Jednom davno živio jedan čovjek. Ustvari živjelo je njih mnogo ali niko nije živio baš kao on. On je imao i svoje probleme, što ne umanjuje i probleme svih koji su živjeli jednom davno.
Ustvari svi oni koji su živjeli davno uglavnom su riješili svoje probleme. Čast izuzecima. Vampirima, kornjačama, starcu Foči od stotinu ljeta i još nekima koje ne bih imenovao.
Taj nesretni čovjek imao je veliki problem. Mnogo je radio. Njemu je dan od 24 časa bio prekratak te je uveo 27-časovno radno vrijeme tako što bi ustao u 05:00 časova, a lijegao tek slijedećeg jutra u 08:00 časova.
Njegove komšije i prijatelji čudili su se što on toliko radi. Mislili su da zarađuje silne novce, ali tada nisu znali jedno. Taj čovjek je rođen s greškom. Imao je urođenu guzicu.
Dugo vremena sam je sebi nijekao da je ona problem.
„Pa svako nosi svoj krst. Ja imam guzicu.“-tješio se.
Njegova muka svakoga dana bila je sve veća.
Sve što bi zaradio završilo bi u guzici. Ona je tačno znala šta želi.
Kad bi on zaradio dva dukata njegova guzica bi potrošila tačano toliko.
„Znam šta da radim. Neke joj stvari neću reći. Okrenuću joj leđa kad budem brojio novac. Između nas je završeno. Neka gleda svoja posla.“-odluči ti on kako da postupa.
Radio je on tako čitav dan. Ćuti on, ćuti guzica od njega. Kad je došlo vrijeme isplate on novac uze takvom brzinom da se poslodavac uplaši da nije štogod ljut na njega.
Kad je legao da spava okrenuo se tako da je glavom gledao prema vratima dok mu je guzica gledala u zid. Gotovo istovremeno kad bi se on okrenuo na jednu stranu guzica bi se okrenula na drugu.
„Pokazaću ja njoj ko je gazda.“-čvrsto odluči i nastavi drijemati.
Hladnoća se uvukla u njihove odonose. Neprijatna.
Hladnoća ga probudi. Hladni talasi pjenušali su se njiz njegovo zgrčeno tijelo na ležaju. Tresao se. Cvokotao zubima. Uplaši se.
Na brzinu se osvrnu oko sebe. Ćebeta nije nigdje bilo. Upali brzo svijeću i poče ga tražiti.
Nigdje ga nije bilo. Zavirivao je pod ležaj, iza ormara. Tražio logično objašnjenje.
Nije ga nalazio.
Prolazeći pored velikog ogledala primjeti da jedan mali dio ćebeta viri iz guzice.
„Šta? Šta je sad?“-preneraženo se prodera.
Vidjevši da ćebe polako nestaje u guzici, on se krajnjim naporom uhvati za ostatak ćebeta.
Vukao je on tako na jednu stranu, a guzica na drugu. Bespoštedna borba potraja tako nekih pola sata. Čas je imao osjećaj da je pobijediti guzicu, dočim bi guzica iznalazila neku unutrašnju snagu i preuzimala inicijativu.
On se tako izmori da se prepade da će guzica da ga pojede zajedno sa ćebetom te ga ispusti i umorno klonu.
„Ovo se mora nekako riješiti. Ovo dalje neće ići.“-riješi on i otiđe da kupi novo ćebe.
Platio ga onoliko baš koliko je dan prije zaradio.
„Znam odvešću je negdje daleko u šumi i ostaviću je samu. Neće umjeti da se vrati i ja ću svoje probleme riješiti. Živjeću ko čovjek.“-odluči on i hitrim korakom zaputi se u šumu.
Hodao je on tako čitav dan i noć. Šuma oko njega bila je gusta. Bila je toliko gusta da se jedva provlačio kroz žbunje i granje.
U jednom momentu baci se on u najgušće žbunje te se dade u bezglavi trk kroz trnje i kupine. Često je iznenada mijenjao smijer kretanja ne smanjujući brzinu. Prlolazio kroz potoke i krećući se u krug iz koga bi iskočio nastojeći zametnuti sve tragove.
Nakon toga trčao bi još jače i više.
„Mislim da sam se zauvijek riješio guzice.“-zastade da odmori i predahne.
Nehotično sjede na neko deblo u kojem je bio osinjak.
Osjeti par uboda u guzici te naglo odskoči. Roj osa ljutih na neznanca ustrijemi se i na njega.
„Guzica. Nisam joj pobjegao.“-mahao je rukama da otjera ose , ali se guzica dade u bijeg te i on zaždi za njom.
Smjenivali su se u bezglavom bijegu i istovremeno stigoše kući.
„Dobro im umakosmo.“-pomisli on.
Odluči on da pokuša da je drugačije diciplinuje te sačeka noć Sa noći dođe i hladni mraz. On je isturi onako razgolićenu kroz tarabe.
Kako je noć odmicala tako se i guzica smrzavala. Nekako u to doba naiđe nekakav Kinez koji je gurao biciklo kojemu se probušila guma na zadnjem točku.
„Parkiralište za biciklo. Ostaviću ga neka ostane tu do jutra. Sutra ću poraniti ranije te doći po njega.“-zaparkira on tako biciklo u guzicu.
Kinez nestade u noći umoran od cjelodnevnog rada na buvljaku.
„Tako ti i treba. Konačno neka korist od tebe.“-obradova se čovjek sa urođenom guzicom.
Krene ti on da ustane iz pogurenog položaja sa namjerom da ostavi kažnjenu guzicu na cjedilu i pođe toplom domu, ali nije mogao. Guzica se držala takvom snagom za njega da mu uopšte nije bila jasna tolika njena vezanost za njega. Uzalud je tako pokušavao da se oslobodi njegog zagrljaja. Biciklo nije moglo kroz tarabe.
Tresli su se zajedno od hladnoće do jutra. Toliko su se tresli da su ispadali ekseri iz taraba.
Radišnost Kineza koji je ranim jutrom došao po biciklo spasi ih od sigurnog smrzavanja.
Vidjevši da ne postoji način da se riješi svoje guzice sjeti se neke stare krilatice.
„Ako ne možeš da pobijediš neprijatelja onda mu se pridruži.“-ponavljao je.
Toga dana sklopi on savez sa guzicom.
„Od danas smo koalicija. Pobjednička.“-pruži on ruku guzici.
Guzica gotovo zaplaka. Gomila emocija preplavi oboje. Dugo u noć ostadoše planirajući slijedeće korake.
Od toga dana počeše se baviti politikom.
„Čovjek sa urođenom guzicom. Čovjek baš za Vas.“-pisalo je na svim reklamnim posterima, panoima.
