Ima već neko vrijeme kako se lomim da vam nešto saopštim. U jednom momentu mi se učini da je to glupost, ali u drugom momentu neki sledeći događaj kao da mi potvrđuje da ne umišljam i da u tome „ima nešto“.
Da. Bliži se kraj svijeta.
Dugo vremena ignorišem signale, ali oni su tu. Sve veći i jasniji. Samo ćorav da ih ne vidi.
Pojavila se neka „stvar“, uselila kod mene. Odlučih da napravim raciju i tu „stvar“, „tvar“, ili „stvor“ istjeram na čistac. I ništa. Kao da je u zemlju propala. Nekako na tren pomislih da umišljam, ali....
Ustanem, posjetih kupatilo, upranjavah redovnu jutarnju higijenu, obukoh se i potražih čarape na kraju, mada bi ih neko njih prve potegao, ali ja ne.
Uzeh jedne drage mi i poprilično dugotrajne čarape. One na koje sam radi dugovječnosti upražnjavao posebnu i jednostavnu taktiku koja se sastoji u brižljivom rasporedu njihova korištenja.
„Danas je ponedeljak i vrijeme je za moje specijalne čarape. Išao sam logikom, pa kad je već nažalost „mrzim ponedeljak“ neka onda bar čarape budu vrhunske. Prstima bih opipao otisak velikog prsta na njima i obrnuo raspored njihova obuvanja. To bi ukratko značilo da je svaka od njih jedna broj dana bila lijeva, a apriori tome to je značilo da su isto dana obe bile desne čarape.“
Brzinom ih navukoh na stopala. Krenuh prema izlaznim vratima.
„Ups“, neugodan osjećaj pod petom me prenu.
Nikad nije bilo tako. Podigoh stopalo.
„Rupa“, gotovo veličine osrednje carnex paštete me je zaprepastila.
Razočarano sam zastao. Skinuo sam je i dugo dugo gledao u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Moja dugovječna čarapa bila je samo jedna čarapa sa rupom.
Podigoh je u visinu očiju i kroz rupu na peti spazih sat na kojem je stajalo 06:15.
„Zaksniću“, potražih drugu čarapu, a onu netom skinutu s nevjericom vratih u ladicu sa ostalim čistim s jasnom namjerom da se još jednom uvjerim u nemilo saznanje.
Odjurio sam na posao vidno potrešen neslavnim krajem mojih dugotrajnih čarapa koje su mi bile u na vrhu top 5 liste koju sam vodio samo za njih. Na drugom mjestu su bile jedne sive od turskog proizvođača koje su se još uvijek dobro držale, ali su imale osobinu da se usmrde nakon sam par sati nošenja. Na trećem mjestu su bile jedne kao snijeg bijele, ali njih sam čuvao za tople dane i patike. Četvrto mjesto su već dugo suvereno čuvale, jedne sa rombovima koje su imale tu manu da se nakon pranja ukrute i gotovo samostalno stoje, pa sam ih znao naveče parkirati da kao vojniičke čizme drže stražu. Ujutro bi ih s teškom mukom obuo, ali vrijedile su truda. Iako tek na petom mjestu jedne crne čarape sa motivima sa strane bile su jako pouzdane. Naoko obične, ali nosih ih samo kada idem u goste sa osjetljivim njuhom. Ipak imale su svoju slabu tačku. Gumu koja se usijecala iznad zglobova. Gotovo bi zaustavila cirkulaciju, a noge bi mi nakon samo par sati utrnule kao da sam čitav dan sjedio na WC školjci i igrao tetris na Nokia telefonu.
One ispod petog mjesta nisam posebno doživljavao. Čarape ko čarape.
Sledećeg dana uzeh jednu od njih ispod top 5 liste, a pogledom punim nevjerice gledao sam u juče netom odloženu čarapu sve se nadajući, da sam umislio rupu na peti i da je to bio previd, ali se ipak nisam usuđivao da to i provjerim pomalo se plašeći rezultata.
Narednog dana opet nisam poduzimao ništa. Uzeo sam čarapu sa mjesta broj 2 moje top 5 liste čarapa.
------------------------------------nastaviće se------------------------------------------------------
p.s. Nisam u priču htio da stavim više pari čarapa, da se ne bi internetom „uščulo“. Šta je bilo dalje nestrpljivi čitaoci saznaće u sutrašnjem izdanju na ovoj istoj stranici. Ukoliko imate slična iskustva, zapažanja. Neprijatnosti ili nešto slično javite da se organizujemo.
Ovo je još jedna prilika za edukaciju.
[ Smijehom protiv uroka
]
27 Decembar, 2013 19:31
[ Smijehom protiv uroka
]
29 April, 2013 21:41
Da se ne lažemo na sam pomen trgovačkog putnika prvo pomislim „evo još jednog dosadnjakovića u odijelu koji će sve učiniti da mi izvuče novac uglavnom na besmislice“. Nerijetko im odmah skrenem pažnju da nisam kupac i da nisam zainteresovan za prezentacije. Uputim smiješak kao gest da razumijem njihovu situaciju i da im još poklanjam vremena da to učine negdje drugdje gdje se može još pronaći kakav takav kupac.
Toga dana bih zatečen u susjednoj kancelariji koju su koristile moje tri radne drugarice. Još s vrata kad se pojavio neznanac s torbom alarmi su proradili. Smješkao se i poimenično ih pozdravljao. Nakon toga kimnuh glavom u znak pozdrava.
„Evo imam gel, za tri do pet sekundi nestaje bol nakon što se utrlja u bolno mjesto. Austrijski. Šta da vam kažem, znate me, ne bih vam lagao. Eto i moja žena je kupila jedan takav. Dok si reko keks bol nestaje.“
Sjetih se svoje bolne tačke.
„Ne, ne i ne!“, bio sam odlučan ne popustiti nasrtljivom prodavcu.
„Za imunitet. Sirup na bazi meda, peršuna, koprive,.. nabrajao je sastojke sve hranljivije i zdravije. Za mjesec dana slobodno izvadite krv i rezultati će Vam sve najbolje reći. Sitnica, petnaest maraka. Moja žena vazda kuburi sa slabom krvnom slikom. Evo uzima ga svaki dan mjesec i po dana. Eto ja garantujem.“
„Koji je danas datum?“, upitah.
„Četrnaesti“, ko iz topa opali kostimirani prodavac.
„Ih, uz taj datum nikako ne ide petnaest maraka. Da si samo došao dan-dva kasnije. Ovako“, nevoljko se uključih.
„Pa to nije toliko skupo, sitnica.“
„Znam, ali ja sam jutros jednog dvaest minuta gledo kako jede sendvič“, priznadoh pognute glave, „a plata koja bi trebala biti petnaestog u zadnje vrijeme redovno kasni“.
Pogled mi skliznu na torbu prepunu preparata svih fela. Jedan mi zape za oko.
„Pošto Vajkrem?“, upitah.
„Nije to Vajkrem, to je specijalni melem za skidanje sunčevih fleka sa lica, četrnaest maraka. To ti najbolje može potvrditi moja žena. Uzela jednu, još jednu naručila za dajdžinicu. Godinama je to sa mukom prikrivala, ostale od trudnoće, poslije od sunca se još proširile. Eno ko rukom odnešeno.“
„Jel vidiš, meni se samo hrana priviđa. Džaba nudiš ne mogu zatvoriti finansijsku konstrukciju“, blago se zarumenih.
„Imam magičnu krpu, garantovano traje četri mjeseca. Deset maraka.Skida mrlje i fleke samo tako. Samo se ispere u toploj vodi sa malo deterdženta. Jedna strana je grublja, a ovom finom samo izglancaš. Prošli put u Gimnaziji sam prodao samo jednu. Danas deset komada. Moja žena kad je jednom probala ovu krpu, za druge se ne vata. Kaže nema bolje. Evo ti njen telefon, nazovi pa pripitaj“, ispruži mi telefon.
„Neka, neka. Pusti ženu nek radi svoj posao, nego kazuj šta još imaš pa da bježim“, bio sam već pomalo nestrpljiv.
„Pojas za skidanje sala sa stomaka. Odgovara za sve veličine.“
„Koliko?“, kolegica nestrpljivo zaiska cijenu.
„Šesnaest maraka. Ovaki na zapadu su doskora bili 30 evra. Moja žena je nakon svakog poroda nosila ovakav pojas. Može da se nosi i u šetnju, neškodljiv je, izvlači vodu iz organizma.“
„Daj, jedan“, kolegica ispruži novac sa dvije novčanice od po deset maraka.
„Evo i krpa i sve za dvaest maraka“, snalažljivi prodavac bio je veoma praktičan.
„Daj meni jedan taj melem za pjege“, poruči kolegica, „ uvijek mi se zimi pojave ispod nosa“.
„Ljiljo, uzmi magičnu krpu. Prvo grubom stranom istrljaš, a onda finom izglancaš. Jeftinije ti je.“
Ona prva još uvijek je zbunjeno gledala u pojas i magičnu krpu.
„Šta će mi krpa, trebalo je da kupim još hljeb kad pođem s posla, ovako ostadoh bez banke. Zorice treba li tebi krpa, samo pet maraka za tebe“, žalila je za predviđenim kusurom.
„Ma šta će ti hljeb kad kupuješ pojas. Nego ti svoga Talijana uz sebe pa ga pojasom pritegni uz sebe. Neće njemu pasti hljeba na pamet, a djeca su ionako u bijelom svijetu.“
„Nego momak pakuj te stvari i pravac kući. Koliko vidim ti si sa ženom već toliko nastrado da se već pitam na šta jadna liči kad joj sva ta medicina treba”.
“Na”, ispružim mu novčanicu sa pet maraka, „nek ti se nađe. Vidim ja da ima i težih slučajeva i od mene“.
Toga dana bih zatečen u susjednoj kancelariji koju su koristile moje tri radne drugarice. Još s vrata kad se pojavio neznanac s torbom alarmi su proradili. Smješkao se i poimenično ih pozdravljao. Nakon toga kimnuh glavom u znak pozdrava.
„Evo imam gel, za tri do pet sekundi nestaje bol nakon što se utrlja u bolno mjesto. Austrijski. Šta da vam kažem, znate me, ne bih vam lagao. Eto i moja žena je kupila jedan takav. Dok si reko keks bol nestaje.“
Sjetih se svoje bolne tačke.
„Ne, ne i ne!“, bio sam odlučan ne popustiti nasrtljivom prodavcu.
„Za imunitet. Sirup na bazi meda, peršuna, koprive,.. nabrajao je sastojke sve hranljivije i zdravije. Za mjesec dana slobodno izvadite krv i rezultati će Vam sve najbolje reći. Sitnica, petnaest maraka. Moja žena vazda kuburi sa slabom krvnom slikom. Evo uzima ga svaki dan mjesec i po dana. Eto ja garantujem.“
„Koji je danas datum?“, upitah.
„Četrnaesti“, ko iz topa opali kostimirani prodavac.
„Ih, uz taj datum nikako ne ide petnaest maraka. Da si samo došao dan-dva kasnije. Ovako“, nevoljko se uključih.
„Pa to nije toliko skupo, sitnica.“
„Znam, ali ja sam jutros jednog dvaest minuta gledo kako jede sendvič“, priznadoh pognute glave, „a plata koja bi trebala biti petnaestog u zadnje vrijeme redovno kasni“.
Pogled mi skliznu na torbu prepunu preparata svih fela. Jedan mi zape za oko.
„Pošto Vajkrem?“, upitah.
„Nije to Vajkrem, to je specijalni melem za skidanje sunčevih fleka sa lica, četrnaest maraka. To ti najbolje može potvrditi moja žena. Uzela jednu, još jednu naručila za dajdžinicu. Godinama je to sa mukom prikrivala, ostale od trudnoće, poslije od sunca se još proširile. Eno ko rukom odnešeno.“
„Jel vidiš, meni se samo hrana priviđa. Džaba nudiš ne mogu zatvoriti finansijsku konstrukciju“, blago se zarumenih.
„Imam magičnu krpu, garantovano traje četri mjeseca. Deset maraka.Skida mrlje i fleke samo tako. Samo se ispere u toploj vodi sa malo deterdženta. Jedna strana je grublja, a ovom finom samo izglancaš. Prošli put u Gimnaziji sam prodao samo jednu. Danas deset komada. Moja žena kad je jednom probala ovu krpu, za druge se ne vata. Kaže nema bolje. Evo ti njen telefon, nazovi pa pripitaj“, ispruži mi telefon.
„Neka, neka. Pusti ženu nek radi svoj posao, nego kazuj šta još imaš pa da bježim“, bio sam već pomalo nestrpljiv.
„Pojas za skidanje sala sa stomaka. Odgovara za sve veličine.“
„Koliko?“, kolegica nestrpljivo zaiska cijenu.
„Šesnaest maraka. Ovaki na zapadu su doskora bili 30 evra. Moja žena je nakon svakog poroda nosila ovakav pojas. Može da se nosi i u šetnju, neškodljiv je, izvlači vodu iz organizma.“
„Daj, jedan“, kolegica ispruži novac sa dvije novčanice od po deset maraka.
„Evo i krpa i sve za dvaest maraka“, snalažljivi prodavac bio je veoma praktičan.
„Daj meni jedan taj melem za pjege“, poruči kolegica, „ uvijek mi se zimi pojave ispod nosa“.
