[ Smijehom protiv uroka ] 22 Novembar, 2012 20:32

Ovih dana svjedoci smo velike borbe koju Vuk Jeremić vodi putem twittera sa neistomišljenicima širom regiona.

Zbog odnosa "međunarodnog suda pravde" bojim se da zbog njegovog prepucavanja ne sijevnu nove optužbe iz Haga. Naravno zna se protiv koga.

[ Smijehom protiv uroka ] 22 Novembar, 2012 14:26
Rkanja. Pravo značenje ove riječi nije bilo zabilježeno niti u jednom riječniku jezika koji su bili slični jeziku koji govorimo. Ko zna da li takva riječ postoji i danas u njemu i da li će možda postojati nakon što završim ovu priču i  ona zaživi kod čitaoca. 

Božo K. zvani Malj čest stanar okružnog zatvora u Bihaću iz ko zna kojih razloga od milja nazvan „keksara“ ispričao mi je mnogo priča, među kojima i ovu. Kunuo se da je od tog dana mnogo pažljivije slušao i pamtio riječi. Prevalio je tek tridesetu godinu kada je prvi put „na pravdi Boga“, nevin optužen i osuđen na šestomjesečno izdržavanje kazne u Bihaću.

„Pas bio ako lažem“, gotovo svaka njegova priča počinjala bi identično, “mislio sam da je kraj svijeta kad je sudija pročitao kaznu. Sva sudnica kao da mi se sručila na glavu.“- zastao je nekoliko trenutaka.

„Istog dana stigao sam u Bihać. Noć se spuštala kad sam stigao na kapiju. Hladnoća kojom me je dočekao stražar na ulazu dodatno me je obeshrabrila i onespokojila. Njegov smrknuti pogled me je sasjekao na prvom koraku. Debeli hadni zidovi, slabašna svjetlost i bat mojih koraka i stražara koji me je pratio jezivo su odzvanjali u hladnoj noći. 
Velika metalna vrata od spavaonice pred kojom smo stali lijeno zaškripaše i čini mi se razbudiše sve one koji su drijemali po spavaonicama. Svjetlost koja me je dočekala u spavaonici na momenat me zasjenila te nisam uspijevao da vidim lica kojih je svakako bilo u sobi i koji su sa znatiželjom gledali u mom pravcu. Jasno sam osjećao svaki taj pogled koji me je rendgenski snimao. Snimali su me iz svih aspekata, a najviše se činilo da traže moje slabosti koje su još više dolazile do izražaja.
Dobro se sjećam riječi koje sam od Age čuo kada mi je pričao o svom odlasku u zatvor. Rekao mi je da moram brzo pročitati ko je ko. Pridobiti sobnog vođu. Ponašanjem ne izazivati nikoga, ali svakako pokazati da imaš karakter. Ali zaboga bio je mrak i trebalo mi je nekoliko trenutaka dok sam  se privikao na svjetlost u spavaoni. 
Tek onda kad sam sjeo na svoj ležaj koji je odmah bio do vrata sa lijeve strane. 
Kimanjem glavom sam pozdravljao ljude koje su gledali u mene. Nisu uzvraćali osmjesima, kao da su čekali da još nešto kažem o sebi. Sumorna svakodnevnica u spavaonici svakako je bila željna novih saznanja. Ko sam, odakle sam i zašto sam došao kod njih? Šta sam učinio, priča li se o amnestiji ko kojekakva druga pitanja.“

Nekoliko trenutaka je umuknuo kao da skida teret sa leđa.

„Ti si novi. Zato si i dobio mjesto pored vrata. Pripazi se. Čim stražar zaviri u sobu obavezno se pendrekom istrese na najbližeg vratima. Ovaj put to si ti da bi nas ostale naučio disciplini.“- konačno se javi jedn stariji brko izgleda i dobar poznavalac situacije i čest stanar ovakvih soba.
„Šta da radim?“- očekivao sam kakav dobar savjet.
„Prije nego najave povečerje ti se skloni pod  ležaj. Ti si novi i stražar iz sledeće smjene neće znati za tebe. Kad vidi prazan ležaj oladiće se i otići će , a ti ćeš sačuvati leđa.
„Hvala.“- lice mi se ozari zbog prvog dobivenog dobronamjernog savjeta koji dobih iza rešetaka.

„Lagano uzbuđenje polako se stišavalo. Odgovarao sam na svakojaka pitanja, nastojeći skriti sve ono što nije za njih. Dok sam se spremao na počinak zvono je najavilo počinak. Sobni starješina je još jednom pogledao u mom pravcu i zavjerenički namignuo. Ugasio je svjetlo. Kad je prolazio pored mene kratko šapnu.“
„Nisi zaboravio.“
„Ne brini. Nisam.“

„Namignuh i ja kao saučesnik u našoj maloj zavjeri koja je trebala da me spasi od batina te prve večeri.
Nedugo nakon toga zaškripaše velika vrata na spavaonici do naše. Iskoristih to preostalo vrijeme te se zavukoh pod ležaj kako mi svajetovaše.
Upali se svjetlo u sobi. Na vratima j stajao stražar i uperenim pendrekom glasno brojao. Kad izbroja glasno još jednom krenu sa brojanjem iznova.“

„Dvadeset jedan. Jedan fali.“- glasno podviknu.

„Jedan od cimera iz sobe pokaza mu prstom ispod mog ležaja u mom pravcu.
E kad me stražar zgrabi za ovratnik od nekoliko brojeva veće pidžame i izvuče ispod ležaja tad sam prvi put saznao šta znači riječ rkanja. Tukao me je kao vola u kupusu.“
„Ti ćeš sa vlastima da se zajebavaš. Malo sutra moj pobro. Daću ja tebi ćorabake, mangupe hohštaplerski.“- bijesno je psovao na sav glas.

„Nije se čuo niti glas  sobi. Nakon što sam popio dobre batine stražar me je izveo da operem zajednički WC za kaznu. Kad sam se vratio u sobu niko se nije oglašavao ali sam osjetio neko zadovoljstvo u njihovom disanju. Prvu lekciju uspješno sam savladao. 
Prva „rkanja“ je bila iza leđa. Još nekoliko dana jasno sam osjećao sve njene posledice. Eto što ti je naš jezik bogat. Ukoliko neku riječ i ne znaš uvijek postoji neki pravopisni priručnik da ti je pojasni na svoj način.“ – pojasni mi izvor nastanka riječi rkanja.

Pozdravlja Vas mandrak72, sklon da saslušam priču ma od kraja ili s početka samo da nisam blizu vrata, da me promaja ne bije.

[ Smijehom protiv uroka ] 16 Septembar, 2012 09:37
Posmatrao sam Jašara ispod oka. Sjedio je preko puta mene. Zeko je bio sav presretan. Susret s Jašarom najavljivao je preko pola godine. Još uvijek nije mogao vjerovati da se sve to dešava. Samo se premetao u stolici, vrtio čašu u ruci i očima treptao kao kakva mlada pred nepoznatim proscima.
U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.

„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.

Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.
Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.
Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.
Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.

„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.

Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.
Riješih da se umiješam.

„O čemu je riječ?“
„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.
„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.
„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“
„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“
„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“
„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.

To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.

„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“

Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.

„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.
„Koji ste vas dvojica naivci.“
„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.

Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.

„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav  univerzalni čep.
„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine,  a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“
„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.
„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.
„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.
„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.

U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.

„Šta?“- ponovo zapitah.
„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.

Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.

„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.
„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.
„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.
„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.

Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.

„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.

Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.

Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.

„Začepi.“



Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.
[ Smijehom protiv uroka ] 28 Maj, 2012 18:32

Nije ovaj dan uzalud svanuo. Hvali mi se jedna dama kako je uspjela pomoću dijete da ponovo uđe u stare pantalone. Hm, ja sam uz pomoć recesije učinio isto, samo što to nisam namjeravao.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, recesionistički raspoložen.

[ Smijehom protiv uroka ] 22 Maj, 2012 20:53
Prolazeći pored tržnog centra primjetio sam ograđen prostor na parkiralištu označen trakom sličnoj kada na mjestu zločina policija obilježi prostor u koje ne smije da se ulazi. Jedan natpis objasnio mi je sve.

„Prostor za roštilj.“-čitao sam.
„Ok. Zabava za narod.“-pomislih.

Sreo sam poznanika. Akcijaša. Uvijek spremnom i na mjestu pravom u pravo vrijeme. A naročito poznatom po tome da sve voli da prokomentariše na svoj način.

„Roba sa isteklim rokom trajanja naći će svoj put do potrošača. Možda vječno stanište.“-reče.

Masa je počela da se okuplja. Redovi penzionera ravnopravno su se nosili sa srednjoškolcima koji su našli načina da izbjegnu neke časove. Posmatrao sam oko sebe tražeći poznanike. Bio je tu jedan komšija.

„Došao si i ti?“-upitao sam ga.
„Da. Došli smo. Ja, Hako, stara i nas petoro.“-pokazivao je na malu družinu umazanu od kečapa, majoneze i senfa.

Jasno su se razpoznavale mrlje od blagog i ljutog kečapa od drugih mrlja.
Jedna grupa zelenih sa transparentima dizala je tenzije oko štanda sa kobasicama.
„Čuvajmo prirodu. Pasimo travu,  stoku u skupštinske klupe.“-pisalo je na parolama.
Jedna ambulantna kola prve pomoći sa iskusnim timom liječnika bio je spreman.

„Šta vi ovdje radite?“-pitao sam najstarijeg s glavom koja je bila jednako sijeda kao u Ričarda Gira.
„Ne pitaj. Jedi i ulazi. Nema se mnogo vremena.“-pokaza mi rukom da uđem u vozilo.
„Kranjska, Srpska, Roštiljska?“-pitao me je.
„Nisam siguran.“-odgovorih.
„Nema veze.Spremni smo i na najgore.“-bjeloglavi medicinski radnik nastojao je da da vedar ton zabavi.

Hrabro sam zagrizao.

„Jeste li vi hitna pomoć.“
„Jesmo.“-nevoljko priznadoše.
„Onda mi hitno dajte prognozu za Evropsko prvenstvo.“ -i tad mi se slošilo
„Njemačka, Španija.,....“-dalje nisam čuo.
„Požuri imamo hitan slučaj. Radi se o životu i smrti?-pozvao je bjeloglavi vozača ambulantnih kola koji se nalaktio na jednom šanku.
„Sačekaj šefe. Samo da završim s pivom.“-odgovori vozač.
Nakon par minuta ponovo bjeloglavi pozva vozača.

„Hajdemo. Biće kasno.“-ponovi.
„Ja dosadna čovjeka. Kud si navalio. Jednom se živi“-nasmiješi se i pokaza pravilan niz zuba.

Bio je u pravu. I samom mi nije dugo trebalo da shvatim. Tišinu je razbijala zavijajuća sirena hitne pomoći. Jedan odžačar se blago smješio prolaznicima koji su se hvatali za dugmad. Vozač je radio svoj posao, a na radiju je išla stvar od Ramba Amadeusa.