Vozovi su bili oblijepljeni sa plakatama. Gotovi svi gradski autobusi prikazivali su „Čovjeka sa urođenom guzicom.“, neki omladinci su nosili kačkete i majice na kojima je s prednje strane bio čovjek, a sa zadnje strane guzica. Velika sa širokim osmijehom i svijetlim tenom.
Od toga dana sve je krenulo kako treba. Guzica je dobila fotelju, a čovjek funkciju.
Čovjek sa urođenom guzicom došao je na svoje. Koalicija je izvanredno funkcionisala. Primanja su bila tolika da je guzica sve trošila, ali čovjek je dobio moć da upravlja.
On je upravljao, koristio moć, a guzica je trošila. Išao je svagdje. Gdje god bi on išao za njim bi išla i guzica i pravila pustoš, ali narod je bio zadovoljan. Narod je birao.
Polagao je kamene temeljce, otvarao škole. Marljivo aplaudirao u loži na svim važnijim takmičenjima. Znao sve riječi himne.
Od tada čovjek sa urođenom guzicom nije mogao bez nje. Opirao se i kad je stigla recesija. Čvrsto je stajao uz svog koalicijskog partnera držeći se da se prijatelj u nuždi poznaje.
Od tada priroda svima nama podijeli guzice. Međutim neki pohlepni svoje prodadoše za sitan groš, neki nevješti pravilnom korištenju ostadoše da se bore s njom, a tek jedan mali broj njih uvidje sav njihov talenat za politiku. Od tada ljudi sa urođenom guzicom dobiše na vrijednosti.
Očito da je guzica jedna velika pokretačka energija samo za upućene.
Pozdravlja Vas mandrak72 hronično alergičan na guzice. Ukoliko jednom vidite čovjeka bez guzice zapišite mi njegovu adresu ili E-mail.
[ Smijehom protiv uroka
]
12 Oktobar, 2009 19:44
[ Smijehom protiv uroka
]
11 Septembar, 2009 21:08
Neke se stvari jednostavno dese. O njima niti sanjamo niti mislimo, pa jednostavno se dogode kao da je sve to normalno.
Svrbio me je lijevi dlan.
„Biće neke love.“-pomislih.
Češao sam dlan. Zadovoljan osmijeh nije silazio s lica. Potrajalo je to neko vrijeme. Planirao sam.
„Kupiću pantalone, biber u zrnu i Štarkovu čokoladu sa keksom.“-premotavao sam spisak želja.
„Kupiću, kupiću kanticu miješane marmelade, celofan, vinobran i ksilofon......“-nekih sat i pol nabrajao sam šta ću sve kupiti i stalno sam češao dlan.
„Baš me je krenulo.“-pomislih.
Pogled bacih na dlan. Mjesto uboda komarca proširilo se poput Bilećkog jezera nakon kiše. Najveća ikad viđena oteklina od komarca. Pokazao sam to ženi, majci i djeci. Nazvao sam i kumove i samo bližu rodbinu do četvrtog koljena.
Zaboravio sam sve maloprijašnje planove.
„Ipak ovo mora biti nekakav znak.“-tješio sam se pogledom na ruku oteklu kao krofnu.
Zazvonio je telefon.
„Ovdje Vladimir. Želim da se vidimo.“-ledeni glas poput mlijeka iz frižidera ispunio je sve one male rupice na slušalici.
„Naravno, ali gdje?“-nisam baš bio siguran s kim razgovaram.
„Putin je. Dođi kod mene u Soči. Imaš auto na raspolaganju.“-bio je kratko jasan.
Izvirio sam kroz prozor na vanjskim vratima i pred kućom ugledao novi model lade. Ustvari ugledao sam postojeći model lade sa full opremom, bez kože.
„Krećem odmah.“-brže bolje spustih slušalicu.
Za petnaestak minuta lada je već jezdila drumom.
Pošao sam na put prema Rusiji.
„Oduvijek sam sanjao ovakvu pustolovinu.“-obradovah se i u isto vrijeme zamislih.
„Pa nemam novca niti dokumenata za toliki put.“-pomislih.
„Ma ništa samo ću im reći da idem do Putina.“-osmijeh koji se prostirao sa jedne strane lica, ispod nosa i tankih brkova pa sve do druge strane lice vratio mi je samopouzdanje.
Kad je već sve tako bilo iznenada odlučih da idem preko Jajca i Bileće.
Kao što stara latinska poslovica kaže „A bez jajca ni kolača nema“ obradovah se ideji da baš krenem preko Jajca.
Simbolika Jajca potvrđivala je moju odluku.
Sve je u mom životu išlo preko Jajca. Rođen sam u državi kojoj su temelji udareni u Jajcu. Dobre torte su se pravile sa mnogo jajca. Jajce je bilo Titovo, samo nije bilo zgodno da se tako kaže. Oslobađao sam Jajce. Jedan rođak je operisao bruh tu negdje oko jajca. Ukratko sve je nekako bilo povezano s jajcem.
Dok sam prolazio Prijedor preda mnom se ukazala Kozara. Prelijepa planina protezala se kao nakon dobrog sna. Bila je to jedna dobra planina. Poštena i hrabra.
Policajac sa lizaljkom mahao je izdaleka. Sjetih se filma Kozare i čuvene prijetnje „Drž se žuti.“.
Držao se on baš negdje u predjelu gdje su udareni temelji države. Dugo je dugo udarao temelje bivše nam države prije nego me upita.
„Kud si pošo.“-vrtio je lizaljku na kojoj je pisaloStop.
„U Rusiju. Kod Putina.“-iskezih mu se u lice.
„A, jel ti to mene zajebavaš?“-ozbiljnim tonom mi se obrati organ na putu.
„Ne zajebavam. Nisam ja balavac. Idem preko Jajca, Bileće i Nikšića pa na Šabac. I onda pravac majčica Rusija.“-potanko mu objasnih.
Objašnjenje je bilo toliko tanko da ga on nije mogao ni da vidi, a kamoli da shvati. Još tanje i od nožica balerine iz HNK koja nije znala šta je rahatluk(eh Žizela) , a eto gle čuda nije se zvala Tanja.
„Dobro razumijem, pravac Jajce, Bileća, ali zašto baš Nikšić i Šabac.“-češkao se lizaljkom iza vrata.
„Pa zbog Nikšićkog piva i Šabačkog kajmaka.“-odvalih u trenu.
„Aha. Onda ništa. Sretan ti put. Znaš da nisam sad u smjeni pošao bih s tobom. Učio sam Ruski jezik od petog do osmog razreda. Zaista bi bilo sjajno.“-gotovo žalosnim glasom mi iznese svoju želju.
„Ma ne beri brigu. Drugi put.“-ubacio sam u pravu, a zatim i u sve ostale brzine redom.
