mandrak72

„Ko ti dade ime nesrećo.“-nejasna silueta promrmlja kroz stisnute usne. Podignu svoj kofer, poslednji put uputi pogled prema hotelu i zaputi se niz praznu ulicu.

Do svitanja je ostalo malo vremena. Varoš je još spavala. Nedeljom je i grad spavao duže. Ulice su se lijeno protezale, razvlačeći ionako puste ulice po nekoliko puta da se činilo da će popucati baš na skretanju gdje ulica Kralja Petra Oslobodioca siječe ulicu Solunskih dobrovoljaca. Nekako su i kuće na tom dijelu pod tim uticajem bile razvučene, čas na jednu, čas na drugu stranu. Na momente se činilo da ni one nisu bile načisto kamo pripadaju. Možda bi to znali bolje reći njihovi graditelji, ali sami potomci su jedino strijepili da njihovi nakrivljeni kućerci, sa snenim prozorima ispod strmih krovova ne popucaju od neodlučnosti i nedefinisanosti svoga položaja.

Prašnjava ulica netom izašla iz rata tek je polako dobijala varoški oblik. Električna energija stidljivo je na par mjesta obasjavala tek od rata zaliječenu varoš, kao da se još uvijek plašila da ne isprovocira sav nakupljeni mrak na obroncima okolnih brda koji bi mogao takvom silinom da se sjuri na varoš da bi treperava svjetlost nekoliko sijalica bila raspršita kao glava ohola maslačka u dječijoj ruci. Pored tih par sijalica, nekoliko ih je još bilo u Žandarmerijskoj stanici, Željeznikoj stanici i Hotelu.

Hotel je nosio ime obećane zemlje. „Amerika“.
I sam pomisao na tu daleku i nepoznatu zemlju odakle su stuzala rijetka pisma u malu varoš sa zanimljivim i velikim poštanskim markicama. Pored opisanog blagostanja donosili su poseban duh. Pa samim tim i hotel Amerika je bio često stjecište zanesenjaka i sanjara koji se dalje od hotela nisu usuđivali otići, a kamoli prekookeanskim brodom zaputiti u obećanu zemlju. Stoga su vrata hotela Amerike bila sasvim dovoljna za kratkotrajne snove koji bi trajali sve do negdje oko ponoći kad bi se na vratima pojavio žandar.
„Ajmo sikter. Gasi lektriku. Razlaz.“-sva važan bi stavio ruke na leđa i uparađen kako kakav kicoški konj lupkao petama o pod stalno se isprsujući da se učini još većim i moćnijim nego li je to i služba dozvoljavala.

Hotel Amerika nije bio velik ni približno kao san o obećanoj zemlji. Ali imao je sve ono što je zanesenjacima i potrebno. U prizemlju je bio restoranski dio i šank, a na spratu pet soba sa zajedničkim kupatilom. Kao i u svakoj varoši bio je mjesto susreta svakog svijeta. Od školovanog do priprostog puka. Od političara, analitičara i profesora, pa do mesara, kožara i kirijaša sa visokim kaljavim čizmama za koje bi zadjenuli kandžije sa kojim bi do par trenuataka ranije pucketali bičem iznad neposlušne zaprege.

Bilo je tu i nakupaca, slučajnih namjernika koji bi iznenada došli vozom u malu varoš i još brže i nestajali iz nje, kocakara koji bi se došli vaditi iz kockarskih dugova vazda tražeći naivne budale za još jednu partiju.

Jednom riječju hotel je bio mjesto okupljanja svih. Mjesto gdje se moglo najbrže i najlakše saznati o svim dešavanjim u varoši. Mjesto gdje se vodila i državotvorna politika i berze. Mjesto sklapanja poslova, urota i saveza. Mjesto boema i onih drugih koji bi isto tako redovno dolazili kao i boemi, posmatrali ih i slušali njihove razgovore. Njihov pijani smijeh. Raskalašne pjesme i pijanstva. Ujutru bi te iste ocrnjivali i jedva čekali novo veče i nove događaje, nerijetko sanjali i maštali o takvom životu koji bi jutrom kudili na sva zvona.