Pozdravlja Vas mandrak72, alo, alo Požega.
[ Smijehom protiv uroka ] 16 Maj, 2012 13:36
Novi Grad, 16.05.2012.godine. Poznata turistička agencija u pripremi za novu ljetnu turističku sezonu predstavila je nove ponude i paket aranžmane za različite destinacije. Najviše ponuda odnosi se na aranžmane u Jadranskom primorju. Predstavljene su poznate destinacije u Hrvatskoj, Crnoj Gori  i ona jedna destinacija u BiH.

Pored njih predstavljeni su i novi paket aranžmani na udaljenijim destinacijama. Poput Tunisa, Španije, Turske, Grčke i još mnoge druge.

Paleta ponude je veoma široka i može da zadovolji sve ukuse.

Turistička agencija KuntaKinte otišla je korak dalje.
Đorđe Sputnik (29), menadžer turističe agencije KuntaKinte travel  predstavio je novi način ljetovanja.

„U svjetlu svjetske krize i recesije uočili smo veliku disproporciju u željama i mogućnostima naših građana. Veliki je broj onih koji se intereusuju za atraktivne, eksluzivne i najskuplje destinacije, međutim vrlo je mali broj onih koji uplate takve aranžmane. Takođe je veliki broj i onih koji ovamo ulaze i samo se raspituju bez stvarne namjere da putuju. Da bi mogli udovoljiti svima ponudili smo rješenje za sve njih.
U eri velikog napretka pogotovo na polju informatike i društvenih mreža nažim mušterijama smo ponudli da putem istih posjete najpopularnije i najtraženije destinacije. U tom paketu našim mušterijama ponudićemo mogućnost da uz prihvatljive cijene posjete promotivne stranice i veb sajtove popularnih destinacija. Nakon uplate aranžmana naši stručnjaci u fotoshopu će nakon vašeg lajkovanja neke fotografije vaše slike sa rijeka, jezera i bazena koje nam već dostave prilikom sklapanja aranžmana vješto uklopiti u lajkovane slike. Pri tome će se strogo voditi računa da se naglasi preplanuli ten, uklone naslage celulita i drugi vidljivi nedostatci. Nakon toga Vaše fotografije možete distribuirati putem društvenih mreža kao svoje. Paket „Lajkujte s nama“ , biće dostupan svim slojevima društva.“-kaže se u novoj ponudi .

Kako se predviđa ovakav način putovanja i ljetovanja putem društvenim mreža umnogome bi pomogao u socijalizaciji društva, putovanju i upoznavanju mladih. Izbrisale bi se sve ekonomske razlike u klasama društva i umnogome bi radnička klasa ponovo poharala turističke destinacije kao u najbolja vremena.
Sve što je potrebno za ovakav vid ljetovanja pored priključka interneta, neophodno bi bilo poznavati rad na internetu, otvoren nalog na nekoj od društvenih mreža i nešto novca. Po prvi put cijene svih paket aranžmana biće  iste i prihvatjive.


Pozdravlja Vas mandrak72, na more mirišem, na škrge dišem, a na poslu pišem.

[ Smijehom protiv uroka ] 07 Maj, 2012 14:12
Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.

Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.

„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama. 

I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.

„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“

Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika. 

„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.

Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.

„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.

Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.

„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.

Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.

„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime.  Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“

Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.

„Sliku svoju ljubim,....“


Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.

[ Smijehom protiv uroka ] 04 Maj, 2012 11:08

 

Mjesec maj mi je uvijek bio drag mjesec. Možda najljepši u godini.  Mnogo je toga uvijek vezivano uz ovaj mjesec.

 

Praznik rada. I ove smo godine spajali vikend s praznicima.

 

Zahuktale političke kampanje koje su u Srbiji pred finišom i buđenje istih u Republici Srpskoj takođe će dovesti do još novih spajanja. Političari će spojiti ugodno sa korisnim. Spojiće se vjerovatno novi savezi i koalicije. Kusi i repati, ćosavi i bradati.

 

Ako je ćutanje zlato onda je izborna ćutnja neprocjenjiva. Sve ono što su govorili, govore i ono što će tek da kažu ne bi progutao ni pas sa maslom, ali kao što kažu poslovice, izreke i ostale mudre stvari „psi laju, a karavni prolaze“.

 

Svejedno lajali ili ne nama ostaje da i dalje spajamo kraj s krajem. Odavno su nam pomrsili konce.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, majem zatečen, nedorečen i urokljivim očima urečen. (nedopečen)


 

[ Smijehom protiv uroka ] 18 April, 2012 13:46
U jednom selu koje se zvalo Drugo selo desile su se tri stvari. Nakon velikog nevremena i nesporazuma selo ostade odsječeno od ostatka svijeta. Drugo selo izgubi svaki kontakt sa stvarnošću i kao treće seljani prihvatiše takvo stanje.

Iako naoko djeluje surovo sve pobrojano Drugo selo je bilo bogato po vrijednim ljudima i prirodnim resursima te nastaviše koliko toliko normalan život. Bilo bi suvišno govoriti da su ostali bez električne energije i svakog oblika civilizacijskog napretka. Proizvodili su hranu u dovoljnim količinama da niti jedna usta ne osjete glad. Drugo selo ostade izolovano od informacija o ostatku svijeta. Neki mještani prihvatiše takvo stanje govoreći o sebi kao o odabranima koji su trebali da budu korijen produžetka života, vrste i postojanja planete. Uostalom nije bio niti jedan razlog da se takvo stanje ne prihvati kao jedino ispravno.

O onima drugima, ostatku svijeta s kojim nisu imali kontakta govoriše kako je stradao zbog svojih grijeha, pri tome nabrajajući sve ono loše za koje se znalo da je loša stvar, ali niko nije činio da ono nestane.
Sa svim onim neupotrebljivim stvarima zaostalim iz naslijeđa civilizacije činili su raznorazne prepravke i preinake tako da se gotovo ništa ne baci, pri tome gotovo svi iskazivavši neviđenu dosjetljivost. Često su se nadmetali u svojoj domišljatosti i univerzalnosti. Bilo je i takvih improvizacija da su bili mnogo korisniji i od samih namjenskih proizvoda.

Drugo selo kako nije imalo susjednih sela i takmaca u nadmetanjima samim tim postade Prvo selo. Neki zluradi bi čak rekli Prvo selo, lider u regionu. Međutim nije se tome moglo zamjeriti. Kako su izgubili svaki kontakt sa stvarnošću bili su pravu. Naizgled sve je bilo u redu. Ali..
Nije bilo informacija. Selo kao svako drugo selo, osim što je ovo bilo Prvo selo koje se nekad zvalo Drugo. Zvalo bi se dalje da nije bilo vodeće u regionu. Stoga Prvo selo, jer kako bi drugačije i bilo. Znalo se ko je šta jeo i ko je kad prdnuo.. Međutim sve je to bilo nezvanično. Nedostajale su zvanične informacije.

Promišljavši o tom problemu Avramu pade na um jedna sjajna ideja. Pogled mu pade na komodu. Na njoj je stajao okvir TV aparata. Unutrašnjost je bila izvađena i u njega pohranjena vaza sa ukrasnim cvijećem.

Cvrc! Ideja je sinula. Avram je istog mometa istrkao napolje u selo. Hitno su mu bilo potrebne informacije. Istog momenta je počeo sa prikupljanjem istih. Usput je bilježio, zastajkivao u razgovorima sa mještanima. Pažljivo ih slušao i birao informacije. Nije mu dugo trebalo. Materijal je bio spreman. Usput je pozivao mještane da navrate kod njega u dvorište pred suton.
Kroz prozor je primjećivao kako seljani stižu pred njegovu kuću i znatiželjno proviruju i sumnjičavo ulaze u dvorište. Zauzimali su već postavljene i pripremljene klupe i stolice koje su bile okrenute u jednom smjeru prema jednom stolu i stolici koja je stajala uz njega.

Kad je popriličan broj seljana zauzeo svoja mjesta Avram sa okvirom od TV aparata uputi se prema stolu sa stolicom. Na licima okupljenih primjeti iznenađenje dok im je otpozdravljao usput. Nije nikome ništa objašnjavao. Postavio je praznu kutiju TV aparata ispred sebe na stol. Sjeo je na stolicu. Sav važan i uparađen sjedio je iza prazne kutije. S prednje strane izgledao je kao voditelj kakve TV emisije.

„Poštovani gledaoci dobro veče.“-ozbilnjim tonom nagovjesti svoju namjeru.
„Ovo je prva prava emisija koja će se baviti plasiranjem vijesti iz našeg Prvog sela. Krenimo redom.“-zatim se ozbiljno prihvatio papira ispred sebe i krenuo sa čitanjem.
„Danas je Prvo selo bilo okupano suncem. Pogledamo li u nebo“, zatim i sam podiže pogled, isturi ruku sa ispruženim i prema nebu otvorenim dlanom kroz prostor gdje je nekad bilo ekran staklo, „vrlo lako se možemo uvjeriti da padavina nema ni sada kao i to da nas čeka ugodno veče. Ništa me u krstima ne probada te ovakvo vrijeme očekujem sutra i možda u narednom periodu. O sutrašnjem danu otom potom. Krenimo dalje.“-emisija je dobila prvi spontani aplauz te se Avramov osmjeh sa lica preseli i u znatiželjnu publiku.
 „U razgovoru sa našim najvećim proizvođačem lubenica Ostojom K. saznali smo mnogo toga. Urod je ove godine slabiji nego lane kao i kvalitet istih što je posljedica suše. Međutim slast lubenica moguće je dodatno popraviti ukoliko ih jedemo od kore prema unutra. Na nama ostaje da tako i postupimo.“
„Dušan R. je opet slomio držalicu od grablji. Rekao je da će Stole zapamtiti dan kad će mu opet nešto nasaditi. U međuvremenu grablje su ponovo u pogonu, mada ostaje nejasno ko mu je poslije Dušana nasadio.“
„Ovih dana 50 godina zajedničkog života napunili su Draginja i Gojko O. Ovom prilikom čestitamo im na velikom jubileju i dižemo čašu u njihovo zdravlje i ljubav.“

Sa još nekoliko informacija emisija informativnog karaktera privede se kraju. Željni informacija komšije i mještani su još neko vrijeme sjedili kao da očekuju nastavak programa. Nakon toga žamor se polako stišavao i nestajo niz ulice Prvog sela. Do dugo u noć bračne i druge manje bračne postolje bile su prepune utisaka o Avramovom dnevniku. Neke informacije pretočiše se u snove te sjutradan dobiše neke nove  note. Međutim svirka je bila uspješna i Avram je zadovoljno trljao bradu dok mu do duboko u noć nije došao i zasluženi odmor i san.

Vijesti su svakoga dana bile svježije i sočnije. Mnogi od mještana dolazili bi mu kriomice i u najvećem povjerenju prenosili sve ono što bi drugi dan bivalo iznešeno na televiziji. Kroz mnoštvo zakukuljenih vijesti provijavale bi svima znane i nikom ispričane tajne, problemi, pozivi, poruke i upozorenja. Međutim kako novinarstvo treba da bude aktuelno i britko Avram sve više ogoljavaše vijesti do te mjere da izbiše i prve varnice u selu. Ljutiti pogledi, okretanje leđa prilikom susreta i prijeteći pogledi postadoše sve češći. Selo se pomalo bruslio. Avramove vijesti pomalo otvori sve one nezaliječene i otvorene rane te im dade potrebnu dozu soli od koje je rastao bijes i jed. 