Bilo ih je samo pet.
Nastavio sam dalje. Banja Luka mi je hitala u susret. Zastao sam na Prijedorskoj petlji. Gledao sam na putokaze. Nije bilo oznake koju sam tražio.
„Pitaću nekoga usput.“-pomislih kako sam jako dosjetljiv i da neće biti nikakvih problema na putu.
„Ehej. Može li jedno pitanje.“-zaustavih neznanca.
„Kako da stignem do Moskve?“-odmah sam vidio da sam pronašao znalca.
„Vozi samo pravo preko Vrbasa i pravac ludnica.“-čovjek me je dobro zagledao par trenutaka.
„Hvala drugar.“-nastavio sam vožnju pravo preko Vrbasa.
Prešao sam Vrbas i opet sam zaustavio prolaznika na trotoaru.
„Kako da stignem do ludnice?“-upitah.
„Lako. Samo skreneš.“-gledao me je bijelo kao u maglu na utakmici Zvezda Milan u Beogradu kad je Savičević dao gol.
I skrenuo sam.
„Dejo majstore.“-bodrio sam samoga sebe.
Sve je išlo kao podmazano.
Kanjon Vrbasa negostoljubljivo me je gledao.
Zastao sam na jednoj autobuskoj stanici. Bilo je nekoliko putnika.
„Idem za Moskvu. Ide li neko sa mnom.“-bilo mi je potrebno društvo.
„Budi bog stobom mladiću.“-jedan stariji gospodin se prekrsti.
„Nisam ja Mladić. Ja sam mandrak72 i nisam na listi Haških optuženika. Nalazim se samo na spisku dužnika kod Dare u trgovini i kod Mirka u prodavnici elektromaterijala. Nisam čak ni na širem spisku selektora Antića.“-pojašanjavao sam svoj status.
„Jesi li ti malo off line?“-dodade jedan informatičar sa velikom čibuljicom na sred čela.
„Bio sam na dial up-u, sad sam na ADSL-u.“-dodadoh.
„Manijače. Narkomane.“-jedna me je bakica tako oplela cegerom u kojemu su se nalazila domaća jaja zamotana u stari novinski papir ili papir od vreće brašna da sam momentalo krenuo.
„Opet jajca. Previše je neke simbolike“-pomislih dok sam jurio prema Jajcu.
Stigao sam. Sad ne znam šta je pravilnije da kažem.
„Do Jajca, ili u Jajce.“-lomio sam se.
Riješio sam da nazovem Putina.
Nije mi se javljao. Ili je bio odsutan, ili mu je prazna baterija.
Prišao sam radnici na šalteru i zatražio imenik ili da mi kaže broj Medvedeva.
Slegnula je ramenima.
„Pokušajte u muzeju AVNOJ-a. Vjerujem da tamo znaju direktni broj.“-bila je sve ljubaznija prema meni.
Bez riječi sam se uputio tamo.
„Izvolite druže mandrače72. Dugo Vas nije bilo. Čuo si za Starog.“-na vratima me je sa stisnutom pesnicom na čelu sačekao drug Crni.
„Čuo sam. Svi ćemo mi tamo.“-rekoh mu.
„Jel u kuću cvijeća?“-zabezeknuto me upita drug Crni.
„Ja sam već bio tamo.“-rekoh mu.
„Šta kaže drug Stari na sve ovo?“-upita me gledajući u mene kao u šesto ili čak sedmo svjestko čudo.
„Ništa moj druže Crni. Jel imaš vezu sa Moskvom?“-rekoh mu konačno razlog svoje posjete.
„Nemamo od 48-e.“-tužno mi reče.
„Ništa onda moram dalje.“-pozdravih se sa drugom Crnim.
„Bože dok gledam druga Crnog na um mi pade Putin. Onako plav. U stvari žut. Kao što bi moja baba rekla za neki kolač tj. koru za tortu ili kako bi ona rekla patišpanj. Ne može on biti tako žut od samo dvoje jaja. Od čega je sazdan taj veliki čovjek onako plav, ustvari više žut. Nije on mogao ispasti onako plav, ustvari žut od samo dvoje jaja.“-pomislio sam.
„Šta će biti s Prozorom?“-upita me Crni na odlasku.
Podigao sam pogled na oronulu zgradu i prozore na njima.
„Prozor bi mogao pasti.“-rekoh mu.
„Hvala partiji što mi te je poslala.“-s vidnim olakšanjem otpuhnu drug Crni.
Jajce mi je bilo iza leđa. U nekim drugim prilikama okrenuo bih leđa zidu u takvim situacijama.
Osjećao sam se. Bio sam na Titovim stazama revolucije nakon toliko godina.
Znak pored puta upozoravao me je da stižem prema Prozoru.
Poslušao sam savjet Bijelog Dugmeta da se ne naginjem kroz prozor, ali se nisam mogao oteti utisku koliko je Prozor pao duboko. Gledao sam u kotlinu prema Prozoru kroz prozor.
„Druže Stari Prozor je pao na dno. Kotline.“-sumirao sam utiske dok sam jezdio prema Jablanici.
Jezdio sam i prema Mostaru.
„Pošto smokve.“-upitah prodavca pored puta.
„Dvije i po marke kila. Izvinite koliko ima sati?“-upita me prodavac.
„Neću da ti kažem. Ako ti kažem koliko je sati. Ti ćeš onda da me pitaš odakle sam i gdje putujem, a ja ću ti reći i još mnogo toga, a ti ćeš onda da mi se žališ kako nigdje ne radiš od kako je tvornica Soko uništena, kako su te djeca zanemarila, a onda ću ti ja opet reći kako sam posadio neke kruške, ali se stalno suše izgleda baš zbog slabog odnosa prema njima, a ti ćeš onda da me pitaš koliko imam djece, ja ću ti pak reći dvoje nakon čega ću te upitati za koga navijaš, a ti ćeš da mi kažeš da ti je najomiljeniji klub Velež i da nema više takvih igrača kao što je bio Sead Kajtaz i Semir Tuce i ja se naravno složim sa tobom, ali ti se ne bi složio sa mnom kad bih rekao da je Zvezda najbolji klub i onda bi ti pao mrak na oči i podigao cijenu smokava koje onda ne bi bile dvije i po marke već deset koliko ima i na mom časovniku koji se zove Raketa i koji je djelo čuvenih Ruskih majstora tačnog vremena. Znaš bojim se da bi se raspričao, a ja pak žurim prema Bileći.“-bio sam kratko jasan.
Uz put sam jeo smokve nakon dugo dugo vremena. Jeo sam ih nekih sat vremena neprekidno.
U Bileću sam stigao u suton. Prazne ulice ovog malog i lijepog Hercegovačkog grada jasno su upućivale da se nešto dešava krupno u Bileći. I bilo je.