Posebno je bilo živo ljeti. Varošani sa porodicama dugo bi šetali osvijetljenom ulicom. Oni smjeliji već su bili u ljetnoj bašti hotela Amerika odakle su se često otimale salve smijeha kao pas sa lanca koji bi rastjerivao puritance koji su preko ramena pokušavali da vide sastav gostiju. Oni hrabriji bi nekim čudom uspjeli pronaći valjano opravdanje kod svojih supruga da prošeću još jedan krug sami da bi kako vele napunili pluća čistim vazduhom radi boljeg sna.

Gazda Pero. Kožarski majstor sjedio je za stolom pod velikom mirišljavom lipom i nije mario za sve to. Svi su ga znali, ali najveći broj istih nikada mu i nije saznao prezime. Gazda Pero je bio star. Imao je prema nekim sedamdesetak i više godina. Koliko je to bilo više vjerujem da ni Pero nije sasvim znao. Pitanje je od kada ih je u stvari i počeo brojati. Neki kažu da je jako mlad počeo da radi u kožari kao šegrt. Kako gazda nije imao potomstva, a Pero mu se učini vrijednim radnikom te ostade kod njega na službi sve do smrti. Još se pričalo da mu je gazda na samrti ostavio pun ćup dukata. Testamentom mu je ostavio svu imovinu. Prema nekima on je od tada počeo brojati godine. No o svemu tome nije nikad govorio. Zazvaše ga gazda Pero i tako ostade.

Imao je gazda Pero uhodan posao. Radio je i sticao. Nije se ženio. Spominjale su se neke žene, ali niko nije znao pravu istinu. Više su to bile priče nagađanja.  Najčešće se spominjala neka Sofija iz dobrostojeće trgovačke porodice. Jedni su pričali da je otišla sa nekim oficirom solunskim dobrovoljcem negdje u Šumadiju gdje je dobio službu, dok su drugi tvrdili da je otišla sa nekim austrougarskim inžinjerom koji je radio u katastru. Svejedno gazda Pero je ostao sam.

Bio je dobar sa radnicima. Plate kod njega nisu kasnile i nije bio strog gazda. Posao je bio uhodan. Jutrom bi samo navratio u kožaru, pogledom prešao preko prostorije, zaliha materijala i radnika i odgegao bi se staračkim hodom prema hotelu na „ljutu“. Tako bi on zvao i doručak i kafu i naravno ljutu. U hotelu bi proveo čitav bogovetni dan izuzev vremena poslije ručka kad bi se vratio u svoj stan na poslijepodnevni odmor. Njegov život se sveo na iste rituale koji su se ponavljali godinama. Živio je jednostavno i skromno. Njegov najveći porok izgleda da je bio život.

Pored njega u hotelu redovna klijentela je svakodnevno zauzimala svoja mjesta kako u hotelu tako i u palančkim hronikama koje su se prepričavale dugo vremena.
Sa gazda Perom najčešće je za stolom sjedio i divanio. I ćutao nastavnik računa koji će kasnije nazvati matematika. Ćutljiv i sumoran tip kojem bi se eto ponekad otelo da napravi kakvu ludost o kojoj je  varoš brujala danima. Najviše se nekako na sve to ljutio direktor osmoljetke Mita P. koji je od sveg već digao ruke. Kažu da se jednom prilikom gorepomenuti nastavnik računa toliko napio da je pred hotel dojahao na ovnu kojeg je dobio na opkladi. Drugi kažu da nije bio pijan, već je bio strastveni kladioničar na sve i svašta i da je samo klađenje moglo da probudi život u njemu. Srednje visine, plavokos. Gotovo uvijek djelovao je rastrešeno. Nije mnogo pričao, još manje pitao i kao takav bio je prihvatljiv za gazda Perinim stolom.

Još jedan od likova koji je dane provodio u hotelu bio je politikant i politički agitator. Avakum B. Bibliotekar i član jedne lokalne stranke koja je pretendovala na uspjeh na lokalnim izborima. Neumorni agitator kakvog bi poželjela svaka stranka zbog upornosti. Katkad bi u tome i dobrano pretjerao, ali nisu ga uzimali za ozbiljno te je više služio za raspaljivanje atmosfere. Podizanje atmosfere naročito je bilo pred izbore. U rasprave bi se unosio takvim žarom da bi bio u stanju da se do jutra prepire i svađa za svoje stavove.
Volio je o svemu raspravljati. Bilo ga je u svakoj temi i gotovo uvijek bi završio na suprotnoj strani sa svojim mišljenjem koje je bilo suprotno mišljenju većine.