Tako jedne večeri primjeti on vidnu nervozu u publici. Gotovo niko s nikim nije razgovarao. Nije bilo onog žamora i radoznalog iščekivanja u publici. Smijeha ponajmanje. Vijesti su postale kao kazna, čaša žuči, kašika ribljeg ulja kojeg je trebalo popiti bez da te neko mora vući za nos da otvoriš usta.

„Daj Avrame, zajebi ti malo. Ostavi ti nas na miru. Daj nam vijesti iz svijeta.“-dobaci mu neko iz publike.

Avram malo zatečen zahtjevom iz publike skrati vijesti i tužan završi emisiju.
Šminkanje surove svakodnevnice vješto skrivane običnim i malim svakodnevnim problemima vrlo brzo je pokazalo bore razdora koje niti jedna krema nije mogla skriti. Posezanje za vijestima iz svijeta kojeg uzgred nisu priznavali da postoji nakon gubitka kontakta sa stvarnošću nije iskorijenilo staru naviku guranja prljavštine pod hrpu ispod tepiha.  Zapeli su na vijestima iz svog dvorišta. Neke avlije su suviše male za istine. Zapinje se za sitnice.


Pozdravlja Vas mandrak72, sklon TV aparatima i vijestima od kojih opanci poskakuju i oplakuju.

[ Smijehom protiv uroka ] 13 April, 2012 16:50
Posao kao svaki posao. Ima dana koji se pamte, onih koji se zauvjek pamte i onih koji se brzo zaboravljaju. Da li će taj dan zaboraviti Dražen zaista ne znam, ali upravo zbog toga zapisujem ove riječi.

Jutro je poranilo toga dana. Ustalo je prije svih pa čak i prije svitanja. I pijevci su bili zbunjeni. Vjerovatno je bio neki razlog zašto je tako. Toga dana Dražen je ustao na lijevu nogu. Ustao bi on na desnu ali položaj ležaja je takav da bi trebalo posjedovati određene vještine da se ustane na desnu ili bilo koju drugu nogu. Stoga njegovo ustajanje na lijevu nogu nikako ne treba dovoditi u vezu sa nastavkom priče. A priča počinje ovako.

Negdje iza 07:15 časova jedna je stvar bila savim jasna. Zadatak nesvakidašnji. Interesantan. Kako i ne bi bio. Toga dana trebalo je da sa Predragom ode u dvadesetak kilometara udaljeno selo od Novog da pripremi priključak za jednu svadbu. Sam čin u kome se spominju mladi, svadba i veselje je pozitivna stvar.

Nakon pripremnih radnji automobil je krenuo put sela. Za njim se nije dizala prašina. Nije bilo ni potrebe. Prašina sa asvalta je mnogo kultivisanija od seoske. Ona seoska jednostavno ne dozvoljava da se ostane neprimjećen. I nakon prolaska jošuvijek neko vrijeme lebdi u vazduhu kao da želi da kaže:
„Eno, eno ga tamo. Drž'te ga. Lopov. Mora da je nešto ukrao pa zato onako žuri. Za njim, za njim.“- i tako sve dok ne posustane i zalegne po okolnoj travi i kupini na kojoj se srebrilo mnoštvo sjajnih kapi rose.

Sam čin priključka struje za veliki šator ne bi trebao da oduzme mnogo vremena. Možda nekih sat vremena. Dok su se približavali selu izdaleka su vidjeli veliki šator. Oko njega su primjetili mnoštvo svijeta koji se tu muvao s izlikom da pripomognu, mada bi mnogo veća pomoć bila da su se neki izmakli koji su se saplitali već nekoliko dana oko šatora.

„Peđa, pa u svoj žurbi nismo ponijeli ništa za doručak.“-primjeti Dražen.

Predrag se smješkao. U crvenom radnom odijelu zavjereneički je namignuo.

„Pa znaš li ti čovječe da je sutra ovdje svadba. Kakva bi to bila svadba da nema hrane u izobilju, a uostalom i znam domaćina.“
„Možda si u pravu. Nekako sam izgladnio.“-složi se Dražen sa njim.

Nakon javljanja domaćinu, odmah se pristupilo poslu. Za nepunih sat vremena sve je bilo završeno. Priključak je bio spreman i svadba je mogla da počne. Međutim do tog čina ostalo je najmanje dvadesetčetri sata. Sasvim dovoljna vremenska distanca da se odrade još neke sitnice. „Metnu“ frizure, još jednom provjeri spisak zvanica, utvrde instrukcije za starog svata, kuma. Za djevera i djeverušu. Pijetao je još šetao po dvorištu i jedino on još nije u potpunosti znao svoju ulogu. Bio je ponosan što je on baš izabran. Osjetio je to u pogledima domaćina već nekoliko dana kako ga je mjerkao.

„Vala neću se ni kod tebe brukati.“-trljao je par dana staru bradu ponavljao je dok ga je posmatrao.
Pijetao se ponosno šetao po dvorištu sav gizdav i važan kao stražar kraljičine garde. Malo malo bi u prolazu tuknuo kljunom nekog mlađeg pijetla koji bi mu se našao na putu po dvorištu.

„Momci, haje da založite nešto. Nemoj da vrdate. Znam ja šta je 'rana po firmama. O Desoooo, poitaj, nemoj da sutra ovo momci negdje kažu da su kod nas ostali gladni. Sjedajte za sto.“-gotovo zapovjednim tonom im strogo reče. Međutim nije se mogao sakriti onaj brižni očinski ton.

„Eh moji momci. Šta bi dao sam sam vaših godina.“-zavjerenički bi klimao glavom.
„Jel može po jedna rakijica prije doručka? Red je.“
„Može, al samo po jedna. Dvije bi bilo mnogo.“-prihvati Dražen.
„Vala niste došli na jednoj.“
„Vala ne bi voljeli ni da se vratimo na sve četri.“-prihvati Dražen šalu te izazva smijeh među prisutnima.

Za nekih pola sta pred njima je bila bogata trpeza. Od paprikaša, pečenja, slanih pita i salata po volji. Sve do kolača. Kako je i red. Uvertira za svadbu je bila pažljivo i bogato pripremljena. Bile su tu i salvete sve sa slanicima i escajgom. Za stolom se pored Dražena, Predraga skupilo još nekoliko komšija, prijatelja i članova rodbine.

Paprikaš je bio odličan. Za stolom se čuo samo zveket kašika i tanjira. Tek poneko srkanje i odobravanje.

„Dobar, dobar. Bogme ga je Markan desio, svaka čas'. Svaka čas'.“- kao izgovor dosipao je novu porciju Jovo zvani Čaruga, sesoka lola i pustolov koji se uvijek nalazio da pripomogne u ovakvim situacijama. U onim drugim gdje je trebalo leđima uprijeti slobodno se moglo opkladiti da neće biti zatečen.

Predrag je uzeo prvi komad pečene svinjetine. U moment kad je ispružio ruku da zahvati zelene salate primjeti baštenskog pužića ne većeg od ćika cigarete. Možda samo malo tanjeg. Nekao se uvuče pod veliki list salate te ostade ostalim nezapaženosim Predragu. Osvrtao se oko sebe. Želio je da neko drugi primjeti ono što je on primjetio. Bilo bi mu neogodno da to učini sam. Izbjegao je uzimanje salate te osmatrajući oko sebe nastavi jesti meso.

U tom momentu mladoženjina sestra iznosila je ohlađene sokove i pivo za goste. Dok su ostali posmtrali prema njoj Predrag iskoristi priliku te laktom poželi da upozori Dražena na puža u zelenoj salati.
Dražen u tom momentu pomisli da mu Predrag ukazuje na djevojku koja nosi sokove samo namignu i viljuškom se zaputi u salatu. Upravo naj list zelene salate ispod kojeg se skri puž nestade u njegovim ustima.
Predrag pogleda na posudu sa salatom. Puža nije bilo. Podigao je pogled prema Draženu koji je žavako i smješako se dok ga je domaćin nešto ispitivao.

„Jesi li ženjen?“
„Ma jok, ako Bog da dogodine se i sam spremam svadbu praviti.“- objašnjavao je.
„Ako, ako. Nemoj gledati na ove seoske lole i barabe. Ma sve bi ja to oporezov'o, kad neće 'ranit svoju djecu nek 'rane tuđu. Našu djecu. Jel' se priča o ženama njih niđe nema, a jel' se spomene „rogonja“ (Jelen pivo) vala sve mu znaju k'o da su ga sami krstili i pravili. Sve ti oni znaju.“- očima je pokazivao na par njih.

Bilo je kasno za dalja upozorenja. Puž je pojeden. Krčag razbijen. Nije bilo smisla kvariti ugodno raspoloženje te Predrag nastavi sa jelom izbjegavajući salatu. Poslije kolača i osvježenja bilo je vrijeme da se kreće nazad.

„Bo'me si bio u pravu. Džaba bi salamu kupovali.“-komentarisao je Dražen izvaljen u sjedištu službenog automobila gladeći se po stomaku.
„Vala u pravu si ko zna šta u nju sve stavljaju. Možda puževe melju.“-složi se Predrag.
„Ih da su puževi. Pa to je u nekim zemljama specijalitet. Kažu da je ukusno za jesti.“
„Bi li ga ikad volio probati jesti?“ – upita Predrag.
„Ne. Nisam  ja za takve eksperimente. Možda jedino da mi ih neko spremi i ne kaže o čemu je riječ. Ovako da znam da je puž ne bi' probao pa da je glava u pitanju.“
„U pravu si. Možda je neke stvari bolje ne znati.“- Predrag odluči da mu ne otkrije istinu o pužu. Sačekaće koji dan da se stvari slegnu. Za takve stvari pun želudac nikako nije preporuka. Poslije par dana neke stvari izgledaju mnog drugačije. Za sve je potrebno vrijeme.

„Nego šti se me gurkao kad je Valentina donosila piće?“
„Onako. Rekoh još si momak, a cura je lijepa.“
„Da.“- složi se Dražen.
„Vrijeme bi bilo da se skućiš. Da se ne vučeš kao puž golać.“

Stigli su u radnu jedinicu. Čekao ih je još jedan kvar u drugom selu. Bio je petak te su stoga odmah krenuli po novom radnom zadatku.

Život je takav. Prepun iznenađenja kad ih se najmanje nadamo. U knjizi kvarova po kojoj svakodnevno bojimo živote novim saznanjima i iskustvima kriju se neka od njih. Stoga se nikad ne treba zareći za neke stvari. One ostanu i čekaju na nas pažljivo birajući moment.

Nama preostaje ono drugo. Najvažnije. Život. Život sa svim iznenađenjima. Red sreće, red tuge. Red smijeha, red suza. I mnogo ljubavi u tvrđavi što je čitav život gradimo.
Red po red.


Pozdravlja Vas mandrak72, na vikend sjajan spreman i sve vas pozdravlja i čestita Vaskršnje praznike.
[ Smijehom protiv uroka ] 10 April, 2012 17:55

Praksa pokazuje da su demokratije najslađe u banana državama. Tako je bilo i sa Zapadnim Zahebom.