Bilećko posijelo na malom gradskom stadionu okupilo je mnoštvo svijeta.
Ušao sam i sam na tribine.
Bilo je guslara. Odmah sam se sjetio svojih guslarskih početaka (post Put Svile) i neslavnog završetka moje karijere.
Voditelj je najavio velikog gosta nekog frulaša Dragutina. Prezimena se ne sjećam
„Dobro ti veče Bilećo“-pozdravio je publiku omaleni i mnogo obli frulaš koji je umio da svira gotovo na svim duvaćim instrumentima i na mnogim odjednom istovremeno na usta, nos.. Za ostale organe odakle se mogao puštati dovoljan protok zraka nisam siguran, ali ne bi me čudilo a još manje obradovalo da je sjeo na trubu il sakskofon.
„Dobrooo večeee Dragutineeee!“-odjekivali su glasovi djece koja su se nestrpljivo vrzmala po terenu.
Popio sam jedno Nikšićko pivo u limenci da se osvježim.
„Sred pušaka, bajoneta...“-strujalo je kroz moju glavu.
Neki udaljeni pucnji i plotuni odjekivali su u podsvijesti dok sam se ugodno namještao.
Osjećao sam svu onu radost stvaranja države. Kao kokoš kad se sprema da snese jaje, gnijezdio sam se na tribinama. Plotuni i pucnji su i dalje odjekivali.
Osjećao sam neprekidno napinjanje u stomaku. I nakon toga kao kad kokoš snese jaje osjećao sam neku relaksaciju i olakašanje.
„Velika je sreća za kokoš kad snese jaje. Valjda su to slične onim mukama stvaranja države. Drug Stari je nosio jaja. Velika jaja. Valjda zbog toga da se udare temelji bivše nam države. Da bi se dobila onakva država bilo je potrebno mnogo više od dva jaja“-mislio sam u sebi.
„Konjino matora oćeš li ti da prestaneš da prdiš oli ću te raspizditi po toj šunjci. Avetinjo oćeš li da nas potruješ“-neki brka me je drmusao kao vreću krompira
Zbunjeno sam gledao čas u njega, čas u znatiželjne poglede koji su posmatrali nastalu situaciju.
Bio sam svjestan sve težine stvaranja države. Obično vizionare niko ozbiljno ne razumije.
Smokve su proradile u kombinaciji sa pivom.
Odložio sam put u Moskvu. Ispriječile su se smokve i pivo. Sladak život ne ide pod ruku sa iskrenim vizionarima.
Putin se složio. Rekao je da će umjesto našeg susreta u Sočiju poslati protestnu notu Ukrajini, priznati nezavisnost Abhaziji i južnoj Osetiji, kupiti ladu Nivu, uzjahati konja i golim rukama savladati medvjeda.
„Jel Medvedeva?“-upitah.
„Ne njega nego međeda, međeda moj mandrače72. Čućemo se kasnije.“-pozdravio me je preko telefona.
Abhaziju i Južnu Osetiju pored Rusije, priznala je Nikaragva i naravno Ugo Čaves iz Venecuele. Putin je kupio novu ladu Nivu, a sa Ukrajinom je dogovorio sve oko plina. Ne znam sad za medvjeda i konja ali meni je stvaranja države preko glave.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo i konspirativno.
Svrbio me je lijevi dlan.
„Biće neke love.“-pomislih.
Češao sam dlan. Zadovoljan osmijeh nije silazio s lica. Potrajalo je to neko vrijeme. Planirao sam.
„Kupiću pantalone, biber u zrnu i Štarkovu čokoladu sa keksom.“-premotavao sam spisak želja.
„Kupiću, kupiću kanticu miješane marmelade, celofan, vinobran i ksilofon......“-nekih sat i pol nabrajao sam šta ću sve kupiti i stalno sam češao dlan.
„Baš me je krenulo.“-pomislih.
Pogled bacih na dlan. Mjesto uboda komarca proširilo se poput Bilećkog jezera nakon kiše. Najveća ikad viđena oteklina od komarca. Pokazao sam to ženi, majci i djeci. Nazvao sam i kumove i samo bližu rodbinu do četvrtog koljena.
Zaboravio sam sve maloprijašnje planove.
„Ipak ovo mora biti nekakav znak.“-tješio sam se pogledom na ruku oteklu kao krofnu.
Zazvonio je telefon.
„Ovdje Vladimir. Želim da se vidimo.“-ledeni glas poput mlijeka iz frižidera ispunio je sve one male rupice na slušalici.
„Naravno, ali gdje?“-nisam baš bio siguran s kim razgovaram.
„Putin je. Dođi kod mene u Soči. Imaš auto na raspolaganju.“-bio je kratko jasan.
Izvirio sam kroz prozor na vanjskim vratima i pred kućom ugledao novi model lade. Ustvari ugledao sam postojeći model lade sa full opremom, bez kože.
„Krećem odmah.“-brže bolje spustih slušalicu.
Za petnaestak minuta lada je već jezdila drumom.
Pošao sam na put prema Rusiji.
„Oduvijek sam sanjao ovakvu pustolovinu.“-obradovah se i u isto vrijeme zamislih.
„Pa nemam novca niti dokumenata za toliki put.“-pomislih.
„Ma ništa samo ću im reći da idem do Putina.“-osmijeh koji se prostirao sa jedne strane lica, ispod nosa i tankih brkova pa sve do druge strane lice vratio mi je samopouzdanje.
Kad je već sve tako bilo iznenada odlučih da idem preko Jajca i Bileće.
Kao što stara latinska poslovica kaže „A bez jajca ni kolača nema“ obradovah se ideji da baš krenem preko Jajca.
Simbolika Jajca potvrđivala je moju odluku.
Sve je u mom životu išlo preko Jajca. Rođen sam u državi kojoj su temelji udareni u Jajcu. Dobre torte su se pravile sa mnogo jajca. Jajce je bilo Titovo, samo nije bilo zgodno da se tako kaže. Oslobađao sam Jajce. Jedan rođak je operisao bruh tu negdje oko jajca. Ukratko sve je nekako bilo povezano s jajcem.
Dok sam prolazio Prijedor preda mnom se ukazala Kozara. Prelijepa planina protezala se kao nakon dobrog sna. Bila je to jedna dobra planina. Poštena i hrabra.
Policajac sa lizaljkom mahao je izdaleka. Sjetih se filma Kozare i čuvene prijetnje „Drž se žuti.“.
Držao se on baš negdje u predjelu gdje su udareni temelji države. Dugo je dugo udarao temelje bivše nam države prije nego me upita.
„Kud si pošo.“-vrtio je lizaljku na kojoj je pisaloStop.
„U Rusiju. Kod Putina.“-iskezih mu se u lice.