„Ljudi kad vam ja kažem. Japanci su vrijedan narod. Eto kod njih su počeli proizvoditi četvrtne lubenice.“-govorio je sa takvom sigurnošću da kao da je i sam bio svjedok na licu mjesta.
„A za koji će im đavo takove lubenice?“-kirijaš Janko tražio je smisao.
„Ljudi pa vi ste naivni. Vrijedni japanski narod zna šta želi. Zamislite samo kako ih je lako posložiti. Slagati jednu na drugu.“-nije se Avakum dao zbuniti.
„A što da ih slažem? Radije bi koju pojeo poslije ručka?“-Janko je svojim čkiljavim pronicljivim pitanjima pogađao u samu srž.
„Eto ti ga sad. I ja bi kad bih imao, ali nije poenta u tome moj Jankec. Japanci misle. Japanci rade.“
„A jedu li oni te svoje lubenice ili ih samo slažu?“
„Dabome da jedu.“
„A zašto ih onda slažu. Ja jednu kupim, il iz bašte uzberem kad prispiju i pravac na stol. Ništa ja tu nemam slagati.“-praktični Janko nije se dao.
„Ljudi ja pričam jedno, a Janko uvijek isto.“
„A jel prave ti Japanci ručke na njima. To bi bila dobra stvar, a ne da budu četvrtaste. Kad je iz bašte ponesem da je nosim jednom rukom.“-okuraži se Janko nakon salvi smijeha od ostalih koji su slušali prepirku..

Gazda Pero se obično nije miješao u ovakve rasprave, ali ovoga puta ne izdraža.
„Ma pusti ti dokone Japance. Drž se ti svojih knjiga.“-na taj način razgovor utihnu.
Avakum ne reče ništa nakon Perinih riječi, ali nekako se opet naoštri i kao pijetao nakostriješi čekajući drugu temu i drugu raspravu.

Među brojnim gostima najčešće je mjesto uzimao i Stojan K. Pustahija i bećar. Nakupac i špekulant koji je svoje prste imao umiješane u gotovo sve transakcije. Nije mnogo pričao o tome, mada se uvijek hvalisao novcem kojim je čašćavao poznanike. Bahat i nadobudan. Nosio je skupa odijela i švalerski tanke brčiće. Svadljiv. Brbljiv. Umio je biti i neugodan. Nije mnogo pazio na dužinu jezika, te je za svkog zapinjao i ujedao. Ipak zbog novca kojeg je očigledno imao imao je i određeno društvo oko sebe.

Već gotovo mjesec dana u hotelu je boravila izvjesna Verica. Pjevaljka koja je svojom muzikom i pjevanjem zabavljala goste. Svojom pojavom izamamila je interesovanje nekolicine stalnih gostiju. Među njima i Stojana. Stalno se vrzmao tu negdje u blizini. Kad bi počela svoj nastup on bi se nalaktio na šank i netremice gledao u nju. Par puta uputio je prema njoj šeretski osmjeh. Verica je znala sa takvim. Uzvratila mu je osmijehom koji nije obećavao, ali nije ni odbijao.

Pojavila se jednog dana sa dva kofera na željezničkoj stanici po tvrdnji Jovana S. koji je svojim fijakerom dovezao do hotela.
Ubrzo je počela sa nastupima koji su privlačili mnoštvo gostiju. Na insisitiranje gazde hotela Velimira D. Pristala je da ostane preko ljeta i nastupa u ljetnoj bašti.

Tako je bilo i te noći.

Dok je izvodila jednu od svojih pjesama publika je tišinom odgovorila. Čak je i govorljivi Avakum umuknuo na radost većine gostiju. I gazda Pero je ćutao i gledao. Nije pogleda skidao s nje. To sve nije jednom promaklo Stojanu.

„Šta je stari. Šta si zino, a?“-uputi pitanje prema Peri.
Pero ništa ne odgovori, samo odmahnu rukom.
„Uzela starost snagu, al oči gladne?“-nije se predavao Stojan.
„Mani me se čovječe.“

Pero je i dalje gledao u pravcu Verice. Zamagljen pogled na tren ispuni suza. Nije je obrisao. Samo je skliznula niz lice.

„Džaba ti stari gledaš. Tvoje je prošlo. Ona je moja. Koliko sutra il prekosutra. Šta ćeš joj ti. Njoj treba muško.“-peckao je Stojan.

