedi već da to shvate kao preporuku.

Budimir je volio hranu. Svakodnevno bi po završetku radnog vremena prepuštao se čarima domaće kuhinje koju je njegova Stanimirka prpiremala s ljubavlju. Znala je šta voli da jede, te se nikad nije snebivala da mu izađe u susuret s hranom.

Tako je bilo i danas. Stanimirka je pripremala sarmu. Cijela kuća odisala je mirisom sarme dok se krčakala na petom spratu stambene zgrade. Malo po malo bacila bi pogled na parkiralište ispod zgrade da vidi stiže li joj Budimir. Bila je tačna kao sat sa kukavicom. Malo malo izvirila bi na prozor uvijek u istim intervalima. Po njoj su željezničari navijali satove, a otpravnici vozova upućivali vozove po rasporedu.

"Budimir samo što nije stigao. Voz za Dobrljin može da krene. Svi kondukteri i dva putnika su na svojim mjestima."-reče Simeon i snažnim duvanjem u pištaljku dade znak za polazak voza i u zadnjem trenutku primjeti revizora karata kako se hvata za voz koji je već krenuo.

Ali Budimira nije bilo. Kasnio je.

Stanimirka sa vrelog šporeta ukloni pripremljenu i mesom bogatu sarmu.

Zvono na vratima je prekide.

"To je on. To je on."-potrča prema vratima gotovo lomeći noge pod sobom.

Pri tom  je zapela za akavrijum te iz njega prosula gotovo polovicu vode.

Kad je otvorila vrata na vratima je stajala njena najbolja prijateljica Stevanija. Pobožno i strahu sklono čeljade. Znala je gotovo sve šta je dobro za svaku situaciju.

"Zdravo Stanka."-pozdravi Stanimirku i pored nje šmugnu kroz mali hodnik u dnevni boravak.

"Zdravo."-Stanimirka pozdravi i pođe za njom.

"Ne bi ja tebi smetala, ali imam nešto veliko. Znaš evo danas sam dobila malo tijesta od Sofije. Osveštanog na padinama Tibeta lično od Dalaj Salame. Ovo se tijesto prenosi dalje i uvijek dijeli sa dobrim ljudima koji od njega treba da otkinu komadić zamijese tijesto za sebe i da ostatak tijesta proslijede dalje.  Pa ja reko da ne bi bilo zgorega da svome Budimiru napraviš. Znaš on je stalno na točkovima pa da ga sreća prati."-u dahu izdeklamova Stevanija kao da joj otkriva tajnu Atlantide ili u najmanju ruku povjerljivi razgovor koji su vodili Simma Gemišt i njegov kum zvani Glavati Kum na Ušću.

U ruci joj se nađe komadić tijesta zamotan u najlon vrećicu Delta Maxi-ja na kojoj je jasnim slovima pisalo da je biorazgradiv materijal od kojeg je napravljena vrećica.

"Znaš kažu da je neka Grkinja koja je čekala na posao 36 godina istog dana dobila posao čim je spremila pecivo od njega, a njena najbolja prijateljica kojoj je dala komadić tijesta toga dana uspjela je naći mjesto u autobusu gradskog prevoza. A jedan Turčin iz Anadolije ponovo je dobio svoju pravu boju brkova. Domaćica iz Kinšase taj je dan nahranila svo troje svoje djece i opet joj ostalo peciva za večeru. Kažem ti čuda se događaju. A i ti sestro. Ne radiš. Možda se zaposliš, kod frizerke preko reda dođeš do frizure. Ajde ajde uzmi šta gledaš. Misli tvoja Stevanija na vas."-tutnu ti ona Stanimirki ukislo tijesto u već pomenutoj vrećici.

Stanimirka se nije ni snašla, a Stevanija je bila na odlasku.

Stanimirka je dugo prevrtala pomenuti komad svježeg ukislog tijesta od kojeg je trebalo da napravi pecivo.

Voljela je ona svoga Budimira. Za njega bi učiinila sve. Za njegovu sreću još više te se dade na pravljenje peciva baš onako kao je posavjetova Stevanija. Čim je pecivo bilo u rerni telefen je već bio u njoj ruci.

"Halo Stojadinka. Stanimirka tvoja na telefonu. Imam nešto za tebe i tvojega muža. Znaš ti svoga muža jel voliš svim srce. Eto, onda imam pravu stvar za tebe."- i natenane joj ispriča sve za tijesto i pecivo. I za Duljaja Ciklamu i Tibet.