„A, jel ti to mene zajebavaš?“-ozbiljnim tonom mi se obrati organ na putu.
„Ne zajebavam. Nisam ja balavac. Idem preko Jajca, Bileće i Nikšića pa na Šabac. I onda pravac majčica Rusija.“-potanko mu objasnih.
Objašnjenje je bilo toliko tanko da ga on nije mogao ni da vidi, a kamoli da shvati. Još tanje i od nožica balerine iz HNK koja nije znala šta je rahatluk(eh Žizela) , a eto gle čuda nije se zvala Tanja.
„Dobro razumijem, pravac Jajce, Bileća, ali zašto baš Nikšić i Šabac.“-češkao se lizaljkom iza vrata.
„Pa zbog Nikšićkog piva i Šabačkog kajmaka.“-odvalih u trenu.
„Aha. Onda ništa. Sretan ti put. Znaš da nisam sad u smjeni pošao bih s tobom. Učio sam Ruski jezik od petog do osmog razreda. Zaista bi bilo sjajno.“-gotovo žalosnim glasom mi iznese svoju želju.
„Ma ne beri brigu. Drugi put.“-ubacio sam u pravu, a zatim i u sve ostale brzine redom.
Bilo ih je samo pet.
Nastavio sam dalje. Banja Luka mi je hitala u susret. Zastao sam na Prijedorskoj petlji. Gledao sam na putokaze. Nije bilo oznake koju sam tražio.
„Pitaću nekoga usput.“-pomislih kako sam jako dosjetljiv i da neće biti nikakvih problema na putu.
„Ehej. Može li jedno pitanje.“-zaustavih neznanca.
„Kako da stignem do Moskve?“-odmah sam vidio da sam pronašao znalca.
„Vozi samo pravo preko Vrbasa i pravac ludnica.“-čovjek me je dobro zagledao par trenutaka.
„Hvala drugar.“-nastavio sam vožnju pravo preko Vrbasa.
Prešao sam Vrbas i opet sam zaustavio prolaznika na trotoaru.
„Kako da stignem do ludnice?“-upitah.
„Lako. Samo skreneš.“-gledao me je bijelo kao u maglu na utakmici Zvezda Milan u Beogradu kad je Savičević dao gol.
I skrenuo sam.
„Dejo majstore.“-bodrio sam samoga sebe.
Sve je išlo kao podmazano.
Kanjon Vrbasa negostoljubljivo me je gledao.
Zastao sam na jednoj autobuskoj stanici. Bilo je nekoliko putnika.
„Idem za Moskvu. Ide li neko sa mnom.“-bilo mi je potrebno društvo.
„Budi bog stobom mladiću.“-jedan stariji gospodin se prekrsti.
„Nisam ja Mladić. Ja sam mandrak72 i nisam na listi Haških optuženika. Nalazim se samo na spisku dužnika kod Dare u trgovini i kod Mirka u prodavnici elektromaterijala. Nisam čak ni na širem spisku selektora Antića.“-pojašanjavao sam svoj status.
„Jesi li ti malo off line?“-dodade jedan informatičar sa velikom čibuljicom na sred čela.
„Bio sam na dial up-u, sad sam na ADSL-u.“-dodadoh.
„Manijače. Narkomane.“-jedna me je bakica tako oplela cegerom u kojemu su se nalazila domaća jaja zamotana u stari novinski papir ili papir od vreće brašna da sam momentalo krenuo.
„Opet jajca. Previše je neke simbolike“-pomislih dok sam jurio prema Jajcu.
Stigao sam. Sad ne znam šta je pravilnije da kažem.
„Do Jajca, ili u Jajce.“-lomio sam se.
Riješio sam da nazovem Putina.
Nije mi se javljao. Ili je bio odsutan, ili mu je prazna baterija.
Prišao sam radnici na šalteru i zatražio imenik ili da mi kaže broj Medvedeva.
Slegnula je ramenima.
„Pokušajte u muzeju AVNOJ-a. Vjerujem da tamo znaju direktni broj.“-bila je sve ljubaznija prema meni.
Bez riječi sam se uputio tamo.
„Izvolite druže mandrače72. Dugo Vas nije bilo. Čuo si za Starog.“-na vratima me je sa stisnutom pesnicom na čelu sačekao drug Crni.
„Čuo sam. Svi ćemo mi tamo.“-rekoh mu.
„Jel u kuću cvijeća?“-zabezeknuto me upita drug Crni.
„Ja sam već bio tamo.“-rekoh mu.
„Šta kaže drug Stari na sve ovo?“-upita me gledajući u mene kao u šesto ili čak sedmo svjestko čudo.
„Ništa moj druže Crni. Jel imaš vezu sa Moskvom?“-rekoh mu konačno razlog svoje posjete.
„Nemamo od 48-e.“-tužno mi reče.
„Ništa onda moram dalje.“-pozdravih se sa drugom Crnim.
„Bože dok gledam druga Crnog na um mi pade Putin. Onako plav. U stvari žut. Kao što bi moja baba rekla za neki kolač tj. koru za tortu ili kako bi ona rekla patišpanj. Ne može on biti tako žut od samo dvoje jaja. Od čega je sazdan taj veliki čovjek onako plav, ustvari više žut. Nije on mogao ispasti onako plav, ustvari žut od samo dvoje jaja.“-pomislio sam.
„Šta će biti s Prozorom?“-upita me Crni na odlasku.
Podigao sam pogled na oronulu zgradu i prozore na njima.
„Prozor bi mogao pasti.“-rekoh mu.
„Hvala partiji što mi te je poslala.“-s vidnim olakšanjem otpuhnu drug Crni.
Jajce mi je bilo iza leđa. U nekim drugim prilikama okrenuo bih leđa zidu u takvim situacijama.
Osjećao sam se. Bio sam na Titovim stazama revolucije nakon toliko godina.
Znak pored puta upozoravao me je da stižem prema Prozoru.
Poslušao sam savjet Bijelog Dugmeta da se ne naginjem kroz prozor, ali se nisam mogao oteti utisku koliko je Prozor pao duboko. Gledao sam u kotlinu prema Prozoru kroz prozor.
„Druže Stari Prozor je pao na dno. Kotline.“-sumirao sam utiske dok sam jezdio prema Jablanici.
Jezdio sam i prema Mostaru.
„Pošto smokve.“-upitah prodavca pored puta.
„Dvije i po marke kila. Izvinite koliko ima sati?“-upita me prodavac.