Neugodnu situaciju prekide Velimir.
„Stojane, oladi malo.“-prstom mu pokaza da ćuti.

„Pusti ga Velimire. Takvi mi nisu nikad bili konkurencija. Nadobudni hvalisavi pijevac.“-hladnim glasom odbrusi mu Pero.
Iz njegovih plavih očiju izbijala prijetnja. Izazov.
Smetalo mu je atakovanje na njegovu muškost. Nije je ničim stavljao u prvi plan, ali bačena rukavica mogla je srušiti zid građen sve ove godine koji je podizao iz nekog samo sebi poznatog razloga.

„Ti si žena. Jel čuješ šta ti kažem. Ti si samo još jedan nemoćni starac.“-pjenio je Stojan ne birajući riječi i sredstva.
„Da se kladimo?“-predloži Pero.
Pored njega Mita živnu. Zacakliše mu se oči. Mali krug ljudi tek je bio svjestan prepirke koja se odigravala. Odmjeravanje snage i riječi.
„Evo ruke. Mito sjeci.“-ispruži stole svoje ruke.
Njegovi tanki dugački prsti nestadoše u velikom Perinom dlanu.
Mito presječe, ali nije mu bilo jasno u šta se klade.
„Od sutra.“
„Od sutra.“
„Kako ću znati?“-Stojan upita.
„Znaćeš.“-hladne plave oči Perine sijevnuše.
„Onaj drugi odlazi.“-potvrdi Stojan ubijeđen u svoju pobjedu.

Verica je bila razlog. Nije ni bila svjesna opklade. Stojan je bio ubijeđen da će svojom mladošću, novcem i prepredenošću dobiti opkladu. Mislio je da je to već gotova stvar. Kako je vrijeme da varoš konačno dobije gazdu. Kako će napokon svima zapušiti usta. Zaboga za protivnika je imao starca.

Svakodnevno bi provodili vrijeme u hotelu. Stojan je bio mnogo konkretniji. Koketirao je sa Vericom u prijepodnevnim satima. Nekoliko puta donio je i cvijeće Mijenjao odijela po dva tri puta dnevno. Na momente se ukazivala i pomalo njena naklonost njemu. Dugi razgovori i smijeh koji je prosto ispunjavao prostoriju.

Pero je nastavio po starom. Bilo mu je smiješno to pijetlovsko kočoperenje Stojanovo. Gledao je u Vericu. Bila je lijepa. Mlada. Velike crne oči uokvirivala je bujna crna kosa.
„Te oči, ta kosa.“-promrmlja za sebe.
„Šta reče?“-Mito ga zapita.
Bilo mu je nezgodno pitati Peru o čemu je riječ, ali nije razumio gotovo ništa šta se dešava. Nije se ni družio sa Stojanom te ni njega ne upita, ali se nadao da će nekako saznati pozadinu svega.

Pero je gledao i gledao. Lik pred njim dobijao je obrise. Lik o kojem nije nikom pričao.
„Sofija.“-reče
Mito ga ne upita ništa jer zna da ništa od njega ne bi izvukao.

Jednog jutra Stojana za divno čudo ne bi u hotelu. Pričalo se da se vraća u toku večeri jer je na nekom poslu u Zagrebu.

Verica je sišla na doručak. Nije bilo mnogo svijeta. Pogleda u pravcu Pere. Pogledom je pozva za stol.
„Dobro jutro ti želim. Izvolite sjesti. Biću slobodan da te častim doručkom.“-prozbori Petar.
„Kojim dobrom?“
„Sjedi.“-pozva konobara koji se tren posla  stvori pored njih i primi narudžbu.
„Gledam te već neko vrijeme. Odakle si dijete?“
„Iz Šumadije.“-odgovori Verica.
„Kako je Sofija?“-upita je Pero i podiže pogled.
„Moja Sofija. Često mi piše. Bolesna je. Ostala je sama.“
Pero zastade i ućuta.
„Vi znate moju majku?“
„Da.“-odgovori Pero.
„Znao sam vašu majku. A evo i konobara.“

Nakon doručka su dugo razgovarali. Peri se nakon dugo vremena vratio osmijeh. Dan je vrlo brzo prošao.
Nakon nekog vremena ustali su zajedno od stola. Pozdravili se.

„Vidimo se večeras. Onako kako smo se dogovorili. Prije nastupa.“-tvrdio je Pero dogovor.

