Srećko Spasić(46), livničar iz Smoljana Donjih jutros je u ranim jutarnjim časovima izašao iz recesije. Ovaj nesvakidašnji događaj na našim prostorima privukao je veliko zanimanje kako naše tako i svjestke javnosti.
U 8:42 časova jutros na šalteru Uni Credit banke veliki broj iznenađenih klijenata pomenute banke prisustvovao je ovom događaju. Nakon što je poništio minus na kreditnoj kartici prostorijom se prolomio aplauz. Uslijedila su uzajamna čestitanja i suze radosnice koje Srećko Spasić nije mogao sakriti.
„Ovaj dan sam čekao petnaest godina.“-vidno uzbuđeni Srećko nije mogao sakriti suze.
„Počelo je gotovo naivno. Uzeo sam samo cipele na četri rate. Sve ostalo je već istorija. Minus je svakodnevno rastao. Ušao sam tri plate u minus, uzeo nenamjenski kredit da izmirim minus, njega sam peglao reprogramom od koga je trebalo da olakšam njegovo vraćanje. I tako sve do danas.“
Na pitanje kako je pronašao spasonosno rješenje Srećko je izjavio kako se sjetio matematike i osnovnih operacija sabiranja i oduzimanja.
„Nije bilo druge rekao sam sebi. Saberi se čovječe dok ti sve ne oduzmu.“
Ovaj događaj je izazavao pažnju čelnika Evropske Unije koji dugo već kubure sa dužničkom krizom. Najavili su dolazak u Smoljane Donje u pokušaju da uz iskustva Srećka Spasića pomognu posrnuloj zajednici. Zbog animoziteta prema Srbiji Angela Merkel poslaće kao predstavnika Lotara Mateusa bivšeg supruga Marijane Mateus i trenera Partizana koji još uvijek ima svojih simpatizera na ovim prostorima.
Da li je ovaj pojedinačni slučaj ipak svjetlo na kraju tunela? Vidi li se kraja dužničkoj krizi? U svakom slučaju namjera Premijera da u sastav Vlade uđe Srećko Spasić livničar svakako ohrabruje. Ohrabruje i činjenica da čelnici Evrospke unije imaju šta da nauče i od nas. Kao što kaže naša stara uzrečica „U se i u svoje kljuse.“
Pozdravlja Vas mandrak72, dekung mešter i šrafciger baja iz kraja
[ Smijehom protiv uroka
]
03 Decembar, 2011 19:03
[ Smijehom protiv uroka
]
28 Novembar, 2011 11:56
Rade Z. bio je poznat liječnicima širom regiona. Njegovu sklonost ka bolestima nije zabilježila niti jedna medicinska enciklopedija. Opsesija za stalnim liječničkim nadzorom bile je velika.
Rade, plavokosi pedesetogodišnjak rumenog lica bilo je lice koje ste mogli sresti svakodnevno a da ne primjetite da ste ga sreli. Tek pažljiviji pogled i posmatranje njegova lica moglo je neke stvari dati naslutiti o njemu. Tako je i bilo kad sam ga prvi put spazio u čekaonici ispred porodičnog ljekara. Obično mnogo ne pridajem pažnje na prisutne pacijente osim ako ne ugrožavaju moj ugovoreni tremin kod liječnika porodične medicine. Ali,...
Rade je mirno sjedio toga dana u čekaonici sve dok se nisu sreli naši pogledi. Od tog momenta u Radi kao da je nešto prepuklo. Oborio bi pogled i odmahivao glavom, povremeno dižući pogled prema plafonu čekaonice, a potom nervozno spuštajući pogled na ručni časovnik i vrijeme. Čak sam bio dojma da kad bi ga pitao koliko je časova da ne bi bio u mogućnosti ni približno da pogodi vrijeme. Bio je to pogled prepun rituala koji kao da je htio da kaže „šta rade ti doktori, čekaju da odapnem u hodniku, pa neka, neka se i to priča gradom, taj i taj umro čekajući na doktore“.
„E moj Rade.“-bolno i tiho uzdahnu Rade u čekaonici čekajući „svetu smrt“ čitajući sa usana saznah. Usput je pokupio sav reklamni materijal o novim lijekovima koji je više gledao iz znatiželje nego što je i bio zainteresovan.
„Dok se vi nakanite raditi neće biti Rade“,odmahivao je glavom kao neposlušno magare,“nema meni života.“-kukumavčio je je u sebi ponovo pogledavajući na časovnik kao da je u pitanju štoperica kojom odbrojava dane. Tražio je ma kakav način da zapodjene razgovor sa mnom, ali nisam se dao. Što je najvažnije primjetio je da sam vidio da ima časovnik te ne bi bilo smisla pitati me za vrijeme, a poslije sve ostalo. Ko sam? Odakle i čiji sam. Šta me boli? Primjetio je da ja nisam zainteresovan za njegovu istoriju bolesti, a ni njegov karton koji će najvjerovatnije zavještati kao legat domu zdravlja.
„Lijepo će pisati ispod njega. Sve onošto medicina nije znala o meni. U potpisu rade Z.“-kitio je i dalje, mrmljao u bradu i tiho negodovao.
Njegov slučaj bio je poznat svima. Bio je zdrav kao konj, ali zbog njegovog stanja duha liječnici pristaše da ga liječe nastojeći ne ugroziti njegovo zdravlje. Davali su mu sve ono što je mogla i beba od godinu dana da koristi bez straha od nuspojava. Rijetke su bile i njegove prehlade, ali u njegovim očima su to bile smrtonosne i još dosad nepoznate epidemije o kojima će se tek pričati.
Apotekari su takođe znali „našega Radu“ kako su ga i liječnici zvali. Momo K. stari i iskusni apotekar vrlo brzo je uočio Radu i njegove probleme. Bio je iskusan i njegovo oko vrlo brzo je uočilo „ozbiljnost terapija“ o kojima je volio da besjedi sa njim. Bilo je tu svega. Unaprijed je mogao po njegovom pristupu šalteru i načinu na koji stoji u redu da unaprijed pročita njegov recept za taj dan. Nisu ga zbunjivali ni recepti koji su pristizali od „najjačih doktora“ do kojih je Rade već ko zna kojim prečicama stizao.
Za Momu su svi rukopisi bili isti. Iako ružni i nečitljivi samo on je umio sa takvom preciznošću da ih pročita kako niko nije. I neke njegove mlađe kolege su znale kad nisu bili sigurni u čitkost rukopisa da se s njim posavjetuju oko toga. Svoju vještinu nije štedio. Nekoliko puta su i sudski istražitelji koristili njegovu spretnost za čitanje oproštajnih pisama, testamenata i slično.
Rede je umorno spustio svoje tijelo na stolicu. Otpuhivao je kao da broji zadnje čase, još jednom sumirajući svoj životopis ispunjen mukom i bolestima p kojima će moderna medicina još godinama poslije njega da lomi koplja. Ispustio je knjižicu sa receptom na stol i odgegao do ležaja da „ispusti dušu“, a supruzi Mariji je rekao da ako i umre ne pravi veliku sahranu.
Marija njegova vjerna ljuba znala je svog Rada i njegove tegobe. Nije mu uzimala za zlo. Navikla se se godinama. Čuvala je unuka Pavla, tog nemirnog trogodišnjaka plave kose.
„Eh, da može đedo dočekati da mi bar u školu pođeš“,vajkao bi se katkad rade gledajući unuka kako se igra po kući. Nije mu mnogo ni zamjerao kad bi njegove žvrljotine pronalazio po zidovima i namještaju,“ samo ti piši đedova jabuko, po rukopisu se vidi da ćeš do doktora dogurati, ako ne i dalje“.
Pavle je sjedio za stolom i olovkom švrljao po papiru. Bio je neobično miran, nije razbacivao igračke po kući i pravio nestašluke te je Marija mogla da radi po kući.
„O jabuko đedova“, Rade ga pomilova po tršavoj kosi,“ samo ti meni piši doktor da budeš svoga đeda da liječiš“, uzeo je svoju zdravstvenu legitimaciju sa receptom sa stola i uputio se prema vratima. Krenuo je prema apoteci.
Momo je već po navici ljubazno uzeo propisani recept razmjenjući pokoju riječ sa njim. U tom momentu Momo zastade. Pokušavao je da protumači recept ali nije išlo. U tom trenu pomisli da nije došao kraj njegovom brzom čitanju recepata. Poznavao je „rukopise“ svih lokalnih i regionalnih doktora, ali opet nije išlo.
„Rade, a da ti navratiš sutra ujutro. Nemam sad ovog lijeka, pa ću nazvati kolege u Prijedoru, da mi ga kako pošalju.“
„E moj Momo, do sutra ko živ, a ko mrtav“, ali ipak pristade.
Besana noć nastupi pred Momom. Takav rukopis nije nikako pripadao dolepotpisanom doktoru, ali znao je on da ponekad raspoloženje i još mno fakora umiju da utiču na rukopis, a i ne bi bilo prvi puta da se to nekome desi, ali jedan dio recepta očigledno je bio nečitljiv. Doduše već je imao nekoliko ideja šta je to moglo biti napisano, ali nije bio siguran, a sa lijekovima se nije šaliti.
Godinama je on vodio „rat“ sa doktorima u momentima druženja i svakodnevnog peckanja. Rukopisi su bili poslastica. Tvrdio je i čak se kladio da ne mogu da napišu recept koji on neće moći pročitati.
„Možda je ovo igra? Možda žele da se predam i priznam kapitulaciju, a jok. To se neće desiti. Ma i da su kokoši pisale ja bih našao način da to protumačim.
Sjedio je Momo cijelu noć. Kombinovao je sve Radine boljke i sve njegove „terapije“, ali nije se mnogo toga uklapalo u mozaik.
„Zašto bi mu neko sad nakon godina mijenjao terapiju? A zašto i ne bi mijenjao, ogugla i otupi čovjek na svaki lijek.“-kolebao se između nekolicine varijanti i doza iskusni apotekar.
Svu noć analizirao je i Rada i njegove bolesničke uspone i padove. Njegovu istoriju bolesti i „terapije“. Konačno pred zoru odluči se za jednu od propisanih terapija.
„Samo ta i niti jedna druga može biti.“- s ponosom zaključi Momo siguran u dobro tumačenje recepta.
Rade je strpljivo čekao u redu. Dobrano se iznenadi lijekovima koje mu dade Momo uz osmijeh iza kojeg se krila besana noć.
„Pozdravi doktora, nismo se već dugo vidjeli.“-pozdravi ga na odlasku.
Rade prihvati terapiju kao spasonosnu. Nije imao običaj da se hvali doktorima niti njihovim liječenjem, ali osjetio je neznatno poboljšanje. Svakodnevno njegovo stanje umnogome se popravljalo. Urijedio je sa odlascima ljekarima i apotekama. Terapija je očigledno bila uspješna.
Godinama nakon toga Rade je dočekao da mu unuk Pavle postane liječnik. Bio je ponosan na njega. Nikada nije saznao da je Pavle nešto doškrabao na njegovu receptu što je umnogome popravilo njegovu zdravstvenu sliku. Ni Momo nikada nije saznao da li je propisani lijek bio igra, ali bio je ponosan da mu se nije oteo niti jedan“rukopis“.
Kako god. Djeca su naš najbolji lijek, možda najbolji doktori bez licence. Oni znaju recepte za sve naše boljke. Neki od njih se usude da to i nažvrljaju. He-he-he.
Pozdravlja Vas mandrak72, grafolog za nepismene i one manje pismene.
[ Smijehom protiv uroka
]
21 Novembar, 2011 21:30
Ne postoji način da se suzbije ono što u čovjeku čuči i kao vulkan čeka da se izbaci iz sebe. Postoje ljudi posebnog kova rođeni upravo takvi kako niko skrojen nije. Odmah za oči zapadaju. Postaju interesantni zbog svoje pojave i upravo od njih se uvijek očekuje nešto što nikome drugom ne bi palo na pamet. Odudaraju svojim ponašanjem od okoline koja više voli sigurnost, ali isto se tako raduju i vesele prepričavnjima dogodovština upravo kao da su i sami učesnici. Čini se čak da su u stanju da to bolje i vjerodostojnije znaju ispričati od samih aktera koji to nikome i ne kazuju.
Šeretski brkovi koje je Slobo njegovao odmah su i pri prvom susretu odavali čovjeka uvijek spremnog na šalu i sprdnju.
„Spadalo od čovjeka pa to ti je“, kako bi narod reći znao čim bi se njegovo ime spomenulo, mada nije morao ništa učiniti da potvrdi njihovu tvrdnju on je bio tu i bio je već u centru pažnje.
Slobo je bio sklon da od svega napravi štos, pa ondje gdje bi se on pojavio na njega se čekalo. Takva nimalo laka uloga nije ga zbunjivala. Što je situacija bila teža to se njegova snalažljivost prikazivala u punom svjetlu.
Bio je zaposlen kod privatnika koji se izvodio radove na izradi i održavanju instalacija centralnog grijanja. Uvijek je nosio šajkaču. Krivonog u čakširama odmah je privlačio pažnju svojom pojavom. Nije bio ženjen. Na posao je putovao autobusom iz jednog okolnog sela.
„Slobo, otidi u SUP. Pripremi instalaciju za grijanje. Zima samo što nije da ne čekamo zadnji dan.“
„Važi šefe.“-bez pogovora je krenuo na zadatak.
Pregledom instalacija uočio je nekoliko naprsnuća cijevi i curenja tečnosti koje je trebalo popraviti. Bilo je tu posla za par dana.
Slobo se vrijedno prihvatio posla. Kao i svaki dobar radnik iza sebe po završetku posla nije ostavljao nered. Pokupio bi alat i nakon završetka posla vraćao bi se svojoj kući.
Slijedećeg dana ponovo je vrijedno prionuo na posao. Obnavljao je dio cijevi koji se nalazio u ćelijama za pritvor u podrumu. Prozori su bili sa rešetkama tik iznad zemlje. Otvorio je prozore da iz njih izađe ustajali vazduh preostao od gomile neznanih i nezvanih gostiju.
Čim je otvorio prozor sa znatiželjom je provukao glavu kroz rešetke. Njegova čupava glava sa šajkačom i brkovima ispuni prozorsko okno. U tom momentu kao naručen naiđe njegov komšija Stevan.
„O Stevoooo. Stevane brate rođeni“, zavapi Slobo kroz rešetke kriveći glavu kao goveče kad odmahuje glavom zarad dosadnih muha.
Prepoznavši komšiju Stevan se dobro obazrije oko sebe da ga neko drugi ne doziva.
„Ovamo Stevo. Amo rođeni“, navodio je Stevanov pogled.
Iznenađeni Stevan izbeči oči vidjevši ga kako glavom klima kroz rešetke.
„Pobogu Slobo, otkud tamo nesrećo jedna?“
„Ne pitaj ništa moj Stevica. Na pravdi Boga me privedoše te me se naliječiše kako ni jedan dokotor do sad, da ni sjesti da prostiš ne mogu već samo ko uštrojen konj svu noć stojim i ržem kroz prozor ne bil kome svoje muke izjadao. Drže me bez rane i vode. Ni duvana da mi daju brate najmiliji.“-ispovijedi se Slobo kao nikome do sad.
Stevo se uspremeta uplašen razvojem situacije, te se poče osvrtati oko sebe da kojim gestom ne bi Zakon navukao na sebe.
„Nego Stevo, ti pravac selo kad obaviš poslove. Vidi pa donesi štogođice za jelo ako dotad ne odapnem. Na ti i lula, pa ako ko da duvana da se nabije. Vas mi se čini da bi namah progledo.“, polako je spuštao glas koji je bio sve tanji i rijeđi.
„Oću Slobo. Očekaj malo, sad ću ja trkom da ti odmah nešto donesem.“-skoči Stevo na noge i kao oparen odjuri prema buregdžinici.