Demokratija je došla lijepo upakovana. Formirali su se timovi navijača slični onima koji na fudbalskim utakmicama slijepo vjeruju u boje kluba koje su ko zna zbog kojih razloga izabrali. Tu su bili transparenti, zastave, bedževi, šalovi. Kape, kabanice, kišobrani i svakojaka čudesa kakva redovno prate cirkuse i mečkare koje svojim koloritom raznovrsnošću i šarenilom boja privlače gladne oči. A oči ko oči. Vazda gladne i vazda im se čini ono drugo boljim od onog što imaju.

Tako i bi. Rkanja sa jedne strane, rkanja sa druge strane. Velike riječi i nikakva djela podjeliše publiku. Mijenjali se i desni i lijevi, pravi i krivi. Napredni i nazadni. Ekstremni i preblagi Bože blagi kakvi sve ne.

Ništa se nije mijenjalo, osim ako se izuzme da je svaki slijedeći put bivalo gore i gore. Zaslijepljeni navijači u klupskim bojama demokratski su se verblano riječima šamarali, a akad nije ni to bilo dovoljno onda su preduzimala i druga demokratska sredstva. Ne, ne bih o njima jer ovdje nije o metodama riječ. Iste su.

I tako. Godine prolazile, a građani lijepog Zapadnog Zaheba živjeli sve gore i gore. Brod koji tone kapetani nisu napuštali, ali nisu ni puštali nesretnike koji su već grcali u dugovima te im voda nije imala gdje ni ući. Kapetani sve deblji i oholiji, a Zahebani sve žalosniji. Izbori su prolazili, a ništa nije bivalo bolje. Svi su bili ubijeđeni da su pravo izabrali, prelijevali se čas onamo, čas ovamo. Ništa. Noga do šupka što bi rekli oni što kartaju tablića.

Udarale se table, recke u dužničkoj svesci, obećanja ludom radovanja i sve je uvijek bilo u nekom iščekivanju. Godine tekle, onaj što je čitav život tekao izgubio, oni što radom nikada nisu ništa stekli i dalje su tekli, tekli. Tekli sebi, svojoj djeci. Unucima, praunucima i čukununucima. Džaba.

Mijenjali se, izmjenjali na jaslama riđani i volovi, magarci i mule. Ništa.

Prekipjelo Zahebanima te se okupiše pred izbore da se dogovore, šta im je činiti. Mnogo mudrih glava, sjedih brada i nekoć uglednih domaćina se skupi.

„Šta nam je činiti?“-pitaše se.
„Mijenjati.“-povikaše mnogi.
„Ali, šta. Mijenjali smo sve. Ništa nije pomoglo.“-mnogi negodovaše.
„Kako ste do sad birali? Šta vas je vodilo izboru?“-zapitaše neki.
„Birali smo najbolje.“-povikaše.
„I?“
„Ništa. Vrijeme je nešto da se čini.“-gotovo zaplakaše mnogi Zahebani.

Nizali su se prijedlozi od bojkota, demonstracija, nasilja i još koječega. Drugi su osporavali. Ništa se nije čulo od galame.
„Ja bih nešto predložio.“-slabašnim glasom se javljao Kole osiromašeni radnik kome je demokratija odnijela sve osim slabašnog glasića koji se gotovo nije ni čuo od galame.

Nakon nekog vremena dozvoliše mu da iznese svoje mišljenje i prijedlog.

„Znate, neće izbori mnogo toga promijeniti“ – reče- „ali učinimo slijedeće, pa ko vidi sve će znati, a ko ne neće nikad providjeti.“
„Reci, govori šta misliš.“-pojačao je interesovanje u publici.
„Evo ovako. Dosada smo birali najbolje. Nije bilo dobro. Možda je red da jednom zaokružite one najgore, za koje nemate nimalo lijepo mišljenje. Kad već ovi najbolji nisu ništa mogli učiniti, možda ovi najgori znaju nešto više. Nema su tu mnogo šta izgubiti. Vidjećete, ama baš ništa.“-reče Kole.
„Pravo zboriš.“-onda galama i ostalo učiniše da se progura njegov prijedlog. Mnogi su bilio nestrpljivi. Odmah su se razišli sa željom da što prije dođu izbori i da Zapadni Zaheb dobije najgoru moguću vlast na izborima. Mnogima je bila interesantna ideja te jedva dočekaše dan izbora te pohrliše u velikom broju da daju svoj doprinos demokratiji.

Izbori su protekli u fer i korektno kako su poslije izbora izjavljivali čelnici svih stranaka. Nije bilo uopšte zle riječi među njima. Niti straha.

Rezultati izbora dočekani su sa nevjericom. Opet isto.

„Ko sad ne vidi nikad neće.“-ponavljao je Kole komentarišući rezultate izbora.

Nažalost mnogi nikada nisu shvatili Koleta. Zapadni Zaheb je ostao banana država. Slatka samo demokratama svih boja koji figurišu u vlasti. Samo da se zna. Poslušali Koleta, glasali i nisu ništa shvatili, zbunjeni navijači i sa zastavama mahači.

Demokratija je uvijek za nekog drugog. Zahebanima za nauk.


Pozdravlja Vas mandrak72, politički analitičar i sredovječni iščekivač onoga što nikad neće biti.

[ Smijehom protiv uroka ] 20 Mart, 2012 11:45
Biološki sat i priroda su mnogo toga uredili nepisanim pravilima i zakonima. Prirodni zakoni kao što znamo funkcionišu sve dok na njih ne utičemo spolja. Skloni neprirodnim promjenama amandmanima urušavamo sve ono na šta je priroda utrošila vijekove. Mijenjamo prirodne zakone.

Istraživanja američkih ljekara i zoologa pokazala da crni medvjedi posjeduju iznenađujuću sposobnost u samoiscjeljivanju rana tokom zimskog sna. Rane zarastaju gotovo bez ikakvih ožiljaka, i ne dolazi do razvijanja infekcija.

Grupa naučnika, koja proučava crne medvjede u Minesoti već 25 godina, nada se da će moći da otkriju kako ove životinje uspjevaju same sebe da izliječe u toku zimskog sna, u toku kog im je tjelesna temperatura smanjena, a otkucaji srca i metabolizam usporeni. Za to vrijeme broj otkucaja srca smanjen sa 55 na 5 otkucaja u minuti. Za to vrijeme oni ne izlučuju urin niti stolicu.
 
 
 
Prevedeno na naš jezik. Naši poslanici su otišli korak dalje.  Bolne rezove u državi bezbolno prespavaju zimskim snom  za vrijeme trajanja mandata bez tragova i ožiljaka zaštićeni kao medvjedi. Pri tome uopšte ne gube masne naslage koje su strpljivo prikupljali u skupštinskom restoranu koje im pomažu da se vitalni, puni energije i elena vrate u bolesno društvo inficirano svim dječijim bolestima koje razvoj demokratije donosi sa sobom. Puni energije još jednom će se baciti na predizborna obećanja samo sa jednim ciljem. Još jedan zimski san za oporavljanje uz pripadajuće skupštinske novčane i druge prinadležnosti.
 
„Ooooo međedi. Probudite se. Proljeće je ako ništa drugo.“



Pozdravlja Vas mandrak72, međedolog i nećutolog sa svim dječijim bolestima.

[ Smijehom protiv uroka ] 12 Februar, 2012 13:07
U dobro organizovanoj i dugo spremanoj iznenadnoj akciji jutros oko 05:15 časova specijalci MUP-a za borbu protiv organizovanog kriminala upali su porodičnu kuću G.Ž.(36) i LJ.Ž.(34) izvršili pretres i hapšenje osumnjičenih.

Danima su u blogerskim krugovima kružile priče koje su ovih dana došle i do istražnih organa. U njima se navedeni blogeri poznati kao uživaoci bloga već duži period. Glava porodice G.Ž. je u zagazio u svijet bloga prije četri godine, dok je njegova supruga LJ.Ž. u blog vode zagazila početkom zime 2011. godine. U pričama se spominje da je G.Ž imao otvoren blog na brojnim blog servisima kao i internet forumima gdje je postojala i najmanja šansa za objavljivanje njegovih postova. U blogerskim krugovima takvo nešto počelo se naslućivati još prije dvije godine ali u cilju istrage ne navodi se tačan broj naloga otvorenih na ime ovoga blogera.

„I mene su mnogo iznenadile priče o tome. Uvijek je bio odmjeren kako u svojim postovima tako i u komentarima. Nije bio vulgaran. Mnogo me je iznenadila nelojalnost blog servisu na kojem je bio prihvaćen kao najbliža rodbina. Čak šta više neki od nas su se nudili da ga usvoje. Još uvijek sam u šoku“-rekla je jedna blogerka koja je htjela da ostane anonimna.

Nakon objavljene vijesti internet servisima zavladala je nevjerica. Neki od njih su najavili blokadu registrovanja novih članova kao i komentara koje u sebi sadrže njihov nik, linkove ka njihovim postovima i sve što ima veze sa ovim nemilim događajima.

„Bila je tako nježna i romantična duša. Njeni stihovi vraćali su nas u doba prvih ljubavi, vraćali u vrijeme romantike dok su još kifle mirisale, a jeo se domaći ajvar.“-riječi su blogerke koja je na svom hard disku memorisala sve njene postove.

Telefoni u svim redakcijama su bili su zatrpani pozivima širom regiona. Mnoštvo poziva odnosilo se na informacije da su upravo na nekim od blog servisa osvanuli novi komentari potpisani navodno uhapšenim blogerima. Jedan broj njih sa socijalnih mreža twitter i facebook ih je odmah izbrisao sa liste prijatelja, a mnogi od njih su najavili da uprkos svoj hajci neće odustati od prijateljstva po onoj narodnoj „prijatelj se u nevolji prepoznaje“.

Udruženje blogera još se nije izjasnilo. Očekuje se njihovo obraćanje sredstvima javnog informisanja nakon vanredno zakazane skupštine blogera danas u podne.
Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje blogera je zadovoljavajuće. Počeli su da uzimaju hranu i tečnost. Teefonima su se javili advokatima.

„Moji klijenti se za sada osjećaju dobro, smatraju da nisu prekršili prava jer nigdje u ustavu ne piše koliko blog naloga može da se otvori sa jedne IP adrese. Smatramo ovo kršenjem blog prava pojedinca i svakako to ne može biti preporuka za društvo koje hrli ka zapadnim demokratijama i evroatlanskim inetgracijama.“-riječi su njihova porodičnog advokata Konvertibilka Markića.

Razne nevladine organizacije, kao i organizacije za zaštitu prava omladine i djece zapuštene od strane roditelja internet, twitter, facebook i forum zavisnika najavile su zajedničku akciju sa nazivom „Stop netu i ostalom svijetu zbog mladosti u cvijetu“.

Dok istražni organi budu radili svoj dio posla na raskrinkavanju blog i ostalih zavisnosti i prevenciji od širenja ove pošasti nama preostaje da se svi skupa ujedinimo u borbi prevencije protiv zavisnosti.