„Ljiljo, uzmi magičnu krpu. Prvo grubom stranom istrljaš, a onda finom izglancaš. Jeftinije ti je.“
Ona prva još uvijek je zbunjeno gledala u pojas i magičnu krpu.
„Šta će mi krpa, trebalo je da kupim još hljeb kad pođem s posla, ovako ostadoh bez banke. Zorice treba li tebi krpa, samo pet maraka za tebe“, žalila je za predviđenim kusurom.
„Ma šta će ti hljeb kad kupuješ pojas. Nego ti svoga Talijana uz sebe pa ga pojasom pritegni uz sebe. Neće njemu pasti hljeba na pamet, a djeca su ionako u bijelom svijetu.“
„Nego momak pakuj te stvari i pravac kući. Koliko vidim ti si sa ženom već toliko nastrado da se već pitam na šta jadna liči kad joj sva ta medicina treba”.
“Na”, ispružim mu novčanicu sa pet maraka, „nek ti se nađe. Vidim ja da ima i težih slučajeva i od mene“.
[ Smijehom protiv uroka
]
04 Januar, 2013 19:59
Kvizomanija: Ko je kude Srbijo?
Kome je mrka kapa? Gdje je sada IMT? Ko ni da bekne?
Na Vama je da pogodite osobe pod A,B,C, D i E. Pa krenimo redom.
Osoba „A“ ovih dana je izjavila kako za pomoćnika ne bi nikada uzela osobu „B“. Osoba „C“ je upravo za pomoćnika dobila osobu „B“. Osoba „D“ hvali osobu „C“ za koga još kaže da je nikada niko nije volio kao osoba „C“, a osoba „C“ kaže kako će osoba „B“ biti zadužen za puteve u Srbiji zimi, tačnije prva lopata Srbije. Osoba „B“ koji još nije postavljen za pomoćnika jednog ministra za saobraćaj već obilazi graničare, puteve (kao da to nije činio i prije) i da traži gdje škripi. Ima i diplomu zlu ne trebalo. Pri tome osoba „B“na kolegijumu Ministarstva najavio da će se najviše baviti korupcijom u putarstvu. Osoba „E“ koja je imenovala osobu „C“ ovih dana najavljuje rješenje problema Kosova do kraja mandata. Pitamo Vas i gospodina „E“. Tako brzo, šteta, a tako ste mnogo obećavali.
Odgovore možete dati u kometarima, odgovor slijedi sutra, a za one nestrpljivije link vodi do rješenja. Provjerite svoje znanje. Ko je najslabija karika.
[ Smijehom protiv uroka
]
07 Decembar, 2012 10:31
07.12.2012. Na vanrednoj sjednici Vlade kasno sinoć donešena je uredba po kojoj se dugo najavljivani smak svijeta 21.12.2012. pomjera za jedan dan. Glavni razlog je kako se navodi da smak svijeta najavljen za 21.12.2012. pada na petak, pa time smatraju da bi bila narušena posvećenost radu, produktivnost što nikako ne bi bilo u skladu sa najavljenim mjerama štednje koju je za narednu godinu najavila Vlada. Stoga subota je daleko prihvatljivija kako za poslodavce tako i za Vladu. Još se dodaje kako će Vlada mnogim prigodnim manifestacijama širom zemlje na taj dan obilježiti najavljeni smak svijeta.
Unija poslodavaca podržava odluku Vlade i smatra da bi bilo čisto rasipništvo priređivati baš na taj dan smak svijeta.
„Pored toliko slava, praznika i neradnih dana u decembru i naročito januaru odluka Vlade je jedino razumna mjera u ovim okolnostima.“- izjavio je predsjednik Unije poslodavaca Dnevnica Srećko.
Savez sindikata oštro se usprotivio pomjeranju dana smaka svijeta sa petka na subotu.
„Smatramo da bi bilo normalno da se taj dan obilježi neradno, po mogućnosti da se izvrši spajanje neradnih dana od 19.12.2012. koji se kod nas obilježava kao najveća krsna slava Sv.Nikola pa do 21.12.2012. Bilo bi veoma nesmotreno i ishitreno pomjerati dan smaka svijeta kako zbog ostalih u regionu, tako i zbog najavljenog i dugoočekivanog smaka svijeta na koji imaju prava i naši radnici, ako već nemaju prava na regres, plaćeni topli obrok i prevoz. Bilo bi to još jedno od neispunjenih obećanja Vlade.“- kaže se u saopštenju iz kabineta predsjednika Saveza sindikata Odojak Stojana.
Pored toga Sindikat traži da se organizuje doček smaka svijeta po trgovima, ugostiteljskim objektima kao i uz bogat televizijski program.
Opozicija je oštro reagovala i stala na stranu radnika, poljoprivrednika i penzionera.
„Tražimo da se smak svijeta obilježi po Julijanskom kalendaru kako i dolikuje našoj tradiciji u krugu porodice u duhu porodične atmosfere. Ujedno to bi ostavilo dovoljno vremena da se završi sa započetim svinjokoljom i da se na miru osvrnemo na dešavanja oko sebe tih dana, da vidimo kako i s kim dalje.“- kaže se u zajedničkom saopštenju Opozicije okupljenoj na platformi „Biće skoro propast svijeta“.
O svemu tome jedino se nisu oglašavali mladi i penzioneri, pa se pretpostavlja kako će i taj dan provesti uz društvene mreže, odnosno u redovima pred apotekom ili javnim kuhinjama, pa se pretpostvalja kako oni vjerovatno ne bi podržali ideju o neradnom danu.
Pozdravlja Vas mandrak72, sve ove godine sa Vama pa i na ovaj dan
p.s. Danas je godišnjica postojanja bloga mandrak72. Punih pet godina postojanja bloga mandrak72 bilo je zadovoljstvo. Nadam se da Vam nisam dosadio, ako nisam daću sve od sebe da to popravim :)
[ Smijehom protiv uroka
]
22 Novembar, 2012 20:32
Ovih dana svjedoci smo velike borbe koju Vuk Jeremić vodi putem twittera sa neistomišljenicima širom regiona.
Zbog odnosa "međunarodnog suda pravde" bojim se da zbog njegovog prepucavanja ne sijevnu nove optužbe iz Haga. Naravno zna se protiv koga.
[ Smijehom protiv uroka
]
22 Novembar, 2012 14:26
Rkanja. Pravo značenje ove riječi nije bilo zabilježeno niti u jednom riječniku jezika koji su bili slični jeziku koji govorimo. Ko zna da li takva riječ postoji i danas u njemu i da li će možda postojati nakon što završim ovu priču i ona zaživi kod čitaoca.
Božo K. zvani Malj čest stanar okružnog zatvora u Bihaću iz ko zna kojih razloga od milja nazvan „keksara“ ispričao mi je mnogo priča, među kojima i ovu. Kunuo se da je od tog dana mnogo pažljivije slušao i pamtio riječi. Prevalio je tek tridesetu godinu kada je prvi put „na pravdi Boga“, nevin optužen i osuđen na šestomjesečno izdržavanje kazne u Bihaću.
„Pas bio ako lažem“, gotovo svaka njegova priča počinjala bi identično, “mislio sam da je kraj svijeta kad je sudija pročitao kaznu. Sva sudnica kao da mi se sručila na glavu.“- zastao je nekoliko trenutaka.
„Istog dana stigao sam u Bihać. Noć se spuštala kad sam stigao na kapiju. Hladnoća kojom me je dočekao stražar na ulazu dodatno me je obeshrabrila i onespokojila. Njegov smrknuti pogled me je sasjekao na prvom koraku. Debeli hadni zidovi, slabašna svjetlost i bat mojih koraka i stražara koji me je pratio jezivo su odzvanjali u hladnoj noći.
Velika metalna vrata od spavaonice pred kojom smo stali lijeno zaškripaše i čini mi se razbudiše sve one koji su drijemali po spavaonicama. Svjetlost koja me je dočekala u spavaonici na momenat me zasjenila te nisam uspijevao da vidim lica kojih je svakako bilo u sobi i koji su sa znatiželjom gledali u mom pravcu. Jasno sam osjećao svaki taj pogled koji me je rendgenski snimao. Snimali su me iz svih aspekata, a najviše se činilo da traže moje slabosti koje su još više dolazile do izražaja.
Dobro se sjećam riječi koje sam od Age čuo kada mi je pričao o svom odlasku u zatvor. Rekao mi je da moram brzo pročitati ko je ko. Pridobiti sobnog vođu. Ponašanjem ne izazivati nikoga, ali svakako pokazati da imaš karakter. Ali zaboga bio je mrak i trebalo mi je nekoliko trenutaka dok sam se privikao na svjetlost u spavaoni.
Tek onda kad sam sjeo na svoj ležaj koji je odmah bio do vrata sa lijeve strane.
Kimanjem glavom sam pozdravljao ljude koje su gledali u mene. Nisu uzvraćali osmjesima, kao da su čekali da još nešto kažem o sebi. Sumorna svakodnevnica u spavaonici svakako je bila željna novih saznanja. Ko sam, odakle sam i zašto sam došao kod njih? Šta sam učinio, priča li se o amnestiji ko kojekakva druga pitanja.“
Nekoliko trenutaka je umuknuo kao da skida teret sa leđa.
„Ti si novi. Zato si i dobio mjesto pored vrata. Pripazi se. Čim stražar zaviri u sobu obavezno se pendrekom istrese na najbližeg vratima. Ovaj put to si ti da bi nas ostale naučio disciplini.“- konačno se javi jedn stariji brko izgleda i dobar poznavalac situacije i čest stanar ovakvih soba.
„Šta da radim?“- očekivao sam kakav dobar savjet.
„Prije nego najave povečerje ti se skloni pod ležaj. Ti si novi i stražar iz sledeće smjene neće znati za tebe. Kad vidi prazan ležaj oladiće se i otići će , a ti ćeš sačuvati leđa.
„Hvala.“- lice mi se ozari zbog prvog dobivenog dobronamjernog savjeta koji dobih iza rešetaka.
„Lagano uzbuđenje polako se stišavalo. Odgovarao sam na svakojaka pitanja, nastojeći skriti sve ono što nije za njih. Dok sam se spremao na počinak zvono je najavilo počinak. Sobni starješina je još jednom pogledao u mom pravcu i zavjerenički namignuo. Ugasio je svjetlo. Kad je prolazio pored mene kratko šapnu.“
„Nisi zaboravio.“
„Ne brini. Nisam.“
„Namignuh i ja kao saučesnik u našoj maloj zavjeri koja je trebala da me spasi od batina te prve večeri.
Nedugo nakon toga zaškripaše velika vrata na spavaonici do naše. Iskoristih to preostalo vrijeme te se zavukoh pod ležaj kako mi svajetovaše.
Upali se svjetlo u sobi. Na vratima j stajao stražar i uperenim pendrekom glasno brojao. Kad izbroja glasno još jednom krenu sa brojanjem iznova.“
„Dvadeset jedan. Jedan fali.“- glasno podviknu.
„Jedan od cimera iz sobe pokaza mu prstom ispod mog ležaja u mom pravcu.
E kad me stražar zgrabi za ovratnik od nekoliko brojeva veće pidžame i izvuče ispod ležaja tad sam prvi put saznao šta znači riječ rkanja. Tukao me je kao vola u kupusu.“
„Ti ćeš sa vlastima da se zajebavaš. Malo sutra moj pobro. Daću ja tebi ćorabake, mangupe hohštaplerski.“- bijesno je psovao na sav glas.
„Nije se čuo niti glas sobi. Nakon što sam popio dobre batine stražar me je izveo da operem zajednički WC za kaznu. Kad sam se vratio u sobu niko se nije oglašavao ali sam osjetio neko zadovoljstvo u njihovom disanju. Prvu lekciju uspješno sam savladao.
Prva „rkanja“ je bila iza leđa. Još nekoliko dana jasno sam osjećao sve njene posledice. Eto što ti je naš jezik bogat. Ukoliko neku riječ i ne znaš uvijek postoji neki pravopisni priručnik da ti je pojasni na svoj način.“ – pojasni mi izvor nastanka riječi rkanja.
Pozdravlja Vas mandrak72, sklon da saslušam priču ma od kraja ili s početka samo da nisam blizu vrata, da me promaja ne bije.
[ Smijehom protiv uroka
]
16 Septembar, 2012 09:37
Posmatrao sam Jašara ispod oka. Sjedio je preko puta mene. Zeko je bio sav presretan. Susret s Jašarom najavljivao je preko pola godine. Još uvijek nije mogao vjerovati da se sve to dešava. Samo se premetao u stolici, vrtio čašu u ruci i očima treptao kao kakva mlada pred nepoznatim proscima.
U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.
„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.
Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.
Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.
Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.
Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.
„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.
Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.
Riješih da se umiješam.
„O čemu je riječ?“
„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.
„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.
„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“
„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“
„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“
„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.
To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.
„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“
Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.
„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.
„Koji ste vas dvojica naivci.“
„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.
Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.
„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav univerzalni čep.
„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine, a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“
„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.
„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.
„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.
„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.
U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.
„Šta?“- ponovo zapitah.
„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.
Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.
„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.
„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.
„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.
„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.
Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.
„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.
Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.
Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.
„Začepi.“
Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.
U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.
„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.
Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.
Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.
Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.
Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.
„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.
Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.
Riješih da se umiješam.
„O čemu je riječ?“
„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.
„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.