Nakon petanestak minuta eto ti Stevana sav se zapalio kao parnjača pa hukće li hukće.
„Znao sam ja Slobo da ćeš ti ođe zaglavit. Znao pobratime. Pusti kraju zajebanciju, nije se s državom zajebavati. Evo uzmi. Ima tu rane do sutra, a sutra ću ja il neko drugi već banuti i štogođice donijeti. Na.“-doturi vrećici kroz prozor Slobi.
Zahvali se Slobo kako samo on umije te prionu na doručak. Pojede vruć burek koji je zalijvao jogurtom. U vrećici još bi flaša kokakole, narandže i kutija Drave. Nakon obilna doručka nastavi on sa poslom.
Posao je dobro napredovao. Majao se Slobo onako krivonog stalno šepajući i dlanom šajkaču popravljajući držeći je na zatiljku.
„Gdje se dadoše kliješta ćaću im ćaćinog.“-češkao se po glavi zalud prevrćući alat tražeći kliješta.
Po završetku posla pokupi alat i pođe na autobus. Autobus je bio već pun svijeta kad je stigao na stanicu. Stevo je prepričavao kako su bajbokirali Slobu i kako mu je nosio hranu i duvan. Vidjevši ga kako ulazi u autobus Stevo zanijemi. Autobusom se razliježe smijeh jer su bili sigurni da je to jedna od Slobinih smicalica, te im tek uz mnogo nagovaranja ispriča cijelu priču. Odljuti se i Stevo na Slobinu varku te mu oprosti.
Drugoga dana posao je išao kao podmazan. U jednom momentu Slobi potreba nešto od alata te se uspremeta. Dobro je znao da nikada na posao ne ide bez prijeko potrebnog alata te mu postade sumnjivo da ga neko potkrada.
Nakon što otide u kancelariju kod komandira stanice da mu se požali kako mu neko ili sklanja ili krade alat naiđe na nerazumijevanje.
„Pobogu Slobo. Pa gdje da narodna milicija krade od svojih građana. Pogledaj da ti nije kod Sime u radioni ostalo.“
„Dobro ti kažeš, gdje bi milicija od naroda krala.“-pomiri se Slobo sa njegovim stavom ali izađe odlučan da istjera stvari na čistac.
Namjerno je često mijenjao mjesto gdje je izvodio radove. Čas je bio u podrumu, čas u hodniku, čas pred šalterom pored ulaznih vrata. Iza sebe je namjerno rasipao manje vrijedan alat.
Brenerom je gotovo do usijanja ugrijao velike rolcange, te ih nogom izgurao u hodnik da postanu uočljive. Nakon toga se primirio čekajući rezultate svoje zamke.
Nije mnogo prošlo. Iz hodnika se začuo vrisak. Bio je to glas policajca na kojega je nekako najviše sumnjao.
Nakon svega bio je pozvan kod komandira.
„Druže bili ste u pravu, gdje bi milicija od naroda krala. To je posao lopova.“-smješkajući se i sučući brkove pred komadirom stajao je Slobo.
„Izvini Slobo.“-samo je slegnuo ramenima.
„Ne ljutim se ja. Svi smo mi ljudi u uniformi ili bez nje.“
Za neke lekcije postoje i manje bolne metode, međutim uspjeh zavisi od sagovornika. Slobo je to dobro znao te se nije mnogo obazirao na pomenuti događaj već je bio okrenut novim. Jednostavno nikad se nije moglo znati šta se kuva ispod njegove šajkače zabačene na potiljak. Kakva je smicalica u pitanju krio je osmijeh vješto sakriven iza šeretski usukanih brkova. Postoje i danas ljudi kao Slobo. Njih nije potrebno tražiti oni će jednostavno naći vas. Dobro razmislite prije podignete neki predmet odbačen ili vas neko prozove iza rešetaka.
Pozdravlja Vas mandrak72, jednodnevni pritvorenik, nikad suđen il osuđen.
Šeretski brkovi koje je Slobo njegovao odmah su i pri prvom susretu odavali čovjeka uvijek spremnog na šalu i sprdnju.
„Spadalo od čovjeka pa to ti je“, kako bi narod reći znao čim bi se njegovo ime spomenulo, mada nije morao ništa učiniti da potvrdi njihovu tvrdnju on je bio tu i bio je već u centru pažnje.
Slobo je bio sklon da od svega napravi štos, pa ondje gdje bi se on pojavio na njega se čekalo. Takva nimalo laka uloga nije ga zbunjivala. Što je situacija bila teža to se njegova snalažljivost prikazivala u punom svjetlu.
Bio je zaposlen kod privatnika koji se izvodio radove na izradi i održavanju instalacija centralnog grijanja. Uvijek je nosio šajkaču. Krivonog u čakširama odmah je privlačio pažnju svojom pojavom. Nije bio ženjen. Na posao je putovao autobusom iz jednog okolnog sela.
„Slobo, otidi u SUP. Pripremi instalaciju za grijanje. Zima samo što nije da ne čekamo zadnji dan.“
„Važi šefe.“-bez pogovora je krenuo na zadatak.
Pregledom instalacija uočio je nekoliko naprsnuća cijevi i curenja tečnosti koje je trebalo popraviti. Bilo je tu posla za par dana.
Slobo se vrijedno prihvatio posla. Kao i svaki dobar radnik iza sebe po završetku posla nije ostavljao nered. Pokupio bi alat i nakon završetka posla vraćao bi se svojoj kući.
Slijedećeg dana ponovo je vrijedno prionuo na posao. Obnavljao je dio cijevi koji se nalazio u ćelijama za pritvor u podrumu. Prozori su bili sa rešetkama tik iznad zemlje. Otvorio je prozore da iz njih izađe ustajali vazduh preostao od gomile neznanih i nezvanih gostiju.
Čim je otvorio prozor sa znatiželjom je provukao glavu kroz rešetke. Njegova čupava glava sa šajkačom i brkovima ispuni prozorsko okno. U tom momentu kao naručen naiđe njegov komšija Stevan.
„O Stevoooo. Stevane brate rođeni“, zavapi Slobo kroz rešetke kriveći glavu kao goveče kad odmahuje glavom zarad dosadnih muha.
Prepoznavši komšiju Stevan se dobro obazrije oko sebe da ga neko drugi ne doziva.
„Ovamo Stevo. Amo rođeni“, navodio je Stevanov pogled.
Iznenađeni Stevan izbeči oči vidjevši ga kako glavom klima kroz rešetke.
„Pobogu Slobo, otkud tamo nesrećo jedna?“
„Ne pitaj ništa moj Stevica. Na pravdi Boga me privedoše te me se naliječiše kako ni jedan dokotor do sad, da ni sjesti da prostiš ne mogu već samo ko uštrojen konj svu noć stojim i ržem kroz prozor ne bil kome svoje muke izjadao. Drže me bez rane i vode. Ni duvana da mi daju brate najmiliji.“-ispovijedi se Slobo kao nikome do sad.
Stevo se uspremeta uplašen razvojem situacije, te se poče osvrtati oko sebe da kojim gestom ne bi Zakon navukao na sebe.
„Nego Stevo, ti pravac selo kad obaviš poslove. Vidi pa donesi štogođice za jelo ako dotad ne odapnem. Na ti i lula, pa ako ko da duvana da se nabije. Vas mi se čini da bi namah progledo.“, polako je spuštao glas koji je bio sve tanji i rijeđi.
„Oću Slobo. Očekaj malo, sad ću ja trkom da ti odmah nešto donesem.“-skoči Stevo na noge i kao oparen odjuri prema buregdžinici.
Nakon petanestak minuta eto ti Stevana sav se zapalio kao parnjača pa hukće li hukće.
„Znao sam ja Slobo da ćeš ti ođe zaglavit. Znao pobratime. Pusti kraju zajebanciju, nije se s državom zajebavati. Evo uzmi. Ima tu rane do sutra, a sutra ću ja il neko drugi već banuti i štogođice donijeti. Na.“-doturi vrećici kroz prozor Slobi.
Zahvali se Slobo kako samo on umije te prionu na doručak. Pojede vruć burek koji je zalijvao jogurtom. U vrećici još bi flaša kokakole, narandže i kutija Drave. Nakon obilna doručka nastavi on sa poslom.
Posao je dobro napredovao. Majao se Slobo onako krivonog stalno šepajući i dlanom šajkaču popravljajući držeći je na zatiljku.
„Gdje se dadoše kliješta ćaću im ćaćinog.“-češkao se po glavi zalud prevrćući alat tražeći kliješta.
Po završetku posla pokupi alat i pođe na autobus. Autobus je bio već pun svijeta kad je stigao na stanicu. Stevo je prepričavao kako su bajbokirali Slobu i kako mu je nosio hranu i duvan. Vidjevši ga kako ulazi u autobus Stevo zanijemi. Autobusom se razliježe smijeh jer su bili sigurni da je to jedna od Slobinih smicalica, te im tek uz mnogo nagovaranja ispriča cijelu priču. Odljuti se i Stevo na Slobinu varku te mu oprosti.
Drugoga dana posao je išao kao podmazan. U jednom momentu Slobi potreba nešto od alata te se uspremeta. Dobro je znao da nikada na posao ne ide bez prijeko potrebnog alata te mu postade sumnjivo da ga neko potkrada.
Nakon što otide u kancelariju kod komandira stanice da mu se požali kako mu neko ili sklanja ili krade alat naiđe na nerazumijevanje.
„Pobogu Slobo. Pa gdje da narodna milicija krade od svojih građana. Pogledaj da ti nije kod Sime u radioni ostalo.“
„Dobro ti kažeš, gdje bi milicija od naroda krala.“-pomiri se Slobo sa njegovim stavom ali izađe odlučan da istjera stvari na čistac.
Namjerno je često mijenjao mjesto gdje je izvodio radove. Čas je bio u podrumu, čas u hodniku, čas pred šalterom pored ulaznih vrata. Iza sebe je namjerno rasipao manje vrijedan alat.
Brenerom je gotovo do usijanja ugrijao velike rolcange, te ih nogom izgurao u hodnik da postanu uočljive. Nakon toga se primirio čekajući rezultate svoje zamke.
Nije mnogo prošlo. Iz hodnika se začuo vrisak. Bio je to glas policajca na kojega je nekako najviše sumnjao.
Nakon svega bio je pozvan kod komandira.
„Druže bili ste u pravu, gdje bi milicija od naroda krala. To je posao lopova.“-smješkajući se i sučući brkove pred komadirom stajao je Slobo.
„Izvini Slobo.“-samo je slegnuo ramenima.
„Ne ljutim se ja. Svi smo mi ljudi u uniformi ili bez nje.“
Za neke lekcije postoje i manje bolne metode, međutim uspjeh zavisi od sagovornika. Slobo je to dobro znao te se nije mnogo obazirao na pomenuti događaj već je bio okrenut novim. Jednostavno nikad se nije moglo znati šta se kuva ispod njegove šajkače zabačene na potiljak. Kakva je smicalica u pitanju krio je osmijeh vješto sakriven iza šeretski usukanih brkova. Postoje i danas ljudi kao Slobo. Njih nije potrebno tražiti oni će jednostavno naći vas. Dobro razmislite prije podignete neki predmet odbačen ili vas neko prozove iza rešetaka.
Pozdravlja Vas mandrak72, jednodnevni pritvorenik, nikad suđen il osuđen.
[ Smijehom protiv uroka
]
21 Novembar, 2011 12:52
Sport i sportski duh umiju da iscrpe čovjeka preko svake mjere. Najbolje to osjećaju sportski fanatici poput mene.
Obično je najteže poslije vikenda jer je ponedeljak i radni je dan. Međutim danas je dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u BiH i neradni je dan u Republici Srpskoj. U Federaciji BiH to nije slučaj. U BiH ništa nije slučajno i sve je slučaj za sebe.
Obično ponedeljkom pogledam pregled golova iz svih važnijih prvenstava u fudbalu. Tako ujedno saznajem kako su naši reprezantativci pružili još jednu sjajnu partiju u svojim uspješnim internacionalnim karijerama. Basta je napravio penal, a Kuzmanović i Kačar sjajni u u pobjedama svojih timova. Nastasić sjajno čuvao Ibru u nerješenom ishodu. I ostali na visini zadatka. Šteta što nisu takvi u nastupima za reprezentaciju. Gdje bi nam bio kraj. No to nije sve ponedeljkom. Tu je utakmica druge njemačke lige popularne „cvajte“ kako nam i sami kažu komentatori. Šta nam preostaje nego da im povjerujemo. Potvrda svega toga je i posjeta na tim utakmicama nerijetko veća nego na našem najvećem derbiju.
Utorkom mi najviše vremena za sport uzima Liga šampiona.
Srijedom takođe mečevi Lige šampiona sa sve našim znalcima i komentatorima, pa se nerijetko zapitam kako pored takvih stručnih konsultatnata i znalaca ne postižemo zapaženije rezultate.
Četvrtkom su na programu mečevi Lige Evrope. Još jedno takmičenje u kojemu nema naših klubova. Proćerdali su status kandidata u kvalifikacionim mečevima.
Petkom veče na programu je utakmica njemačke prve lige. Sjajan početak sportskog vikenda.
Subota je ispunjena mečevima engleskog prvenstva, njemačkog, italijanskog, španskog francuskog, grčkog i naravno mečevima Jelen super lige.
Nedelja opet sve Jovo nanovo. Loptaju se italijanski, njemački, francuski, engleski, grčki, brazilski, španski portugalski fudbaleri naši fudbalerčići širom terena Evrope.
Tako sporstki izmožden jedva dočekam da legnem u postelju i odmorim se. Toliko sporta ne bi izdržalo ni preplaćeno tijelo Kristijana Ronalda.
Ponedeljak. Da ponovim da mi je neradni dan danas.
Ustajem izmožden i premoren. Izvaljen u fotelju prelistavam plan današnjih mojih sportskih aktivnosti na open iptv-u.
„Ustani da usisam mrvice i prašinu sa fotelje i istresem prekrivač.“-strogi glas moje supruge ne daje prostora za odlaganje istog.
Zauzimam pložaj na dvosjedu. Preklopio sam se preko njega ko lovačka puška. Prvi znaci jutarnjeg sna polako me uzimaju pod svoje.
„Hajde pomjeri se malo. Vidiš da mi smetaš.“-prijeteći vitlala je usisivačem moja ljepša polovina.
Oborena nosa ustajem i zazuimam položaj na trosjedu u sebi se kunući da više neću napustiti zauzeti položaj po cijenu života. Usput zijevam i dobar dio grinja pronalazi svoje novo stanište po povoljnim uslovima. Mirno i rijetko skono nekim velikim zahvatima.
„Vuci se vucibatino sa trosjeda. Vidiš koliko je još posla preda mnom. Ugasi taj TV kad ga već ne gledaš. Samo gledaš kako da spavaš.“-glas je bio ozbiljan i nije bilo govora usprotiviti mu se.
Opet sam sa trosjeda zauzeo položaj na fotelji. Spavalo mi se iako sam samo doručkovao. Podigao sam noge na tabure. Prvi snovi već su polako dijelili uloge.
„Bitango. Sklanjaj te noge, vidiš da usisavam. Mogao bi već jednom promijeniti čarape. Makni noge već jednom.“-glas moje sad već ljute polovine dizao me je iz mrtvih.
Sjeo sam na dvosjed. Pošto je bio kratak noge sam digao na stolić.
„Konačno, a sad odmor.“-pomislih.
Taman u snovima dobih značajnu ulogu u jednom poznatom italijanskom prvoligašu kojeg ne bih imenovao da ne bih rasplamsao komentare iz suparničkog tabora probudi me opet glas moje supruge.