Pozdravlja Vas mandrak72, nezavisni istraživač i zavisnik od nezavisnih informacija.
[ Smijehom protiv uroka ] 08 Februar, 2012 13:10
Bosna i Hercegovina, nepoznata lokacija.
Ovih hladnih zimskih dana grupa najvećih naučnika BiH uveliko rade na jednom velikom projektu. Zbog važnosti cijelog projekta tačna lokacija je izostavljena da se smanji interesovanje i pritisak javnosti na sam tok istraživanja. Međutim iz najviših krugova do nas su dospjela izvjesna saznanja. Naime o čemu se radi.

Negdje u BiH na tajnoj lokaciji postoji stari zidani most star preko stotinu i pedeset godina. Na njemu naučnici sa najsavremenijim uređajima vrše njegovo bušenje i ispitivanje šta se tačno ispod njega krije i ima li života ispod njega. Godinama su neprovjerene informacije i glasine kružile donoseći mnoštvo kontradiktornih informacija o svemu tome. Više o samom toku radova razgovarali smo sa Farukom D.(54) zvanim Zmija rukovaocem pneumatskim čekićem i svrdlom za beton u narodu odmilja zvanim „kobra“.

„Šta ja znam. Men đe kažu buši, ja bušim. Đe kažu lupaj, ja lupam. Jal beton, jal kamen, jebe se meni važno je da vruć burek stigne u pola deset. Zima ko zima. Evo ovde sam osam dana. Probušio sam prvi sloj, il’ kako bi ja to rek’o skin’o sam blato. Bušenje i istraživanje ide dalje. Ja i Meho iz Čekrčića bezbeli radimo u dvije smjene. Ja do doručka, a on poslije doklen  ne spane s nogu.“

„Šta vas dalje očekuje?“
„Rekli su iz uprave da neće biti pive do proljeća dok ne ugrije. Dječiji doplatak kasni, al haj jebaji ga biće bolje. Onaj moj najstariji ode zaradi u Brčkom za mliko, jebi ga nije ga ćela škola. A  i ja sam mu reko jebo ga ti Meša nije u redu da se tako brkat smucaš po osnovnoj školi . Reče mi juče referent Hazim da ako ništa ne bude do 15-tog idemo neđe na Vlašić za neku vikendicu temelj kopati. Ima neka stijena.“

„Mislio sam ovdje na mostu. Šta očekuje dalje?“
„Aha, to. Pa beton, kamen šta bi drugo. Jebaji šta znam. Ljupamo mi to svaki dan pomalo. Šta’š žurit’. Ionako da sam kod kuće samo bi snijeg grt’o. Eno Senije, njiha petorica , Sabina i Jasmina mogu progrnit’ snijeg do Foče sad pa sad.“
„Hvala Faruče. Samo nastavi dalje sa radom.“

Nastavak razgovora obavili smo sa vođom građevinskog tima Ibrahimom Sudžukom (43) iz Fojnice.

„Ibrahime šta možemo očekivati?“
„Ovih dana radimo na bušenju gazećeg sloja. Odmah zatim nastavljamo daljnja bušenja. Trebaće nam još par dana da bi dali konkretnije prognoze. Vidite ovo vrijeme, sve je zamrzlo, ali mi ne odustajemo. Prve pretpostavke nam kažu da nakon što probušimo gazeći sloj mosta, nailazi jedan lakši sloj. Rek’o bih da je to neka sredina slična ovom vazduhu kojeg dišemo. Međutim još uvijek se ne zanosimo takvim prognozama. Idemo korak po korak.“

„Gdje očekujete najveće probleme?“
„Neka naša saznanja i ono što  mi je prič’o hodža Mahmut  govore da  nas najteže tek očekuje. Zaleđena površina. Debljinu tog sloja još uvijek ne možemo naslutiti zbog minusa koji je ovih dana okovao čitav region.“

Razgovor o tome šta se očekuje najviše od ovih istraživanja obavili smo sa jednim od najvećih umova na polju istraživanja sastava zemljišta  i biologa Nusretom Čavarabdićem.

„Nusrete. Šta vi ovdje zapravo istražujete? Šta je cilj istraživanja?“
„Prvo bih da pozdravim čitaoce nama najdražeg naučnog časopisa „Nafaka“. Ovaj, mi ovdje. Vlada nam je odobrila sredstva i nešto para. Odmah smo se složili da krenemo odavlen. Naša je želja da vidimo i ispitamo ima’l  ispod mosta života i imal’ kakve nafake. Naša probna ispitivanja  dala su zanimljive rezultate pa smo odlučili da ispitivanja dovedemo do kraja. Ukoliko rezultati budu na nivou naših očekivanja, bušićemo i istraživati i ispod ostalih mostova.“

„Kakve oblike života tražite, očekujete?“
„Jebaji ga. Prvo da vidimo imal’ vode. Nakon što izvršimo bušenje leda, očekujemo prve rezultate. Naravno da tu nećemo stati. Idemo u daljnja istraživanja. Ukoliko se pokaže da ima vode stvoriće se pretpostavke da ima nekih oblika života ispod mosta. Očekujemo postojanje ribe što bi umnogome povećalo postojanja uslova života ispod mosta.“

„Odakle takve ideje?“
„Vid’te da se vas svijet skoncetris’o na istraživanja u svemiru. Mi smo jednom uz teferič i mezu otvor’li temu šta će bit s nami i  s našom planetom. Jedni viču Mars, drugi spominju Mjesec, a moj dajdža Suljo se javi pa reče. Jebali ga vi, pa ja sam se za onog rata krio i sakriv’o ispod mosta mjesec dana, fato ribu i osto živ. A znamo da čovjek koji preživi toliko ne more tek tako umrijeti. Onda smo se sjet’li ovog starog mosta i započeli istraživanja. Vlada nam je izašla u susret i sama zabrinuta za svoj narod i rado se odazvala za istraživanja koja bi mogla popraviti kvalitet života.“

„Hvala Nusrete.“

U iščekivanju sledećih rezultata istraživanja možemo se nadati da će rezultati pokazati postojanje izvjesnih oblika života koji bi potvrdili mogućnost postojanja života ispod mosta. Pomenuto istraživanje daće nam mnogo jasniju sliku o postanku i opstajanju života ispod mosta, kao i smjernice u kojem pravcu treba tražiti puteve ostanka i opstanka  naroda na ovim prostorima. Ovakva istraživanja umnogome su jeftinija od istraživanja svemira, što samim tim ostavlja prostora da se sredstva za istraživanja pametnije utroše i pomognu ekonomsko i racionalno funkcionisanje države.


Pozdravlja Vas mandrak72, novinar i vječiti istraživač tragova života na ovom planetu

[ Smijehom protiv uroka ] 31 Januar, 2012 19:21
Telefonski poziv bio je veoma važan. Pustio sam da odzvoni do kraja. Naprotiv nije odzvonio. Nokia je predvidjela veliku važnost poziva pa pošto neimadoh kud nevoljno se javih.

„Zeko je. Znaš već sam pomislio da sam promašio broj. Hehe.“
„Zdravo Zeko. Zato se i nisam javljao. Ko bi mene zvao u četri ujutro. Onda rekoh sebi. Zeko je.“-mrzovoljno sam mrmljao da ne probudim svoju ljepšu polovinu.
„Znaš, bio bi red da izvedemo žene. Nismo odavno.“
„Znam Zeko, ali mislim da bi se moja bunila sad da je probudim i predložim izlazak. Sad ništa važno ne radi.“-vajkao sam se.
„O tome ti i govorim. Treba da ih iznenadimo. Imam ideju.“
„Nisam ni sumnjao. U ovo doba noći čovjek može imati il meku stolicu il ideju. Ostalo spada u domene nemogućeg.“
„Nije stolica.“-reče Zeko.
„Već sam pomislio najgore. Znači ideja. Hajde reci.“
„Da izađemo. Znaš čuo sam da dolazi Mile Zlatni.“
„On. Odakle.“
„Pa od kuće jebo ga ti.“
„I?“
„Petak. Enigma. Jel važi?“-bio je uporan.
„Važi.“-nisam želio pregovarati, samo spavati.
„Hej, znao sam da si Bog.“
„Hvala. Zbogom noći, dobro jutro i do viđenja.“
„Biće i iznenađenje večeri.“-reče Zeko.
„Od ovoga svakako nema većeg.“
„Laku noć.“
„Noć Zeko.“

Noć nakon toga više nije mogla biti svrstana u kategoriju „laka“. Bilo je svega samo ne spavanja. Nakon neprospavane noći razmišljao sam da li treba da iznenadim ljepšu polovinu ili da sačekam petak. Tako sam i odlučio.

Volim petak. Taj osjećaj stekao sam još kao osnovac. Nije me napuštao ni kroz dalje školovanje. Osjećaj zadovoljnog petka rastao je proporcionalno sa godinama, tako da bi danas već mogao da kažem „petak je Bog, petak je Bog bogova.“ Taj ludi osjećaj kada nam se jednostavno čini da je pred nama toliko vremena da stignemo sve što nismo. Osjećaj blaženog spokoja, vrijeme naše, isključivo i nedoložno.

U tom iščekivanju petak je došao kao kec na desetku, vepar na čeku, a praznik na ponedeljak. Telefonski poziv kao naručen još jednom je potvrdio ono što sam oduvjek znao. Zeko je rođeni organizator.

„Prelazimo na plan „B“. Spremajte se i pravac Enigma. U devet o clock.“-volio je da ubaci ponekad kakvu stranjsku riječ gdje joj nije mjesto.
„O clock. This is good.“-potvrdih.

Iznenađena ljepša polovina zvocala je zbog neblagovremenog obavještavanje.

„Pa znaš li koliko vremena treba da se ja spremim? Pa djeca. Jesi li ti normalan? Vama dvojici nisu sve koze na broju.“-zvocala je i dalje, a ja nisam imao volje da se pravdam niti dublje polemiziram. Uostalom petak je. Takvi dani mnogo štošta opravdavaju, pa i ovakve neplanirane izlaske u kojima sam bio samo nijemi saučesnik. Organizator je bio Zeko.
Nakog višesatnog cifranja došli smo do rezultata. Matematički preciznim požurivanjem stigli smo na vrijeme. Zeko nas je dočekao za stolom pored zvučnika. Onim većim. Valjda i glasnijim.

„Zeko ovdje nema priče.“
„Ovdje smo zbog muzike. Da se siti naslušamo. Znaš li ko večeras nastupa. Ej. Mile. Mile Zlatni.“
„Nisam baš njegov fan. Šta kažu dame?“

Složile su se samo da je petak, muzika nije ni bitna.
Milu nisam nikad upoznao lično. Ufurani pjevač, plavokoso ofarbana nesuđena zvijezda Renomea ili Granda svejedno. Stalno u pokretu i stalno u društvu nekih estradnjaka lokalnog karaketra i isto tolikog dometa. Mile Zlatni dobro poznat samom sebi i svojim najbližim. Mile Zlatni zvijezda koja nezadrživo nadire i traži svoje mjesto na estradnom nebu.

Nije mu bilo dugo potrebno da nas primjeti. U svoj širini nastupa i koreografije volio je da opšti sa svojim simpatizerima i nikad mu nije bilo teško da siđe među svoj polusvijet i odvoji koji osmijeh, dodir po leđima i čak pjesmu da posveti ukoliko je to bilo potrebno. Mile je bio čovjek iz naroda za narod. Mile je bio Zlatni. Zlatni je bio Mile. Možda je jedini njegov nedostatak bio što nije bio Kitić. Sve ostalo bilo je tu negdje. Negdje između stihova i naslova hitova.