„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“
„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“
„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“
„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.
To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.
„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“
Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.
„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.
„Koji ste vas dvojica naivci.“
„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.
Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.
„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav univerzalni čep.
„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine, a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“
„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.
„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.
„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.
„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.
U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.
„Šta?“- ponovo zapitah.
„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.
Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.
„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.
„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.
„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.
„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.
Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.
„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.
Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.
Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.
„Začepi.“
Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.
[ Smijehom protiv uroka
]
28 Maj, 2012 18:32
Nije ovaj dan uzalud svanuo. Hvali mi se jedna dama kako je uspjela pomoću dijete da ponovo uđe u stare pantalone. Hm, ja sam uz pomoć recesije učinio isto, samo što to nisam namjeravao.
Pozdravlja Vas mandrak72, recesionistički raspoložen.
[ Smijehom protiv uroka
]
22 Maj, 2012 20:53
Prolazeći pored tržnog centra primjetio sam ograđen prostor na parkiralištu označen trakom sličnoj kada na mjestu zločina policija obilježi prostor u koje ne smije da se ulazi. Jedan natpis objasnio mi je sve.
„Prostor za roštilj.“-čitao sam.
„Ok. Zabava za narod.“-pomislih.
Sreo sam poznanika. Akcijaša. Uvijek spremnom i na mjestu pravom u pravo vrijeme. A naročito poznatom po tome da sve voli da prokomentariše na svoj način.
„Roba sa isteklim rokom trajanja naći će svoj put do potrošača. Možda vječno stanište.“-reče.
Masa je počela da se okuplja. Redovi penzionera ravnopravno su se nosili sa srednjoškolcima koji su našli načina da izbjegnu neke časove. Posmatrao sam oko sebe tražeći poznanike. Bio je tu jedan komšija.
„Došao si i ti?“-upitao sam ga.
„Da. Došli smo. Ja, Hako, stara i nas petoro.“-pokazivao je na malu družinu umazanu od kečapa, majoneze i senfa.
Jasno su se razpoznavale mrlje od blagog i ljutog kečapa od drugih mrlja.
Jedna grupa zelenih sa transparentima dizala je tenzije oko štanda sa kobasicama.
„Čuvajmo prirodu. Pasimo travu, stoku u skupštinske klupe.“-pisalo je na parolama.
Jedna ambulantna kola prve pomoći sa iskusnim timom liječnika bio je spreman.
„Šta vi ovdje radite?“-pitao sam najstarijeg s glavom koja je bila jednako sijeda kao u Ričarda Gira.
„Ne pitaj. Jedi i ulazi. Nema se mnogo vremena.“-pokaza mi rukom da uđem u vozilo.
„Kranjska, Srpska, Roštiljska?“-pitao me je.
„Nisam siguran.“-odgovorih.
„Nema veze.Spremni smo i na najgore.“-bjeloglavi medicinski radnik nastojao je da da vedar ton zabavi.
Hrabro sam zagrizao.
„Jeste li vi hitna pomoć.“
„Jesmo.“-nevoljko priznadoše.
„Onda mi hitno dajte prognozu za Evropsko prvenstvo.“ -i tad mi se slošilo
„Njemačka, Španija.,....“-dalje nisam čuo.
„Požuri imamo hitan slučaj. Radi se o životu i smrti?-pozvao je bjeloglavi vozača ambulantnih kola koji se nalaktio na jednom šanku.
„Sačekaj šefe. Samo da završim s pivom.“-odgovori vozač.
Nakon par minuta ponovo bjeloglavi pozva vozača.
„Hajdemo. Biće kasno.“-ponovi.
„Ja dosadna čovjeka. Kud si navalio. Jednom se živi“-nasmiješi se i pokaza pravilan niz zuba.
Bio je u pravu. I samom mi nije dugo trebalo da shvatim. Tišinu je razbijala zavijajuća sirena hitne pomoći. Jedan odžačar se blago smješio prolaznicima koji su se hvatali za dugmad. Vozač je radio svoj posao, a na radiju je išla stvar od Ramba Amadeusa.
Pozdravlja Vas mandrak72, alo, alo Požega.
„Prostor za roštilj.“-čitao sam.
„Ok. Zabava za narod.“-pomislih.
Sreo sam poznanika. Akcijaša. Uvijek spremnom i na mjestu pravom u pravo vrijeme. A naročito poznatom po tome da sve voli da prokomentariše na svoj način.
„Roba sa isteklim rokom trajanja naći će svoj put do potrošača. Možda vječno stanište.“-reče.
Masa je počela da se okuplja. Redovi penzionera ravnopravno su se nosili sa srednjoškolcima koji su našli načina da izbjegnu neke časove. Posmatrao sam oko sebe tražeći poznanike. Bio je tu jedan komšija.
„Došao si i ti?“-upitao sam ga.
„Da. Došli smo. Ja, Hako, stara i nas petoro.“-pokazivao je na malu družinu umazanu od kečapa, majoneze i senfa.
Jasno su se razpoznavale mrlje od blagog i ljutog kečapa od drugih mrlja.
Jedna grupa zelenih sa transparentima dizala je tenzije oko štanda sa kobasicama.
„Čuvajmo prirodu. Pasimo travu, stoku u skupštinske klupe.“-pisalo je na parolama.
Jedna ambulantna kola prve pomoći sa iskusnim timom liječnika bio je spreman.
„Šta vi ovdje radite?“-pitao sam najstarijeg s glavom koja je bila jednako sijeda kao u Ričarda Gira.
„Ne pitaj. Jedi i ulazi. Nema se mnogo vremena.“-pokaza mi rukom da uđem u vozilo.
„Kranjska, Srpska, Roštiljska?“-pitao me je.
„Nisam siguran.“-odgovorih.
„Nema veze.Spremni smo i na najgore.“-bjeloglavi medicinski radnik nastojao je da da vedar ton zabavi.
Hrabro sam zagrizao.
„Jeste li vi hitna pomoć.“
„Jesmo.“-nevoljko priznadoše.
„Onda mi hitno dajte prognozu za Evropsko prvenstvo.“ -i tad mi se slošilo
„Njemačka, Španija.,....“-dalje nisam čuo.
„Požuri imamo hitan slučaj. Radi se o životu i smrti?-pozvao je bjeloglavi vozača ambulantnih kola koji se nalaktio na jednom šanku.
„Sačekaj šefe. Samo da završim s pivom.“-odgovori vozač.
Nakon par minuta ponovo bjeloglavi pozva vozača.
„Hajdemo. Biće kasno.“-ponovi.
„Ja dosadna čovjeka. Kud si navalio. Jednom se živi“-nasmiješi se i pokaza pravilan niz zuba.
Bio je u pravu. I samom mi nije dugo trebalo da shvatim. Tišinu je razbijala zavijajuća sirena hitne pomoći. Jedan odžačar se blago smješio prolaznicima koji su se hvatali za dugmad. Vozač je radio svoj posao, a na radiju je išla stvar od Ramba Amadeusa.
Pozdravlja Vas mandrak72, alo, alo Požega.
[ Smijehom protiv uroka
]
16 Maj, 2012 13:36
Novi Grad, 16.05.2012.godine. Poznata turistička agencija u pripremi za novu ljetnu turističku sezonu predstavila je nove ponude i paket aranžmane za različite destinacije. Najviše ponuda odnosi se na aranžmane u Jadranskom primorju. Predstavljene su poznate destinacije u Hrvatskoj, Crnoj Gori i ona jedna destinacija u BiH.
Pored njih predstavljeni su i novi paket aranžmani na udaljenijim destinacijama. Poput Tunisa, Španije, Turske, Grčke i još mnoge druge.
Paleta ponude je veoma široka i može da zadovolji sve ukuse.
Turistička agencija KuntaKinte otišla je korak dalje.
Đorđe Sputnik (29), menadžer turističe agencije KuntaKinte travel predstavio je novi način ljetovanja.
„U svjetlu svjetske krize i recesije uočili smo veliku disproporciju u željama i mogućnostima naših građana. Veliki je broj onih koji se intereusuju za atraktivne, eksluzivne i najskuplje destinacije, međutim vrlo je mali broj onih koji uplate takve aranžmane. Takođe je veliki broj i onih koji ovamo ulaze i samo se raspituju bez stvarne namjere da putuju. Da bi mogli udovoljiti svima ponudili smo rješenje za sve njih.
U eri velikog napretka pogotovo na polju informatike i društvenih mreža nažim mušterijama smo ponudli da putem istih posjete najpopularnije i najtraženije destinacije. U tom paketu našim mušterijama ponudićemo mogućnost da uz prihvatljive cijene posjete promotivne stranice i veb sajtove popularnih destinacija. Nakon uplate aranžmana naši stručnjaci u fotoshopu će nakon vašeg lajkovanja neke fotografije vaše slike sa rijeka, jezera i bazena koje nam već dostave prilikom sklapanja aranžmana vješto uklopiti u lajkovane slike. Pri tome će se strogo voditi računa da se naglasi preplanuli ten, uklone naslage celulita i drugi vidljivi nedostatci. Nakon toga Vaše fotografije možete distribuirati putem društvenih mreža kao svoje. Paket „Lajkujte s nama“ , biće dostupan svim slojevima društva.“-kaže se u novoj ponudi .
Kako se predviđa ovakav način putovanja i ljetovanja putem društvenim mreža umnogome bi pomogao u socijalizaciji društva, putovanju i upoznavanju mladih. Izbrisale bi se sve ekonomske razlike u klasama društva i umnogome bi radnička klasa ponovo poharala turističke destinacije kao u najbolja vremena.
Sve što je potrebno za ovakav vid ljetovanja pored priključka interneta, neophodno bi bilo poznavati rad na internetu, otvoren nalog na nekoj od društvenih mreža i nešto novca. Po prvi put cijene svih paket aranžmana biće iste i prihvatjive.
Pozdravlja Vas mandrak72, na more mirišem, na škrge dišem, a na poslu pišem.
[ Smijehom protiv uroka
]
07 Maj, 2012 14:12
Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.
Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.
„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama.
I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.
„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“
Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika.
„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.
Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.
„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.
Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.
„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.
Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.
„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime. Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“
Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.
„Sliku svoju ljubim,....“
Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.
[ Smijehom protiv uroka
]
04 Maj, 2012 11:08
Mjesec maj mi je uvijek bio drag mjesec. Možda najljepši u godini. Mnogo je toga uvijek vezivano uz ovaj mjesec.
Praznik rada. I ove smo godine spajali vikend s praznicima.
Zahuktale političke kampanje koje su u Srbiji pred finišom i buđenje istih u Republici Srpskoj takođe će dovesti do još novih spajanja. Političari će spojiti ugodno sa korisnim. Spojiće se vjerovatno novi savezi i koalicije. Kusi i repati, ćosavi i bradati.
Ako je ćutanje zlato onda je izborna ćutnja neprocjenjiva. Sve ono što su govorili, govore i ono što će tek da kažu ne bi progutao ni pas sa maslom, ali kao što kažu poslovice, izreke i ostale mudre stvari „psi laju, a karavni prolaze“.
Svejedno lajali ili ne nama ostaje da i dalje spajamo kraj s krajem. Odavno su nam pomrsili konce.
Pozdravlja Vas mandrak72, majem zatečen, nedorečen i urokljivim očima urečen. (nedopečen)
[ Smijehom protiv uroka
]
18 April, 2012 13:46
Pusti kraju zajebanciju Avrame
U jednom selu koje se zvalo Drugo selo desile su se tri stvari. Nakon velikog nevremena i nesporazuma selo ostade odsječeno od ostatka svijeta. Drugo selo izgubi svaki kontakt sa stvarnošću i kao treće seljani prihvatiše takvo stanje.
Iako naoko djeluje surovo sve pobrojano Drugo selo je bilo bogato po vrijednim ljudima i prirodnim resursima te nastaviše koliko toliko normalan život. Bilo bi suvišno govoriti da su ostali bez električne energije i svakog oblika civilizacijskog napretka. Proizvodili su hranu u dovoljnim količinama da niti jedna usta ne osjete glad. Drugo selo ostade izolovano od informacija o ostatku svijeta. Neki mještani prihvatiše takvo stanje govoreći o sebi kao o odabranima koji su trebali da budu korijen produžetka života, vrste i postojanja planete. Uostalom nije bio niti jedan razlog da se takvo stanje ne prihvati kao jedino ispravno.
O onima drugima, ostatku svijeta s kojim nisu imali kontakta govoriše kako je stradao zbog svojih grijeha, pri tome nabrajajući sve ono loše za koje se znalo da je loša stvar, ali niko nije činio da ono nestane.
Sa svim onim neupotrebljivim stvarima zaostalim iz naslijeđa civilizacije činili su raznorazne prepravke i preinake tako da se gotovo ništa ne baci, pri tome gotovo svi iskazivavši neviđenu dosjetljivost. Često su se nadmetali u svojoj domišljatosti i univerzalnosti. Bilo je i takvih improvizacija da su bili mnogo korisniji i od samih namjenskih proizvoda.
Drugo selo kako nije imalo susjednih sela i takmaca u nadmetanjima samim tim postade Prvo selo. Neki zluradi bi čak rekli Prvo selo, lider u regionu. Međutim nije se tome moglo zamjeriti. Kako su izgubili svaki kontakt sa stvarnošću bili su pravu. Naizgled sve je bilo u redu. Ali..