„Skloni te nožurde sa stolića. Vidi šta je prašine na njemu.“
Odvukoh se u polusnu iznova na trosjed. U tim momentima već sam bio nadomak šesnaesterca u izglednoj situaciji da uputim upotrebljivu loptu na ivicu peterca gdje se vodeći strijelac italijanskog prvenstva već bio namjestio tako da jednim okom gleda u suparničkog golmana, drugim u fotoreportera za sjajnu sliku na profilu i komentar na twitter-u, a trećim okom gleda u mene.
„Treće oko!!!Jel me to neko zajebava? Otkud treće oko?“-kao oparen skočih.
„Ma šta se dereš. Daću ja tebi oko. Ustani nemoj se tu derati kao jarac. Makni se odatle da skinem zavjese. Bolje bi bilo da ideš naložiti vatru da se ne ugasi.“
„Da, da. U pravu si. Samo sekundu. Jednu.“-polako sam tonuo u san.
„Diži se beteru. Daću ja tebi sporta pa da te onda vidim delijo.“
Odvukao sam se do peći. Privukao sam tronožac. Sjeo na njega. Ugodna vrelina zapljusnula je moje lice kad sam otvorio vrata ložišta. Prepustio sam se snovima.
Uputio sam nerezonski šut visoko iznad prečke. Zviždao mi je cijeli stadion. Moji saigrači su bili bijesni. Trener je vikao na mene.
„Napolje.“
„Samo još jednu šansu treneru. Još samo koju minutu? Popraviću se.“-kleknuo sam i preklinjući molio.
„Napolje.Napolje kad kažem. Istrčati jedan krug i dvadeset sklekova.“-glas je bio neumoljiv.
Istrčao sam. Hladno novembarsko jutro me je rasanilo. Bio sam bos i u pidžami. Trčao sam oko kuće. Komšinica saksija je po običaju virila kroz prozor i krstila se mada to obično ne čini.
Utrčao sam u kuću.
„Hoćeš li mi pružiti još jednu šansu?“-uputih pogled ka supruzi.
„Možda u drugom poluvremenu, a sad se oblači i pravac prodavnica.“
Sportski život traži kompletnu ličnost i stalno angažovanje. Takve napore mogu podnijeti samo pravi profesionalci. Nama sportskim amaterima ostaju zapaženije uloge pred tv ekranima. Stoga mi teško padaju optužbe da smo ljenčuge. Svaki evro zarađen od sporta natopljen je znojem i mukom. Koliko sna i samodoricanja ostaje nama amaterima samo mi znamo.
Poruka našim ljepšim polovinama.
„Ukoliko već nemate sportskog duha omogućite predah onima iza kojih je naporan sportski vikend.“
Pozdravlja Vas mandrak72, transparentni i šalom ogrnuti zvezdaš sa distance
Obično je najteže poslije vikenda jer je ponedeljak i radni je dan. Međutim danas je dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u BiH i neradni je dan u Republici Srpskoj. U Federaciji BiH to nije slučaj. U BiH ništa nije slučajno i sve je slučaj za sebe.
Obično ponedeljkom pogledam pregled golova iz svih važnijih prvenstava u fudbalu. Tako ujedno saznajem kako su naši reprezantativci pružili još jednu sjajnu partiju u svojim uspješnim internacionalnim karijerama. Basta je napravio penal, a Kuzmanović i Kačar sjajni u u pobjedama svojih timova. Nastasić sjajno čuvao Ibru u nerješenom ishodu. I ostali na visini zadatka. Šteta što nisu takvi u nastupima za reprezentaciju. Gdje bi nam bio kraj. No to nije sve ponedeljkom. Tu je utakmica druge njemačke lige popularne „cvajte“ kako nam i sami kažu komentatori. Šta nam preostaje nego da im povjerujemo. Potvrda svega toga je i posjeta na tim utakmicama nerijetko veća nego na našem najvećem derbiju.
Utorkom mi najviše vremena za sport uzima Liga šampiona.
Srijedom takođe mečevi Lige šampiona sa sve našim znalcima i komentatorima, pa se nerijetko zapitam kako pored takvih stručnih konsultatnata i znalaca ne postižemo zapaženije rezultate.
Četvrtkom su na programu mečevi Lige Evrope. Još jedno takmičenje u kojemu nema naših klubova. Proćerdali su status kandidata u kvalifikacionim mečevima.
Petkom veče na programu je utakmica njemačke prve lige. Sjajan početak sportskog vikenda.
Subota je ispunjena mečevima engleskog prvenstva, njemačkog, italijanskog, španskog francuskog, grčkog i naravno mečevima Jelen super lige.
Nedelja opet sve Jovo nanovo. Loptaju se italijanski, njemački, francuski, engleski, grčki, brazilski, španski portugalski fudbaleri naši fudbalerčići širom terena Evrope.
Tako sporstki izmožden jedva dočekam da legnem u postelju i odmorim se. Toliko sporta ne bi izdržalo ni preplaćeno tijelo Kristijana Ronalda.
Ponedeljak. Da ponovim da mi je neradni dan danas.
Ustajem izmožden i premoren. Izvaljen u fotelju prelistavam plan današnjih mojih sportskih aktivnosti na open iptv-u.
„Ustani da usisam mrvice i prašinu sa fotelje i istresem prekrivač.“-strogi glas moje supruge ne daje prostora za odlaganje istog.
Zauzimam pložaj na dvosjedu. Preklopio sam se preko njega ko lovačka puška. Prvi znaci jutarnjeg sna polako me uzimaju pod svoje.
„Hajde pomjeri se malo. Vidiš da mi smetaš.“-prijeteći vitlala je usisivačem moja ljepša polovina.
Oborena nosa ustajem i zazuimam položaj na trosjedu u sebi se kunući da više neću napustiti zauzeti položaj po cijenu života. Usput zijevam i dobar dio grinja pronalazi svoje novo stanište po povoljnim uslovima. Mirno i rijetko skono nekim velikim zahvatima.
„Vuci se vucibatino sa trosjeda. Vidiš koliko je još posla preda mnom. Ugasi taj TV kad ga već ne gledaš. Samo gledaš kako da spavaš.“-glas je bio ozbiljan i nije bilo govora usprotiviti mu se.
Opet sam sa trosjeda zauzeo položaj na fotelji. Spavalo mi se iako sam samo doručkovao. Podigao sam noge na tabure. Prvi snovi već su polako dijelili uloge.
„Bitango. Sklanjaj te noge, vidiš da usisavam. Mogao bi već jednom promijeniti čarape. Makni noge već jednom.“-glas moje sad već ljute polovine dizao me je iz mrtvih.
Sjeo sam na dvosjed. Pošto je bio kratak noge sam digao na stolić.
„Konačno, a sad odmor.“-pomislih.
Taman u snovima dobih značajnu ulogu u jednom poznatom italijanskom prvoligašu kojeg ne bih imenovao da ne bih rasplamsao komentare iz suparničkog tabora probudi me opet glas moje supruge.
„Skloni te nožurde sa stolića. Vidi šta je prašine na njemu.“
Odvukoh se u polusnu iznova na trosjed. U tim momentima već sam bio nadomak šesnaesterca u izglednoj situaciji da uputim upotrebljivu loptu na ivicu peterca gdje se vodeći strijelac italijanskog prvenstva već bio namjestio tako da jednim okom gleda u suparničkog golmana, drugim u fotoreportera za sjajnu sliku na profilu i komentar na twitter-u, a trećim okom gleda u mene.
„Treće oko!!!Jel me to neko zajebava? Otkud treće oko?“-kao oparen skočih.
„Ma šta se dereš. Daću ja tebi oko. Ustani nemoj se tu derati kao jarac. Makni se odatle da skinem zavjese. Bolje bi bilo da ideš naložiti vatru da se ne ugasi.“
„Da, da. U pravu si. Samo sekundu. Jednu.“-polako sam tonuo u san.
„Diži se beteru. Daću ja tebi sporta pa da te onda vidim delijo.“
Odvukao sam se do peći. Privukao sam tronožac. Sjeo na njega. Ugodna vrelina zapljusnula je moje lice kad sam otvorio vrata ložišta. Prepustio sam se snovima.
Uputio sam nerezonski šut visoko iznad prečke. Zviždao mi je cijeli stadion. Moji saigrači su bili bijesni. Trener je vikao na mene.
„Napolje.“
„Samo još jednu šansu treneru. Još samo koju minutu? Popraviću se.“-kleknuo sam i preklinjući molio.
„Napolje.Napolje kad kažem. Istrčati jedan krug i dvadeset sklekova.“-glas je bio neumoljiv.
Istrčao sam. Hladno novembarsko jutro me je rasanilo. Bio sam bos i u pidžami. Trčao sam oko kuće. Komšinica saksija je po običaju virila kroz prozor i krstila se mada to obično ne čini.
Utrčao sam u kuću.
„Hoćeš li mi pružiti još jednu šansu?“-uputih pogled ka supruzi.
„Možda u drugom poluvremenu, a sad se oblači i pravac prodavnica.“
Sportski život traži kompletnu ličnost i stalno angažovanje. Takve napore mogu podnijeti samo pravi profesionalci. Nama sportskim amaterima ostaju zapaženije uloge pred tv ekranima. Stoga mi teško padaju optužbe da smo ljenčuge. Svaki evro zarađen od sporta natopljen je znojem i mukom. Koliko sna i samodoricanja ostaje nama amaterima samo mi znamo.
Poruka našim ljepšim polovinama.
„Ukoliko već nemate sportskog duha omogućite predah onima iza kojih je naporan sportski vikend.“
Pozdravlja Vas mandrak72, transparentni i šalom ogrnuti zvezdaš sa distance
[ Smijehom protiv uroka
]
15 Novembar, 2011 10:56
„Koliko su danas jedan i jedan?“-upitah kćerkicu koja je radila zadaću iz matematike.
„Dva.“-odgovori mi kao iz topa.
„Malo.“-mrzovoljno sam se češkao po bradi.
Presabirao sam sve troškove i račune. Oduzimao od plate i dodavao. Rezultat je uvijek bivao sve gori. Po mojoj računici mjesec nikako ne bi trebao da traje duže od nedelju dana. Sve ono poslije može da se nazove opstanak.
„ A jel se još uvijek „e“ piše okrenuto prema vratima.“-ponovo upitah kćerkicu.
„Piše. Samo učiteljica u dnevniku kad piše „e“ okreće ga prema prozoru."
Slegnuo sam ramenima. Čitav život mi jedno govore, drugo misle, a treće pišu. Evo čujem i premijera kako se hvali kako izlazimo iz recesije. Podatak da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu duplo veća od moje plate jasno mi govori da neko od nas nije savladao matematiku. Za takav odgovor u školi bi ga prozvali „biserom“.
„Uz onakve bisere na vlasti, narod će to sve lako pozlatiti.“
Neko je pozvonio na vrata.
„Ja ću.“-ustao sam i krenuo prema vratima.
Uredno počešljan neznanac, sa puloverom, ispeglanom košulljom i kravatom na vratima mogao je značiti samo jedno.
„Neka hvala.“-zahvalih se neznancu koji se samo smiješio dok sam zatvarao vrata.
Vratih se u kuću.
„Ko je to bio?“-upita me supruga.
„Ako se matematika nije mijenjala onda je to Jehovin svjedok.“-rekoh.
„Kako znaš?“-opet pitanje.
„Da su bila dvojica to bi već bili svjedoci.“-odgovorih ponovo uzimajući olovku i iznova se bacajući na račun.
Matematika je čudo. Uvijek ima odgovore na sve.
Pozdravlja Vas mandrak72, matematičar i pragmatičar sveski na kockice i kokice.
[ Smijehom protiv uroka
]
03 Novembar, 2011 23:19
Na urgentnu kliniku vozilom hitne pomoći dovežen je maljoljetnik Z.P (16) u ranim jutarnjim časovima. Portparol hitne pomoći Miroslav Lajković na konferenciji za štampu za medije je izjavio da se maloljetni Z.P preodozirao facebookom. Kako je do toga došlo još nije poznato jer je ovo takav prvi takav zabilježen slučaj na našim prostorima.
„Još uvijek čekamo rezultate istrage od policije koja je na licu mjesta pored Z.P. koji je bio bez svijesti pronašla uključen lap top, kao i mobilni telefon.“-rekao je on.
Prvi nezvanični rezultati istrage putem neimenovanih izvora procurili su već prije podneva. U njima se potvrđuju pretpostavke iznešene od strane liječnika na konferenciji za štampu.
„Z.P. je bio konektovan na internet bez prekida u trajanju od 37 časova i 12 minuta. Pregledom istorijata otvaranja i posjećivanja stranica zapanjili smo se otkrićem da maloljetni nije niti jednom posjetio stranice za odrasle i već tada smo bili sigurni da imamo nešto novo dosad nezabilježeno u bogatoj policijskoj praksi.“-kaže se iz povjerljivih izvora.
„Daljom biopsijom računara ustanovljeno je da je imao svoj i još tri lažna facebook naloga. Paralelno je igrao FarmVile i City Vile na mobilnom telefonu. U toku dana otvarao je više od 27.658 fajlova različitog sadržaja od čega se 45 % odnosilo na slike sa ljetovanja, 25% fotografija bilo je u vezi sa raskidom Dače i Nataše, a preostale fotografije i fajlovi bili su vezani uz mnoge grupe za podršku na facebooku kao i raznorazne poruke koje su svojim slanjem na 6, 12 ili više adresa prijatelja donosile sreću i iznenadno bogatsvo.“
Komšija S.M. koga smo zatekli pored kuće maloljetnika bio je jasan.
„Z.P. je dobar momak, ali odmah mi je bilo sumnjivo to što za vrijeme jeftine struje iz njegove kuće nisam čuo usisivač, vešmašinu, niti sam čuo da pjeva ispod tuša što je činio stalno radi uštede električne energije.“
U srednjoj muzičkoj školi iznenađenje i muk. Njegovi drugovi iznenađeni su i šokirani saznanjem da se Z.P. predozirao facebookom.
„Uvijek je govorio da nema svoj nalog i da je to glupost. Da se to kojim slučajem desilo od turskih serija, romana Marka Vidojkovića ili showa Ivana Ivanovića lakše bi to prihvatili.“- sa suzama u očima rekla nam je njegova najbolja drugarica Marina P.
Pojava nove zavisnosti izazvala je veliku pažnju u medijima. Da li je Z.P. prva žrtva predoziranja facebookom? Imaju li vlasti spremne protivmjere i kakve su uopšte metode liječenja od toga. Ostaje nam da čekamo i sačekamo zavnično saopštenje.
Po posljednjim informacijama stanje predoziranog Z.P. je stabilno.
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi portparol, haker, lajker i twitter baja.
„Još uvijek čekamo rezultate istrage od policije koja je na licu mjesta pored Z.P. koji je bio bez svijesti pronašla uključen lap top, kao i mobilni telefon.“-rekao je on.
Prvi nezvanični rezultati istrage putem neimenovanih izvora procurili su već prije podneva. U njima se potvrđuju pretpostavke iznešene od strane liječnika na konferenciji za štampu.
„Z.P. je bio konektovan na internet bez prekida u trajanju od 37 časova i 12 minuta. Pregledom istorijata otvaranja i posjećivanja stranica zapanjili smo se otkrićem da maloljetni nije niti jednom posjetio stranice za odrasle i već tada smo bili sigurni da imamo nešto novo dosad nezabilježeno u bogatoj policijskoj praksi.“-kaže se iz povjerljivih izvora.
„Daljom biopsijom računara ustanovljeno je da je imao svoj i još tri lažna facebook naloga. Paralelno je igrao FarmVile i City Vile na mobilnom telefonu. U toku dana otvarao je više od 27.658 fajlova različitog sadržaja od čega se 45 % odnosilo na slike sa ljetovanja, 25% fotografija bilo je u vezi sa raskidom Dače i Nataše, a preostale fotografije i fajlovi bili su vezani uz mnoge grupe za podršku na facebooku kao i raznorazne poruke koje su svojim slanjem na 6, 12 ili više adresa prijatelja donosile sreću i iznenadno bogatsvo.“
Komšija S.M. koga smo zatekli pored kuće maloljetnika bio je jasan.