„Zovem te draga, podrhtava mi Nokija, ja te volim znaš li odavlen pa do Tokija“, „Među nama neko čuči, poruku mi šalje, nemam na računu, a ti gledaj šta ćeš dalje“, „Jesam baja, međutim ćutim i ostalo sve po redu, ja te cimam, mislim sve u redu“, „Čistim štalu, a signal mi slabi, dođi meni mala, staroj barabi“.

Veza je očigledno bila važan segmet kako kod Mile, tako i u njegovim pjesmama. Poštujući to načelo Mile je stalno u jednoj ruci držao mobilni telefon, a u drugoj mikrofon koji je držao blizu usnama, čini se bliže nego je i za sladoled potrebno. Malo malo osvijetlio bi se displej njegova telefonskog aparata. Nije prekidao pjesmu, telefon bi primakao baš u određenom momentu mikrofonu dok je pjevao. Stihovi su prenešeni baš kako treba i kome treba.

Njegov performans je išao dalje. Telefon je u svakom slučaju  bio dio scenografije i u službi gotovo svakog hita. U jednom momentu od Zeke zatražih njegov broj.

„Pazi kome ćeš dati njegov broj. Nerado ga daje zbog obožavatelja. Ipak on ne voli svoju privatnost da javno izlaže.“
„Važi Zeko.“-ukucah broj u telefon.

U momentu kada je displej na Milinom telefonu obasjao njegovani lice i on isti primakao mikrofonu radi daljeg dijeljenja hitova putem telefonske socijalne mreže okrenuo sam njegov broj.
Enigmom se prolomio zvuk telefona. Nadjačao je njegove nasnimljene matrice i zbunjeni glas. Gotovo da mu je ispao telefon dok ga je teškom mukom dlanom prislanjao uz tijelo. Bilo je sasvim dovoljno od mene. Nekoliko trenutaka gledao je u nepoznat broj koji nije bio niti jedan od mase obožavatelja.
U želji da koliko toliko Milu povratim od šoka, pozvah ga za naš stol. Pokazah mu fotoaparat i želju da ga uslikam. Nije se bunio. Usput mu rekoh da je moja ljepša polovina izrazila želju da se uslika sa njim. Isto kao i Zekina. Oduševljenje je bilo tim veće. Nakon poziranja ponudih ga pićem. Kao što sam i očekivao naručio je prirodni sok.

Dok je u nastavku večeri pjevao često bi se mašio za telefon i iznova bi njegovo lice bilo obasjano displejem. Neko je bio na vezi. Mile se nije libio da zove. Nije žalio. Kako i dolikuje jednom estradnjaku koji jako drži do dobrih kako poslovnih tako i do veza između njega i njegovih obožavalaca.
Došapnuh mu, kad bude „moja“ pjesma da priđe do mene i pusti mene refren da otpjevam.
Tako je i bilo. Hit „Okreni moj broj“ brzo je stigao na repertoar. Kao po navici Mile se mašio telefona i okretao već neki broj. Možda nekoj neznanoj obožavateljki koja je upravo trebala da sazna šta dalje da radi.

Displej je ponovo osvjetlio lice estradnjaka. Mikrofon je bio u mojoj ruci. Trebalo je samo da otpjevam refren. Nisam to učinio. Bio sam bezobrazan. Mikrofon sam primakao modernom mobilnom telefonu sa prijatnom bojom na displeju. Dobro poznat glas operaterke call centra odjeknuo je Enigmom. „Žao nam je. Vaš račun prestao je da važi 13.07.2011.godine. Jebo ga ti Mile sjaši već jednom. Gori si i od Enise“.

Veče se primaklo kraju. Sitne pahulje snijega poput mušica promicale su ispred očiju. Arktička zima kucala je na vrata. Veče nije propalo, naprotiv bilo je od onih koji će se još dugo prepričavati. Možda će biti tema nekog novog hita ili možda početak ljubavi upornog estradnjaka i umorne operaterke call centra. Svejedno ostale su slike koje mi izmame osmjeh i džepni kalendar sa kojeg me gleda Mile Zlatni dok precrtavam još jedan hladni januarski dan.


Pozdravlja Vas mandrak72, diskutant i folirant još iz onih dana kad su osnovci punili bioskopske blagajne.
[ Smijehom protiv uroka ] 19 Januar, 2012 19:54

Novi Grad, 19.januar 2012.god.
Poznati novogradski frizer i osnivač prve privatne frizerske akademije Obad Mrki Mrnjavčević juče je i zvanično potvrdio priče koje su kružile kuloarima novogradske čaršije. Naime Mrki Mrnjavčević je podigao tužbu protiv vodeće firme u svijetu softwera Adobe zbog njenog u zadnje vrijeme ultrapopularnog proizvoda Photoshop-a.
Kako navodi Mrki Mrnjavčević u početku ništa nije ukazivalo da će Photoshop postati ultra mega giga popularan program u svijetu estetske hirurgije i korekcije.

„Tih dana bavio sam se mišlju da svakog čuda tri dana dosta. Međutim desilo se ono najgore. Programom su ovladali i oni ispod prosječni korisnici informatike i interneta, tj najšire zastupljena facebook zajednica u ovom dijelu regiona.“

U nastavku njegovog saopštenja dalje se navodi kako on kao pionir u nadogradnji kose,  dlaka u nosu i ušima i moderne frizure ostaje zapanjen pred autorskim djelima malodobnih delikvenata. Sve ono čemu je posvetio godine svog života nesebično prenoseći znanje na druge ruši se kako kula od karata i to sve zahvaljujući Photoshop-u.

„Sve ono što ti mladi neodgovorni članovi društva čine sa Photoshopom daleko prevazilazi i najbolje rezultate Mrnjamčević akademy. U iščekivanju najbrojnije populacije koja u širokom luku zaobilazi naše usluge u među prostor se ubacuje Photoshop u rukama neodgovornijeg dijela faceobooka bezočno kršeći autorska prava. Samim tim smo izgubili veliki dio populacije na Balkanu kojima je sasvim dovoljno da Photoshopom izvrše korekcije lica i frizure, pri tome ne videći dalekosežne posljedice zbog prekomjernog korištenja photoshopa. Nestručnim rukovanjem mogu nastati trajne posljedice kako na virtuelni tako i stvarni život tih istih lica.“

Kako se dalje navodi. Podizanje tužbi protiv Adobe-a Photoshopa najavili su još i O'Bozen kozmetik, McMerima Kalesija i Heliomelem u zajedničkoj akciji „Za jake dlake“.



Pozdravlja Vas mandrak72, unazađen i unakarađen photoshopom i ostalim virusima.

[ Smijehom protiv uroka ] 03 Decembar, 2011 19:03
Srećko Spasić(46), livničar iz Smoljana Donjih jutros je u ranim jutarnjim časovima izašao iz recesije. Ovaj nesvakidašnji događaj na našim prostorima privukao je veliko zanimanje kako naše tako i svjestke javnosti.

U 8:42 časova jutros na šalteru Uni Credit banke veliki broj iznenađenih klijenata pomenute banke prisustvovao je ovom događaju. Nakon što je poništio minus na kreditnoj kartici prostorijom se prolomio aplauz. Uslijedila su uzajamna čestitanja i suze radosnice koje Srećko Spasić nije mogao sakriti.

„Ovaj dan sam čekao petnaest godina.“-vidno uzbuđeni Srećko nije mogao sakriti suze.
„Počelo je gotovo naivno. Uzeo sam samo cipele na četri rate. Sve ostalo je već istorija. Minus je svakodnevno rastao. Ušao sam tri plate u minus, uzeo nenamjenski kredit da izmirim minus, njega sam peglao reprogramom od koga je trebalo da olakšam njegovo vraćanje. I tako sve do danas.“

Na pitanje kako je pronašao spasonosno rješenje Srećko je izjavio kako se sjetio matematike i osnovnih operacija sabiranja i oduzimanja.

„Nije bilo druge rekao sam sebi. Saberi se čovječe dok ti sve ne oduzmu.“

Ovaj događaj je izazavao pažnju čelnika Evropske Unije koji dugo već kubure sa dužničkom krizom. Najavili su dolazak u Smoljane Donje u pokušaju da uz iskustva Srećka Spasića pomognu posrnuloj zajednici. Zbog animoziteta prema Srbiji Angela Merkel poslaće kao predstavnika Lotara Mateusa bivšeg supruga Marijane Mateus i trenera Partizana koji još uvijek ima svojih simpatizera na ovim prostorima.

Da li je ovaj pojedinačni slučaj ipak svjetlo na kraju tunela? Vidi li se kraja dužničkoj krizi? U svakom slučaju namjera Premijera da u sastav Vlade uđe Srećko Spasić livničar svakako ohrabruje. Ohrabruje i činjenica da čelnici Evrospke unije imaju šta da nauče i od nas. Kao što kaže naša stara uzrečica „U se i u svoje kljuse.“


Pozdravlja Vas mandrak72, dekung mešter i šrafciger baja iz kraja
[ Smijehom protiv uroka ] 28 Novembar, 2011 11:56
Rade Z. bio je poznat liječnicima širom regiona. Njegovu sklonost ka bolestima nije zabilježila niti jedna medicinska enciklopedija. Opsesija za stalnim liječničkim nadzorom bile je velika.
Rade, plavokosi pedesetogodišnjak rumenog lica bilo je lice koje ste mogli sresti svakodnevno a da ne primjetite da ste ga sreli. Tek pažljiviji pogled i posmatranje njegova lica moglo je neke stvari dati naslutiti o njemu. Tako je i bilo kad sam ga prvi put spazio u čekaonici ispred porodičnog ljekara. Obično mnogo ne pridajem pažnje na prisutne pacijente osim ako ne ugrožavaju moj ugovoreni tremin kod liječnika porodične medicine. Ali,...

Rade je mirno sjedio toga dana u čekaonici sve dok se nisu sreli naši pogledi. Od tog momenta u Radi kao da je nešto prepuklo. Oborio bi pogled i odmahivao glavom, povremeno dižući pogled prema plafonu čekaonice, a potom nervozno spuštajući pogled na ručni časovnik i vrijeme. Čak sam bio dojma da kad bi ga pitao koliko je časova da ne bi bio u mogućnosti ni približno da pogodi vrijeme. Bio je to pogled prepun rituala koji kao da je htio da kaže „šta rade ti doktori, čekaju da odapnem u hodniku, pa neka, neka se i to priča gradom, taj i taj umro čekajući na doktore“.

„E moj Rade.“-bolno i tiho uzdahnu Rade u čekaonici čekajući „svetu smrt“ čitajući sa usana saznah. Usput je pokupio sav reklamni materijal o novim lijekovima koji je više gledao iz znatiželje nego što je i bio zainteresovan.

„Dok se vi nakanite raditi neće biti Rade“,odmahivao je glavom kao neposlušno magare,“nema meni života.“-kukumavčio je  je u sebi ponovo pogledavajući na časovnik kao da je u pitanju štoperica kojom odbrojava dane. Tražio je ma kakav način da zapodjene razgovor sa mnom, ali nisam se dao. Što je najvažnije primjetio je da sam vidio da ima časovnik te ne bi bilo smisla pitati me za vrijeme, a poslije sve ostalo. Ko sam? Odakle i čiji sam. Šta me boli? Primjetio je da ja nisam zainteresovan za njegovu istoriju bolesti, a ni njegov karton koji će najvjerovatnije zavještati kao legat domu zdravlja.