Nije bilo informacija. Selo kao svako drugo selo, osim što je ovo bilo Prvo selo koje se nekad zvalo Drugo. Zvalo bi se dalje da nije bilo vodeće u regionu. Stoga Prvo selo, jer kako bi drugačije i bilo. Znalo se ko je šta jeo i ko je kad prdnuo.. Međutim sve je to bilo nezvanično. Nedostajale su zvanične informacije.
Promišljavši o tom problemu Avramu pade na um jedna sjajna ideja. Pogled mu pade na komodu. Na njoj je stajao okvir TV aparata. Unutrašnjost je bila izvađena i u njega pohranjena vaza sa ukrasnim cvijećem.
Cvrc! Ideja je sinula. Avram je istog mometa istrkao napolje u selo. Hitno su mu bilo potrebne informacije. Istog momenta je počeo sa prikupljanjem istih. Usput je bilježio, zastajkivao u razgovorima sa mještanima. Pažljivo ih slušao i birao informacije. Nije mu dugo trebalo. Materijal je bio spreman. Usput je pozivao mještane da navrate kod njega u dvorište pred suton.
Kroz prozor je primjećivao kako seljani stižu pred njegovu kuću i znatiželjno proviruju i sumnjičavo ulaze u dvorište. Zauzimali su već postavljene i pripremljene klupe i stolice koje su bile okrenute u jednom smjeru prema jednom stolu i stolici koja je stajala uz njega.
Kad je popriličan broj seljana zauzeo svoja mjesta Avram sa okvirom od TV aparata uputi se prema stolu sa stolicom. Na licima okupljenih primjeti iznenađenje dok im je otpozdravljao usput. Nije nikome ništa objašnjavao. Postavio je praznu kutiju TV aparata ispred sebe na stol. Sjeo je na stolicu. Sav važan i uparađen sjedio je iza prazne kutije. S prednje strane izgledao je kao voditelj kakve TV emisije.
„Poštovani gledaoci dobro veče.“-ozbilnjim tonom nagovjesti svoju namjeru.
„Ovo je prva prava emisija koja će se baviti plasiranjem vijesti iz našeg Prvog sela. Krenimo redom.“-zatim se ozbiljno prihvatio papira ispred sebe i krenuo sa čitanjem.
„Danas je Prvo selo bilo okupano suncem. Pogledamo li u nebo“, zatim i sam podiže pogled, isturi ruku sa ispruženim i prema nebu otvorenim dlanom kroz prostor gdje je nekad bilo ekran staklo, „vrlo lako se možemo uvjeriti da padavina nema ni sada kao i to da nas čeka ugodno veče. Ništa me u krstima ne probada te ovakvo vrijeme očekujem sutra i možda u narednom periodu. O sutrašnjem danu otom potom. Krenimo dalje.“-emisija je dobila prvi spontani aplauz te se Avramov osmjeh sa lica preseli i u znatiželjnu publiku.
„U razgovoru sa našim najvećim proizvođačem lubenica Ostojom K. saznali smo mnogo toga. Urod je ove godine slabiji nego lane kao i kvalitet istih što je posljedica suše. Međutim slast lubenica moguće je dodatno popraviti ukoliko ih jedemo od kore prema unutra. Na nama ostaje da tako i postupimo.“
„Dušan R. je opet slomio držalicu od grablji. Rekao je da će Stole zapamtiti dan kad će mu opet nešto nasaditi. U međuvremenu grablje su ponovo u pogonu, mada ostaje nejasno ko mu je poslije Dušana nasadio.“
„Ovih dana 50 godina zajedničkog života napunili su Draginja i Gojko O. Ovom prilikom čestitamo im na velikom jubileju i dižemo čašu u njihovo zdravlje i ljubav.“
Sa još nekoliko informacija emisija informativnog karaktera privede se kraju. Željni informacija komšije i mještani su još neko vrijeme sjedili kao da očekuju nastavak programa. Nakon toga žamor se polako stišavao i nestajo niz ulice Prvog sela. Do dugo u noć bračne i druge manje bračne postolje bile su prepune utisaka o Avramovom dnevniku. Neke informacije pretočiše se u snove te sjutradan dobiše neke nove note. Međutim svirka je bila uspješna i Avram je zadovoljno trljao bradu dok mu do duboko u noć nije došao i zasluženi odmor i san.
Vijesti su svakoga dana bile svježije i sočnije. Mnogi od mještana dolazili bi mu kriomice i u najvećem povjerenju prenosili sve ono što bi drugi dan bivalo iznešeno na televiziji. Kroz mnoštvo zakukuljenih vijesti provijavale bi svima znane i nikom ispričane tajne, problemi, pozivi, poruke i upozorenja. Međutim kako novinarstvo treba da bude aktuelno i britko Avram sve više ogoljavaše vijesti do te mjere da izbiše i prve varnice u selu. Ljutiti pogledi, okretanje leđa prilikom susreta i prijeteći pogledi postadoše sve češći. Selo se pomalo bruslio. Avramove vijesti pomalo otvori sve one nezaliječene i otvorene rane te im dade potrebnu dozu soli od koje je rastao bijes i jed.
Tako jedne večeri primjeti on vidnu nervozu u publici. Gotovo niko s nikim nije razgovarao. Nije bilo onog žamora i radoznalog iščekivanja u publici. Smijeha ponajmanje. Vijesti su postale kao kazna, čaša žuči, kašika ribljeg ulja kojeg je trebalo popiti bez da te neko mora vući za nos da otvoriš usta.
„Daj Avrame, zajebi ti malo. Ostavi ti nas na miru. Daj nam vijesti iz svijeta.“-dobaci mu neko iz publike.
Avram malo zatečen zahtjevom iz publike skrati vijesti i tužan završi emisiju.
Šminkanje surove svakodnevnice vješto skrivane običnim i malim svakodnevnim problemima vrlo brzo je pokazalo bore razdora koje niti jedna krema nije mogla skriti. Posezanje za vijestima iz svijeta kojeg uzgred nisu priznavali da postoji nakon gubitka kontakta sa stvarnošću nije iskorijenilo staru naviku guranja prljavštine pod hrpu ispod tepiha. Zapeli su na vijestima iz svog dvorišta. Neke avlije su suviše male za istine. Zapinje se za sitnice.
Pozdravlja Vas mandrak72, sklon TV aparatima i vijestima od kojih opanci poskakuju i oplakuju.
[ Smijehom protiv uroka
]
13 April, 2012 16:50
Posao kao svaki posao. Ima dana koji se pamte, onih koji se zauvjek pamte i onih koji se brzo zaboravljaju. Da li će taj dan zaboraviti Dražen zaista ne znam, ali upravo zbog toga zapisujem ove riječi.
Jutro je poranilo toga dana. Ustalo je prije svih pa čak i prije svitanja. I pijevci su bili zbunjeni. Vjerovatno je bio neki razlog zašto je tako. Toga dana Dražen je ustao na lijevu nogu. Ustao bi on na desnu ali položaj ležaja je takav da bi trebalo posjedovati određene vještine da se ustane na desnu ili bilo koju drugu nogu. Stoga njegovo ustajanje na lijevu nogu nikako ne treba dovoditi u vezu sa nastavkom priče. A priča počinje ovako.
Negdje iza 07:15 časova jedna je stvar bila savim jasna. Zadatak nesvakidašnji. Interesantan. Kako i ne bi bio. Toga dana trebalo je da sa Predragom ode u dvadesetak kilometara udaljeno selo od Novog da pripremi priključak za jednu svadbu. Sam čin u kome se spominju mladi, svadba i veselje je pozitivna stvar.
Nakon pripremnih radnji automobil je krenuo put sela. Za njim se nije dizala prašina. Nije bilo ni potrebe. Prašina sa asvalta je mnogo kultivisanija od seoske. Ona seoska jednostavno ne dozvoljava da se ostane neprimjećen. I nakon prolaska jošuvijek neko vrijeme lebdi u vazduhu kao da želi da kaže:
„Eno, eno ga tamo. Drž'te ga. Lopov. Mora da je nešto ukrao pa zato onako žuri. Za njim, za njim.“- i tako sve dok ne posustane i zalegne po okolnoj travi i kupini na kojoj se srebrilo mnoštvo sjajnih kapi rose.
Sam čin priključka struje za veliki šator ne bi trebao da oduzme mnogo vremena. Možda nekih sat vremena. Dok su se približavali selu izdaleka su vidjeli veliki šator. Oko njega su primjetili mnoštvo svijeta koji se tu muvao s izlikom da pripomognu, mada bi mnogo veća pomoć bila da su se neki izmakli koji su se saplitali već nekoliko dana oko šatora.
„Peđa, pa u svoj žurbi nismo ponijeli ništa za doručak.“-primjeti Dražen.
Predrag se smješkao. U crvenom radnom odijelu zavjereneički je namignuo.
„Pa znaš li ti čovječe da je sutra ovdje svadba. Kakva bi to bila svadba da nema hrane u izobilju, a uostalom i znam domaćina.“
„Možda si u pravu. Nekako sam izgladnio.“-složi se Dražen sa njim.
Nakon javljanja domaćinu, odmah se pristupilo poslu. Za nepunih sat vremena sve je bilo završeno. Priključak je bio spreman i svadba je mogla da počne. Međutim do tog čina ostalo je najmanje dvadesetčetri sata. Sasvim dovoljna vremenska distanca da se odrade još neke sitnice. „Metnu“ frizure, još jednom provjeri spisak zvanica, utvrde instrukcije za starog svata, kuma. Za djevera i djeverušu. Pijetao je još šetao po dvorištu i jedino on još nije u potpunosti znao svoju ulogu. Bio je ponosan što je on baš izabran. Osjetio je to u pogledima domaćina već nekoliko dana kako ga je mjerkao.
„Vala neću se ni kod tebe brukati.“-trljao je par dana staru bradu ponavljao je dok ga je posmatrao.
Pijetao se ponosno šetao po dvorištu sav gizdav i važan kao stražar kraljičine garde. Malo malo bi u prolazu tuknuo kljunom nekog mlađeg pijetla koji bi mu se našao na putu po dvorištu.
„Momci, haje da založite nešto. Nemoj da vrdate. Znam ja šta je 'rana po firmama. O Desoooo, poitaj, nemoj da sutra ovo momci negdje kažu da su kod nas ostali gladni. Sjedajte za sto.“-gotovo zapovjednim tonom im strogo reče. Međutim nije se mogao sakriti onaj brižni očinski ton.
„Eh moji momci. Šta bi dao sam sam vaših godina.“-zavjerenički bi klimao glavom.
„Jel može po jedna rakijica prije doručka? Red je.“
„Može, al samo po jedna. Dvije bi bilo mnogo.“-prihvati Dražen.
„Vala niste došli na jednoj.“
„Vala ne bi voljeli ni da se vratimo na sve četri.“-prihvati Dražen šalu te izazva smijeh među prisutnima.
Za nekih pola sta pred njima je bila bogata trpeza. Od paprikaša, pečenja, slanih pita i salata po volji. Sve do kolača. Kako je i red. Uvertira za svadbu je bila pažljivo i bogato pripremljena. Bile su tu i salvete sve sa slanicima i escajgom. Za stolom se pored Dražena, Predraga skupilo još nekoliko komšija, prijatelja i članova rodbine.
Paprikaš je bio odličan. Za stolom se čuo samo zveket kašika i tanjira. Tek poneko srkanje i odobravanje.
„Dobar, dobar. Bogme ga je Markan desio, svaka čas'. Svaka čas'.“- kao izgovor dosipao je novu porciju Jovo zvani Čaruga, sesoka lola i pustolov koji se uvijek nalazio da pripomogne u ovakvim situacijama. U onim drugim gdje je trebalo leđima uprijeti slobodno se moglo opkladiti da neće biti zatečen.
Predrag je uzeo prvi komad pečene svinjetine. U moment kad je ispružio ruku da zahvati zelene salate primjeti baštenskog pužića ne većeg od ćika cigarete. Možda samo malo tanjeg. Nekao se uvuče pod veliki list salate te ostade ostalim nezapaženosim Predragu. Osvrtao se oko sebe. Želio je da neko drugi primjeti ono što je on primjetio. Bilo bi mu neogodno da to učini sam. Izbjegao je uzimanje salate te osmatrajući oko sebe nastavi jesti meso.
U tom momentu mladoženjina sestra iznosila je ohlađene sokove i pivo za goste. Dok su ostali posmtrali prema njoj Predrag iskoristi priliku te laktom poželi da upozori Dražena na puža u zelenoj salati.
Dražen u tom momentu pomisli da mu Predrag ukazuje na djevojku koja nosi sokove samo namignu i viljuškom se zaputi u salatu. Upravo naj list zelene salate ispod kojeg se skri puž nestade u njegovim ustima.
Predrag pogleda na posudu sa salatom. Puža nije bilo. Podigao je pogled prema Draženu koji je žavako i smješako se dok ga je domaćin nešto ispitivao.
„Jesi li ženjen?“
„Ma jok, ako Bog da dogodine se i sam spremam svadbu praviti.“- objašnjavao je.
„Ako, ako. Nemoj gledati na ove seoske lole i barabe. Ma sve bi ja to oporezov'o, kad neće 'ranit svoju djecu nek 'rane tuđu. Našu djecu. Jel' se priča o ženama njih niđe nema, a jel' se spomene „rogonja“ (Jelen pivo) vala sve mu znaju k'o da su ga sami krstili i pravili. Sve ti oni znaju.“- očima je pokazivao na par njih.