„Neću da ti kažem. Ako ti kažem koliko je sati. Ti ćeš onda da me pitaš odakle sam i gdje putujem, a ja ću ti reći i još mnogo toga, a ti ćeš onda da mi se žališ kako nigdje ne radiš od kako je tvornica Soko uništena, kako su te djeca zanemarila, a onda ću ti ja opet reći kako sam posadio neke kruške, ali se stalno suše izgleda baš zbog slabog odnosa prema njima, a ti ćeš onda da me pitaš koliko imam djece, ja ću ti pak reći dvoje nakon čega ću te upitati za koga navijaš, a ti ćeš da mi kažeš da ti je najomiljeniji klub Velež i da nema više takvih igrača kao što je bio Sead Kajtaz i Semir Tuce i ja se naravno složim sa tobom, ali ti se ne bi složio sa mnom kad bih rekao da je Zvezda najbolji klub i onda bi ti pao mrak na oči i podigao cijenu smokava koje onda ne bi bile dvije i po marke već deset koliko ima i na mom časovniku koji se zove Raketa i koji je djelo čuvenih Ruskih majstora tačnog vremena. Znaš bojim se da bi se raspričao, a ja pak žurim prema Bileći.“-bio sam kratko jasan.
Uz put sam jeo smokve nakon dugo dugo vremena. Jeo sam ih nekih sat vremena neprekidno.
U Bileću sam stigao u suton. Prazne ulice ovog malog i lijepog Hercegovačkog grada jasno su upućivale da se nešto dešava krupno u Bileći. I bilo je.
Bilećko posijelo na malom gradskom stadionu okupilo je mnoštvo svijeta.
Ušao sam i sam na tribine.
Bilo je guslara. Odmah sam se sjetio svojih guslarskih početaka (post Put Svile) i neslavnog završetka moje karijere.
Voditelj je najavio velikog gosta nekog frulaša Dragutina. Prezimena se ne sjećam
„Dobro ti veče Bilećo“-pozdravio je publiku omaleni i mnogo obli frulaš koji je umio da svira gotovo na svim duvaćim instrumentima i na mnogim odjednom istovremeno na usta, nos.. Za ostale organe odakle se mogao puštati dovoljan protok zraka nisam siguran, ali ne bi me čudilo a još manje obradovalo da je sjeo na trubu il sakskofon.
„Dobrooo večeee Dragutineeee!“-odjekivali su glasovi djece koja su se nestrpljivo vrzmala po terenu.
Popio sam jedno Nikšićko pivo u limenci da se osvježim.
„Sred pušaka, bajoneta...“-strujalo je kroz moju glavu.
Neki udaljeni pucnji i plotuni odjekivali su u podsvijesti dok sam se ugodno namještao.
Osjećao sam svu onu radost stvaranja države. Kao kokoš kad se sprema da snese jaje, gnijezdio sam se na tribinama. Plotuni i pucnji su i dalje odjekivali.
Osjećao sam neprekidno napinjanje u stomaku. I nakon toga kao kad kokoš snese jaje osjećao sam neku relaksaciju i olakašanje.
„Velika je sreća za kokoš kad snese jaje. Valjda su to slične onim mukama stvaranja države. Drug Stari je nosio jaja. Velika jaja. Valjda zbog toga da se udare temelji bivše nam države. Da bi se dobila onakva država bilo je potrebno mnogo više od dva jaja“-mislio sam u sebi.
„Konjino matora oćeš li ti da prestaneš da prdiš oli ću te raspizditi po toj šunjci. Avetinjo oćeš li da nas potruješ“-neki brka me je drmusao kao vreću krompira
Zbunjeno sam gledao čas u njega, čas u znatiželjne poglede koji su posmatrali nastalu situaciju.
Bio sam svjestan sve težine stvaranja države. Obično vizionare niko ozbiljno ne razumije.
Smokve su proradile u kombinaciji sa pivom.
Odložio sam put u Moskvu. Ispriječile su se smokve i pivo. Sladak život ne ide pod ruku sa iskrenim vizionarima.
Putin se složio. Rekao je da će umjesto našeg susreta u Sočiju poslati protestnu notu Ukrajini, priznati nezavisnost Abhaziji i južnoj Osetiji, kupiti ladu Nivu, uzjahati konja i golim rukama savladati medvjeda.
„Jel Medvedeva?“-upitah.
„Ne njega nego međeda, međeda moj mandrače72. Čućemo se kasnije.“-pozdravio me je preko telefona.
Abhaziju i Južnu Osetiju pored Rusije, priznala je Nikaragva i naravno Ugo Čaves iz Venecuele. Putin je kupio novu ladu Nivu, a sa Ukrajinom je dogovorio sve oko plina. Ne znam sad za medvjeda i konja ali meni je stvaranja države preko glave.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo i konspirativno.
[ Smijehom protiv uroka
]
13 Avgust, 2009 12:58
Žizela nije znala šta je rahatluk
Bila je nedjelja. Pa šta bila je i subota pa nikome ništa. Autobusom Korozijaprevoza hitali smo u beli Zagreb grad.
Žizela je znala da dolazimo pa je malo poranila. Nastavila je kafu, svezala maramu oko glave. Nije joj mnogo pomogao Andol pa je kukala.
„Vrag ga jebal. Pa gdje se zgubil Aspirinček. Ne bu to tak išel moj Jurice. Nigda.“-neuspješno je tražila prašak za protiv glave.
Našla je prašak protiv temperature, prašak za veš i prašak protiv mrava i ostalih sitnih nametnika. Protiv glave nije našla ništa. Za glavu je pronašla kapu i šešir. Ali to joj nije bilo potrebno pa se okanila ćorava posla.
„Jurek koji si ti bedak. Zgubidan.“-okomila se na muža koji je eto imao isto ime kao Jure Franko, ali nije taj znao sa skijama, a Olimpijske igre u Sarajevu nije niti gledao. Više je volio kartati Belu. Nije znao ni sa praškovima za glavu.
Žizela je bila nervozna. Ne stoga što je Nervozni Poštar izdao svoj album „Vazda gazda“ sa hitovima Cirkus Kolorado te Nova godina kuca na vratima koji su da napomenem zauzimali prvo mjesto na Top listi Sarajevskog Vena već zbog rada nedjeljom.
„Ti bokca. Pa koji to bedaci radeju nedjeljom. Mi Jura. Mi kojima daske život znače.“-dramila je po kući jedna od prvakinja HNK u Zagrebu.
Gomila korozije i autobus zaljubljenika u sve samo ne u balet prežderavala se sendvičima i zalijevala gomilom sokova.
Dok smo se odmarali negdje na polovini puta opet smo pili sokove. Samo smo pili sokove. Pivo nam nije dala učiteljica, a rakiju je uzeo šofer koji je alergičan na nju. Nos mu je dobio purpurno crvenu boju sa modrim žilicama i samo je autobusom išao lijevo desno.
Pili smo sokove. Bilo je i Traubisode. Jedini sok od grožđa koji sam volio. Imao je i on one mjehuriće što pršću u nos.