„Z.P. je dobar momak, ali odmah mi je bilo sumnjivo to što za vrijeme jeftine struje iz njegove kuće nisam čuo usisivač, vešmašinu, niti sam čuo da pjeva ispod tuša što je činio stalno radi uštede električne energije.“
U srednjoj muzičkoj školi iznenađenje i muk. Njegovi drugovi iznenađeni su i šokirani saznanjem da se Z.P. predozirao facebookom.
„Uvijek je govorio da nema svoj nalog i da je to glupost. Da se to kojim slučajem desilo od turskih serija, romana Marka Vidojkovića ili showa Ivana Ivanovića lakše bi to prihvatili.“- sa suzama u očima rekla nam je njegova najbolja drugarica Marina P.
Pojava nove zavisnosti izazvala je veliku pažnju u medijima. Da li je Z.P. prva žrtva predoziranja facebookom? Imaju li vlasti spremne protivmjere i kakve su uopšte metode liječenja od toga. Ostaje nam da čekamo i sačekamo zavnično saopštenje.
Po posljednjim informacijama stanje predoziranog Z.P. je stabilno.
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi portparol, haker, lajker i twitter baja.
[ Smijehom protiv uroka
]
08 Oktobar, 2011 18:35
Banja Luka. Na vanrednoj sjednici Vlade sazvanoj da pokuša novim paketom mjera da ublaži dejstvo svjetske krize i recesije na najsiromašnije slojeve društva po ubrzanom postupku donešen je niz mjera.
Među njima svakako treba istaći mjeru za koju predstavnici Vlade smatraju da će svakako naići na oduševljenje je novodonešeni „Zakon o trzanju“ kojim se najveći i zasad jedini telefeonski operater mobilne telefonije obavezuje da će u skladu sa Zakonom formirati novi tarifni paket mobilne telefonije pod nazivom „Trznem te“.
Ovaj tarifni paket će kako se saopštava biti dostupan najsiromašnijim slojevima, penzionerima, studentima i svim zaposlenim kako u društvenom tako i u privatnom sektoru.
Tarifni paket „Trznem te“ omogućiće svim svojim korisnicima da besplatno nakratko trznu odabrani broj, što bi trebalo da znači onome koji je pozvan da je „trznut“ i da pozove broj sa kojeg je trznut. Visina mjesečne naknade za paket „Trznem te“ biće naknadno određena, a na njenu visinu svakako će uticati zainteresovanost korisnika.
Ovim načinom pomoći najsiromašnijim slojevima biće omogućena legalizacija i legalno „trzanje“, za razliku od dosadašnje prakse „trzanja“ koja je polako zalazila na tokove sive ekonomije i dodatno otežavala poslovanje telefonskih operatera mobilne telefonije.
„Ovim paketom želimo našim korisnicima omogućiti neograničen broj „trzanja“ uz mjesečnu naknadu koja će biti prihvatljiva. Samo trzanje neće se naplaćivati, odnosno naplatiće se samo PDV na trzanje od 17% što je dakako naš doprinos Vladi na popunu rupa u budžetu. Vjerujem da će novi paket mjera i naš tarifni paket „Trznem te“ umnogome olakšati život svim našim korisnicima.“-izjavio je Mladen Roming –Trzalo.
Prve ankete među građanima pokazuju veliku zainteresovanost za novi tarifni paket „Trznem te“.
„Vjerujte da me je ova vijest obradovala. Osjećao sam se bijedno dok sam i sam ponekad „trzao“ svoje članove porodice, prijatelje i partijske drugove. Svakako ću uzeti ovaj paket koji će me učiniti ravnopravnim članom društva i koji će učiniti da se i ja osjećam dijelom ove zajednice.“- riječi su penzionera Veseljka T. (68) iz predgrađa.
„Svakako da mi se dopada ova mjera Vlade koja misli i o nama koji ni za hljeba nemamo. Ovim paketom svakako ću učiniti zanimljivije dane koji dolaze, pa ću mirne duše da trznem nekoliko brojeva.“-izjavila je Anđa S.(56) domaćica iz garsonjere.
Društvo za zaštitu prava potrošača pozdravilo je zajedničke mjere Vlade i telefonskog operatera mobilne telefonije za popravljanje socijalne slike društva.
Pozdravlja Vas mandrak72, operater i Valter za šalter.
[ Smijehom protiv uroka
]
28 Jul, 2011 16:41
Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.
Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.
Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.
„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.
Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.
„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.
Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.
Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.
„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“
Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.
„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“
Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.
Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.
„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.
„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.
Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,......“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.
Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.
Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.
Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.
Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.
„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,... „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.
Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.
Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.
Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.
„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.
Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.
Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.
Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.
Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.
Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.
Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.
„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.
Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.
„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.
Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.
Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.
„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“
Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.
„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“
Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.
Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.
„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.
„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.
Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,......“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.
Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.
Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.
Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.
Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.
„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,... „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.
Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.
Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.
Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.
„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.
Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.
Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.
Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.
Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.
[ Smijehom protiv uroka
]
02 Jun, 2011 19:14
Dan je rudio. Ubio me bog ako sam i sam znao šta to znači, ali kao i uvijek priča odnekud mora početi.
„Kuc-kuc. Kuc-kuc.“
Podigao sam pogled. Nije baš da sam imao volju za posjetiom, ali kad je već tu nije bilo druge nego saslušati još jednu muku.
Tako to obično i biva. Ljudi dolaze sa problemima. Saslušam ih što bolje mogu. Onako kako ih ni najrođenija djeca neće nikad saslušati. Najčešće ponudim stolicu da sjedu.
„Izvolite sjesti. Problemi neće pobjeći.“-ohrabrivao sam mučenike.
Vrata su se otvorila. Na vratima je stajao neznanac. Odijelo na njemu se presijavalo od sunca. Kao pesnica veliki čvor od kravate stajao je pod bradom. Odmah se na startu moglo vidjeti da jedno s drugim ne idu. Znojio se kao lud.
„Izvolite?“-uputih pitanje i stolicu.
„Da li sam na pravoj adresi? Znate rekli su mi da ste vi najbolji, pa reko..“-zastade zbunjen.
„Nisam baš najbolji, za sebe pogotovo. Za svakoga sam bolji no za sebe. Ne valjam nikako.“
„Pa tako su mi i rekli. Vjerovatno me već znate. Bio sam gost u par emisija na radiju, nalazim se na odborničkoj listi pod rednim brojem 69. A koje si ti godište?“-s vidnim olakšanjem me upita.
„72-go“-rekoh
„Generacijo. Ma siguran sam da se još znamo iz škole, samo eto ja sam krenuo drugim stazama od tebe. Sad kad malo vratim film unazad mislim da te se sjećam. Pa da. Tvoji su pismeni radovi uvijek bili izloženi u holu.“
„Nešto se baš i ne sjećam, ali ako ti kažeš ne vidim razloga da ti ne povjerujem.“
„Ja se sjećam. 100%. Šta sto. Dva stola“-uskliknu.
„Kakva stola pobogu čovječe“
„Dva stola ispred mene u redu do prozora na izbornoj nastavi iz hemije.“-pokušavao je da mi prizove sjećanja.
„Kako ti veliš.“-slegnuh ramenima.
„Uvijek sam ja govorio. Biće nešto od tebe. Jednostavno to se odmah vidi.“-nastojao je biti što ubjedljiviji.
Osvrnuo sam se oko sebe. Kancelarija u raspadu, kao i cipele sa novim ulošcima koji su me neuspješno branili od eksera iz đonova.
„Preći ću na stvar. Čujem pišeš. Bogami lijepo. Ne umije to svako. A i valja uvijek malko sjesti i nešto napisati. Nek se nađe zlu ne trebalo.“
„Eto nešto piskaram.“-rekoh.
„A ne, ne ne. Moraću te ispraviti. Čujem pišeš kao Lav. Uvijek si ti bio lafčina. Ma znao sam ja. Od tebe čovjek da bude.“-kitio je moj „znanac“ kako samo on umije.
„Što jest jest.“-pokušah da vidim koliko će to da digne na razinu.
„Eto vidim pišeš. Reko i red je da nešto ostane generacijama iza nas. Da se zna ko je kosio, a ko vodu nosiuo. Jel tako? Tako je.“
„Dobro kažeš.“
„Moram da ti priznam da sam uživao čitajući šta si napisao, a posebno mi se dopao onaj dio kad si konju rep čupao. Vala svaka ti je na mjestu. Alal vjera majstore.“-tapšao me je po ramenu.
„A šta će konjče jadno i mi s njim blesavi.“
„A nije to kao što ti misliš. S konjem kon jski, a s gospodinom gospodski. Tu si mi sjeo što bi fudableri rekli kao na volej. Jel znaš?“-reče.
„Ma kako ne bih znao.“
„Umijem ja vidjeti potencijal.“
„Što kažu veži konja gdje gazda kaže.“-izbacih mudroliju nesuvislu za dalji razgovor.
„Znaš ti šta ja hoću da kažem.“
„Znam. Kako ne bih znao.“
„Pa eto i ja se već godinama borim da narodu otvorim oči, ali neće narod u suru neg vazda pored staze gazi. Jel znaš?“
„Znam.“
„Jel znaš da i ja pišem. Doduše nisam tako poznat kao ti, ali pišem. Sigurno si to već znao?“
„Nego šta da sam znao.“-potvrdih mu.
„Al ne bi bilo zgodno da o sebi pišem, pa rekoh da bi ti bio mnogo objektivniji. Nego rekoh li ti zašto sam došao?“
„Nešto se ne sjećam.“-rekoh.
Neznanac se uspremeta, zavuče prst ispod okovratnika te pokuša da olabavi kravatu, al rukom uhvati pogrešan kraj te je još jače stisnu. Grašci znoja orosiše njegovo čelo.
Nekoliko kapi vć se ocrtavalo niz lice te se sjurnuše pravac na uglancane cipele. Moderne i dugačke, a zavrnute kao opanci.
„Nešto sam mislio da me turiš u kakvu priču. Nek se zna. Crno na bijelo. Nije potrebno ništa dodavati. Samo realno. Znaš onako kako ti samo znaš.“
„Šta znam. Možda ne bilo dobro. Moji su likovi pomjereni dva prsta od sjenke i sasvim su obični. Počesto i jadni i nesretni. Ne znam da li bi mi istorija zamjerila da te svrstam među obične. Neprimjetljive. Ipak politika ti je to. Ne može biti da je zvijezda vodilja neprimjetna. Mora ona da sija. Da traži poglede. Ovako ovo su likovi koje vrlo brzo zaboravimo čim leđa okrenemo.“
„Dobro kažeš. Bogami nisam tako razmišljao. Dobro ti kažeš. Dobro da si mi rekao. Ne bi bilo valjano naći se s takvim u koricama. Pa ko bi to čitao.“-složi se on.
„A šta misliš da te turim u kakav junački desetrac?“-predložih.
„To. To. To mi je prvo palo na pamet. Znaš nisam htio da to sam predložim, ali mislim da bi to bilo mnogo bolje. Može. Onako kako me vidiš. Ni mrve više od onoga kako stvarno jest.“-oduševljeno prihvati.
„To bi bio pogodak. Znaš već imam sliku. O tome bi se pjevalo. Pričalo na sijelima dokasno u noć.“-počeh da kitim.
Uzvrpolji se neznanac, te mi priđe i poljubi po sred glave.
„Ala svaka ti je na mjestu. Znao sam ja. Nisi ti pisac. Ti si piščina. Ma da se ja šta pitam ti bi ministar kulture bio. Jel znaš?“
„Znam, znam.“-kimnuh glavom.
„Politika je krvava borba. Misle ljudi da je to samo limuzina i odijelo. Ma joook. Ma kakvi ratovi i bakrači. Politika je velika borba.“
„Znači junačka pjesma.“-zatražih njegov pristanak.
„Evo ruke. Ne pitam šta košta.“-pristade.
Pružih mu ruku i zatresoh je snažno.
„Nešto me brine.“-uputih mu kratku sumnju.
„Šta?“-izbeči on oči kao varen zec.
„Kratko.“
„Šta kratko?“
„Pa to. Pjesma. Jest da je junačka, al neće moći sva junaštva stati. Ne bi bilo u redu da to bude nešto što će đeca naučiti za domaći rad, odrecitovati. To mora da bude nešto trajno. Epohalno. Mislim da bi roman bio prava mjera. U roman da te smjestimo, pa da se ti u njemu razmašeš, a ne kao u pjesmi da sablju potegneš i posiječeš neprijatelje. Pa da se sve tu lijepo vidi ko je vjera a ko nevjera, a ne kao u pjesmi. Cile mile i njegovo pile. Eheeej ima tebe i djela ne za jedan roman već za sabrana djela.“- i dalje sam mu drmusao ruku.
„Kako i dolikuje. Sabrana sam ličnost i turi me u ta sabrana djela. Sve kako spada. Nije pjesmica za mene.“-malko zbunjeno prihvati.
„Pjesmica je par stranica. To je za dječicu. U pravu si.“-već se bio složio sa mnom.
„To je pun pogodak. Pa kad te turimo u roman pa te razvučemo na petstotina stranica, a ti se razbaškariš, pa raščinjavaš i razvodnjavaš. Pa vedriš i oblačiš, pa sijaš i zračiš. Natenane, pa ko ima volje i vremena ima šta da i pročita.“-kitio sam i dalje.
„To. Toooo. Svaka ti je zlatna.“-izljubi me tri puta u svaki obarz.
„Nego rekoh opet velim, a ti odluči.“-rekoh mu i dodah zrnce nedoumice.
„Šta sad. Roman da se piše. Valjda sam toliko zadušio ovaj narod.“
„Neuk je narod. Nema ti on vremena za čitanje. Pa ko uopšte danas išta čita. Petstotina stranica. Ih.“-spustih malko ton.
Izbezumljeno je gledao u mene.
„Pa jest. Ko danas uopšte čita te debele knjižurine.“-složi se nabrzaka.
„Ma nije sve u količini. I krava je debela pa nije pametna. Nije sve u debelim knjigama. Ma to je čisto zamaranje. Ehejjj. Kad počneš čitati dok dođeš do kraja zaboraviš kako je sve počelo. A moliću lijepo. To politika ne oprašta. Politika traži brza i jasna rješenja. Dok se takva knjiga pročita prođe voz.“-kudio sam debele knjige.
„Ma nego šta. Nema kod nas cile mile. Samo kratko i jasno.“- lupi štakom od stol.
„Nego šta. Imam jednu strašnu ideju.“
„Kakvu ideju.“-još uvijek ljutitim glasom uputi pitanje.
„Strašnu. Kakvu politika i zaslužuje. Ma kakve pričice, pjesmice i romani. Eheeeeej čovječe.“
„Govori.“-gotovo poskoči.
„Kazuj sunce ti kalajisano.“-bio je više nego nestrpljiv.
„Polako, polako.“-smirivao sam ga.
„Kazuj, ako boga znadeš.“-bio je sve nestrpljiviji.
„Satira.“-rekoh.
„Šta satira?“-iskolačio je oči.
„Da te turim u satiru, pa bog te vido. Oduvijek su išli pod ruku političari i satira. Nema tu mnogo priče. Uvijek su zvijezde satire bili političari i politika, a tebi je tu mjesto. Među zvijezdama jel da.“
„Nego šta. Nema su tu šta kriti iza plašta skromnosti. Turi ti mene među te zvijezde. Metni ti mene lijepo u tu satiru i selo veselo.“-ispruži mi ruku valjda ubijeđen da ću opet nešto da ponudim novo.
Prodrmusah mu ruku.
„Političari su utrli put satiri.“
„Nego šta. Sve po zasluzi, a ni po babi, ni po stričevima.“-isturio je bradu i podigao čelo.
Bio je više nego zadovoljan, mada znam da bi prava mjera svega bio tek još jedan aforizam. Nisam imao srca da mu to kažem. Pokazaće vrijeme.