Bilo je kasno za dalja upozorenja. Puž je pojeden. Krčag razbijen. Nije bilo smisla kvariti ugodno raspoloženje te Predrag nastavi sa jelom izbjegavajući salatu. Poslije kolača i osvježenja bilo je vrijeme da se kreće nazad.
„Bo'me si bio u pravu. Džaba bi salamu kupovali.“-komentarisao je Dražen izvaljen u sjedištu službenog automobila gladeći se po stomaku.
„Vala u pravu si ko zna šta u nju sve stavljaju. Možda puževe melju.“-složi se Predrag.
„Ih da su puževi. Pa to je u nekim zemljama specijalitet. Kažu da je ukusno za jesti.“
„Bi li ga ikad volio probati jesti?“ – upita Predrag.
„Ne. Nisam ja za takve eksperimente. Možda jedino da mi ih neko spremi i ne kaže o čemu je riječ. Ovako da znam da je puž ne bi' probao pa da je glava u pitanju.“
„U pravu si. Možda je neke stvari bolje ne znati.“- Predrag odluči da mu ne otkrije istinu o pužu. Sačekaće koji dan da se stvari slegnu. Za takve stvari pun želudac nikako nije preporuka. Poslije par dana neke stvari izgledaju mnog drugačije. Za sve je potrebno vrijeme.
„Nego šti se me gurkao kad je Valentina donosila piće?“
„Onako. Rekoh još si momak, a cura je lijepa.“
„Da.“- složi se Dražen.
„Vrijeme bi bilo da se skućiš. Da se ne vučeš kao puž golać.“
Stigli su u radnu jedinicu. Čekao ih je još jedan kvar u drugom selu. Bio je petak te su stoga odmah krenuli po novom radnom zadatku.
Život je takav. Prepun iznenađenja kad ih se najmanje nadamo. U knjizi kvarova po kojoj svakodnevno bojimo živote novim saznanjima i iskustvima kriju se neka od njih. Stoga se nikad ne treba zareći za neke stvari. One ostanu i čekaju na nas pažljivo birajući moment.
Nama preostaje ono drugo. Najvažnije. Život. Život sa svim iznenađenjima. Red sreće, red tuge. Red smijeha, red suza. I mnogo ljubavi u tvrđavi što je čitav život gradimo.
Red po red.
Pozdravlja Vas mandrak72, na vikend sjajan spreman i sve vas pozdravlja i čestita Vaskršnje praznike.
Jutro je poranilo toga dana. Ustalo je prije svih pa čak i prije svitanja. I pijevci su bili zbunjeni. Vjerovatno je bio neki razlog zašto je tako. Toga dana Dražen je ustao na lijevu nogu. Ustao bi on na desnu ali položaj ležaja je takav da bi trebalo posjedovati određene vještine da se ustane na desnu ili bilo koju drugu nogu. Stoga njegovo ustajanje na lijevu nogu nikako ne treba dovoditi u vezu sa nastavkom priče. A priča počinje ovako.
Negdje iza 07:15 časova jedna je stvar bila savim jasna. Zadatak nesvakidašnji. Interesantan. Kako i ne bi bio. Toga dana trebalo je da sa Predragom ode u dvadesetak kilometara udaljeno selo od Novog da pripremi priključak za jednu svadbu. Sam čin u kome se spominju mladi, svadba i veselje je pozitivna stvar.
Nakon pripremnih radnji automobil je krenuo put sela. Za njim se nije dizala prašina. Nije bilo ni potrebe. Prašina sa asvalta je mnogo kultivisanija od seoske. Ona seoska jednostavno ne dozvoljava da se ostane neprimjećen. I nakon prolaska jošuvijek neko vrijeme lebdi u vazduhu kao da želi da kaže:
„Eno, eno ga tamo. Drž'te ga. Lopov. Mora da je nešto ukrao pa zato onako žuri. Za njim, za njim.“- i tako sve dok ne posustane i zalegne po okolnoj travi i kupini na kojoj se srebrilo mnoštvo sjajnih kapi rose.
Sam čin priključka struje za veliki šator ne bi trebao da oduzme mnogo vremena. Možda nekih sat vremena. Dok su se približavali selu izdaleka su vidjeli veliki šator. Oko njega su primjetili mnoštvo svijeta koji se tu muvao s izlikom da pripomognu, mada bi mnogo veća pomoć bila da su se neki izmakli koji su se saplitali već nekoliko dana oko šatora.
„Peđa, pa u svoj žurbi nismo ponijeli ništa za doručak.“-primjeti Dražen.
Predrag se smješkao. U crvenom radnom odijelu zavjereneički je namignuo.
„Pa znaš li ti čovječe da je sutra ovdje svadba. Kakva bi to bila svadba da nema hrane u izobilju, a uostalom i znam domaćina.“
„Možda si u pravu. Nekako sam izgladnio.“-složi se Dražen sa njim.
Nakon javljanja domaćinu, odmah se pristupilo poslu. Za nepunih sat vremena sve je bilo završeno. Priključak je bio spreman i svadba je mogla da počne. Međutim do tog čina ostalo je najmanje dvadesetčetri sata. Sasvim dovoljna vremenska distanca da se odrade još neke sitnice. „Metnu“ frizure, još jednom provjeri spisak zvanica, utvrde instrukcije za starog svata, kuma. Za djevera i djeverušu. Pijetao je još šetao po dvorištu i jedino on još nije u potpunosti znao svoju ulogu. Bio je ponosan što je on baš izabran. Osjetio je to u pogledima domaćina već nekoliko dana kako ga je mjerkao.
„Vala neću se ni kod tebe brukati.“-trljao je par dana staru bradu ponavljao je dok ga je posmatrao.
Pijetao se ponosno šetao po dvorištu sav gizdav i važan kao stražar kraljičine garde. Malo malo bi u prolazu tuknuo kljunom nekog mlađeg pijetla koji bi mu se našao na putu po dvorištu.
„Momci, haje da založite nešto. Nemoj da vrdate. Znam ja šta je 'rana po firmama. O Desoooo, poitaj, nemoj da sutra ovo momci negdje kažu da su kod nas ostali gladni. Sjedajte za sto.“-gotovo zapovjednim tonom im strogo reče. Međutim nije se mogao sakriti onaj brižni očinski ton.
„Eh moji momci. Šta bi dao sam sam vaših godina.“-zavjerenički bi klimao glavom.
„Jel može po jedna rakijica prije doručka? Red je.“
„Može, al samo po jedna. Dvije bi bilo mnogo.“-prihvati Dražen.
„Vala niste došli na jednoj.“
„Vala ne bi voljeli ni da se vratimo na sve četri.“-prihvati Dražen šalu te izazva smijeh među prisutnima.
Za nekih pola sta pred njima je bila bogata trpeza. Od paprikaša, pečenja, slanih pita i salata po volji. Sve do kolača. Kako je i red. Uvertira za svadbu je bila pažljivo i bogato pripremljena. Bile su tu i salvete sve sa slanicima i escajgom. Za stolom se pored Dražena, Predraga skupilo još nekoliko komšija, prijatelja i članova rodbine.
Paprikaš je bio odličan. Za stolom se čuo samo zveket kašika i tanjira. Tek poneko srkanje i odobravanje.
„Dobar, dobar. Bogme ga je Markan desio, svaka čas'. Svaka čas'.“- kao izgovor dosipao je novu porciju Jovo zvani Čaruga, sesoka lola i pustolov koji se uvijek nalazio da pripomogne u ovakvim situacijama. U onim drugim gdje je trebalo leđima uprijeti slobodno se moglo opkladiti da neće biti zatečen.
Predrag je uzeo prvi komad pečene svinjetine. U moment kad je ispružio ruku da zahvati zelene salate primjeti baštenskog pužića ne većeg od ćika cigarete. Možda samo malo tanjeg. Nekao se uvuče pod veliki list salate te ostade ostalim nezapaženosim Predragu. Osvrtao se oko sebe. Želio je da neko drugi primjeti ono što je on primjetio. Bilo bi mu neogodno da to učini sam. Izbjegao je uzimanje salate te osmatrajući oko sebe nastavi jesti meso.
U tom momentu mladoženjina sestra iznosila je ohlađene sokove i pivo za goste. Dok su ostali posmtrali prema njoj Predrag iskoristi priliku te laktom poželi da upozori Dražena na puža u zelenoj salati.
Dražen u tom momentu pomisli da mu Predrag ukazuje na djevojku koja nosi sokove samo namignu i viljuškom se zaputi u salatu. Upravo naj list zelene salate ispod kojeg se skri puž nestade u njegovim ustima.
Predrag pogleda na posudu sa salatom. Puža nije bilo. Podigao je pogled prema Draženu koji je žavako i smješako se dok ga je domaćin nešto ispitivao.
„Jesi li ženjen?“
„Ma jok, ako Bog da dogodine se i sam spremam svadbu praviti.“- objašnjavao je.
„Ako, ako. Nemoj gledati na ove seoske lole i barabe. Ma sve bi ja to oporezov'o, kad neće 'ranit svoju djecu nek 'rane tuđu. Našu djecu. Jel' se priča o ženama njih niđe nema, a jel' se spomene „rogonja“ (Jelen pivo) vala sve mu znaju k'o da su ga sami krstili i pravili. Sve ti oni znaju.“- očima je pokazivao na par njih.
Bilo je kasno za dalja upozorenja. Puž je pojeden. Krčag razbijen. Nije bilo smisla kvariti ugodno raspoloženje te Predrag nastavi sa jelom izbjegavajući salatu. Poslije kolača i osvježenja bilo je vrijeme da se kreće nazad.
„Bo'me si bio u pravu. Džaba bi salamu kupovali.“-komentarisao je Dražen izvaljen u sjedištu službenog automobila gladeći se po stomaku.
„Vala u pravu si ko zna šta u nju sve stavljaju. Možda puževe melju.“-složi se Predrag.
„Ih da su puževi. Pa to je u nekim zemljama specijalitet. Kažu da je ukusno za jesti.“
„Bi li ga ikad volio probati jesti?“ – upita Predrag.
„Ne. Nisam ja za takve eksperimente. Možda jedino da mi ih neko spremi i ne kaže o čemu je riječ. Ovako da znam da je puž ne bi' probao pa da je glava u pitanju.“
„U pravu si. Možda je neke stvari bolje ne znati.“- Predrag odluči da mu ne otkrije istinu o pužu. Sačekaće koji dan da se stvari slegnu. Za takve stvari pun želudac nikako nije preporuka. Poslije par dana neke stvari izgledaju mnog drugačije. Za sve je potrebno vrijeme.
„Nego šti se me gurkao kad je Valentina donosila piće?“
„Onako. Rekoh još si momak, a cura je lijepa.“
„Da.“- složi se Dražen.
„Vrijeme bi bilo da se skućiš. Da se ne vučeš kao puž golać.“
Stigli su u radnu jedinicu. Čekao ih je još jedan kvar u drugom selu. Bio je petak te su stoga odmah krenuli po novom radnom zadatku.
Život je takav. Prepun iznenađenja kad ih se najmanje nadamo. U knjizi kvarova po kojoj svakodnevno bojimo živote novim saznanjima i iskustvima kriju se neka od njih. Stoga se nikad ne treba zareći za neke stvari. One ostanu i čekaju na nas pažljivo birajući moment.
Nama preostaje ono drugo. Najvažnije. Život. Život sa svim iznenađenjima. Red sreće, red tuge. Red smijeha, red suza. I mnogo ljubavi u tvrđavi što je čitav život gradimo.
Red po red.
Pozdravlja Vas mandrak72, na vikend sjajan spreman i sve vas pozdravlja i čestita Vaskršnje praznike.
[ Smijehom protiv uroka
]
10 April, 2012 17:55
Praksa pokazuje da su demokratije najslađe u banana državama. Tako je bilo i sa Zapadnim Zahebom.
Demokratija je došla lijepo upakovana. Formirali su se timovi navijača slični onima koji na fudbalskim utakmicama slijepo vjeruju u boje kluba koje su ko zna zbog kojih razloga izabrali. Tu su bili transparenti, zastave, bedževi, šalovi. Kape, kabanice, kišobrani i svakojaka čudesa kakva redovno prate cirkuse i mečkare koje svojim koloritom raznovrsnošću i šarenilom boja privlače gladne oči. A oči ko oči. Vazda gladne i vazda im se čini ono drugo boljim od onog što imaju.
Tako i bi. Rkanja sa jedne strane, rkanja sa druge strane. Velike riječi i nikakva djela podjeliše publiku. Mijenjali se i desni i lijevi, pravi i krivi. Napredni i nazadni. Ekstremni i preblagi Bože blagi kakvi sve ne.
Ništa se nije mijenjalo, osim ako se izuzme da je svaki slijedeći put bivalo gore i gore. Zaslijepljeni navijači u klupskim bojama demokratski su se verblano riječima šamarali, a akad nije ni to bilo dovoljno onda su preduzimala i druga demokratska sredstva. Ne, ne bih o njima jer ovdje nije o metodama riječ. Iste su.