Voljeli smo svi sokove koji pršću u nos.
Nedjelja u Zagrebu bila je ista kao i nedjelja u Čajniču, Busovači, Novom Gradu ili bilo gdje drugdje. Bezvezna i prazna. A kako i ne bi bila kad smo već oko devet sati bili pred HNK.
Dan prije na TV-u marke Gorenje ekran 55 na prvom i jedinom kanalu za koji je moj televizor znao reklamirao se film. I to kakav film. Top Gun.
Ljubav prema baletu kao umjetnosti bila mi je strana. Više sam volio filmsku umjetnost i fudbal mada je i tamo bilo „balerina“.
Mir i tišina kao da su umrtvili sva naša čula. Dobrih sat vremena pokušavao sam da shvatim šta Žizela u stvari hoće. Skakuće čas na jednoj, čas na drugoj nozi, pa čas skakuće i bez nogu, a onaj njen se samo nešto prenemaže oko nje. Te joj priđe, pa pobjegne. Te je podigne u zrak podviri se pod nju pa je spusti, a ona oko njega , pa se okrene obori glavu kao da će zaplakati, pogleda njega u helankama pa se čisto zarumeni.
Nastavnice su prijeteći gledali u nas dok smo jeli sendviče i pili sokove. Da opet smo pili sokove Dvojni Ce.
Nastavnica Nerka nervozna kao Nervozni poštar koji ne zvoni već lupa na vratima umalo da nije dobila fras kad je Tiho učinio pokret kao da će da pukne sa tetrapakom od soka.
Tiho je ostao tiho kao što mu i ime kaže.
Onda su neki i prdjeli. Nije se čulo, ali efekat je bio djelotvoran.
Sve u svemu interesantna priredba.
Unuka lokalnog sveštenika malo malo pljeskala je sitnim bijelim ručicama. Ni mi nismo zaostajali. Siguran sam da Žizela takve ovacije nije doživjela u svojoj karijeri kao kad je završen 1 čin.
„Idemo u bioskop.“-nas šestorica se učas složismo.
Za par trenutaka pronašli smo panoe sa informacijama o kino predstavama.
„Top Gun. Jurišićeva 12.“-pronašli smo ono što nas je interesovalo.
Ustvari mislili smo da smo pronašli.
„Gospodine, znate li gdje je Jurišićeva?“-upitasmo jednog četrdesetogodišnjaka zalizanog i uštogljenog.
„Ja znam. Znate li Vi.“-prijatno se nasmiješi i nastavi dalje put.
Zagrebačka škola lijepog ponašanja nije iznevjerila opet.
Nedjeljom gotovo ništa da nije radilo. Nabasali smo na bioskop. Stigli smo na sam početak predstave.
Tom Cruise, Kelly McGillis, Val Kilmer. Ja, Kreja, Zlajo, Tiho, Mića i Smajo.
Nakon izlaska iz bioskopa suočili smo se sa jednom realnošću.
Sjajno ukrašeni izlozi, čisti i uredni parkovi, tramvaji koji nikad ne kasne, niti djevojke sa trajnim frizurama nisu umanjili našu potrebu za onim praiskonskim ljudskim potrebama.
Nama nije trebalo Bijelo Dugme, niti Kičma je kičme disciplina.
Hitno nam je trebao WC. Uzalud smo tražili. Njega nije bilo. Nije bilo ni ulja, kafe ni deterdženta tih dana, ali nama je očajnički trebao WC.
Na Trgu Republike javni WC. Kao da smo otkrili Atlantidu, ali umjesto da je ljubimo mi bismo je najbrže što možemo zapišali i ono drugo.
Trčali smo preko trga kao da smo kasnili na voz ili tramvaj.
„Mala nužda jedan, a velika dva“-zvučalo je poznato.
Rasporedili smo se po kabinama i pisoarima zavisno od potrebe.
„Joj prljavi Bosanci. Kakvi ste vi pajceki.“-baba sera je prijeteći siktala.
Najduže je ostao Tiho.
Čekali smo ga napolju.
„Joj rahatluka za dva dinara. Umjetnost je tek nadgradnja.“-Tiho je razvalio usta od uha do uha.
„Jedinstveni osjećaj“-dodade Smajo.
„Koka –kola“-uzviknuh sjetivši se reklame.
„Valjala bi sad jedna.“-Smajo još dodade.
Stigli smo na sam kraj baleta. Žizela je još uvijek skakutala. Nastavnice su prevrtale očima.
Bili smo prva ekipa koja je pogledala Top Gun u našem gradu. Bili smo face. Isto ono kao kad naši košarkaši donesu zlato, rode djecu a rodbina donese milošte.
Neponovljiv osjećaj. Rahatluk.
Žizeli je to bila tek samo jedna obaveza u nedjelju. Nama je to bile više. Više čak i od brda čokolade.
Dok smo autobusima jurili kući, još jedna velika lekcija iz kulture bila je iza nas. Previše za jedan dan.
Pozdravlja Vas mandrak72, ovlašteni distributer baletanki i rahat lokuma za zemlje Magreba.
Žizela je znala da dolazimo pa je malo poranila. Nastavila je kafu, svezala maramu oko glave. Nije joj mnogo pomogao Andol pa je kukala.
„Vrag ga jebal. Pa gdje se zgubil Aspirinček. Ne bu to tak išel moj Jurice. Nigda.“-neuspješno je tražila prašak za protiv glave.
Našla je prašak protiv temperature, prašak za veš i prašak protiv mrava i ostalih sitnih nametnika. Protiv glave nije našla ništa. Za glavu je pronašla kapu i šešir. Ali to joj nije bilo potrebno pa se okanila ćorava posla.
„Jurek koji si ti bedak. Zgubidan.“-okomila se na muža koji je eto imao isto ime kao Jure Franko, ali nije taj znao sa skijama, a Olimpijske igre u Sarajevu nije niti gledao. Više je volio kartati Belu. Nije znao ni sa praškovima za glavu.
Žizela je bila nervozna. Ne stoga što je Nervozni Poštar izdao svoj album „Vazda gazda“ sa hitovima Cirkus Kolorado te Nova godina kuca na vratima koji su da napomenem zauzimali prvo mjesto na Top listi Sarajevskog Vena već zbog rada nedjeljom.
„Ti bokca. Pa koji to bedaci radeju nedjeljom. Mi Jura. Mi kojima daske život znače.“-dramila je po kući jedna od prvakinja HNK u Zagrebu.
Gomila korozije i autobus zaljubljenika u sve samo ne u balet prežderavala se sendvičima i zalijevala gomilom sokova.