Us poslijepodnevno odmaranje večer je brzo stigla. Pero se obukao i dotjerao za izlazak. Iz ladice radnog stola uzeo je priznanicu, pečat i jastuče sa tintom. Još jednom je provjerio sadržaj džepa tako što je dlanom opipao sadržaj.
Za tili čas oslanjajući se na štap krete u pravcu hotela. Hotel Amerika bio je poluprazan, ali imao je sasvim dovoljno gostiju da ga primjete. Među njima primjeti i Stojanove pajdaše.
„Sve ide po planu.“-pomisli.
„Verica je gore?“-upita nekog od osoblja.
„Gore je.“-potvrdi isti.
Stare drvene stepenice škripale su pod njegovom težinom toliko da je osjetio nekoliko pogleda koje je škripa okrenula ka stepeništu.

Tek nešto veći broj gostiju kasnije primjetio je gazda Peru koji se spuštao starim škripavim drvenim stepenicama sa izlizanim rukohvatom. Talas nevjerice jasno se očitavao na licima prisutnim.

„Zar je moguće? Ko bi rekao od njega? Kao da je podjetinjio?“-nizala su se pitanja radoznalaca kojima je u oči upadao osmijeh koji nije sliazio sa njegovog lica.

Predvečerje je stiglo tiho i bez buke. Čekao se Stojan. Varoš je prepričavala sve ono što je vidjela, čula, dodala. Vraoš je brujala više nego lokomotiva koja je stala na prvom peronu željezničke stanice. Stara zgrada vrvjela je putnicima i slučajnim prolaznicima kroz varoš.

Poznato lice špekulanta i mešetara odisalo je posebnim sjajem. Činilo se da se sprema za završni udraca. Nije nipošto želio da izgubi opkladu, a bio je tako siguran i ubijeđen u sebe. Nekoliko kofera bilo je kraj njega u kočiji.
„Šta ima Jovane crni sine? Ima li žiovota u varoši kad me nije tu, a?“
„U Novom sve po starom. Da se primjetiti kada te nema. Ti ćeš znati najbolje kad se večeras pojaviš.“-dvosmislenim odgovorom Jovanovim zadovolji se Stojan.

„Mislim da će haljina da joj pristaje kao salivena. Vrijedilo je platiti sav onaj novac za haljinu. Samo zarad Pere, a onda poslije zbogom Pero, zbogom i Verice.“-kovao je planove Stoja truckajući se kočijom po makadamu.

„Lakše malo, lakše. Nisam ti ja vreća krompira.“-prijeteći je siktao prema kočijašu Jovanu S.

Kako se veče bližilo punili su se stolovi hotela. Uglavnom je sastav bio poznat. Bilo je mnogo svieta. Dokonog i radoznalog. Svi su očekivali neki veliki događaj o kojem će se još dugo pričati u varoši. Radoznalost je bila velika. Ulog je bio veliki. Osjećali su da neke stvari u varoši nakon ovoga neće biti iste.

Verica je sijala u novoj haljini. Pristajala je uz njeno tijelo i pratila je njene pokrete kao da je dio nje. Očito je bila zadovoljna. Umijela je održati raspoloženje i pažnju. Kretala se između stolova i publike koja nije skidala pogleda sa nje. Među njima i Stojanov pobjednički pogled koji je odisao samopouzdanjem.
„Put u Zagreb pokazao se kao pun pogodak.“-sijevao je pogledom po restoranu.
Pogled mu zastade na gazda Peri. Na njemu se nije ništa moglo porimjetiti. Bio je u svome elementu i na svome mjestu.

Stojan je od svojih pajdaša koje je čašćavao pioćem saznao da je Pero za doručkom sjedio sa Vericom i da ju je poslijepodne posjetio.

„Davljenik se i za slamku hvata, ali sam večeras ja tu. Stari pokvarenjak. Još večeras pa kom opanci, a kom obojci. Zadnji put.“-zadovoljno je trljao ruke.