I tako. Godine prolazile, a građani lijepog Zapadnog Zaheba živjeli sve gore i gore. Brod koji tone kapetani nisu napuštali, ali nisu ni puštali nesretnike koji su već grcali u dugovima te im voda nije imala gdje ni ući. Kapetani sve deblji i oholiji, a Zahebani sve žalosniji. Izbori su prolazili, a ništa nije bivalo bolje. Svi su bili ubijeđeni da su pravo izabrali, prelijevali se čas onamo, čas ovamo. Ništa. Noga do šupka što bi rekli oni što kartaju tablića.
Udarale se table, recke u dužničkoj svesci, obećanja ludom radovanja i sve je uvijek bilo u nekom iščekivanju. Godine tekle, onaj što je čitav život tekao izgubio, oni što radom nikada nisu ništa stekli i dalje su tekli, tekli. Tekli sebi, svojoj djeci. Unucima, praunucima i čukununucima. Džaba.
Mijenjali se, izmjenjali na jaslama riđani i volovi, magarci i mule. Ništa.
Prekipjelo Zahebanima te se okupiše pred izbore da se dogovore, šta im je činiti. Mnogo mudrih glava, sjedih brada i nekoć uglednih domaćina se skupi.
„Šta nam je činiti?“-pitaše se.
„Mijenjati.“-povikaše mnogi.
„Ali, šta. Mijenjali smo sve. Ništa nije pomoglo.“-mnogi negodovaše.
„Kako ste do sad birali? Šta vas je vodilo izboru?“-zapitaše neki.
„Birali smo najbolje.“-povikaše.
„I?“
„Ništa. Vrijeme je nešto da se čini.“-gotovo zaplakaše mnogi Zahebani.
Nizali su se prijedlozi od bojkota, demonstracija, nasilja i još koječega. Drugi su osporavali. Ništa se nije čulo od galame.
„Ja bih nešto predložio.“-slabašnim glasom se javljao Kole osiromašeni radnik kome je demokratija odnijela sve osim slabašnog glasića koji se gotovo nije ni čuo od galame.
Nakon nekog vremena dozvoliše mu da iznese svoje mišljenje i prijedlog.
„Znate, neće izbori mnogo toga promijeniti“ – reče- „ali učinimo slijedeće, pa ko vidi sve će znati, a ko ne neće nikad providjeti.“
„Reci, govori šta misliš.“-pojačao je interesovanje u publici.
„Evo ovako. Dosada smo birali najbolje. Nije bilo dobro. Možda je red da jednom zaokružite one najgore, za koje nemate nimalo lijepo mišljenje. Kad već ovi najbolji nisu ništa mogli učiniti, možda ovi najgori znaju nešto više. Nema su tu mnogo šta izgubiti. Vidjećete, ama baš ništa.“-reče Kole.
„Pravo zboriš.“-onda galama i ostalo učiniše da se progura njegov prijedlog. Mnogi su bilio nestrpljivi. Odmah su se razišli sa željom da što prije dođu izbori i da Zapadni Zaheb dobije najgoru moguću vlast na izborima. Mnogima je bila interesantna ideja te jedva dočekaše dan izbora te pohrliše u velikom broju da daju svoj doprinos demokratiji.
Izbori su protekli u fer i korektno kako su poslije izbora izjavljivali čelnici svih stranaka. Nije bilo uopšte zle riječi među njima. Niti straha.
Rezultati izbora dočekani su sa nevjericom. Opet isto.
„Ko sad ne vidi nikad neće.“-ponavljao je Kole komentarišući rezultate izbora.
Nažalost mnogi nikada nisu shvatili Koleta. Zapadni Zaheb je ostao banana država. Slatka samo demokratama svih boja koji figurišu u vlasti. Samo da se zna. Poslušali Koleta, glasali i nisu ništa shvatili, zbunjeni navijači i sa zastavama mahači.
Demokratija je uvijek za nekog drugog. Zahebanima za nauk.
Pozdravlja Vas mandrak72, politički analitičar i sredovječni iščekivač onoga što nikad neće biti.
[ Smijehom protiv uroka
]
20 Mart, 2012 11:45
Biološki sat i priroda su mnogo toga uredili nepisanim pravilima i zakonima. Prirodni zakoni kao što znamo funkcionišu sve dok na njih ne utičemo spolja. Skloni neprirodnim promjenama amandmanima urušavamo sve ono na šta je priroda utrošila vijekove. Mijenjamo prirodne zakone.
Istraživanja američkih ljekara i zoologa pokazala da crni medvjedi posjeduju iznenađujuću sposobnost u samoiscjeljivanju rana tokom zimskog sna. Rane zarastaju gotovo bez ikakvih ožiljaka, i ne dolazi do razvijanja infekcija.
Grupa naučnika, koja proučava crne medvjede u Minesoti već 25 godina, nada se da će moći da otkriju kako ove životinje uspjevaju same sebe da izliječe u toku zimskog sna, u toku kog im je tjelesna temperatura smanjena, a otkucaji srca i metabolizam usporeni. Za to vrijeme broj otkucaja srca smanjen sa 55 na 5 otkucaja u minuti. Za to vrijeme oni ne izlučuju urin niti stolicu.
Prevedeno na naš jezik. Naši poslanici su otišli korak dalje. Bolne rezove u državi bezbolno prespavaju zimskim snom za vrijeme trajanja mandata bez tragova i ožiljaka zaštićeni kao medvjedi. Pri tome uopšte ne gube masne naslage koje su strpljivo prikupljali u skupštinskom restoranu koje im pomažu da se vitalni, puni energije i elena vrate u bolesno društvo inficirano svim dječijim bolestima koje razvoj demokratije donosi sa sobom. Puni energije još jednom će se baciti na predizborna obećanja samo sa jednim ciljem. Još jedan zimski san za oporavljanje uz pripadajuće skupštinske novčane i druge prinadležnosti.
„Ooooo međedi. Probudite se. Proljeće je ako ništa drugo.“
Pozdravlja Vas mandrak72, međedolog i nećutolog sa svim dječijim bolestima.
[ Smijehom protiv uroka
]
12 Februar, 2012 13:07
U dobro organizovanoj i dugo spremanoj iznenadnoj akciji jutros oko 05:15 časova specijalci MUP-a za borbu protiv organizovanog kriminala upali su porodičnu kuću G.Ž.(36) i LJ.Ž.(34) izvršili pretres i hapšenje osumnjičenih.
Danima su u blogerskim krugovima kružile priče koje su ovih dana došle i do istražnih organa. U njima se navedeni blogeri poznati kao uživaoci bloga već duži period. Glava porodice G.Ž. je u zagazio u svijet bloga prije četri godine, dok je njegova supruga LJ.Ž. u blog vode zagazila početkom zime 2011. godine. U pričama se spominje da je G.Ž imao otvoren blog na brojnim blog servisima kao i internet forumima gdje je postojala i najmanja šansa za objavljivanje njegovih postova. U blogerskim krugovima takvo nešto počelo se naslućivati još prije dvije godine ali u cilju istrage ne navodi se tačan broj naloga otvorenih na ime ovoga blogera.
„I mene su mnogo iznenadile priče o tome. Uvijek je bio odmjeren kako u svojim postovima tako i u komentarima. Nije bio vulgaran. Mnogo me je iznenadila nelojalnost blog servisu na kojem je bio prihvaćen kao najbliža rodbina. Čak šta više neki od nas su se nudili da ga usvoje. Još uvijek sam u šoku“-rekla je jedna blogerka koja je htjela da ostane anonimna.
Nakon objavljene vijesti internet servisima zavladala je nevjerica. Neki od njih su najavili blokadu registrovanja novih članova kao i komentara koje u sebi sadrže njihov nik, linkove ka njihovim postovima i sve što ima veze sa ovim nemilim događajima.
„Bila je tako nježna i romantična duša. Njeni stihovi vraćali su nas u doba prvih ljubavi, vraćali u vrijeme romantike dok su još kifle mirisale, a jeo se domaći ajvar.“-riječi su blogerke koja je na svom hard disku memorisala sve njene postove.
Telefoni u svim redakcijama su bili su zatrpani pozivima širom regiona. Mnoštvo poziva odnosilo se na informacije da su upravo na nekim od blog servisa osvanuli novi komentari potpisani navodno uhapšenim blogerima. Jedan broj njih sa socijalnih mreža twitter i facebook ih je odmah izbrisao sa liste prijatelja, a mnogi od njih su najavili da uprkos svoj hajci neće odustati od prijateljstva po onoj narodnoj „prijatelj se u nevolji prepoznaje“.
Udruženje blogera još se nije izjasnilo. Očekuje se njihovo obraćanje sredstvima javnog informisanja nakon vanredno zakazane skupštine blogera danas u podne.
Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje blogera je zadovoljavajuće. Počeli su da uzimaju hranu i tečnost. Teefonima su se javili advokatima.
„Moji klijenti se za sada osjećaju dobro, smatraju da nisu prekršili prava jer nigdje u ustavu ne piše koliko blog naloga može da se otvori sa jedne IP adrese. Smatramo ovo kršenjem blog prava pojedinca i svakako to ne može biti preporuka za društvo koje hrli ka zapadnim demokratijama i evroatlanskim inetgracijama.“-riječi su njihova porodičnog advokata Konvertibilka Markića.
Razne nevladine organizacije, kao i organizacije za zaštitu prava omladine i djece zapuštene od strane roditelja internet, twitter, facebook i forum zavisnika najavile su zajedničku akciju sa nazivom „Stop netu i ostalom svijetu zbog mladosti u cvijetu“.
Dok istražni organi budu radili svoj dio posla na raskrinkavanju blog i ostalih zavisnosti i prevenciji od širenja ove pošasti nama preostaje da se svi skupa ujedinimo u borbi prevencije protiv zavisnosti.
Pozdravlja Vas mandrak72, nezavisni istraživač i zavisnik od nezavisnih informacija.
Danima su u blogerskim krugovima kružile priče koje su ovih dana došle i do istražnih organa. U njima se navedeni blogeri poznati kao uživaoci bloga već duži period. Glava porodice G.Ž. je u zagazio u svijet bloga prije četri godine, dok je njegova supruga LJ.Ž. u blog vode zagazila početkom zime 2011. godine. U pričama se spominje da je G.Ž imao otvoren blog na brojnim blog servisima kao i internet forumima gdje je postojala i najmanja šansa za objavljivanje njegovih postova. U blogerskim krugovima takvo nešto počelo se naslućivati još prije dvije godine ali u cilju istrage ne navodi se tačan broj naloga otvorenih na ime ovoga blogera.
„I mene su mnogo iznenadile priče o tome. Uvijek je bio odmjeren kako u svojim postovima tako i u komentarima. Nije bio vulgaran. Mnogo me je iznenadila nelojalnost blog servisu na kojem je bio prihvaćen kao najbliža rodbina. Čak šta više neki od nas su se nudili da ga usvoje. Još uvijek sam u šoku“-rekla je jedna blogerka koja je htjela da ostane anonimna.
Nakon objavljene vijesti internet servisima zavladala je nevjerica. Neki od njih su najavili blokadu registrovanja novih članova kao i komentara koje u sebi sadrže njihov nik, linkove ka njihovim postovima i sve što ima veze sa ovim nemilim događajima.
„Bila je tako nježna i romantična duša. Njeni stihovi vraćali su nas u doba prvih ljubavi, vraćali u vrijeme romantike dok su još kifle mirisale, a jeo se domaći ajvar.“-riječi su blogerke koja je na svom hard disku memorisala sve njene postove.
Telefoni u svim redakcijama su bili su zatrpani pozivima širom regiona. Mnoštvo poziva odnosilo se na informacije da su upravo na nekim od blog servisa osvanuli novi komentari potpisani navodno uhapšenim blogerima. Jedan broj njih sa socijalnih mreža twitter i facebook ih je odmah izbrisao sa liste prijatelja, a mnogi od njih su najavili da uprkos svoj hajci neće odustati od prijateljstva po onoj narodnoj „prijatelj se u nevolji prepoznaje“.
Udruženje blogera još se nije izjasnilo. Očekuje se njihovo obraćanje sredstvima javnog informisanja nakon vanredno zakazane skupštine blogera danas u podne.
Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje blogera je zadovoljavajuće. Počeli su da uzimaju hranu i tečnost. Teefonima su se javili advokatima.
„Moji klijenti se za sada osjećaju dobro, smatraju da nisu prekršili prava jer nigdje u ustavu ne piše koliko blog naloga može da se otvori sa jedne IP adrese. Smatramo ovo kršenjem blog prava pojedinca i svakako to ne može biti preporuka za društvo koje hrli ka zapadnim demokratijama i evroatlanskim inetgracijama.“-riječi su njihova porodičnog advokata Konvertibilka Markića.
Razne nevladine organizacije, kao i organizacije za zaštitu prava omladine i djece zapuštene od strane roditelja internet, twitter, facebook i forum zavisnika najavile su zajedničku akciju sa nazivom „Stop netu i ostalom svijetu zbog mladosti u cvijetu“.
Dok istražni organi budu radili svoj dio posla na raskrinkavanju blog i ostalih zavisnosti i prevenciji od širenja ove pošasti nama preostaje da se svi skupa ujedinimo u borbi prevencije protiv zavisnosti.
Pozdravlja Vas mandrak72, nezavisni istraživač i zavisnik od nezavisnih informacija.
[ Smijehom protiv uroka
]
08 Februar, 2012 13:10
Bosna i Hercegovina, nepoznata lokacija.