„Lijepo će pisati ispod njega. Sve onošto medicina nije znala o meni. U potpisu rade Z.“-kitio je i dalje, mrmljao u bradu i tiho negodovao.

Njegov slučaj bio je poznat svima. Bio je zdrav kao konj, ali zbog njegovog stanja duha liječnici pristaše da ga liječe nastojeći ne ugroziti njegovo zdravlje. Davali su mu sve ono što je mogla i beba od godinu dana da koristi bez straha od nuspojava. Rijetke su bile i njegove prehlade, ali u njegovim očima su to bile smrtonosne i još dosad nepoznate epidemije o kojima će se tek pričati.

Apotekari su takođe znali „našega Radu“ kako su ga i liječnici zvali. Momo K. stari i iskusni apotekar vrlo brzo je uočio Radu i njegove probleme. Bio je iskusan i njegovo oko vrlo brzo je uočilo „ozbiljnost terapija“ o kojima je volio da besjedi sa njim. Bilo je tu svega. Unaprijed je mogao po njegovom pristupu šalteru i načinu na koji stoji u redu da unaprijed pročita njegov recept za taj dan. Nisu ga zbunjivali ni recepti koji su pristizali od „najjačih doktora“ do kojih je Rade već ko zna kojim prečicama stizao. 
Za Momu su svi rukopisi bili isti. Iako ružni i nečitljivi samo on je umio sa takvom preciznošću da ih pročita kako niko nije. I neke njegove mlađe kolege su znale kad nisu bili sigurni u čitkost rukopisa da se s njim posavjetuju oko toga. Svoju vještinu nije štedio. Nekoliko puta su i sudski istražitelji koristili njegovu spretnost za čitanje oproštajnih pisama, testamenata i slično.

Rede je umorno spustio svoje tijelo na stolicu. Otpuhivao je kao da broji zadnje čase, još jednom sumirajući svoj životopis ispunjen mukom i bolestima p kojima će moderna medicina još godinama poslije njega da lomi koplja. Ispustio je knjižicu sa receptom na stol i odgegao do ležaja da „ispusti dušu“, a supruzi Mariji je rekao da ako i umre ne pravi veliku sahranu.

Marija njegova vjerna ljuba znala je svog Rada i njegove tegobe. Nije mu uzimala za zlo. Navikla se se godinama. Čuvala je unuka Pavla, tog nemirnog trogodišnjaka plave kose.

„Eh, da može đedo dočekati da mi bar u školu pođeš“,vajkao bi se katkad rade gledajući unuka kako se igra po kući. Nije mu mnogo ni zamjerao kad bi njegove žvrljotine pronalazio po zidovima i namještaju,“ samo ti piši đedova jabuko, po rukopisu se vidi da ćeš do doktora dogurati, ako ne i dalje“.

Pavle je sjedio za stolom i olovkom švrljao po papiru. Bio je neobično miran, nije razbacivao igračke po kući i pravio nestašluke te je Marija mogla da radi po kući.  

„O jabuko đedova“, Rade ga pomilova po tršavoj kosi,“ samo ti meni piši doktor da budeš svoga đeda da liječiš“, uzeo je svoju zdravstvenu legitimaciju sa receptom sa stola i uputio se prema vratima. Krenuo je prema apoteci.

Momo je već po navici ljubazno uzeo propisani recept razmjenjući pokoju riječ sa njim. U tom momentu Momo zastade. Pokušavao je da protumači recept ali nije išlo. U tom trenu pomisli da nije došao kraj njegovom brzom čitanju recepata. Poznavao je „rukopise“ svih lokalnih i regionalnih doktora, ali opet nije išlo.

„Rade, a da ti navratiš sutra ujutro. Nemam sad ovog lijeka, pa ću nazvati kolege u Prijedoru, da mi ga kako pošalju.“
„E moj Momo, do sutra ko živ, a ko mrtav“, ali ipak pristade.

Besana noć nastupi pred Momom. Takav rukopis nije nikako pripadao dolepotpisanom doktoru, ali znao je on da ponekad raspoloženje i još mno fakora umiju da utiču na rukopis, a i ne bi bilo prvi puta da se to nekome desi, ali jedan dio recepta očigledno je bio nečitljiv. Doduše već je imao nekoliko ideja šta je to moglo biti napisano, ali nije bio siguran, a sa lijekovima se nije šaliti. 

Godinama je on vodio „rat“ sa doktorima u momentima druženja i svakodnevnog peckanja. Rukopisi su bili poslastica. Tvrdio je i čak se kladio da ne mogu da napišu recept koji on neće moći pročitati. 

„Možda je ovo igra? Možda žele da se predam i priznam kapitulaciju, a jok. To se neće desiti. Ma i da su kokoši pisale ja bih našao način da to protumačim.

Sjedio je Momo cijelu noć. Kombinovao je sve Radine boljke i sve njegove „terapije“, ali nije se mnogo toga uklapalo u mozaik. 

„Zašto bi mu neko sad nakon godina mijenjao terapiju? A zašto i ne bi mijenjao, ogugla i otupi čovjek na svaki lijek.“-kolebao se između nekolicine varijanti i doza iskusni apotekar. 

Svu noć analizirao je i Rada i njegove bolesničke uspone i padove. Njegovu istoriju bolesti i „terapije“. Konačno pred zoru odluči se za jednu od propisanih terapija.

„Samo ta i niti jedna druga može biti.“- s ponosom zaključi Momo siguran u dobro tumačenje recepta.
Rade je strpljivo čekao u redu. Dobrano se iznenadi lijekovima koje mu dade Momo uz osmijeh iza kojeg se krila besana noć.

„Pozdravi doktora, nismo se već dugo vidjeli.“-pozdravi ga na odlasku.

Rade prihvati terapiju kao spasonosnu. Nije imao običaj da se hvali doktorima niti njihovim liječenjem, ali osjetio je neznatno poboljšanje. Svakodnevno njegovo stanje umnogome se popravljalo. Urijedio je sa odlascima ljekarima i apotekama. Terapija je očigledno bila uspješna.

Godinama nakon toga Rade je dočekao da mu unuk Pavle postane liječnik. Bio je ponosan na njega. Nikada nije saznao da je Pavle nešto doškrabao na njegovu receptu što je umnogome popravilo njegovu zdravstvenu sliku. Ni Momo nikada nije saznao da li je propisani lijek bio igra, ali bio je ponosan da mu se nije oteo niti jedan“rukopis“.

Kako god. Djeca su naš najbolji lijek, možda najbolji doktori bez licence. Oni znaju recepte za sve naše boljke. Neki od njih se usude da to i nažvrljaju. He-he-he.


Pozdravlja Vas mandrak72, grafolog za nepismene i one manje pismene.

[ Smijehom protiv uroka ] 21 Novembar, 2011 21:30
Ne postoji način da se suzbije ono što u čovjeku čuči i kao vulkan čeka da se izbaci iz sebe. Postoje ljudi posebnog kova rođeni upravo takvi kako niko skrojen nije. Odmah za oči zapadaju. Postaju interesantni zbog svoje pojave i upravo od njih se uvijek očekuje nešto što nikome drugom ne bi palo na pamet. Odudaraju svojim ponašanjem od okoline koja više voli sigurnost, ali isto se tako raduju i vesele prepričavnjima dogodovština upravo kao da su i sami učesnici. Čini se čak da su u stanju da to bolje i vjerodostojnije znaju ispričati od samih aktera koji to nikome i ne kazuju.

Šeretski brkovi koje je Slobo njegovao odmah su i pri prvom susretu odavali čovjeka uvijek spremnog na šalu i sprdnju.
„Spadalo od čovjeka pa to ti je“, kako bi narod reći znao čim bi se njegovo ime spomenulo, mada nije morao ništa učiniti da potvrdi njihovu tvrdnju on je bio tu i bio je već u centru pažnje.
Slobo je bio sklon da od svega napravi štos, pa ondje gdje bi se on pojavio na njega se čekalo. Takva nimalo laka uloga nije ga zbunjivala. Što je situacija bila teža to se njegova snalažljivost prikazivala u punom svjetlu.

Bio je zaposlen kod privatnika koji se izvodio radove na izradi i održavanju instalacija centralnog grijanja. Uvijek je nosio šajkaču. Krivonog u čakširama odmah je privlačio pažnju svojom pojavom. Nije bio ženjen. Na posao je putovao autobusom iz jednog okolnog sela.

„Slobo, otidi u SUP. Pripremi instalaciju za grijanje. Zima samo što nije da ne čekamo zadnji dan.“
„Važi šefe.“-bez pogovora je krenuo na zadatak.

Pregledom instalacija uočio je nekoliko naprsnuća cijevi i curenja tečnosti koje je trebalo popraviti. Bilo je tu posla za par dana.

Slobo se vrijedno prihvatio posla. Kao i svaki dobar radnik iza sebe po završetku posla nije ostavljao nered. Pokupio bi alat i nakon završetka posla vraćao bi se svojoj kući.
Slijedećeg dana ponovo je vrijedno prionuo na posao. Obnavljao je dio cijevi koji se nalazio u ćelijama za pritvor u podrumu. Prozori su bili sa rešetkama tik iznad zemlje. Otvorio je prozore da iz njih izađe ustajali vazduh preostao od gomile neznanih i nezvanih gostiju.
Čim je otvorio prozor sa znatiželjom je provukao glavu kroz rešetke. Njegova čupava glava sa šajkačom i brkovima ispuni prozorsko okno. U tom momentu kao naručen naiđe njegov komšija Stevan.

„O Stevoooo. Stevane brate rođeni“, zavapi Slobo kroz rešetke kriveći glavu kao goveče kad odmahuje glavom zarad dosadnih muha.

Prepoznavši komšiju Stevan se dobro obazrije oko sebe da ga neko drugi ne doziva.

„Ovamo Stevo. Amo rođeni“, navodio je Stevanov pogled.

Iznenađeni Stevan izbeči oči vidjevši ga kako glavom klima kroz rešetke.

„Pobogu Slobo, otkud tamo nesrećo jedna?“
„Ne pitaj ništa moj Stevica. Na pravdi Boga me privedoše te me se naliječiše kako ni jedan dokotor   do sad, da ni sjesti da prostiš ne mogu već samo ko uštrojen konj svu noć stojim i ržem kroz prozor ne bil kome svoje muke izjadao. Drže me bez rane i vode. Ni duvana da mi daju brate najmiliji.“-ispovijedi se Slobo kao nikome do sad.

Stevo se uspremeta uplašen razvojem situacije, te se poče osvrtati oko sebe da kojim gestom ne bi Zakon navukao na sebe.

„Nego Stevo, ti pravac selo kad obaviš poslove. Vidi pa donesi štogođice za jelo ako dotad ne odapnem. Na ti i lula, pa ako ko da duvana da se nabije. Vas mi se čini da bi namah progledo.“, polako je spuštao glas koji je bio sve tanji i rijeđi.
„Oću Slobo. Očekaj malo, sad ću ja trkom da ti odmah nešto donesem.“-skoči Stevo na noge i kao oparen odjuri prema buregdžinici.