Gledao sam za njim dok je odlazio.
„Prognoze su više nego jasne. Za državne jasle i ove godine volovima dajem najveće šanse.“
Pozdravlja Vas mandrak72, opservator i registrator državnog arhiva i sportskog duha.
„Kuc-kuc. Kuc-kuc.“
Podigao sam pogled. Nije baš da sam imao volju za posjetiom, ali kad je već tu nije bilo druge nego saslušati još jednu muku.
Tako to obično i biva. Ljudi dolaze sa problemima. Saslušam ih što bolje mogu. Onako kako ih ni najrođenija djeca neće nikad saslušati. Najčešće ponudim stolicu da sjedu.
„Izvolite sjesti. Problemi neće pobjeći.“-ohrabrivao sam mučenike.
Vrata su se otvorila. Na vratima je stajao neznanac. Odijelo na njemu se presijavalo od sunca. Kao pesnica veliki čvor od kravate stajao je pod bradom. Odmah se na startu moglo vidjeti da jedno s drugim ne idu. Znojio se kao lud.
„Izvolite?“-uputih pitanje i stolicu.
„Da li sam na pravoj adresi? Znate rekli su mi da ste vi najbolji, pa reko..“-zastade zbunjen.
„Nisam baš najbolji, za sebe pogotovo. Za svakoga sam bolji no za sebe. Ne valjam nikako.“
„Pa tako su mi i rekli. Vjerovatno me već znate. Bio sam gost u par emisija na radiju, nalazim se na odborničkoj listi pod rednim brojem 69. A koje si ti godište?“-s vidnim olakšanjem me upita.
„72-go“-rekoh
„Generacijo. Ma siguran sam da se još znamo iz škole, samo eto ja sam krenuo drugim stazama od tebe. Sad kad malo vratim film unazad mislim da te se sjećam. Pa da. Tvoji su pismeni radovi uvijek bili izloženi u holu.“
„Nešto se baš i ne sjećam, ali ako ti kažeš ne vidim razloga da ti ne povjerujem.“
„Ja se sjećam. 100%. Šta sto. Dva stola“-uskliknu.
„Kakva stola pobogu čovječe“
„Dva stola ispred mene u redu do prozora na izbornoj nastavi iz hemije.“-pokušavao je da mi prizove sjećanja.
„Kako ti veliš.“-slegnuh ramenima.
„Uvijek sam ja govorio. Biće nešto od tebe. Jednostavno to se odmah vidi.“-nastojao je biti što ubjedljiviji.
Osvrnuo sam se oko sebe. Kancelarija u raspadu, kao i cipele sa novim ulošcima koji su me neuspješno branili od eksera iz đonova.
„Preći ću na stvar. Čujem pišeš. Bogami lijepo. Ne umije to svako. A i valja uvijek malko sjesti i nešto napisati. Nek se nađe zlu ne trebalo.“
„Eto nešto piskaram.“-rekoh.
„A ne, ne ne. Moraću te ispraviti. Čujem pišeš kao Lav. Uvijek si ti bio lafčina. Ma znao sam ja. Od tebe čovjek da bude.“-kitio je moj „znanac“ kako samo on umije.
„Što jest jest.“-pokušah da vidim koliko će to da digne na razinu.
„Eto vidim pišeš. Reko i red je da nešto ostane generacijama iza nas. Da se zna ko je kosio, a ko vodu nosiuo. Jel tako? Tako je.“
„Dobro kažeš.“
„Moram da ti priznam da sam uživao čitajući šta si napisao, a posebno mi se dopao onaj dio kad si konju rep čupao. Vala svaka ti je na mjestu. Alal vjera majstore.“-tapšao me je po ramenu.
„A šta će konjče jadno i mi s njim blesavi.“
„A nije to kao što ti misliš. S konjem kon jski, a s gospodinom gospodski. Tu si mi sjeo što bi fudableri rekli kao na volej. Jel znaš?“-reče.
„Ma kako ne bih znao.“
„Umijem ja vidjeti potencijal.“
„Što kažu veži konja gdje gazda kaže.“-izbacih mudroliju nesuvislu za dalji razgovor.
„Znaš ti šta ja hoću da kažem.“
„Znam. Kako ne bih znao.“
„Pa eto i ja se već godinama borim da narodu otvorim oči, ali neće narod u suru neg vazda pored staze gazi. Jel znaš?“
„Znam.“
„Jel znaš da i ja pišem. Doduše nisam tako poznat kao ti, ali pišem. Sigurno si to već znao?“
„Nego šta da sam znao.“-potvrdih mu.
„Al ne bi bilo zgodno da o sebi pišem, pa rekoh da bi ti bio mnogo objektivniji. Nego rekoh li ti zašto sam došao?“
„Nešto se ne sjećam.“-rekoh.
Neznanac se uspremeta, zavuče prst ispod okovratnika te pokuša da olabavi kravatu, al rukom uhvati pogrešan kraj te je još jače stisnu. Grašci znoja orosiše njegovo čelo.
Nekoliko kapi vć se ocrtavalo niz lice te se sjurnuše pravac na uglancane cipele. Moderne i dugačke, a zavrnute kao opanci.
„Nešto sam mislio da me turiš u kakvu priču. Nek se zna. Crno na bijelo. Nije potrebno ništa dodavati. Samo realno. Znaš onako kako ti samo znaš.“
„Šta znam. Možda ne bilo dobro. Moji su likovi pomjereni dva prsta od sjenke i sasvim su obični. Počesto i jadni i nesretni. Ne znam da li bi mi istorija zamjerila da te svrstam među obične. Neprimjetljive. Ipak politika ti je to. Ne može biti da je zvijezda vodilja neprimjetna. Mora ona da sija. Da traži poglede. Ovako ovo su likovi koje vrlo brzo zaboravimo čim leđa okrenemo.“
„Dobro kažeš. Bogami nisam tako razmišljao. Dobro ti kažeš. Dobro da si mi rekao. Ne bi bilo valjano naći se s takvim u koricama. Pa ko bi to čitao.“-složi se on.
„A šta misliš da te turim u kakav junački desetrac?“-predložih.
„To. To. To mi je prvo palo na pamet. Znaš nisam htio da to sam predložim, ali mislim da bi to bilo mnogo bolje. Može. Onako kako me vidiš. Ni mrve više od onoga kako stvarno jest.“-oduševljeno prihvati.
„To bi bio pogodak. Znaš već imam sliku. O tome bi se pjevalo. Pričalo na sijelima dokasno u noć.“-počeh da kitim.
Uzvrpolji se neznanac, te mi priđe i poljubi po sred glave.
„Ala svaka ti je na mjestu. Znao sam ja. Nisi ti pisac. Ti si piščina. Ma da se ja šta pitam ti bi ministar kulture bio. Jel znaš?“
„Znam, znam.“-kimnuh glavom.
„Politika je krvava borba. Misle ljudi da je to samo limuzina i odijelo. Ma joook. Ma kakvi ratovi i bakrači. Politika je velika borba.“
„Znači junačka pjesma.“-zatražih njegov pristanak.
„Evo ruke. Ne pitam šta košta.“-pristade.
Pružih mu ruku i zatresoh je snažno.
„Nešto me brine.“-uputih mu kratku sumnju.
„Šta?“-izbeči on oči kao varen zec.
„Kratko.“
„Šta kratko?“
„Pa to. Pjesma. Jest da je junačka, al neće moći sva junaštva stati. Ne bi bilo u redu da to bude nešto što će đeca naučiti za domaći rad, odrecitovati. To mora da bude nešto trajno. Epohalno. Mislim da bi roman bio prava mjera. U roman da te smjestimo, pa da se ti u njemu razmašeš, a ne kao u pjesmi da sablju potegneš i posiječeš neprijatelje. Pa da se sve tu lijepo vidi ko je vjera a ko nevjera, a ne kao u pjesmi. Cile mile i njegovo pile. Eheeej ima tebe i djela ne za jedan roman već za sabrana djela.“- i dalje sam mu drmusao ruku.
„Kako i dolikuje. Sabrana sam ličnost i turi me u ta sabrana djela. Sve kako spada. Nije pjesmica za mene.“-malko zbunjeno prihvati.
„Pjesmica je par stranica. To je za dječicu. U pravu si.“-već se bio složio sa mnom.
„To je pun pogodak. Pa kad te turimo u roman pa te razvučemo na petstotina stranica, a ti se razbaškariš, pa raščinjavaš i razvodnjavaš. Pa vedriš i oblačiš, pa sijaš i zračiš. Natenane, pa ko ima volje i vremena ima šta da i pročita.“-kitio sam i dalje.
„To. Toooo. Svaka ti je zlatna.“-izljubi me tri puta u svaki obarz.
„Nego rekoh opet velim, a ti odluči.“-rekoh mu i dodah zrnce nedoumice.
„Šta sad. Roman da se piše. Valjda sam toliko zadušio ovaj narod.“
„Neuk je narod. Nema ti on vremena za čitanje. Pa ko uopšte danas išta čita. Petstotina stranica. Ih.“-spustih malko ton.
Izbezumljeno je gledao u mene.
„Pa jest. Ko danas uopšte čita te debele knjižurine.“-složi se nabrzaka.
„Ma nije sve u količini. I krava je debela pa nije pametna. Nije sve u debelim knjigama. Ma to je čisto zamaranje. Ehejjj. Kad počneš čitati dok dođeš do kraja zaboraviš kako je sve počelo. A moliću lijepo. To politika ne oprašta. Politika traži brza i jasna rješenja. Dok se takva knjiga pročita prođe voz.“-kudio sam debele knjige.
„Ma nego šta. Nema kod nas cile mile. Samo kratko i jasno.“- lupi štakom od stol.
„Nego šta. Imam jednu strašnu ideju.“
„Kakvu ideju.“-još uvijek ljutitim glasom uputi pitanje.
„Strašnu. Kakvu politika i zaslužuje. Ma kakve pričice, pjesmice i romani. Eheeeeej čovječe.“
„Govori.“-gotovo poskoči.
„Kazuj sunce ti kalajisano.“-bio je više nego nestrpljiv.
„Polako, polako.“-smirivao sam ga.
„Kazuj, ako boga znadeš.“-bio je sve nestrpljiviji.
„Satira.“-rekoh.
„Šta satira?“-iskolačio je oči.
„Da te turim u satiru, pa bog te vido. Oduvijek su išli pod ruku političari i satira. Nema tu mnogo priče. Uvijek su zvijezde satire bili političari i politika, a tebi je tu mjesto. Među zvijezdama jel da.“
„Nego šta. Nema su tu šta kriti iza plašta skromnosti. Turi ti mene među te zvijezde. Metni ti mene lijepo u tu satiru i selo veselo.“-ispruži mi ruku valjda ubijeđen da ću opet nešto da ponudim novo.
Prodrmusah mu ruku.
„Političari su utrli put satiri.“
„Nego šta. Sve po zasluzi, a ni po babi, ni po stričevima.“-isturio je bradu i podigao čelo.
Bio je više nego zadovoljan, mada znam da bi prava mjera svega bio tek još jedan aforizam. Nisam imao srca da mu to kažem. Pokazaće vrijeme.
Gledao sam za njim dok je odlazio.
„Prognoze su više nego jasne. Za državne jasle i ove godine volovima dajem najveće šanse.“
Pozdravlja Vas mandrak72, opservator i registrator državnog arhiva i sportskog duha.
[ Smijehom protiv uroka
]
01 Maj, 2011 14:42
Bio je sunčan dan. Baš kao i danas dok kiša pada od ranog jutra. Padalo je i noćas. Pljuštilo kako bi rekla moja žena. Svejedno nisam čuo. Ni ostali nisu dobro čuli od moga hrkanja. Ko zna zašto je to dobro. Možda zato što nije ni dobro sve ni čuti. Inače bi kiša tj pljusak prekinuo moj san.
Nekoliko puta je i potvrđeno. I ja sam nekoć bio mali. I bio je maj. Dolazila je štafeta i bližiose Dan mladosti. Bio sam pionir marljiv i radan. Imao bijelu košulju i plave pantalone. Pionirsku kapu i maramu koju i danas imam, ali sve rijeđe nosim. Ne zbog nekog lažnog patriotizma i antikomunizma više zbog klempavih ušiju koji nekako dođu do izražaja. Neki se šale sa njima i iznenade se kad kažem da su mi to uši, ma kako to neuvjerljivo zvučalo.
Učiteljice sa hladnim trajnama su uvodile red. Baš kako bi isto činio i nastavnik Hašim kad ne bi bio pijan. Neki od nas mogli su da se nabroje na prste brstili su kikiriki, oni drugi mrsili su muda. Jedan glavonja iz 7-d stao je ispred mene. Vrijeme se mračilo. Nebo je prijetilo da potopi grad baš kao što je i komšija Ramadan potopio septičku, pa su govna plivala niz ulicu dok smo igrali igre asocijacije na temu „Pogodi čije je“.
Iznenada do nas prosu se pljesak kao lavor pun prljave vode sa prozora . Prihvatismo pljesak. Lažna uzbuna. Učiteljica iz 2 a razreda uvježbavala svoje đake. Nakon njega se prosu i pljusak. Sve jači i jači. Ubrzo je stigla i štafeta. Ništa nisam vidio. Dalibor je nešto recitovao, Lenka i Nebojša izvodili skeč dok se onaj glavonja ispred mene klatio tamo amo pa od njega nisam ni vidio binu. Mnogo godina kasnije ušao je u politiku. Naravno na velika vrata kako glavonjama i priliči.
Petokrakaka je pustila boju na bijelu kapu, a marama na bijelu košulju.
Svejedno sam pio čaj i jeo marmeladu ne bi li kako zaliječio prehladu.
Još istoga prijepodneva komšija Stojan je raspalio roštilj. U jeku proslave raspalio je još i ženu i komšiju kad je pokušao da je brani. Poslije ih je milicija dovela u red. Pred hitnom.
Drugi dan u školi radili smo pismeni rad na zadatu temu „Kako sam doživio štafetu“. I na sve to još sam dopisao kako je Prvi maj praznik rada i kako se naše vođe bore i žele da nam još mnogo toga pruže, samo je pitanje koliko toga još možemo da podnesemo.
Još im u sastavu spomenuh kako je pored željezničke stanice živio čovjek koji je bio na bolovanju. Iz preduzeća ga iznenada posjetili na praznik rada i zatekli kako nije bio u postelji nego na komšinici. Branio se da nije ništa radio samo uživao. Nakon toga mu prekinuli bolovanje i disciplinski kaznili. On im je uzvratio novim bolovanjem i u strahu od nove posjete obukao je pidžamu koju nije skidao do smrti. Bila je to njegova usrana borba sa zakonima i državom. Kako bilo dočekao je penziju od poštara naravno u pidžami sa plavim štraftama nalik Željinim dresovima.
Prvu jedinicu sam dobio tad za svoj iskreno napisan rad, a najbolju moj drug Milan za rad koji počinje sa „Bio je sunčan dan....“.
Prvi maj je. Red bi bio da uživamo bar ovaj dan i u tu čast prekinemo štrajk glađu. Nažalost nećemo primjetiti neku razliku.
Raspalimo roštilj i u to ime zabava može da počne. Idemo maljčikiiiiiiiiiii.
Pozdravlja vas mandrak72, baljšoj maljčik i tekovina nekih boljih vremena.
Nekoliko puta je i potvrđeno. I ja sam nekoć bio mali. I bio je maj. Dolazila je štafeta i bližiose Dan mladosti. Bio sam pionir marljiv i radan. Imao bijelu košulju i plave pantalone. Pionirsku kapu i maramu koju i danas imam, ali sve rijeđe nosim. Ne zbog nekog lažnog patriotizma i antikomunizma više zbog klempavih ušiju koji nekako dođu do izražaja. Neki se šale sa njima i iznenade se kad kažem da su mi to uši, ma kako to neuvjerljivo zvučalo.