Ovih hladnih zimskih dana grupa najvećih naučnika BiH uveliko rade na jednom velikom projektu. Zbog važnosti cijelog projekta tačna lokacija je izostavljena da se smanji interesovanje i pritisak javnosti na sam tok istraživanja. Međutim iz najviših krugova do nas su dospjela izvjesna saznanja. Naime o čemu se radi.
Negdje u BiH na tajnoj lokaciji postoji stari zidani most star preko stotinu i pedeset godina. Na njemu naučnici sa najsavremenijim uređajima vrše njegovo bušenje i ispitivanje šta se tačno ispod njega krije i ima li života ispod njega. Godinama su neprovjerene informacije i glasine kružile donoseći mnoštvo kontradiktornih informacija o svemu tome. Više o samom toku radova razgovarali smo sa Farukom D.(54) zvanim Zmija rukovaocem pneumatskim čekićem i svrdlom za beton u narodu odmilja zvanim „kobra“.
„Šta ja znam. Men đe kažu buši, ja bušim. Đe kažu lupaj, ja lupam. Jal beton, jal kamen, jebe se meni važno je da vruć burek stigne u pola deset. Zima ko zima. Evo ovde sam osam dana. Probušio sam prvi sloj, il’ kako bi ja to rek’o skin’o sam blato. Bušenje i istraživanje ide dalje. Ja i Meho iz Čekrčića bezbeli radimo u dvije smjene. Ja do doručka, a on poslije doklen ne spane s nogu.“
„Šta vas dalje očekuje?“
„Rekli su iz uprave da neće biti pive do proljeća dok ne ugrije. Dječiji doplatak kasni, al haj jebaji ga biće bolje. Onaj moj najstariji ode zaradi u Brčkom za mliko, jebi ga nije ga ćela škola. A i ja sam mu reko jebo ga ti Meša nije u redu da se tako brkat smucaš po osnovnoj školi . Reče mi juče referent Hazim da ako ništa ne bude do 15-tog idemo neđe na Vlašić za neku vikendicu temelj kopati. Ima neka stijena.“
„Mislio sam ovdje na mostu. Šta očekuje dalje?“
„Aha, to. Pa beton, kamen šta bi drugo. Jebaji šta znam. Ljupamo mi to svaki dan pomalo. Šta’š žurit’. Ionako da sam kod kuće samo bi snijeg grt’o. Eno Senije, njiha petorica , Sabina i Jasmina mogu progrnit’ snijeg do Foče sad pa sad.“
„Hvala Faruče. Samo nastavi dalje sa radom.“
Nastavak razgovora obavili smo sa vođom građevinskog tima Ibrahimom Sudžukom (43) iz Fojnice.
„Ibrahime šta možemo očekivati?“
„Ovih dana radimo na bušenju gazećeg sloja. Odmah zatim nastavljamo daljnja bušenja. Trebaće nam još par dana da bi dali konkretnije prognoze. Vidite ovo vrijeme, sve je zamrzlo, ali mi ne odustajemo. Prve pretpostavke nam kažu da nakon što probušimo gazeći sloj mosta, nailazi jedan lakši sloj. Rek’o bih da je to neka sredina slična ovom vazduhu kojeg dišemo. Međutim još uvijek se ne zanosimo takvim prognozama. Idemo korak po korak.“
„Gdje očekujete najveće probleme?“
„Neka naša saznanja i ono što mi je prič’o hodža Mahmut govore da nas najteže tek očekuje. Zaleđena površina. Debljinu tog sloja još uvijek ne možemo naslutiti zbog minusa koji je ovih dana okovao čitav region.“
Razgovor o tome šta se očekuje najviše od ovih istraživanja obavili smo sa jednim od najvećih umova na polju istraživanja sastava zemljišta i biologa Nusretom Čavarabdićem.
„Nusrete. Šta vi ovdje zapravo istražujete? Šta je cilj istraživanja?“
„Prvo bih da pozdravim čitaoce nama najdražeg naučnog časopisa „Nafaka“. Ovaj, mi ovdje. Vlada nam je odobrila sredstva i nešto para. Odmah smo se složili da krenemo odavlen. Naša je želja da vidimo i ispitamo ima’l ispod mosta života i imal’ kakve nafake. Naša probna ispitivanja dala su zanimljive rezultate pa smo odlučili da ispitivanja dovedemo do kraja. Ukoliko rezultati budu na nivou naših očekivanja, bušićemo i istraživati i ispod ostalih mostova.“
„Kakve oblike života tražite, očekujete?“
„Jebaji ga. Prvo da vidimo imal’ vode. Nakon što izvršimo bušenje leda, očekujemo prve rezultate. Naravno da tu nećemo stati. Idemo u daljnja istraživanja. Ukoliko se pokaže da ima vode stvoriće se pretpostavke da ima nekih oblika života ispod mosta. Očekujemo postojanje ribe što bi umnogome povećalo postojanja uslova života ispod mosta.“
„Odakle takve ideje?“
„Vid’te da se vas svijet skoncetris’o na istraživanja u svemiru. Mi smo jednom uz teferič i mezu otvor’li temu šta će bit s nami i s našom planetom. Jedni viču Mars, drugi spominju Mjesec, a moj dajdža Suljo se javi pa reče. Jebali ga vi, pa ja sam se za onog rata krio i sakriv’o ispod mosta mjesec dana, fato ribu i osto živ. A znamo da čovjek koji preživi toliko ne more tek tako umrijeti. Onda smo se sjet’li ovog starog mosta i započeli istraživanja. Vlada nam je izašla u susret i sama zabrinuta za svoj narod i rado se odazvala za istraživanja koja bi mogla popraviti kvalitet života.“
„Hvala Nusrete.“
U iščekivanju sledećih rezultata istraživanja možemo se nadati da će rezultati pokazati postojanje izvjesnih oblika života koji bi potvrdili mogućnost postojanja života ispod mosta. Pomenuto istraživanje daće nam mnogo jasniju sliku o postanku i opstajanju života ispod mosta, kao i smjernice u kojem pravcu treba tražiti puteve ostanka i opstanka naroda na ovim prostorima. Ovakva istraživanja umnogome su jeftinija od istraživanja svemira, što samim tim ostavlja prostora da se sredstva za istraživanja pametnije utroše i pomognu ekonomsko i racionalno funkcionisanje države.
Pozdravlja Vas mandrak72, novinar i vječiti istraživač tragova života na ovom planetu
[ Smijehom protiv uroka
]
31 Januar, 2012 19:21
Telefonski poziv bio je veoma važan. Pustio sam da odzvoni do kraja. Naprotiv nije odzvonio. Nokia je predvidjela veliku važnost poziva pa pošto neimadoh kud nevoljno se javih.
„Zeko je. Znaš već sam pomislio da sam promašio broj. Hehe.“
„Zdravo Zeko. Zato se i nisam javljao. Ko bi mene zvao u četri ujutro. Onda rekoh sebi. Zeko je.“-mrzovoljno sam mrmljao da ne probudim svoju ljepšu polovinu.
„Znaš, bio bi red da izvedemo žene. Nismo odavno.“
„Znam Zeko, ali mislim da bi se moja bunila sad da je probudim i predložim izlazak. Sad ništa važno ne radi.“-vajkao sam se.
„O tome ti i govorim. Treba da ih iznenadimo. Imam ideju.“
„Nisam ni sumnjao. U ovo doba noći čovjek može imati il meku stolicu il ideju. Ostalo spada u domene nemogućeg.“
„Nije stolica.“-reče Zeko.
„Već sam pomislio najgore. Znači ideja. Hajde reci.“
„Da izađemo. Znaš čuo sam da dolazi Mile Zlatni.“
„On. Odakle.“
„Pa od kuće jebo ga ti.“
„I?“
„Petak. Enigma. Jel važi?“-bio je uporan.
„Važi.“-nisam želio pregovarati, samo spavati.
„Hej, znao sam da si Bog.“
„Hvala. Zbogom noći, dobro jutro i do viđenja.“
„Biće i iznenađenje večeri.“-reče Zeko.
„Od ovoga svakako nema većeg.“
„Laku noć.“
„Noć Zeko.“
Noć nakon toga više nije mogla biti svrstana u kategoriju „laka“. Bilo je svega samo ne spavanja. Nakon neprospavane noći razmišljao sam da li treba da iznenadim ljepšu polovinu ili da sačekam petak. Tako sam i odlučio.
Volim petak. Taj osjećaj stekao sam još kao osnovac. Nije me napuštao ni kroz dalje školovanje. Osjećaj zadovoljnog petka rastao je proporcionalno sa godinama, tako da bi danas već mogao da kažem „petak je Bog, petak je Bog bogova.“ Taj ludi osjećaj kada nam se jednostavno čini da je pred nama toliko vremena da stignemo sve što nismo. Osjećaj blaženog spokoja, vrijeme naše, isključivo i nedoložno.
U tom iščekivanju petak je došao kao kec na desetku, vepar na čeku, a praznik na ponedeljak. Telefonski poziv kao naručen još jednom je potvrdio ono što sam oduvjek znao. Zeko je rođeni organizator.
„Prelazimo na plan „B“. Spremajte se i pravac Enigma. U devet o clock.“-volio je da ubaci ponekad kakvu stranjsku riječ gdje joj nije mjesto.
„O clock. This is good.“-potvrdih.
Iznenađena ljepša polovina zvocala je zbog neblagovremenog obavještavanje.
„Pa znaš li koliko vremena treba da se ja spremim? Pa djeca. Jesi li ti normalan? Vama dvojici nisu sve koze na broju.“-zvocala je i dalje, a ja nisam imao volje da se pravdam niti dublje polemiziram. Uostalom petak je. Takvi dani mnogo štošta opravdavaju, pa i ovakve neplanirane izlaske u kojima sam bio samo nijemi saučesnik. Organizator je bio Zeko.
Nakog višesatnog cifranja došli smo do rezultata. Matematički preciznim požurivanjem stigli smo na vrijeme. Zeko nas je dočekao za stolom pored zvučnika. Onim većim. Valjda i glasnijim.
„Zeko ovdje nema priče.“
„Ovdje smo zbog muzike. Da se siti naslušamo. Znaš li ko večeras nastupa. Ej. Mile. Mile Zlatni.“
„Nisam baš njegov fan. Šta kažu dame?“
Složile su se samo da je petak, muzika nije ni bitna.
Milu nisam nikad upoznao lično. Ufurani pjevač, plavokoso ofarbana nesuđena zvijezda Renomea ili Granda svejedno. Stalno u pokretu i stalno u društvu nekih estradnjaka lokalnog karaketra i isto tolikog dometa. Mile Zlatni dobro poznat samom sebi i svojim najbližim. Mile Zlatni zvijezda koja nezadrživo nadire i traži svoje mjesto na estradnom nebu.
Nije mu bilo dugo potrebno da nas primjeti. U svoj širini nastupa i koreografije volio je da opšti sa svojim simpatizerima i nikad mu nije bilo teško da siđe među svoj polusvijet i odvoji koji osmijeh, dodir po leđima i čak pjesmu da posveti ukoliko je to bilo potrebno. Mile je bio čovjek iz naroda za narod. Mile je bio Zlatni. Zlatni je bio Mile. Možda je jedini njegov nedostatak bio što nije bio Kitić. Sve ostalo bilo je tu negdje. Negdje između stihova i naslova hitova.
„Zovem te draga, podrhtava mi Nokija, ja te volim znaš li odavlen pa do Tokija“, „Među nama neko čuči, poruku mi šalje, nemam na računu, a ti gledaj šta ćeš dalje“, „Jesam baja, međutim ćutim i ostalo sve po redu, ja te cimam, mislim sve u redu“, „Čistim štalu, a signal mi slabi, dođi meni mala, staroj barabi“.
Veza je očigledno bila važan segmet kako kod Mile, tako i u njegovim pjesmama. Poštujući to načelo Mile je stalno u jednoj ruci držao mobilni telefon, a u drugoj mikrofon koji je držao blizu usnama, čini se bliže nego je i za sladoled potrebno. Malo malo osvijetlio bi se displej njegova telefonskog aparata. Nije prekidao pjesmu, telefon bi primakao baš u određenom momentu mikrofonu dok je pjevao. Stihovi su prenešeni baš kako treba i kome treba.
Njegov performans je išao dalje. Telefon je u svakom slučaju bio dio scenografije i u službi gotovo svakog hita. U jednom momentu od Zeke zatražih njegov broj.
„Pazi kome ćeš dati njegov broj. Nerado ga daje zbog obožavatelja. Ipak on ne voli svoju privatnost da javno izlaže.“
„Važi Zeko.“-ukucah broj u telefon.
U momentu kada je displej na Milinom telefonu obasjao njegovani lice i on isti primakao mikrofonu radi daljeg dijeljenja hitova putem telefonske socijalne mreže okrenuo sam njegov broj.
Enigmom se prolomio zvuk telefona. Nadjačao je njegove nasnimljene matrice i zbunjeni glas. Gotovo da mu je ispao telefon dok ga je teškom mukom dlanom prislanjao uz tijelo. Bilo je sasvim dovoljno od mene. Nekoliko trenutaka gledao je u nepoznat broj koji nije bio niti jedan od mase obožavatelja.