Pero nije pokazivao znakove samozadovoljstva, ali je bio zadovoljan. Kao i uvijek želio je sačuvati obraz, poštenje. Nije nikoga htio izvrgavati ruglu. Pa ni Stojana. Vericu pogotovo. Ne zbog Sofije, već zbog nje same.
„Tinta je vrhunska. Dugotrajna. Kakvu koža i zahtjeva“-pomisli i nasmija se.
Bio je zadovoljan, ali nije to jasno pokazivao. Primjetio je  Mitin ispitivački pogled.
„Pero smijem li se kladiti na tebe.“-gotovo stidljivo upita Mito.
„Ne znam moj Mito. Jutro je pametnije.“-smireno odgovori.
Prvi gost koji je napustio hotel upravo je bio Pero. Protegnuo se i ustao. Stavio je šešir na glavu i podbačajući se štapom krenuo prema izlazu. Pri tome prolazio je pored Stojana.

„Kad budeš sutra kupovao voznu kartu, imam osjećaj da neće biti povratna.“-zajedljivo mu dobaci Stojan.
„Kako ti kažeš, samo reci pravac da ti je kupim.“-ne osta mu dužan gledajući gakao tinta plavim očima Petar.

Stojan se pobjednički osvrtao oko sebe tražeći razumijevanje i pohvale. Njemu je uvijek trebala potvrda okoline. Bez okoline nije ni imalo smisal da se za nešto zalaže, ali ovaj njegov uspjeh trebao je da bi posato ono što nikad do toga nije mogao. Nije imao ono zbog čega su Peru tako i zvali. Gazda. Nije ni umio tako da se ponaša. Upravo zbog toga činilo mu se da je konačno došao i taj dan da od špekulanta postane gazda. Tako što će jednog uniziti i zauvijek ispratiti na izlaznim vratima varoši. Posramljenog i poniženo. Sujeta je igrala veliku ulogu u njegovom malom životu špekulanta i kabadahija. Međutim imao je on jednu osobinu koju je tako dugo uspješno krio. Nije umio da podnese poraz.

Pero zastade na izlazu. Duboko udahnu i podiže glavu prema nebu. Zvjezdano nebo zapara jedna zvijezda padalica. Svježi vazduh kao da razbudi i rasani Petra. Njegov korak živnu toliko da se i samom štapu učini da je u pogrešnim rukama i da je došlo do zabune. Škiljavo osvijetljena ulica u svoje skute primi Peru koji kao sjena nestade u noći.

U hotelu ostade mnogo nejasnoća i neodgovorenih pitanja. Dileme koje je ostavio Pero svojim odlaskom podijeli i same kladioničare. Kladili su se na Peru i Stojana. Nisu znali ni o čemu je bilo riječ, ali su znali da i samo Perino pristajanje na nju mora zančiti samo jedno. Ulog je bio veliki. Pomalo razočarani odlaganjem pobjednika otvoriše se mjesta špekulacijama i prostim nagađanjima. Jedan veliki dio njih poznavao je Peru. Taj se nije bez borbe predavao, ali opet njegov odlazak iz hotela probudio je sumnju u to da je priznao poraz i da stoga nije mogao ostati do kraja večeri. Da nije mogao podnijeti Stojanovo likovanje. Drugi opet svrstaše se na stranu toga da Pero ne voli mnogo halabuke. I sam je bio rekao Miti da je jutro pametnije.

Šta bilo da bilo noć je bila već duboko pokorila varoš. Čekao se još državni službenik u odori od žandara da u crnim visokim čizmama sa vrata najavi kraj. Srebreni časovnik na lancu bio je neumoljan.
„Ajmo sikter. Razlaz.“-grmio je brko.

Stojan ostade posljednji. Verica je već bila na stepeništu. Gledao je za njom. Čekao je njen pogled. Poziv. Znak. Stepenica je bilo sve manje. Neizvjesnost i napetost je rasla sa svakim stepenikom.
Stala je.
Osvrnula se.
Stojanu knedla stade u grlu.
„To je to.“-promrsi nerazumljivo.
Odmah je krenuo prema stepeništu. Nije žurio. Znao je da bi to bio taktički pogrešno. Osjećaj pobjede i nadmoći ipak ga sustiže na polovini stepeništa te zadnjih par stepenika gotovo preskoči u dva tri skoka.

Vericu više nije gledao istim očima. Ovo večeras je samo još jedna bitka koja će se brzo zaboraviti nakon dobijena rata. Poslužila je više nego odlično. Ubojito oružje.
„Riječ gazda od sutra imaće sasvim drugačije značenje.“-mislio je.