Učiteljice sa hladnim trajnama su uvodile red. Baš kako bi isto činio i nastavnik Hašim kad ne bi bio pijan. Neki od nas mogli su da se nabroje na prste brstili su kikiriki, oni drugi mrsili su muda. Jedan glavonja iz 7-d stao je ispred mene. Vrijeme se mračilo. Nebo je prijetilo da potopi grad baš kao što je i komšija Ramadan potopio septičku, pa su govna plivala niz ulicu dok smo igrali igre asocijacije na temu „Pogodi čije je“.
Iznenada do nas prosu se pljesak kao lavor pun prljave vode sa prozora . Prihvatismo pljesak. Lažna uzbuna. Učiteljica iz 2 a razreda uvježbavala svoje đake. Nakon njega se prosu i pljusak. Sve jači i jači. Ubrzo je stigla i štafeta. Ništa nisam vidio. Dalibor je nešto recitovao, Lenka i Nebojša izvodili skeč dok se onaj glavonja ispred mene klatio tamo amo pa od njega nisam ni vidio binu. Mnogo godina kasnije ušao je u politiku. Naravno na velika vrata kako glavonjama i priliči.
Petokrakaka je pustila boju na bijelu kapu, a marama na bijelu košulju.
Svejedno sam pio čaj i jeo marmeladu ne bi li kako zaliječio prehladu.
Još istoga prijepodneva komšija Stojan je raspalio roštilj. U jeku proslave raspalio je još i ženu i komšiju kad je pokušao da je brani. Poslije ih je milicija dovela u red. Pred hitnom.
Drugi dan u školi radili smo pismeni rad na zadatu temu „Kako sam doživio štafetu“. I na sve to još sam dopisao kako je Prvi maj praznik rada i kako se naše vođe bore i žele da nam još mnogo toga pruže, samo je pitanje koliko toga još možemo da podnesemo.
Još im u sastavu spomenuh kako je pored željezničke stanice živio čovjek koji je bio na bolovanju. Iz preduzeća ga iznenada posjetili na praznik rada i zatekli kako nije bio u postelji nego na komšinici. Branio se da nije ništa radio samo uživao. Nakon toga mu prekinuli bolovanje i disciplinski kaznili. On im je uzvratio novim bolovanjem i u strahu od nove posjete obukao je pidžamu koju nije skidao do smrti. Bila je to njegova usrana borba sa zakonima i državom. Kako bilo dočekao je penziju od poštara naravno u pidžami sa plavim štraftama nalik Željinim dresovima.
Prvu jedinicu sam dobio tad za svoj iskreno napisan rad, a najbolju moj drug Milan za rad koji počinje sa „Bio je sunčan dan....“.
Prvi maj je. Red bi bio da uživamo bar ovaj dan i u tu čast prekinemo štrajk glađu. Nažalost nećemo primjetiti neku razliku.
Raspalimo roštilj i u to ime zabava može da počne. Idemo maljčikiiiiiiiiiii.
Pozdravlja vas mandrak72, baljšoj maljčik i tekovina nekih boljih vremena.
[ Smijehom protiv uroka
]
23 April, 2011 18:26
Jedan američki šerif pokrenuo je onlajn izbor za najsmješnijeg kriminalca. Na ovu ideju šerif je došao da bi ih postidio.
Ostaje nejasno učešće političara. Po nekim informacijama njihovo učešće je osporeno jer je riječ o amaterskom takmičenju.
Pozdravlja vas mandrak72, amaterski šerif s poluprofesionalnim šeširom i činjenica znalac.
[ Smijehom protiv uroka
]
22 April, 2011 15:00
Autor bloga upozorava čitaoce bloga da neke scene mogu biti uznemirujuće, stoga podliježu roditeljskoj pažnji za djecu mlađu od 26 godina bez dana radnog iskustva ili tri mjeseca pripravničkog staža u struci.
U sjevernoj indijskoj državi Uta Pradeš u gradu Barabanki termiti su pojeli novčanice u vrijednosti 10 miliona rupija što je oko 222.000 američkih dolara koje su se nalazile u čeličnom sefu.
Za takvu bojazan kod nas nema osnova. Izborima je građanima dato pravo da izaberu predstavnike koji će pojesti sav novac prije termita.
Kako god bilo, na ovaj način će o sudbini svoga novca odlučiti sami građani.
Pozdravlja vas mandrak72, reizabrani maharadža neke tamo Uhšto Kradeš kada Znadeš
[ Smijehom protiv uroka
]
06 Mart, 2011 08:00
VAŠINGTON – BRISEL – BALKAN
Jedna američka organizacija za zaštitu životinja kritikovala je danas američke nacionalne institute zdravlja što koriste stare šimpanze za laboratorijske eksperimente.
Evropska unija je prošle godine zabranila upotrebu majmuna u medinske svrhe, posle čega su istu zabranu uvele Japan, Australija i druge bogate zemlje.
Mi smo otišli korak dalje. Prepustili smo im politiku.
Pozdravlja Vas mandrak72, osiromašćeni kajmanskoostrvski zelenaš.
[ Smijehom protiv uroka
]
14 Februar, 2011 22:41
STRAZBUR, 14.02.2011.god.
U svjetlu svakodnevnih događanja širom svijeta danas je u Strazburu u Palati Evrope održana vanredna sjednica Evropskog parlamenta sa jedinom temom koja se odnosila na poglavlja i akta koja se odnose na ostvarivanje osnovnih ličnih i demokratskih prava i sloboda u Evropi.
Poslanici su nakon višesatne debate jednoglasno sa 785 glasova usvojili platformu za djelovanje u daljoj budućnosti.
Predsjednik Parlamenta Hans-Gert Petering zbog specifičnosti situacije direktno se obratio novinarima na izuzetno posjećenoj konferenciji za štampu.
Zbog sve češće pojave u svijetu, a koja se već manifestuje i u Evropi, Evropski parlament je po hitnom postupku usvojio Zakon za sve zemlje Evropske unije, kao i preporuku za zemlje potencijalne kandidate za prijem u EU.
U tom zakonu se predviđa osnivanje anketne grupe koja će po kratkom postupku usvojiti i uskladiti zakone u svim zemljama EU u cilju formiranja Azila za političare.
U njemu se kaže slijedeće.
„Zemlje članice EU dužne su zajedničkim sredstvima izgraditi Azil za političare koji bi se u začetku odnosio samo na političare iz EU, a vremenom bi prerastao u Evropski azil za političare. Pravo na korištenje azila imali bi svi voljom naroda izabrani političari koji bi zbog pronevjera, skandala bili smijenjeni ili najureni sa izabranih funkcija. Takođe pravo na azil ostvarili bi političari bez stranke, političari prebjezi kao i političari čije stranke ne bi prešle propisani cenzus. Političari bi u Azilu boravili 90 dana gdje bi prolazili fazu doobuke, osposobljavanja i opismenjavanja. Za to vrijeme trajao bi proces njihovog udomljavanja u stranke sa hroničnim osipom članstva koji se najčešće manifestuje kroz promjene boja i dresova gdje bi se politički rehabilitovali. Nakon isteka azila od 90 dana udomljavali bi se u stranke na lakšim položajima poput savjesnih glasača po svim pitanjima i stranačkoj disciplini. Za vrijeme boravka u Azilu političari bi nastavili sa identičnim prijašnjim načinom ishrane u potpunosti uvažavajući sve vjerske i ostale zabrane.“
U dijelu koji je najviše interesovao političare sa prostora Zapadnog Balkana Predsjednik Parlamenta Hans-Gert Petering je iznio slijedeće.
-„Zbog specifičnosti situacije i velikog broja bivših političara udomljavanja istih u Azil biće pažljivo sprovedeno selektiranje i kvalificiranje istih s obzirom da je veliki broj njih bez ikakvih kvalifikacija. Njihova resocijalizacija s obzirom na otuđenost od biračkog tijela biće samim tim teža i veći izazov od njihovih kolega iz EU.“
Predsjednik Parlamenta je još dugo odgovarao na pitanja novinara.
Nama ostaje da se vidi kako će donešeni zakoni i preporuke biti sprovođeni kod nas. Da li je to još jedan korak ka integracijama, još jedna stepenica na našem putu da postanemo lideri u regionu u pravcu regulacije i usklađivanja zakona sa onim u EU.
Šta će dalje biti i koji su prvi koraci pravovremeno će Vas izvjestiti ovih dana neumorni mandrak72 sa lica mjesta.
Pozdravlja Vas mandrak72, lutajući i osvjedočeni prijatelj ovog sjajnog blog servisa.
[ Smijehom protiv uroka
]
13 Februar, 2011 13:50
Nedjelja, 13.02. 2011.god. Lilongve, Republika Malavi
Dok agencijeske vijesti pune novinske kolone samo za Vas iz pera mandraka72 još jedna vijest koja me je zadržala u Africi i možda pokrenula nove tokove političke misli.
Kako saznajemo iz pouzdanih izvora bliskih vladajućim krugovima juče je iza zatvorenih vrata održana zatvorena sjednica vlade na kojoj je sam predsjednik Republike Malavi Bingu Wa Mutharika uzeo učešće. Tokom višesatnog zasjedanja bez prisustva predstavnika medija primjećeno je da su se često otvarala vrata i prozori, ali sjednica se nije prekidala sve do kasnih sati uz mnogo žučne i burne rasprave.
Nakon toga na izuzetno posjećenoj konferenciji za štampu služba za informisanje Vlade Malavija pročitala je kratko saopštenje u kojem se kaže:
- „Svako ko pusti vjetar i time zagadi vazduh, te ugrozi zdravlje ljudi i moguće afrointegracije će se kazniti“ - stoji u prijedlogu zakona.
Stanovnike Malavija razbijesnio je prijedlog najnovijeg zakona. Vlada te države predložila je da se zabrani 'puštanje vjetrova' u javnosti. Svoje neslaganje stanovnici su izrazili glasnim negodovanjem i zaprijetili su bojkotom tražeći referendum kako bi se o tome na najdemokratskiji način izjasnili. Kako se dalje kaže ogorčeni ljudi smatraju kako postoje puno važnije stvari i problemi koje bi vlada trebala rješavati, a ne se baviti 'vjetrovima'.
- „Ne možemo to dopustiti. Pa ljudi smo i svi mi prdimo! Što to oni umišljaju, pa gdje bi trebali puštati vjetrove?! To nije stvar kojoj bi vlada trebala pridavati pažnju“ - rekao je Topsi Ganzalesi.
Studentu Matthewsu Phiriju nije jasno kako će država provoditi taj zakon i kako će otkriti ko je 'pustio vjetar' u javnosti.
- „Svi mi prdimo u javnosti i biti će vrlo teško otkriti ko je to učinio na ulici. Neki to naprave tiho, a kod nekih je učinak sličan suzavcu. Vladajući ne bi trebali trošiti naš novac i vrijeme na ovakve djetinjarije“ - rekao je ljutiti student.
Sindikat uvlakača najavljuje miting podrške kao i mnoge već osnovane Fejsbuk grupe.
-„Konačno da neko pomisli i na nas. Naše zanimanje nije niti časno niti lako, ali hrabri nas činjenica da i mi sačvamo pluća i da udišemo čisti vazduh.“-riječi su povjerenika za sindikalna prava Habzi Virtuozija.
Novi dan donosi nova pitanja i neizvjesnost. Da li će ovaj hrabri čin vlade iza koga je stao i predsjednik donijeti napredak i prosperitet još se ne zna. Neizvjesno je i kako će na sve to reagovati susjedne zemlje. Kako će opremiti policiju koja će provoditi zakon i održavati red? Kako bilo pobornici alternativnih izvora energije predviđaju izgradnju soba za vjetrove koji bi se dalje iskorištavali za vjetroelektrane. Kako uskladištiti toliku energiju još se ne zna, ali više od svega hrabri podizanje svijesti za očuvanje okoline. Vlada Malavija je dala tome svoj puni doprinos.
Pozdravlja Vas mandrak72, neostrašćeni i ničim obavješteni svojevoljni dopisnik i potpisnik.
[ Smijehom protiv uroka
]
12 Februar, 2011 23:51
KAIRO, VISOKO, 12.02.2011.god.
Najnovije vijesti iz pera Vašeg mandraka72 sa lica mjesta ispunjavaju naslovne strane svjetske štampe. Sa lica mjesta sa najnovijim informacijama iz čas u čas.
Bivši predsjednik Egipta Hosni Mubarak nakon predaje vlasti vojsci i kraćeg zadržavanja u Šarm el Šeiku sa porodicom jutros je poletio privatnim avionom u nepoznatom pravcu.
Iz pouzdanih izvora bliskih članovima porodice Mubarak provejavaju šture i nepotvrđene informacije o njihovoj slijedećoj destinaciji.
Prema tim izvorima Hosni Mubarak sa svojim članovima porodice uputio se u Visoko u mali gradić u BiH. Gradić Visoko je postao poznat nakon prvih informacija koje su svijetu plasirane od strane arheologa i pseudoistraživača Semira Osmanagića o postojanju piramida u BiH.
Prema drugim informacijama priča dobija nove obrise i u njima se kaže da je sam Hosni Mubarak finasirao fondaciju Arheološki Park- Bosanska piramida sunca čiji je predsjednik Semir Osmanagić, tako stvarajući potencijalno mjesto za egzil predviđajući nemire koji su se posljednjih dana potresali Egipat. Isti izvor navodi da je bliži rođak Semira Osmanagića upoznao Hosnija Mubaraka 1956 dok je kao pripadnik mirovnih snaga UN Plavih šljemova bio na Sinajskom poluostrvu u tampon zoni između Izraelskih i Egipatskih snaga.
-„Dolazak Hosnija Mubaraka u Visoko mogao bi da bude pokretač velike turističke kampanje u kojoj bi se Visočke piramide predstavile u pravom svjetlu, a u narednom periodu bi velikim angažovanjem Fejsbuk grupe „Visoko je kolijevka piramida“ koja sad već broji 12.456 članova i nevladine organizacije za pomirenje i istraživanje kandidovale Visočke piramide za novo svjetsko čudo.“-izjavio je direktor turističke organizacije Visokog Fuad Demidžić.
-„Ja sam spreman porodici Mubarak obezbijediti burek, sirnicu, zeljanicu i krompirišu u početnom periodu, a dao bi im i sobu na spratu dok se malo ne snađu.“- riječi su burekdžije i kustosa prvog i zasad jedinog muzeja piramida u BiH Ismeta L.
Ipak dolasku Hosnija Mubaraka i njegove porodice u Visoko nisu se obradovali svi. Pogotovo lokalni političari i vođe.
-„Nisam oduševljen činjenicom da će Hosni Mubarak doći u Visoko. To će pokvariti sliku naše demokratije u svijetu koju smo strpljivo gradili sve ove godine.“-izjavio je vosoki funkcioner SDA koji je želio ostati anoniman.
Njegovim riječima podršku su dali Stranka za BiH, SDP BiH, HDZ 1990 i još neke druge stranke i oragnizacije. Stranke iz Republike Srpske nisu se oglašavale povodom ovih vijesti.
Kako bilo, dolazak Hosnija Mubaraka u Visoko podijelio je ionako podijeljenu javnost u BiH. Čini se jedino da Visočani i Semir Osmanagić sa nestrpljenjem očekuju dolazak bivšeg lidera Hosnija Mubaraka u Visoko. Grad Bosanskih piramida.
Dragi čitaoci ostanite sa nama do slijedećih informacija. U njima se očekuje reagovanje regionalnih lidera na dolazak Hosnija Mubaraka u Visoko. Da li je to korak bliže evrointegracijama i da li će BiH postati lider u regionu sa najviše lidera po glavi stanovnika? Sve to i još mnogo toga iz časa u čas samo kod nas.
Pozdravlja Vas mandrak72, samouki i desnoruki slovoslagač i prenemagač.