"Veliš dobro je. Kažeš da je jedan električar pao sa stuba u Egiptu i provalio u grobnicu i silno blago našao."-ponavljala je Stevanija za njom.

"Jest , jest. A neki Eskim koji je godinama muku mučio sa išijasom nakon toga na nagradnoj igri dobio alfa peć za etažno grijanje. Bračni par iz Lahorea vikend za dvije osobe na paliću. A neki Meseršmit je uspio prodati golfa dvojku."-Stanimirka je nabrajala sve što je znala o neobinim svojstvima tijesta posvećenog na Tibetu.

"Izvini, osjećam da mi pecivo miriši, a evo i moga Bude na vratima."-završi razgovor te se krenu prema vratima iaz kojih je već čekao njen Budimir.

Budimirova duga kosa, talasasta bila je vezana u rep, a tek nekoliko malih pramenova pružalo se preko čela. Jednom rukom skloni mu pramenove te ga poljubi tako da se u stubištzu par tenutaka osjećao vakum. To su posebno osjetile komšije sa trećag sprata dok su uzaludno pokušavali da otvore svoja vrata od stana u stubištu.

"Hajde srećo. Hajde Budimire. Hajde malo se raskomoti, presvuci i operi truke dok ja tebi serviram ručak."-vrijedne i marljive Stanimirkine ruke činila su već dobra djela oko kuhinje.

"Vidim prosula si vodu iz akvarijuma."-Stanimirka je već kupila prosutu vodu po pločicama.

"A malo."-nastavi ona sa radom.

"Ajde dok ti pripremiš jelo ja ću zamijeniti vodu u zamućenom akvarijumu."-prihvati se Budimir posla.

Gumeno  crijevo već je bilo u akvarijumu, a plastični lavor ispod njega. Budimir snažno povuče vodu iz crijeva. Istovremeno u ustima osjeti bljutavu tekućinu koja za tren posla ispuni grlo.

Istovremeno dva mlaza tečnosti jedan mlaz  iz gumenog crijeva drugi iz Budimirovih usta zapljusnu lavor.

"Fuj. Fuj."-pljuckao je Budimir nastojeći povratiti dah.

Bljutavi okus prljave i zamućene akvarijumske vode jedva mu je dao da se povrati. Crvenih očiju poput davljenika još dugo se borio za zrak. Nakon par minuta sav znojav sjedio je na podu pored akvarijuma.

"Umalo se ne udavih u vlastotoj kući."-objašnjavao je svojoj s kilažom manjom ali sa apetitom boljoj polovini.

Sjeo je Budimir za stol. Velikim zalogajima gutao je tople i ukusne zalogaje sarme.

"Odlično, odlično."-hvalio je vrijedne Stanimirkine ruke.

Komad po komad peciva nestajao je u njegovim ustima.

"Otkud ti ovo pecivo? Nije loše, nije loše."-mrmljao je dok se gušio zalogajima hrane.

"Osveštano. S Tibeta. Lično ga je svojim rukama osveštao Dilajla Sjajima. Eto izdaleka stiglo i do Stevanije. Ona mi ga donese za sreću."-Stanimirka ispriča Budimiru put ukislog tijesta koji je išao od ruke do ruke s dalekog i usnulog Tibeta.

Istovremeno sa tim saznanjem Budimiru inače negadljivom na hranu sva sažvakana hrana pođe da se vraća istim putem kuda je silazila prema želudcu. Jedan dio hrane činilo mu se da je pošao kroz nos.

U dva skoka bio je već u WC-u. Povraćao je čitavu vječnost činilo mu se. Drugi šok u par minuta učinio ga je nemoćnim i slabim. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. U roku od nekih dvdesetak minuta dva puta je bio u situaciji da se uguši u vlastitoj kući.

"Kakva luda sreća."-pomisli Budimir.

"Sreća. Stevanija hvala ti do neba. "-mislila je u sebi Stanimirka.

Da li je sreća pored nas u svakom momentu ne znam, ali toliko sreće u jednom danu umalo nije bilo previše za Budimira. Da li je taj dan sreća bila u domu Panjkovića prosudite sami.


Pozdravlja Vas mandrak72, nasumično izabarani i ovlašteni autor memoara jednog Budimira.