„Pomozi mi da otkopčam haljinu.“-stade ispred njega okrenuta leđima.
Stojan spusti dlanove na njena ramena. Kliznuše niz ruke sve do dlanova.
Jasno je osjećala njegov dah iza vrata. Miris toaletne vodice bio je jak i muški. Pretrnu.
Ponovo se dlanovi nađoše na ramenima. Otkopčavao je dugmad na leđima.
Jedno po jedno.
Nije ih bilo više.
Lijevim dlanom obnaži njeno lijevo rame. Ruka zastade na kao svila nježnoj koži.
Zadrhtala je.
Desnim dlanom obnaži i drugo rame.
Pogled mu se zaledi.
Kao nož u srce.
Kao gazda Perine oči.
Plavi pečat.
Kožara kod gazda Pere.
Plavio se pečat kao gazda Perine oči.
Pokušao je rukom da obriše trag pečata, ali nije išlo. Nervozno je trljao po obnaženom ramenu. Tinta ne da se nije brisala, već od trljanja kao da se još više razvuče te pečat poprimi gazda Perin pogled. Pogled prezira. Pogled koji se smijao. I smijao....
Stojan se razbjesni te tako snažno poče trljati da se Verica uplaši.
Vidjevši da od skidanja tinte nema ništa Stoja kao oparen istrča iz sobe. Verica uplašena priđe ogledalu. Veliki pečat. Isti kao i pečat na priznanici koju je Pero pripremio za njenu majku Sofiju. Pokušala je da ga obriše ali nije išlo.
Sjetila se Pere. Zamolio ju je da mu samo okrene leđa da stavi pečat na kraju priznanice za njenu majku sa kojom će moći iz poštanske štedionice dići novac. Osjetila je dobro kako je pečatom dobro pritisnuo priznanicu na svojim leđima.

Nasmijala se. Shvatila je da je poslužila kao oruđe u sukobu Stojana i Pere.
„Čudan neki svijet. Muška posla.“-nasmijala se glasno.

Jutro je svanulo. Prvi zraci sunca zauzimali su ulicu po ulicu. Kad najposlije pade i zadnji sokak ohrabreni mještani kročiše na ulice i samo sebi znanim poslovima podesiše pute. Kazandžije su već uveliko bili na svojim mjestima. Za njima kožari i grnčari. Nekako najkasnije opštinari i prosvetari. Svi su hrlili na svoja radna mjesta osim Mite koji pohita prema hotelu Amerika. Tražio je gazda Peru.

„Sjedi se Mito.“-ponudi mu Pero stolicu.

Mito sjede i ne reče ništa. Veliko olakšanje jasno mu se moglo pročitati na licu. Svu svoju ušteđevinu i imetak sinoć je založio na Peru. Gledao je u njegove kao čelik hladne plave oči. Nije morao ništa pitati. Stojana nije bilo na vidiku.

„Znao sam. Prvi put u životu sam bio siguran. 100 % siguran.“-ponavljao je.

Pero nije mnogo mario za njegovo oduševljenje. Industrijska tinta za kožu još jednom je sjajno odradila svoj dio posla. Papir je bio isuviše tanak da upije svu tintu sa pečata. Verici će trebati bar desetak dana i kupanja da skine neželjeni znak. Izborom garderobe moći će vješto da ga sklanja od neželjenih pogleda, a onaj ko je trebao da ga vidi sigurno je već bio negdje na putu.

Kako god bilo Stojan se izgubio iz varoši još te iste noći. Jednostavno neki se ljudi rode kao gazde, a neki ne. Jedna noć nije dovoljna da bi čovjek postao gazda. Što je brzo to je i kuso.
Po nekim pričama Stojan je otišao u Ameriku. Nikada se nije pojavio u varoši niti se kome javljao. Da li je obećana zemlja bila dovoljno tolerantna da od Stojana stvori gazdu pouzdano se ne zna. Akteri ove priče poodavno su već mrtvi. Da li je hotel Amerika bio obećani svijet ostalo je pitanjke za njihove potomke koji se istog hotela samo sjete samo kroz priče. Ubrzo nakon drugog svjetskog rata hotel Amerika je promijenio svoje ime.

Amerika je bila sve dalje. Ostale su još samo priče. Ovo je jedna od njih. Ako koju još gdjegod sretnem u slaboosvjetljenim ulicama varoši koja tone u san zapisaću je, a vi će te biti prvi kojima ću je ispričati.

Pozdravlja Vas mandrak72, elokventni sagovornik slaboosvjetljenih ulica koje se još uvijek nedjeljom ujutro protežu između dva mosta.