[ Smijehom protiv uroka
]
02 Februar, 2011 11:18
Postoji muzika raspoloženja. Dakako ona se pušta radi relaksacije. Međutim ovo nije takva priča. Ovo je pokušaj koji se završio kako je i počeo. Neuspjehom. Kao prdac za vrijeme proljeva ili još gore u zagrijanom automobilu dok primaš stopera. Stoga ovo treba shvatiti kao opomenu, kao roditeljsku pažnju na program sa sadržajem koji može uznemiriti i zamisliti. Stoga je ovo program sa oznakom za blog pažnju.
Ako kažem da je jednom davno živio čovjek onda priča ne bi imala svu onu težinu niti aktuelnost. Živjele su i žene. Djeca i starci. Davno su živjeli mnogi.
Međutim počećemo ovako.
Nedaleko od moje kuće, a gotovo u svojoj kući koja još nije bila građevinski završena živi jedan čovjek. Mnogo ti on voli hranu. Mnoštvo unesene hrane u organizam traži i potrebno vrijeme da se viškovi i prerađeni ostatci hrane odlože na zato u kućama i stanovima predviđeno mjesto. Upravo zbog toga mjesta pojavila su se i preduzeća za distribuciju i transport tih ostatka. Otvarala su se i radna mjesta. Ljudi su zarađivali novac. Kupovali su sve više hrane. Obilna hrana stvarala je još više potreba za odlaskom u tu prostoriju odakle je sve i počelo.
Sjetih se i jednog Mirka bog da mu dušu prosti. Da se prekrstim. Ispriča mi jednu anegdotu iz prošlosti.
„Moj mandrače72 ili 73. Jesi li ti Perin? Znam ti oca.“-teškom mukom sjede Mirko na klupu pod jabukom pored svoje napuštene kuće u Žuljevici selu pored Novog Grada.
„Mandrak72. Jesam. Pero mi je otac.“-rekoh mu.
„Ja sam ti prvi napravio WC u kući u cijelom ovom dijelu Potkozarja. Ljudi se sprdali sa mnom.“-pogleda on prema velikoj i pomalo oronuloj kući.
„Ko je vidio u kući srati, to nigdje nema moj Mirkane. Sprdali se sa mnom. Napravio sam i u Novom kuću sa tri WC-a. Samo nema ko srati moj mandrače72.“-tužnim glasom ispriča mi Mirko svoju muku.
„E moj Mirkane. Seronja će uvijek biti samo nas neće biti.“-dodadoh.
Predstavi se Mirko bogu na ispovijed. Ostadoše puste kuće. Porušili se mnogi poljski WC-i. I posljednja muha napusti nekad izdašna nalazišta hrane.
Nekoliko godina kasnije čovjek koji je živio u svojoj kući radio je sve ono što treba da radi da radnici lokalne firme za transport ostataka hrane i ostalih izlučevina ne ostanu bez posla.
Volio je on da čita. Svoju ljubav prema čitanju prenio je u WC gdje je čitao sve što bi mu došlo pod ruku.
Ubrzo je naučio kako se kaže toalet papir na 26 svjetskih jezika među njima i svim jezicima bivših republika SFRJ. Uočio je kako sa lakoćom usvaja nova znanja sjedeći na WC školjki. Ohrabren početnim uspjehom baci se na ostale proizvode koje je pronašao u WC-u. Sa deterdženta DUEL naučio je sve sastojke neophodne da se nađu u jednom sasvim prosječnom deterdžentu za mašinsko pranje rublja. Naučio je i sve uvoznike i zastupnike za distribuciju u susjednim državama. Njihove adrese i brojeve telefona.
„Osobama sa osjetljivom kožom preporučuje se....“-kucanje na vratima prekide ga u čitanju i učenju.
„Izlazi zakasniću na posao. Moram se našminkati.“-supruga je bijesno kucala na vrata.
Njegova ljubav prema čitanju u WC-u pretvori se u strast. Sve više vremena provodio je u WC-u stičući nova znanja i vještine. Upijao je znanja kao dvoslojni toalet papir rijetku stolicu. Ispočetka je koristio laku literaturu. No to ga nije zadovoljavalo u potpunosti. Počeo je da unosi stručnu literaturu u WC. Našlo se tu mnogo poznatih naslova. Najvećih umova današnjice. U trenutcima odmora od čitanja pod ruku mu je dospio neki dnevni časopis.
„Konkurs!“-ushićeno podvrisnu.
Čitao je gotovo nevjerujući sopstvenoj sreći.
„Komunalno preduzeće zapošljava radnika. Jedan izvršioc.“-poskočio je od dragosti.
Još isto veče popunio je molbu. Naravno sve to u WC-u.
Čekajući poziv na razgovor i rezultate konkursa sve više je vremena provodio u WC-u.
Pozvan je na razgovor. Protekao je u ugodnoj atmosferi.
„Jeste li gadljivi?“-upitaše ga.
„Ne. Zašto bih bio?“-odgovori i upita.
„Govno nit živi niti mre.“-ni sam ne znajući zašto reče.
Izgleda da je baš ova konstatacija odlučila da ga zaposle.
Dobio je posao. Ronilac pri kolektoru. Kliner.
Veselilo ga je ovo posljednje. Kliner.
Prvih par dana radio je sa starijim majstorom. Radio je bez ronilačkog odijela. Fajter.
„Ma to je za metroseksualce. Pravi muškarac se ne stidi svoga mirisa.“-njegov znoj nije mogao ukloniti unutrašnje resurse gradske kanalizacije.
Nakon toga zaronio je u fekalije i izronio za par minuta. Provukao je prste na kojima je bilo ostataka toalet papira kroz kosu koja se presijavala kao da je namazana čičkovim uljem.
„Dodaj mi rolcange, može i te velike papagajke.“-reče jednom mladom šegrtu, učeniku na praksi.
Ponavljao je radnju nekoliko puta iznova tražeći uvijek drugu alatku.
„Uči mali. Inače nikad od tebe pravog majstora.“-reče prije nego je posljednji put udahnuo i zaronio.
Još jedno uspješno otčepljavanje uspješno je obavljeno.
Ubrzo se navikao na posao. Bio je navučen ko kondom na komšijsku tarabu. Primio se ko saučešće. Posao je cvjetao.
„Imam osjećaj da je grad noćas mnogo čitao.“-duboko udahnu.
Posla je bilo. Ronilo se mnogo tih dana. Očaravale su ga gomile putujućeg materijala. Oduševljavao se svime onim čega se ostali klone, pa čak i oni koji se s nostalgijom osvrnu na ostavštinu prije nego puste vode i još dugo gledaju u zapjenušani vir koji bi se nakon par trenutaka u potpunosti umirio u kao snijeg bijeloj WC školjci.
Volio je on taj svoj posao, ali avaj.
Kome god bi rekao čime se bavi odmah je osjetio pojavu neke distance i laganog hlađenja u odnosima. A on je imao samo žarku želju da pokaže koliko voli svoje zanimanje. Krug njegovih prijatelja topio se kao bačen sladoled na asvalt.
Još više se osamio i povlačio. Gotovo da nije izbivao iz WC-a. U kući je napravio još jedan WC samo za sebe. Polako su i ukućani izbjegavali njegovo društvo. Vremenom su već bili zaboravili na njega. Više ga niko nije ni tražio. Pominjali još rjeđe.
On je sve više čitao. Otkrivao i više nego što je pisac htjeo da kaže. Brojao je do beskonačno čak dva puta i unazad. Otkrio je sve ono što su filozofi nekim čudom previdjeli. Život je jedno veliko sranje. Svijet je prepun seronja.
Tražio je uporište u mnogim teorijama. U njihovim nedostatcima ih je pronalazio.
„Sve će nas jednom voda odnijeti. Samo će biti razlike u opiranju. Sve ostalo je isto.“-ponavljao je sretan i svjestan svog velikog otkrića.
Shvativši da njegova teorija neće imati smisla ukoliko je ne predstavi širokim masama.
Slijedećeg jutra, svježe izbrijan i obučen sjedio je za stolom čekajući doručak.
„Vidi govneta. Dovuklo se za stol.“-iznenadi se supruga.
„I ne smrdi toliko.“-konstatova stariji sin.
„Gotovo da se ne razlikuje od nas.“-reče najmlađi član porodice.
Nije im govorio ništa o svojim planovima. Nakon doručka izjurio je kao vjetar iz stana i izgubio se negdje u pravcu grada. Na koja god vrata da je kucao bivao je odbačen i njegova teorija bila je ismijana i odbačena. No to ga nije ometalo da bude još istrajniji i čak šta više drskiji.
„Koga ti glumiš. Velikog gospodina je li? Još ti se govno puši na Žarkovcu odakle si. Još uvijek na semaforu čekaš kao zec u bujadi da se upali zeleno svjetlo da pretrčiš. Da, da, ti.“-bjesnio je na skorojevića u direktorskoj fotelji.
„Ma pokazaću ja Vama. Ko sere, a ko gaće pere.“-zalupio je vrata.
Osnovao je stranku. Izašao na izbore i prešao cenzus. Konačno dobio je priliku da sere otvoreno. Sere iz skupštinskih klupa. Sere na radiju. Sere na televiziji. Sere na naslovnim stranicama svih uticajnih časopisa. Kako dnevnih tako i mjesečnih. Nije više bilo važno ni mjesto ni vrijeme. Srao je kad god je stigao.
Zbog svog to sranja vrlo brzo je postao strateški koalicioni partner, zamjenik nezamjenljivog, Portparole svoje imao. Oglašavao se i srao. Na audijencijama kod stranih ambasadora. Srao za stolom na molitvenom doručku i ručku. Srao do kasno uveče. Srao do fajronta i metle.
Bože ova priča je sranje. Ili nije?
Ne znam Vama, ali meni je sranja i seronja preko glave. Ma pusti vodu. Pustiiii voduuuuuuuuu!!!!!!!!!!
Pozdravlja vas mandrak72, februarski raspoložen i naštiman.
Ako kažem da je jednom davno živio čovjek onda priča ne bi imala svu onu težinu niti aktuelnost. Živjele su i žene. Djeca i starci. Davno su živjeli mnogi.
Međutim počećemo ovako.
Nedaleko od moje kuće, a gotovo u svojoj kući koja još nije bila građevinski završena živi jedan čovjek. Mnogo ti on voli hranu. Mnoštvo unesene hrane u organizam traži i potrebno vrijeme da se viškovi i prerađeni ostatci hrane odlože na zato u kućama i stanovima predviđeno mjesto. Upravo zbog toga mjesta pojavila su se i preduzeća za distribuciju i transport tih ostatka. Otvarala su se i radna mjesta. Ljudi su zarađivali novac. Kupovali su sve više hrane. Obilna hrana stvarala je još više potreba za odlaskom u tu prostoriju odakle je sve i počelo.
Sjetih se i jednog Mirka bog da mu dušu prosti. Da se prekrstim. Ispriča mi jednu anegdotu iz prošlosti.
„Moj mandrače72 ili 73. Jesi li ti Perin? Znam ti oca.“-teškom mukom sjede Mirko na klupu pod jabukom pored svoje napuštene kuće u Žuljevici selu pored Novog Grada.
„Mandrak72. Jesam. Pero mi je otac.“-rekoh mu.
„Ja sam ti prvi napravio WC u kući u cijelom ovom dijelu Potkozarja. Ljudi se sprdali sa mnom.“-pogleda on prema velikoj i pomalo oronuloj kući.
„Ko je vidio u kući srati, to nigdje nema moj Mirkane. Sprdali se sa mnom. Napravio sam i u Novom kuću sa tri WC-a. Samo nema ko srati moj mandrače72.“-tužnim glasom ispriča mi Mirko svoju muku.
„E moj Mirkane. Seronja će uvijek biti samo nas neće biti.“-dodadoh.
Predstavi se Mirko bogu na ispovijed. Ostadoše puste kuće. Porušili se mnogi poljski WC-i. I posljednja muha napusti nekad izdašna nalazišta hrane.
Nekoliko godina kasnije čovjek koji je živio u svojoj kući radio je sve ono što treba da radi da radnici lokalne firme za transport ostataka hrane i ostalih izlučevina ne ostanu bez posla.
Volio je on da čita. Svoju ljubav prema čitanju prenio je u WC gdje je čitao sve što bi mu došlo pod ruku.
Ubrzo je naučio kako se kaže toalet papir na 26 svjetskih jezika među njima i svim jezicima bivših republika SFRJ. Uočio je kako sa lakoćom usvaja nova znanja sjedeći na WC školjki. Ohrabren početnim uspjehom baci se na ostale proizvode koje je pronašao u WC-u. Sa deterdženta DUEL naučio je sve sastojke neophodne da se nađu u jednom sasvim prosječnom deterdžentu za mašinsko pranje rublja. Naučio je i sve uvoznike i zastupnike za distribuciju u susjednim državama. Njihove adrese i brojeve telefona.
„Osobama sa osjetljivom kožom preporučuje se....“-kucanje na vratima prekide ga u čitanju i učenju.
„Izlazi zakasniću na posao. Moram se našminkati.“-supruga je bijesno kucala na vrata.
Njegova ljubav prema čitanju u WC-u pretvori se u strast. Sve više vremena provodio je u WC-u stičući nova znanja i vještine. Upijao je znanja kao dvoslojni toalet papir rijetku stolicu. Ispočetka je koristio laku literaturu. No to ga nije zadovoljavalo u potpunosti. Počeo je da unosi stručnu literaturu u WC. Našlo se tu mnogo poznatih naslova. Najvećih umova današnjice. U trenutcima odmora od čitanja pod ruku mu je dospio neki dnevni časopis.
„Konkurs!“-ushićeno podvrisnu.
Čitao je gotovo nevjerujući sopstvenoj sreći.
„Komunalno preduzeće zapošljava radnika. Jedan izvršioc.“-poskočio je od dragosti.
Još isto veče popunio je molbu. Naravno sve to u WC-u.
Čekajući poziv na razgovor i rezultate konkursa sve više je vremena provodio u WC-u.
Pozvan je na razgovor. Protekao je u ugodnoj atmosferi.
„Jeste li gadljivi?“-upitaše ga.
„Ne. Zašto bih bio?“-odgovori i upita.
„Govno nit živi niti mre.“-ni sam ne znajući zašto reče.
Izgleda da je baš ova konstatacija odlučila da ga zaposle.
Dobio je posao. Ronilac pri kolektoru. Kliner.
Veselilo ga je ovo posljednje. Kliner.
Prvih par dana radio je sa starijim majstorom. Radio je bez ronilačkog odijela. Fajter.
„Ma to je za metroseksualce. Pravi muškarac se ne stidi svoga mirisa.“-njegov znoj nije mogao ukloniti unutrašnje resurse gradske kanalizacije.
Nakon toga zaronio je u fekalije i izronio za par minuta. Provukao je prste na kojima je bilo ostataka toalet papira kroz kosu koja se presijavala kao da je namazana čičkovim uljem.
„Dodaj mi rolcange, može i te velike papagajke.“-reče jednom mladom šegrtu, učeniku na praksi.
Ponavljao je radnju nekoliko puta iznova tražeći uvijek drugu alatku.
„Uči mali. Inače nikad od tebe pravog majstora.“-reče prije nego je posljednji put udahnuo i zaronio.
Još jedno uspješno otčepljavanje uspješno je obavljeno.
Ubrzo se navikao na posao. Bio je navučen ko kondom na komšijsku tarabu. Primio se ko saučešće. Posao je cvjetao.
„Imam osjećaj da je grad noćas mnogo čitao.“-duboko udahnu.
Posla je bilo. Ronilo se mnogo tih dana. Očaravale su ga gomile putujućeg materijala. Oduševljavao se svime onim čega se ostali klone, pa čak i oni koji se s nostalgijom osvrnu na ostavštinu prije nego puste vode i još dugo gledaju u zapjenušani vir koji bi se nakon par trenutaka u potpunosti umirio u kao snijeg bijeloj WC školjci.
