Postoji muzika raspoloženja. Dakako ona se pušta radi relaksacije. Međutim ovo nije takva priča. Ovo je pokušaj koji se završio kako je i počeo. Neuspjehom. Kao prdac za vrijeme proljeva ili još gore u zagrijanom automobilu dok primaš stopera. Stoga ovo treba shvatiti kao opomenu, kao roditeljsku pažnju na program sa sadržajem koji može uznemiriti i zamisliti. Stoga je ovo program sa oznakom za blog pažnju.

Ako kažem da je jednom davno živio čovjek onda priča ne bi imala svu onu težinu niti aktuelnost. Živjele su i žene. Djeca i starci. Davno su živjeli mnogi.
Međutim počećemo ovako.

Nedaleko od moje kuće, a gotovo u svojoj kući koja još nije bila građevinski završena živi jedan čovjek. Mnogo ti on voli hranu. Mnoštvo unesene hrane u organizam traži i potrebno vrijeme da se viškovi i prerađeni ostatci hrane odlože na zato u kućama i stanovima predviđeno mjesto. Upravo zbog toga mjesta pojavila su se i preduzeća za distribuciju i transport tih ostatka. Otvarala su se i radna mjesta. Ljudi su zarađivali novac. Kupovali su sve više hrane. Obilna hrana stvarala je još više potreba za odlaskom u tu prostoriju odakle je sve i počelo.

Sjetih se i jednog Mirka bog da mu dušu prosti. Da se prekrstim. Ispriča mi jednu anegdotu iz prošlosti.
„Moj mandrače72 ili 73. Jesi li ti Perin? Znam ti oca.“-teškom mukom sjede Mirko na klupu pod jabukom pored svoje napuštene kuće u Žuljevici selu pored Novog Grada.
„Mandrak72. Jesam. Pero mi je otac.“-rekoh mu.
„Ja sam ti prvi napravio WC u kući u cijelom ovom dijelu Potkozarja. Ljudi se sprdali sa mnom.“-pogleda on prema velikoj i pomalo oronuloj kući.
„Ko je vidio u kući srati, to nigdje nema moj Mirkane. Sprdali se sa mnom. Napravio sam i u Novom kuću sa tri WC-a. Samo nema ko srati moj mandrače72.“-tužnim glasom ispriča mi Mirko svoju muku.
„E moj Mirkane. Seronja će uvijek biti samo nas neće biti.“-dodadoh.
Predstavi se Mirko bogu na ispovijed. Ostadoše puste kuće. Porušili se mnogi poljski WC-i. I posljednja muha napusti nekad izdašna nalazišta hrane.

Nekoliko godina kasnije čovjek koji je živio u svojoj kući radio je sve ono što treba da radi da radnici lokalne firme za transport ostataka hrane i ostalih izlučevina ne ostanu bez posla.
Volio je on da čita. Svoju ljubav prema čitanju prenio je u WC gdje je čitao sve što bi mu došlo pod ruku.

Ubrzo je naučio kako se kaže toalet papir na 26 svjetskih jezika među njima i svim jezicima bivših republika SFRJ. Uočio je kako sa lakoćom usvaja nova znanja sjedeći na WC školjki. Ohrabren početnim uspjehom baci se na ostale proizvode koje je pronašao u WC-u. Sa deterdženta DUEL naučio je sve sastojke neophodne da se nađu u jednom sasvim prosječnom deterdžentu za mašinsko pranje rublja. Naučio je i sve uvoznike i zastupnike za distribuciju u susjednim državama. Njihove adrese i brojeve telefona.
„Osobama sa osjetljivom kožom preporučuje se....“-kucanje na vratima prekide ga u čitanju i učenju.

„Izlazi  zakasniću na posao. Moram se našminkati.“-supruga je bijesno kucala na vrata.
Njegova ljubav prema čitanju u WC-u pretvori se u strast. Sve više vremena provodio je u WC-u stičući nova znanja i vještine. Upijao je znanja kao dvoslojni toalet papir rijetku stolicu. Ispočetka je koristio laku literaturu. No to ga nije zadovoljavalo u potpunosti. Počeo je da unosi stručnu literaturu u WC. Našlo se tu mnogo poznatih naslova. Najvećih umova današnjice. U trenutcima odmora od čitanja pod ruku mu je dospio neki dnevni časopis.

„Konkurs!“-ushićeno podvrisnu.

Čitao je gotovo nevjerujući sopstvenoj sreći.
„Komunalno preduzeće zapošljava radnika. Jedan izvršioc.“-poskočio je od dragosti.
Još isto veče popunio je molbu. Naravno sve to u WC-u.
Čekajući poziv na razgovor i rezultate konkursa sve više je vremena provodio u WC-u.
Pozvan je na razgovor. Protekao je u ugodnoj atmosferi.
„Jeste li gadljivi?“-upitaše ga.
„Ne. Zašto bih bio?“-odgovori i upita.
„Govno nit živi niti mre.“-ni sam ne znajući zašto reče.
Izgleda da je baš ova konstatacija odlučila da ga zaposle.
Dobio je posao. Ronilac pri kolektoru. Kliner.
Veselilo ga je ovo posljednje. Kliner.