Nakon petanestak minuta eto ti Stevana sav se zapalio kao parnjača pa hukće li hukće.

„Znao sam ja Slobo da ćeš ti ođe zaglavit. Znao pobratime. Pusti kraju zajebanciju, nije se s državom zajebavati. Evo uzmi. Ima tu rane do sutra, a sutra ću ja il neko drugi već banuti i štogođice donijeti. Na.“-doturi vrećici kroz prozor Slobi.

Zahvali se Slobo kako samo on umije te prionu na doručak. Pojede vruć burek koji je zalijvao jogurtom. U vrećici još bi flaša kokakole, narandže i kutija Drave. Nakon obilna doručka nastavi on sa poslom.
Posao je dobro napredovao. Majao se Slobo onako krivonog stalno šepajući i dlanom šajkaču popravljajući držeći je na zatiljku.

„Gdje se dadoše kliješta ćaću im ćaćinog.“-češkao se po glavi zalud prevrćući alat tražeći kliješta.

Po završetku posla pokupi alat i pođe na autobus. Autobus je bio već pun svijeta kad je stigao na stanicu. Stevo je prepričavao kako su bajbokirali Slobu i kako mu je nosio hranu i duvan. Vidjevši ga kako ulazi u autobus Stevo zanijemi. Autobusom se razliježe smijeh jer su bili sigurni da je to jedna od Slobinih smicalica, te im tek uz mnogo nagovaranja ispriča cijelu priču. Odljuti se i Stevo na Slobinu varku te mu oprosti.

Drugoga dana posao je išao kao podmazan. U jednom momentu Slobi potreba nešto od alata te se uspremeta. Dobro je znao da nikada na posao ne ide bez prijeko potrebnog alata te mu postade sumnjivo da ga neko potkrada.
Nakon što otide u kancelariju kod komandira stanice da mu se požali kako mu neko ili sklanja ili krade alat naiđe na nerazumijevanje.

„Pobogu Slobo. Pa gdje da narodna milicija krade od svojih građana. Pogledaj da ti nije kod Sime u radioni ostalo.“
„Dobro ti kažeš, gdje bi milicija od naroda krala.“-pomiri se Slobo sa njegovim stavom ali izađe odlučan da istjera stvari na čistac.

Namjerno je često mijenjao mjesto gdje je izvodio radove. Čas je bio u podrumu, čas u hodniku, čas pred šalterom pored ulaznih vrata. Iza sebe je namjerno rasipao manje vrijedan alat.
Brenerom je gotovo do usijanja ugrijao velike rolcange, te ih nogom izgurao u hodnik da postanu uočljive. Nakon toga se primirio čekajući rezultate svoje zamke.
Nije mnogo prošlo. Iz hodnika se začuo vrisak. Bio je to glas policajca na kojega je nekako najviše sumnjao.

Nakon svega bio je pozvan kod komandira.
„Druže bili ste u pravu, gdje bi milicija od naroda krala. To je posao lopova.“-smješkajući se i sučući brkove pred komadirom stajao je Slobo.
„Izvini Slobo.“-samo je slegnuo ramenima.
„Ne ljutim se ja. Svi smo mi ljudi u uniformi ili bez nje.“
Za neke lekcije postoje i manje bolne metode, međutim uspjeh zavisi od sagovornika. Slobo je to dobro znao te se nije mnogo obazirao na pomenuti događaj već je bio okrenut novim. Jednostavno nikad se nije moglo znati šta se kuva ispod njegove šajkače zabačene na potiljak. Kakva je smicalica u pitanju krio je osmijeh vješto sakriven iza šeretski usukanih brkova. Postoje i danas ljudi kao Slobo. Njih nije potrebno tražiti oni će jednostavno naći vas. Dobro razmislite prije podignete neki predmet odbačen ili vas neko prozove iza rešetaka.


Pozdravlja Vas mandrak72, jednodnevni pritvorenik, nikad suđen il osuđen.
[ Smijehom protiv uroka ] 21 Novembar, 2011 12:52
Sport i sportski duh umiju da iscrpe čovjeka preko svake mjere. Najbolje to osjećaju sportski fanatici poput mene.
Obično je najteže poslije vikenda jer je ponedeljak i radni je dan. Međutim danas je dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u BiH i neradni je dan u Republici Srpskoj. U Federaciji BiH to nije slučaj. U BiH ništa nije slučajno i sve je slučaj za sebe.

Obično ponedeljkom pogledam pregled golova iz svih važnijih prvenstava u fudbalu. Tako ujedno saznajem kako su naši reprezantativci pružili još jednu sjajnu partiju u svojim uspješnim internacionalnim karijerama. Basta je napravio penal, a Kuzmanović i Kačar sjajni u u pobjedama svojih timova. Nastasić sjajno čuvao Ibru u nerješenom ishodu. I ostali na visini zadatka. Šteta što nisu takvi u nastupima za reprezentaciju. Gdje bi nam bio kraj. No to nije sve ponedeljkom. Tu je utakmica druge njemačke lige popularne „cvajte“ kako nam i sami kažu komentatori. Šta nam preostaje nego da im povjerujemo. Potvrda svega toga je i posjeta na tim utakmicama nerijetko veća nego na našem najvećem derbiju.

Utorkom mi najviše vremena za sport uzima Liga šampiona.

Srijedom takođe mečevi Lige šampiona sa sve našim znalcima i komentatorima, pa se nerijetko zapitam kako pored takvih stručnih konsultatnata i znalaca ne postižemo zapaženije rezultate.

Četvrtkom su na programu mečevi Lige Evrope. Još jedno takmičenje u kojemu nema naših klubova. Proćerdali su status kandidata u kvalifikacionim mečevima.

Petkom veče na programu je utakmica njemačke prve lige. Sjajan početak sportskog vikenda.

Subota je ispunjena mečevima engleskog prvenstva, njemačkog, italijanskog, španskog francuskog, grčkog i naravno mečevima Jelen super lige.

Nedelja opet sve Jovo nanovo. Loptaju se italijanski, njemački, francuski, engleski, grčki, brazilski, španski portugalski fudbaleri naši fudbalerčići širom terena Evrope.

Tako sporstki izmožden jedva dočekam da legnem u postelju i odmorim se. Toliko sporta ne bi izdržalo ni preplaćeno tijelo Kristijana Ronalda.

Ponedeljak. Da ponovim da mi je neradni dan danas.
Ustajem izmožden i premoren. Izvaljen u fotelju prelistavam plan današnjih mojih sportskih aktivnosti na open iptv-u.

„Ustani da usisam mrvice i prašinu sa fotelje i istresem prekrivač.“-strogi glas moje supruge ne daje prostora za odlaganje istog.

Zauzimam pložaj na dvosjedu. Preklopio sam se preko njega ko lovačka puška. Prvi znaci jutarnjeg sna polako me uzimaju pod svoje.

„Hajde pomjeri se malo. Vidiš da mi smetaš.“-prijeteći vitlala je usisivačem moja ljepša polovina.

Oborena nosa ustajem i zazuimam položaj na trosjedu u sebi se kunući da više neću napustiti zauzeti položaj po cijenu života. Usput zijevam i dobar dio grinja pronalazi svoje novo stanište po povoljnim uslovima. Mirno i rijetko skono nekim velikim zahvatima.

„Vuci se vucibatino sa trosjeda. Vidiš koliko je još posla preda mnom. Ugasi taj TV kad ga već ne gledaš. Samo gledaš kako da spavaš.“-glas je bio ozbiljan i nije bilo govora usprotiviti mu se.

Opet sam sa trosjeda zauzeo položaj na fotelji. Spavalo mi se iako sam samo doručkovao. Podigao sam noge na tabure. Prvi snovi već su polako dijelili uloge.

„Bitango. Sklanjaj te noge, vidiš da usisavam. Mogao bi već jednom promijeniti čarape. Makni noge već jednom.“-glas moje sad već ljute polovine dizao me je iz mrtvih.

Sjeo sam na dvosjed. Pošto je bio kratak noge sam digao na stolić.

„Konačno, a sad odmor.“-pomislih.

Taman u snovima dobih značajnu ulogu u jednom poznatom italijanskom prvoligašu kojeg ne bih imenovao da ne bih rasplamsao komentare iz suparničkog tabora probudi me opet glas moje supruge.

„Skloni te nožurde sa stolića. Vidi šta je prašine na njemu.“

Odvukoh se u polusnu iznova na trosjed. U tim momentima već sam bio nadomak šesnaesterca u izglednoj situaciji da uputim upotrebljivu loptu na ivicu peterca gdje se vodeći strijelac italijanskog prvenstva već bio namjestio tako da jednim okom gleda u suparničkog golmana, drugim u fotoreportera za sjajnu sliku na profilu i komentar na twitter-u, a trećim okom gleda u mene.

„Treće oko!!!Jel me to neko zajebava? Otkud treće oko?“-kao oparen skočih.
„Ma šta se dereš. Daću ja tebi oko. Ustani nemoj se tu derati kao jarac. Makni se odatle da skinem zavjese. Bolje bi bilo da ideš naložiti vatru da se ne ugasi.“
„Da, da. U pravu si. Samo sekundu. Jednu.“-polako sam tonuo u san.
„Diži se beteru. Daću ja tebi sporta pa da te onda vidim delijo.“

Odvukao sam se do peći. Privukao sam tronožac. Sjeo na njega. Ugodna vrelina zapljusnula je moje lice kad sam otvorio vrata ložišta. Prepustio sam se snovima.
Uputio sam nerezonski šut visoko iznad prečke. Zviždao mi je cijeli stadion. Moji saigrači su bili bijesni. Trener je vikao na mene.

„Napolje.“
„Samo još jednu šansu treneru. Još samo koju minutu? Popraviću se.“-kleknuo sam i preklinjući molio.
„Napolje.Napolje kad kažem. Istrčati jedan krug i dvadeset sklekova.“-glas je bio neumoljiv.

Istrčao sam. Hladno novembarsko jutro me je rasanilo. Bio sam bos i u pidžami. Trčao sam oko kuće. Komšinica saksija je po običaju virila kroz prozor i krstila se mada to obično ne čini.
Utrčao sam u kuću.

„Hoćeš li mi pružiti još jednu šansu?“-uputih pogled ka supruzi.
„Možda u drugom poluvremenu, a sad se oblači i pravac prodavnica.“

Sportski život traži kompletnu ličnost i stalno angažovanje. Takve napore mogu podnijeti samo pravi profesionalci. Nama sportskim amaterima ostaju zapaženije uloge pred tv ekranima. Stoga mi teško padaju optužbe da smo ljenčuge. Svaki evro zarađen od sporta natopljen je znojem i mukom. Koliko sna i samodoricanja ostaje nama amaterima samo mi znamo.

Poruka našim ljepšim polovinama.

„Ukoliko već nemate sportskog duha omogućite predah onima iza kojih je naporan sportski vikend.“



Pozdravlja Vas mandrak72, transparentni i šalom ogrnuti zvezdaš sa distance
Hit Counter
Free Web Counter