U želji da koliko toliko Milu povratim od šoka, pozvah ga za naš stol. Pokazah mu fotoaparat i želju da ga uslikam. Nije se bunio. Usput mu rekoh da je moja ljepša polovina izrazila želju da se uslika sa njim. Isto kao i Zekina. Oduševljenje je bilo tim veće. Nakon poziranja ponudih ga pićem. Kao što sam i očekivao naručio je prirodni sok.
Dok je u nastavku večeri pjevao često bi se mašio za telefon i iznova bi njegovo lice bilo obasjano displejem. Neko je bio na vezi. Mile se nije libio da zove. Nije žalio. Kako i dolikuje jednom estradnjaku koji jako drži do dobrih kako poslovnih tako i do veza između njega i njegovih obožavalaca.
Došapnuh mu, kad bude „moja“ pjesma da priđe do mene i pusti mene refren da otpjevam.
Tako je i bilo. Hit „Okreni moj broj“ brzo je stigao na repertoar. Kao po navici Mile se mašio telefona i okretao već neki broj. Možda nekoj neznanoj obožavateljki koja je upravo trebala da sazna šta dalje da radi.
Displej je ponovo osvjetlio lice estradnjaka. Mikrofon je bio u mojoj ruci. Trebalo je samo da otpjevam refren. Nisam to učinio. Bio sam bezobrazan. Mikrofon sam primakao modernom mobilnom telefonu sa prijatnom bojom na displeju. Dobro poznat glas operaterke call centra odjeknuo je Enigmom. „Žao nam je. Vaš račun prestao je da važi 13.07.2011.godine. Jebo ga ti Mile sjaši već jednom. Gori si i od Enise“.
Veče se primaklo kraju. Sitne pahulje snijega poput mušica promicale su ispred očiju. Arktička zima kucala je na vrata. Veče nije propalo, naprotiv bilo je od onih koji će se još dugo prepričavati. Možda će biti tema nekog novog hita ili možda početak ljubavi upornog estradnjaka i umorne operaterke call centra. Svejedno ostale su slike koje mi izmame osmjeh i džepni kalendar sa kojeg me gleda Mile Zlatni dok precrtavam još jedan hladni januarski dan.
Pozdravlja Vas mandrak72, diskutant i folirant još iz onih dana kad su osnovci punili bioskopske blagajne.
„Zeko je. Znaš već sam pomislio da sam promašio broj. Hehe.“
„Zdravo Zeko. Zato se i nisam javljao. Ko bi mene zvao u četri ujutro. Onda rekoh sebi. Zeko je.“-mrzovoljno sam mrmljao da ne probudim svoju ljepšu polovinu.
„Znaš, bio bi red da izvedemo žene. Nismo odavno.“
„Znam Zeko, ali mislim da bi se moja bunila sad da je probudim i predložim izlazak. Sad ništa važno ne radi.“-vajkao sam se.
„O tome ti i govorim. Treba da ih iznenadimo. Imam ideju.“
„Nisam ni sumnjao. U ovo doba noći čovjek može imati il meku stolicu il ideju. Ostalo spada u domene nemogućeg.“
„Nije stolica.“-reče Zeko.
„Već sam pomislio najgore. Znači ideja. Hajde reci.“
„Da izađemo. Znaš čuo sam da dolazi Mile Zlatni.“
„On. Odakle.“
„Pa od kuće jebo ga ti.“
„I?“
„Petak. Enigma. Jel važi?“-bio je uporan.
„Važi.“-nisam želio pregovarati, samo spavati.
„Hej, znao sam da si Bog.“
„Hvala. Zbogom noći, dobro jutro i do viđenja.“
„Biće i iznenađenje večeri.“-reče Zeko.
„Od ovoga svakako nema većeg.“
„Laku noć.“
„Noć Zeko.“
Noć nakon toga više nije mogla biti svrstana u kategoriju „laka“. Bilo je svega samo ne spavanja. Nakon neprospavane noći razmišljao sam da li treba da iznenadim ljepšu polovinu ili da sačekam petak. Tako sam i odlučio.
Volim petak. Taj osjećaj stekao sam još kao osnovac. Nije me napuštao ni kroz dalje školovanje. Osjećaj zadovoljnog petka rastao je proporcionalno sa godinama, tako da bi danas već mogao da kažem „petak je Bog, petak je Bog bogova.“ Taj ludi osjećaj kada nam se jednostavno čini da je pred nama toliko vremena da stignemo sve što nismo. Osjećaj blaženog spokoja, vrijeme naše, isključivo i nedoložno.
U tom iščekivanju petak je došao kao kec na desetku, vepar na čeku, a praznik na ponedeljak. Telefonski poziv kao naručen još jednom je potvrdio ono što sam oduvjek znao. Zeko je rođeni organizator.
„Prelazimo na plan „B“. Spremajte se i pravac Enigma. U devet o clock.“-volio je da ubaci ponekad kakvu stranjsku riječ gdje joj nije mjesto.
„O clock. This is good.“-potvrdih.
Iznenađena ljepša polovina zvocala je zbog neblagovremenog obavještavanje.
„Pa znaš li koliko vremena treba da se ja spremim? Pa djeca. Jesi li ti normalan? Vama dvojici nisu sve koze na broju.“-zvocala je i dalje, a ja nisam imao volje da se pravdam niti dublje polemiziram. Uostalom petak je. Takvi dani mnogo štošta opravdavaju, pa i ovakve neplanirane izlaske u kojima sam bio samo nijemi saučesnik. Organizator je bio Zeko.
Nakog višesatnog cifranja došli smo do rezultata. Matematički preciznim požurivanjem stigli smo na vrijeme. Zeko nas je dočekao za stolom pored zvučnika. Onim većim. Valjda i glasnijim.
„Zeko ovdje nema priče.“
„Ovdje smo zbog muzike. Da se siti naslušamo. Znaš li ko večeras nastupa. Ej. Mile. Mile Zlatni.“
„Nisam baš njegov fan. Šta kažu dame?“
Složile su se samo da je petak, muzika nije ni bitna.
Milu nisam nikad upoznao lično. Ufurani pjevač, plavokoso ofarbana nesuđena zvijezda Renomea ili Granda svejedno. Stalno u pokretu i stalno u društvu nekih estradnjaka lokalnog karaketra i isto tolikog dometa. Mile Zlatni dobro poznat samom sebi i svojim najbližim. Mile Zlatni zvijezda koja nezadrživo nadire i traži svoje mjesto na estradnom nebu.
Nije mu bilo dugo potrebno da nas primjeti. U svoj širini nastupa i koreografije volio je da opšti sa svojim simpatizerima i nikad mu nije bilo teško da siđe među svoj polusvijet i odvoji koji osmijeh, dodir po leđima i čak pjesmu da posveti ukoliko je to bilo potrebno. Mile je bio čovjek iz naroda za narod. Mile je bio Zlatni. Zlatni je bio Mile. Možda je jedini njegov nedostatak bio što nije bio Kitić. Sve ostalo bilo je tu negdje. Negdje između stihova i naslova hitova.
„Zovem te draga, podrhtava mi Nokija, ja te volim znaš li odavlen pa do Tokija“, „Među nama neko čuči, poruku mi šalje, nemam na računu, a ti gledaj šta ćeš dalje“, „Jesam baja, međutim ćutim i ostalo sve po redu, ja te cimam, mislim sve u redu“, „Čistim štalu, a signal mi slabi, dođi meni mala, staroj barabi“.
Veza je očigledno bila važan segmet kako kod Mile, tako i u njegovim pjesmama. Poštujući to načelo Mile je stalno u jednoj ruci držao mobilni telefon, a u drugoj mikrofon koji je držao blizu usnama, čini se bliže nego je i za sladoled potrebno. Malo malo osvijetlio bi se displej njegova telefonskog aparata. Nije prekidao pjesmu, telefon bi primakao baš u određenom momentu mikrofonu dok je pjevao. Stihovi su prenešeni baš kako treba i kome treba.
Njegov performans je išao dalje. Telefon je u svakom slučaju bio dio scenografije i u službi gotovo svakog hita. U jednom momentu od Zeke zatražih njegov broj.
„Pazi kome ćeš dati njegov broj. Nerado ga daje zbog obožavatelja. Ipak on ne voli svoju privatnost da javno izlaže.“
„Važi Zeko.“-ukucah broj u telefon.
U momentu kada je displej na Milinom telefonu obasjao njegovani lice i on isti primakao mikrofonu radi daljeg dijeljenja hitova putem telefonske socijalne mreže okrenuo sam njegov broj.
Enigmom se prolomio zvuk telefona. Nadjačao je njegove nasnimljene matrice i zbunjeni glas. Gotovo da mu je ispao telefon dok ga je teškom mukom dlanom prislanjao uz tijelo. Bilo je sasvim dovoljno od mene. Nekoliko trenutaka gledao je u nepoznat broj koji nije bio niti jedan od mase obožavatelja.
U želji da koliko toliko Milu povratim od šoka, pozvah ga za naš stol. Pokazah mu fotoaparat i želju da ga uslikam. Nije se bunio. Usput mu rekoh da je moja ljepša polovina izrazila želju da se uslika sa njim. Isto kao i Zekina. Oduševljenje je bilo tim veće. Nakon poziranja ponudih ga pićem. Kao što sam i očekivao naručio je prirodni sok.
Dok je u nastavku večeri pjevao često bi se mašio za telefon i iznova bi njegovo lice bilo obasjano displejem. Neko je bio na vezi. Mile se nije libio da zove. Nije žalio. Kako i dolikuje jednom estradnjaku koji jako drži do dobrih kako poslovnih tako i do veza između njega i njegovih obožavalaca.
Došapnuh mu, kad bude „moja“ pjesma da priđe do mene i pusti mene refren da otpjevam.
Tako je i bilo. Hit „Okreni moj broj“ brzo je stigao na repertoar. Kao po navici Mile se mašio telefona i okretao već neki broj. Možda nekoj neznanoj obožavateljki koja je upravo trebala da sazna šta dalje da radi.
Displej je ponovo osvjetlio lice estradnjaka. Mikrofon je bio u mojoj ruci. Trebalo je samo da otpjevam refren. Nisam to učinio. Bio sam bezobrazan. Mikrofon sam primakao modernom mobilnom telefonu sa prijatnom bojom na displeju. Dobro poznat glas operaterke call centra odjeknuo je Enigmom. „Žao nam je. Vaš račun prestao je da važi 13.07.2011.godine. Jebo ga ti Mile sjaši već jednom. Gori si i od Enise“.
Veče se primaklo kraju. Sitne pahulje snijega poput mušica promicale su ispred očiju. Arktička zima kucala je na vrata. Veče nije propalo, naprotiv bilo je od onih koji će se još dugo prepričavati. Možda će biti tema nekog novog hita ili možda početak ljubavi upornog estradnjaka i umorne operaterke call centra. Svejedno ostale su slike koje mi izmame osmjeh i džepni kalendar sa kojeg me gleda Mile Zlatni dok precrtavam još jedan hladni januarski dan.
Pozdravlja Vas mandrak72, diskutant i folirant još iz onih dana kad su osnovci punili bioskopske blagajne.
[ Smijehom protiv uroka
]
19 Januar, 2012 19:54
Novi Grad, 19.januar 2012.god.
Poznati novogradski frizer i osnivač prve privatne frizerske akademije Obad Mrki Mrnjavčević juče je i zvanično potvrdio priče koje su kružile kuloarima novogradske čaršije. Naime Mrki Mrnjavčević je podigao tužbu protiv vodeće firme u svijetu softwera Adobe zbog njenog u zadnje vrijeme ultrapopularnog proizvoda Photoshop-a.
Kako navodi Mrki Mrnjavčević u početku ništa nije ukazivalo da će Photoshop postati ultra mega giga popularan program u svijetu estetske hirurgije i korekcije.
„Tih dana bavio sam se mišlju da svakog čuda tri dana dosta. Međutim desilo se ono najgore. Programom su ovladali i oni ispod prosječni korisnici informatike i interneta, tj najšire zastupljena facebook zajednica u ovom dijelu regiona.“
U nastavku njegovog saopštenja dalje se navodi kako on kao pionir u nadogradnji kose, dlaka u nosu i ušima i moderne frizure ostaje zapanjen pred autorskim djelima malodobnih delikvenata. Sve ono čemu je posvetio godine svog života nesebično prenoseći znanje na druge ruši se kako kula od karata i to sve zahvaljujući Photoshop-u.
„Sve ono što ti mladi neodgovorni članovi društva čine sa Photoshopom daleko prevazilazi i najbolje rezultate Mrnjamčević akademy. U iščekivanju najbrojnije populacije koja u širokom luku zaobilazi naše usluge u među prostor se ubacuje Photoshop u rukama neodgovornijeg dijela faceobooka bezočno kršeći autorska prava. Samim tim smo izgubili veliki dio populacije na Balkanu kojima je sasvim dovoljno da Photoshopom izvrše korekcije lica i frizure, pri tome ne videći dalekosežne posljedice zbog prekomjernog korištenja photoshopa. Nestručnim rukovanjem mogu nastati trajne posljedice kako na virtuelni tako i stvarni život tih istih lica.“
Kako se dalje navodi. Podizanje tužbi protiv Adobe-a Photoshopa najavili su još i O'Bozen kozmetik, McMerima Kalesija i Heliomelem u zajedničkoj akciji „Za jake dlake“.
Pozdravlja Vas mandrak72, unazađen i unakarađen photoshopom i ostalim virusima.