Prvih par dana radio je sa starijim majstorom. Radio je bez ronilačkog odijela. Fajter.
„Ma to je za metroseksualce. Pravi muškarac se ne stidi svoga mirisa.“-njegov znoj nije mogao ukloniti unutrašnje resurse gradske kanalizacije.
Nakon toga zaronio je u fekalije i izronio za par minuta. Provukao je prste na kojima je bilo ostataka toalet papira kroz kosu koja se presijavala kao da je namazana čičkovim uljem.
„Dodaj mi rolcange, može i te velike papagajke.“-reče jednom mladom šegrtu, učeniku na praksi.
Ponavljao je radnju nekoliko puta iznova tražeći uvijek drugu alatku.
„Uči mali. Inače nikad od tebe pravog majstora.“-reče prije nego je posljednji put udahnuo i zaronio.
Još jedno uspješno otčepljavanje uspješno je obavljeno.

Ubrzo se navikao na posao. Bio je navučen ko kondom na komšijsku tarabu. Primio se ko saučešće. Posao je cvjetao.
„Imam osjećaj da je grad noćas mnogo čitao.“-duboko udahnu.

Posla je bilo. Ronilo se mnogo tih dana. Očaravale su ga gomile putujućeg materijala. Oduševljavao se svime onim čega se ostali klone, pa čak i oni koji se s nostalgijom osvrnu na ostavštinu prije nego puste vode i još dugo gledaju u zapjenušani vir koji bi se nakon par trenutaka u potpunosti umirio u kao snijeg bijeloj WC školjci.
Volio je on taj svoj posao, ali avaj.

Kome god bi rekao čime se bavi odmah je osjetio pojavu neke distance i laganog hlađenja u odnosima. A on je imao samo žarku želju da pokaže koliko voli svoje zanimanje. Krug njegovih prijatelja topio se kao bačen sladoled na asvalt.

Još više se osamio i povlačio. Gotovo da nije izbivao iz WC-a. U kući je napravio još jedan WC samo za sebe. Polako su i ukućani izbjegavali njegovo društvo. Vremenom su već bili zaboravili na njega. Više ga niko nije ni tražio. Pominjali još rjeđe.
On je sve više čitao. Otkrivao i više nego što je pisac htjeo da kaže. Brojao je do beskonačno čak dva puta i unazad. Otkrio je sve ono što su filozofi nekim čudom previdjeli. Život je jedno veliko sranje. Svijet je prepun seronja.

Tražio je uporište u mnogim teorijama. U njihovim nedostatcima ih je pronalazio.
„Sve će nas jednom voda odnijeti. Samo će biti razlike u opiranju. Sve ostalo je isto.“-ponavljao je sretan i svjestan svog velikog otkrića.
Shvativši da njegova teorija neće imati smisla ukoliko je ne predstavi širokim masama.

Slijedećeg jutra, svježe izbrijan i obučen sjedio je za stolom čekajući doručak.
„Vidi govneta. Dovuklo se za stol.“-iznenadi se supruga.
„I ne smrdi toliko.“-konstatova stariji sin.
„Gotovo da se ne razlikuje od nas.“-reče najmlađi član porodice.

Nije im govorio ništa o svojim planovima. Nakon doručka izjurio je kao vjetar iz stana i izgubio se negdje u pravcu grada. Na koja god vrata da je kucao bivao je odbačen i njegova teorija bila je ismijana i odbačena. No to ga nije ometalo da bude još istrajniji i čak šta više drskiji.
„Koga ti glumiš. Velikog gospodina je li? Još ti se govno puši na Žarkovcu odakle si. Još uvijek na semaforu čekaš kao zec u bujadi da se upali zeleno svjetlo da pretrčiš. Da, da, ti.“-bjesnio je na skorojevića u direktorskoj fotelji.
„Ma pokazaću ja Vama. Ko sere, a ko gaće pere.“-zalupio je vrata.

Osnovao je stranku. Izašao na izbore i prešao cenzus. Konačno dobio je priliku da sere otvoreno. Sere iz skupštinskih klupa. Sere na radiju. Sere na televiziji. Sere na naslovnim stranicama svih uticajnih časopisa. Kako dnevnih tako i mjesečnih. Nije više bilo važno ni mjesto ni vrijeme. Srao je kad god je stigao.

Zbog svog to sranja vrlo brzo je postao strateški koalicioni partner, zamjenik nezamjenljivog, Portparole svoje imao. Oglašavao se i srao. Na audijencijama kod stranih ambasadora. Srao za stolom na molitvenom doručku i ručku. Srao do kasno uveče. Srao do fajronta i metle.

Bože ova priča je sranje. Ili nije?
Ne znam Vama, ali meni je sranja i seronja preko glave. Ma pusti vodu. Pustiiii voduuuuuuuuu!!!!!!!!!!


Pozdravlja vas mandrak72, februarski raspoložen i naštiman.