Volio je on taj svoj posao, ali avaj.
Kome god bi rekao čime se bavi odmah je osjetio pojavu neke distance i laganog hlađenja u odnosima. A on je imao samo žarku želju da pokaže koliko voli svoje zanimanje. Krug njegovih prijatelja topio se kao bačen sladoled na asvalt.
Još više se osamio i povlačio. Gotovo da nije izbivao iz WC-a. U kući je napravio još jedan WC samo za sebe. Polako su i ukućani izbjegavali njegovo društvo. Vremenom su već bili zaboravili na njega. Više ga niko nije ni tražio. Pominjali još rjeđe.
On je sve više čitao. Otkrivao i više nego što je pisac htjeo da kaže. Brojao je do beskonačno čak dva puta i unazad. Otkrio je sve ono što su filozofi nekim čudom previdjeli. Život je jedno veliko sranje. Svijet je prepun seronja.
Tražio je uporište u mnogim teorijama. U njihovim nedostatcima ih je pronalazio.
„Sve će nas jednom voda odnijeti. Samo će biti razlike u opiranju. Sve ostalo je isto.“-ponavljao je sretan i svjestan svog velikog otkrića.
Shvativši da njegova teorija neće imati smisla ukoliko je ne predstavi širokim masama.
Slijedećeg jutra, svježe izbrijan i obučen sjedio je za stolom čekajući doručak.
„Vidi govneta. Dovuklo se za stol.“-iznenadi se supruga.
„I ne smrdi toliko.“-konstatova stariji sin.
„Gotovo da se ne razlikuje od nas.“-reče najmlađi član porodice.
Nije im govorio ništa o svojim planovima. Nakon doručka izjurio je kao vjetar iz stana i izgubio se negdje u pravcu grada. Na koja god vrata da je kucao bivao je odbačen i njegova teorija bila je ismijana i odbačena. No to ga nije ometalo da bude još istrajniji i čak šta više drskiji.
„Koga ti glumiš. Velikog gospodina je li? Još ti se govno puši na Žarkovcu odakle si. Još uvijek na semaforu čekaš kao zec u bujadi da se upali zeleno svjetlo da pretrčiš. Da, da, ti.“-bjesnio je na skorojevića u direktorskoj fotelji.
„Ma pokazaću ja Vama. Ko sere, a ko gaće pere.“-zalupio je vrata.
Osnovao je stranku. Izašao na izbore i prešao cenzus. Konačno dobio je priliku da sere otvoreno. Sere iz skupštinskih klupa. Sere na radiju. Sere na televiziji. Sere na naslovnim stranicama svih uticajnih časopisa. Kako dnevnih tako i mjesečnih. Nije više bilo važno ni mjesto ni vrijeme. Srao je kad god je stigao.
Zbog svog to sranja vrlo brzo je postao strateški koalicioni partner, zamjenik nezamjenljivog, Portparole svoje imao. Oglašavao se i srao. Na audijencijama kod stranih ambasadora. Srao za stolom na molitvenom doručku i ručku. Srao do kasno uveče. Srao do fajronta i metle.
Bože ova priča je sranje. Ili nije?
Ne znam Vama, ali meni je sranja i seronja preko glave. Ma pusti vodu. Pustiiii voduuuuuuuuu!!!!!!!!!!
Pozdravlja vas mandrak72, februarski raspoložen i naštiman.
[ Smijehom protiv uroka
]
27 Januar, 2011 15:05
Grand otplaćuje dug za izraelski satelit
Kako jedna vijest mandrakolika vijest izgleda na Njuz netu, naravno korigovana da bi ispunila formu potrebnu za objavljivanje vijesti u ogledalu na portalu koji se na satiričan način osvrće na dešavanja oko nas.
Pogledajte na slijedećem linku .
http://www.njuz.net/grand-otplacuje-dug-za-izraelski-satelit/
Pozdravlja Vas mandrak72, apolitični dopisnik nesvakidašnjeg i nerealnog u praksi ostvarivog.
[ Smijehom protiv uroka
]
16 Januar, 2011 11:34
U našemu kombinatu
Svi radimo mi za platu,
Al ima i oniju
Koji rade za partiju
I naš veliki tata
Velika je u njeg plata
Al još veću muku muči
Iza njeg partija mu čuči
I kad tako umoran čučne
Svojom glavom mal da mućne
Politički terijeri
Skloni karijeri
Po ušima tatu tuku
Na svu njegovu mu muku
Tu su još starlete prsate
Koje rade dal zbog plate
Il zbog rođaka ili kuma
Kome pukla iz gaća guma.
Imamo još i tamo neke
Što vuku političke fleke
Ko u svako preduzeće
Sranje manje ili veće
Komentar može da se primi
Samo onaj koji je u rimi.
Pozdravlja vas mandrak72, diskutant radničkog savjeta u sjenci.
Svi radimo mi za platu,
Al ima i oniju
Koji rade za partiju
I naš veliki tata
Velika je u njeg plata
Al još veću muku muči
Iza njeg partija mu čuči
I kad tako umoran čučne
Svojom glavom mal da mućne
Politički terijeri
Skloni karijeri
Po ušima tatu tuku
Na svu njegovu mu muku
Tu su još starlete prsate
Koje rade dal zbog plate
Il zbog rođaka ili kuma
Kome pukla iz gaća guma.
Imamo još i tamo neke
Što vuku političke fleke
Ko u svako preduzeće
Sranje manje ili veće
Komentar može da se primi
Samo onaj koji je u rimi.
Pozdravlja vas mandrak72, diskutant radničkog savjeta u sjenci.
[ Smijehom protiv uroka
]
14 Januar, 2011 18:13
Deseto selo, 14.01.2011.god.
Nakon presude da će Dembelija svazilendskoj firmi morati da plati 27.85
miliona evra umjesto 40 miliona evra kako je glasila presuda
arbitražnog suda u Kolašinu na konferenciji za štampu pored Dušana Tenderića, političkog direktora Ministarastva spoljnjih poslova i kafe u zrnu koji
je i vodio završne pregovore sa Svazilenđanima pojavili su se Jašar Odozgorević Jaško i Srećko Bukvić Bukva.
Prvobitnu zbunjenost novinara zamijenila je nevjerica. Nakon toga
Dušan Tenderić se obratio novinarima slijedećim riječima.
"Dembelija može da odahne. Veliko breme koje nam je ostalo natovareno na
pleća zajedničkim angažovanjem svih progresivnih snaga i mladih ljudi
u Dembeliji urodilo je plodom. Kao što znate 2005-te godine tadašnji
ministar opštenarodne odbrane i društvene samozaštite Drugoslav Udavinić, bez znanja savjeta ministara Dembelije potpisao je sa svazilenđanskom firmom "Idoll" Ugovor o zakupu špijunskog satelita preko kojeg bi navodno Dembelija trebalo da kontroliše teritoriju zemlje kao i teritoriju Desetog sela. Ugovor nikada nije zaživio u praksi. U pregovorima sa svazilenđanskom firmom učestvovao je i tadašnji predsjednik Državne zajednice Dembelije i Lezilebanije Veseljko Munižaba.
Presuda arbitražnog suda u Kolašinu zahtijevala je da se poravnavanje
dugova izvrši do kraja februara 2011.godine iz budžeta i to
u cjelosti. Kao protiv uslugu u okviru ovog sporazuma koji je potpisan
sa svazilendskom firmom Dembelija će dobiti besplatno pravo na uslugu
satelita i snimanja 500 snimaka na lokacijama koje su njoj potrebne
što će biti u nadležnosti ministarstva odbrane i društvene samozaštite. Pored toga Dembelija dobija i tri letjelice dirižabla za snimanje nepristupačnih terena što
će biti dato na korištenje ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu utrašnjih poslova.
Na zatvorenoj sjednici vlade u tom momentu prihvatili smo ponudu Jašara Jaška Odozgorevića o zajedničkom učešću oko izmirenja duga svazilendskoj
strani kojim bi epizoda sa špijunskim satelitom bila okonačana na
obostrano zadovoljstvo. Cijenimo da će takav potez vlade naići na
odličan prijem kod građana Dembelije koji će znati da prepoznaju kvalitet
postizanja ovakvog dogovora i da će on biti početak jednog novog
razmišljanja u Dembeliji gdje će svaka dobra ideja biti reper za
potpisivanje saradnje i dogovora a sve u cilju poboljšanja kvalitete
života u Dembeliji i svih njenih građana."
Nakon toga novinarima se obartio estradni umjetnik i direktor Štand
produkcije Jašar Jaško Odozgorević.
"Koristim priliku da se zahvalim svima vama, javnosti u Dembeliji, Vladi
Dembelije i svazilendskoj strani sa druge strane. Ovim sporazumom Štand
produkcija je svima pokazala da se zajedno može učiniti mnogo više. Na
ovaj način želimo da svijetu Dembeliju prikažemo u jednom novom svijetlu.
Usluge satelita pored potreba ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu unutrašnjih poslova biće na raspolaganju Štand produkciji. Ovim
satelitom koji će služiti za otkrivanje svega zanimljivog za pomenuta
ministarstva i nama će pomoći da pomoću njega pronalazimo talente i u
najskrivenijim i najzabačenijim tačkama Dembelije. Nakon svega toga niko
ne treba da bude iznenađen ukoliko ekipa sa SpriteTV i Štand produkcije
jednom zakuca na Vaša vrata jer ste vi to svojim talentom zaslužili.
Građani Dembelije treba samo da pjevaju. Bilo kada i bilo gdje. U
kupatili, na njivi, na traktoru, u kancelariji . Naš špijunski satelit
prepoznaće kvalitet i talenat za izbor novih kandidta za mlade Štand
zvijezde.
Pored svega navedenog Vlada Dembelije je pristala da jedno ministarstvo u
Vladi trajno pripadne članu Štand produkcije. O izboru našeg člana
odlučivaće upravo gledaoci putem SMS glasanja već u subotu. Naši
predlozi za kandidat za ministra estrade, obrazovanja i kulture su
Srećko Bukvić Bukva, Rikola Nokvić, Mara Bombara, Kile Mitić,
Super Seka i još neka i naravno Džedaj. Zato budite sa nama u subotu na
Sprite TV.
Štand produkcija je dobila ekskluzivno pravo za područje Svazilenda koje
će takođe imati izbor za svoje mlade nade Štanda. Posebno mi je
zadovoljstvo nakon što je Štand produkcija pored zemalja regiona
izašla iz evropskih okvira."
Nakon mnoštva pitanja novinara Srećko Bukvić Bukva je otpjevao
nekoliko svojih najpopularnijih hitova za okupljene pripadnike sedme
sile. Druženje se nastavilo i nakon konferencije za štampu.
Pozdravlja Vas mandrak72, oštro pero iz perspektive tupog ugla.
Nakon presude da će Dembelija svazilendskoj firmi morati da plati 27.85
miliona evra umjesto 40 miliona evra kako je glasila presuda
arbitražnog suda u Kolašinu na konferenciji za štampu pored Dušana Tenderića, političkog direktora Ministarastva spoljnjih poslova i kafe u zrnu koji
je i vodio završne pregovore sa Svazilenđanima pojavili su se Jašar Odozgorević Jaško i Srećko Bukvić Bukva.
Prvobitnu zbunjenost novinara zamijenila je nevjerica. Nakon toga
Dušan Tenderić se obratio novinarima slijedećim riječima.
"Dembelija može da odahne. Veliko breme koje nam je ostalo natovareno na
pleća zajedničkim angažovanjem svih progresivnih snaga i mladih ljudi
u Dembeliji urodilo je plodom. Kao što znate 2005-te godine tadašnji
ministar opštenarodne odbrane i društvene samozaštite Drugoslav Udavinić, bez znanja savjeta ministara Dembelije potpisao je sa svazilenđanskom firmom "Idoll" Ugovor o zakupu špijunskog satelita preko kojeg bi navodno Dembelija trebalo da kontroliše teritoriju zemlje kao i teritoriju Desetog sela. Ugovor nikada nije zaživio u praksi. U pregovorima sa svazilenđanskom firmom učestvovao je i tadašnji predsjednik Državne zajednice Dembelije i Lezilebanije Veseljko Munižaba.
Presuda arbitražnog suda u Kolašinu zahtijevala je da se poravnavanje
dugova izvrši do kraja februara 2011.godine iz budžeta i to
u cjelosti. Kao protiv uslugu u okviru ovog sporazuma koji je potpisan
sa svazilendskom firmom Dembelija će dobiti besplatno pravo na uslugu
satelita i snimanja 500 snimaka na lokacijama koje su njoj potrebne
što će biti u nadležnosti ministarstva odbrane i društvene samozaštite. Pored toga Dembelija dobija i tri letjelice dirižabla za snimanje nepristupačnih terena što
će biti dato na korištenje ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu utrašnjih poslova.
Na zatvorenoj sjednici vlade u tom momentu prihvatili smo ponudu Jašara Jaška Odozgorevića o zajedničkom učešću oko izmirenja duga svazilendskoj
strani kojim bi epizoda sa špijunskim satelitom bila okonačana na
obostrano zadovoljstvo. Cijenimo da će takav potez vlade naići na
odličan prijem kod građana Dembelije koji će znati da prepoznaju kvalitet
postizanja ovakvog dogovora i da će on biti početak jednog novog
razmišljanja u Dembeliji gdje će svaka dobra ideja biti reper za
potpisivanje saradnje i dogovora a sve u cilju poboljšanja kvalitete
života u Dembeliji i svih njenih građana."
Nakon toga novinarima se obartio estradni umjetnik i direktor Štand
produkcije Jašar Jaško Odozgorević.
"Koristim priliku da se zahvalim svima vama, javnosti u Dembeliji, Vladi
Dembelije i svazilendskoj strani sa druge strane. Ovim sporazumom Štand
produkcija je svima pokazala da se zajedno može učiniti mnogo više. Na
ovaj način želimo da svijetu Dembeliju prikažemo u jednom novom svijetlu.
Usluge satelita pored potreba ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu unutrašnjih poslova biće na raspolaganju Štand produkciji. Ovim
satelitom koji će služiti za otkrivanje svega zanimljivog za pomenuta
ministarstva i nama će pomoći da pomoću njega pronalazimo talente i u
najskrivenijim i najzabačenijim tačkama Dembelije. Nakon svega toga niko
ne treba da bude iznenađen ukoliko ekipa sa SpriteTV i Štand produkcije
jednom zakuca na Vaša vrata jer ste vi to svojim talentom zaslužili.
Građani Dembelije treba samo da pjevaju. Bilo kada i bilo gdje. U
kupatili, na njivi, na traktoru, u kancelariji . Naš špijunski satelit
prepoznaće kvalitet i talenat za izbor novih kandidta za mlade Štand
zvijezde.
Pored svega navedenog Vlada Dembelije je pristala da jedno ministarstvo u
Vladi trajno pripadne članu Štand produkcije. O izboru našeg člana
odlučivaće upravo gledaoci putem SMS glasanja već u subotu. Naši
predlozi za kandidat za ministra estrade, obrazovanja i kulture su
Srećko Bukvić Bukva, Rikola Nokvić, Mara Bombara, Kile Mitić,
Super Seka i još neka i naravno Džedaj. Zato budite sa nama u subotu na
Sprite TV.
Štand produkcija je dobila ekskluzivno pravo za područje Svazilenda koje
će takođe imati izbor za svoje mlade nade Štanda. Posebno mi je
zadovoljstvo nakon što je Štand produkcija pored zemalja regiona
izašla iz evropskih okvira."
Nakon mnoštva pitanja novinara Srećko Bukvić Bukva je otpjevao
nekoliko svojih najpopularnijih hitova za okupljene pripadnike sedme
sile. Druženje se nastavilo i nakon konferencije za štampu.
Pozdravlja Vas mandrak72, oštro pero iz perspektive tupog ugla.