Dok smo se odmarali negdje na polovini puta opet smo pili sokove. Samo smo pili sokove. Pivo nam nije dala učiteljica, a rakiju je uzeo šofer koji je alergičan na nju. Nos mu je dobio purpurno crvenu boju sa modrim žilicama i samo je autobusom išao lijevo desno.
Pili smo sokove. Bilo je i Traubisode. Jedini sok od grožđa koji sam volio. Imao je i on one mjehuriće što pršću u nos.
Voljeli smo svi sokove koji pršću u nos.
Nedjelja u Zagrebu bila je ista kao i nedjelja u Čajniču, Busovači, Novom Gradu ili bilo gdje drugdje. Bezvezna i prazna. A kako i ne bi bila kad smo već oko devet sati bili pred HNK.
Dan prije na TV-u marke Gorenje ekran 55 na prvom i jedinom kanalu za koji je moj televizor znao reklamirao se film. I to kakav film. Top Gun.
Ljubav prema baletu kao umjetnosti bila mi je strana. Više sam volio filmsku umjetnost i fudbal mada je i tamo bilo „balerina“.
Mir i tišina kao da su umrtvili sva naša čula. Dobrih sat vremena pokušavao sam da shvatim šta Žizela u stvari hoće. Skakuće čas na jednoj, čas na drugoj nozi, pa čas skakuće i bez nogu, a onaj njen se samo nešto prenemaže oko nje. Te joj priđe, pa pobjegne. Te je podigne u zrak podviri se pod nju pa je spusti, a ona oko njega , pa se okrene obori glavu kao da će zaplakati, pogleda njega u helankama pa se čisto zarumeni.
Nastavnice su prijeteći gledali u nas dok smo jeli sendviče i pili sokove. Da opet smo pili sokove Dvojni Ce.
Nastavnica Nerka nervozna kao Nervozni poštar koji ne zvoni već lupa na vratima umalo da nije dobila fras kad je Tiho učinio pokret kao da će da pukne sa tetrapakom od soka.
Tiho je ostao tiho kao što mu i ime kaže.
Onda su neki i prdjeli. Nije se čulo, ali efekat je bio djelotvoran.
Sve u svemu interesantna priredba.
Unuka lokalnog sveštenika malo malo pljeskala je sitnim bijelim ručicama. Ni mi nismo zaostajali. Siguran sam da Žizela takve ovacije nije doživjela u svojoj karijeri kao kad je završen 1 čin.
„Idemo u bioskop.“-nas šestorica se učas složismo.
Za par trenutaka pronašli smo panoe sa informacijama o kino predstavama.
„Top Gun. Jurišićeva 12.“-pronašli smo ono što nas je interesovalo.
Ustvari mislili smo da smo pronašli.
„Gospodine, znate li gdje je Jurišićeva?“-upitasmo jednog četrdesetogodišnjaka zalizanog i uštogljenog.
„Ja znam. Znate li Vi.“-prijatno se nasmiješi i nastavi dalje put.
Zagrebačka škola lijepog ponašanja nije iznevjerila opet.
Nedjeljom gotovo ništa da nije radilo. Nabasali smo na bioskop. Stigli smo na sam početak predstave.
Tom Cruise, Kelly McGillis, Val Kilmer. Ja, Kreja, Zlajo, Tiho, Mića i Smajo.
Nakon izlaska iz bioskopa suočili smo se sa jednom realnošću.
Sjajno ukrašeni izlozi, čisti i uredni parkovi, tramvaji koji nikad ne kasne, niti djevojke sa trajnim frizurama nisu umanjili našu potrebu za onim praiskonskim ljudskim potrebama.
Nama nije trebalo Bijelo Dugme, niti Kičma je kičme disciplina.
Hitno nam je trebao WC. Uzalud smo tražili. Njega nije bilo. Nije bilo ni ulja, kafe ni deterdženta tih dana, ali nama je očajnički trebao WC.
Na Trgu Republike javni WC. Kao da smo otkrili Atlantidu, ali umjesto da je ljubimo mi bismo je najbrže što možemo zapišali i ono drugo.
Trčali smo preko trga kao da smo kasnili na voz ili tramvaj.
„Mala nužda jedan, a velika dva“-zvučalo je poznato.
Rasporedili smo se po kabinama i pisoarima zavisno od potrebe.
„Joj prljavi Bosanci. Kakvi ste vi pajceki.“-baba sera je prijeteći siktala.
Najduže je ostao Tiho.
Čekali smo ga napolju.
„Joj rahatluka za dva dinara. Umjetnost je tek nadgradnja.“-Tiho je razvalio usta od uha do uha.
„Jedinstveni osjećaj“-dodade Smajo.
„Koka –kola“-uzviknuh sjetivši se reklame.
„Valjala bi sad jedna.“-Smajo još dodade.
Stigli smo na sam kraj baleta. Žizela je još uvijek skakutala. Nastavnice su prevrtale očima.
Bili smo prva ekipa koja je pogledala Top Gun u našem gradu. Bili smo face. Isto ono kao kad naši košarkaši donesu zlato, rode djecu a rodbina donese milošte.
Neponovljiv osjećaj. Rahatluk.
Žizeli je to bila tek samo jedna obaveza u nedjelju. Nama je to bile više. Više čak i od brda čokolade.
Dok smo autobusima jurili kući, još jedna velika lekcija iz kulture bila je iza nas. Previše za jedan dan.
Pozdravlja Vas mandrak72, ovlašteni distributer baletanki i rahat lokuma za zemlje Magreba.
[ Smijehom protiv uroka
]
28 Jul, 2009 18:13
Danas pročitam jednu informaciju. U Afganistanu angažovano više od 3000 magaraca za predsjedničke izbore. Da na neprohodnim područjima dostave glasačke listiće "magarećim stazama".
Pitam se šta hoće ovi naši "magarci". Zar im nije dosta što su na listama.
Pozdravlja Vas mandrak72, demokratski ako nikako drugačije ne ide.
[ Smijehom protiv uroka
]
28 Jun, 2009 08:20
Olimpijada o kojoj se ne govori
Post se ne preporučuje svima onima koji su sami u stanu, kući ili vikendici, automobilu, autobusu ili intekontinentalnim letovima. Intergalaktičkim putnicima. Post sadrži neke dijelove koji ne bi bili prihvatljivi onima koji su pošli da doručkuju, ručaju, večeraju. Uzimaju desert, probaju novi kolač ili recept. Osobama lošijeg imuniteta, višeg pritiska, povišenog šećera. Osobama koje su emancipovane i znaju šta hoće. Staloženim, nestaloženim, konfliktnim i osobama tankih živaca. Osobama sa neriješenim stambenim pitanjem, imovinskim odnosima i osobama bez građevinske i upotrebne dozvole. Vozačima, švalerima, veterinarima. Svima. Ukratko ovaj post ne preporučujem nikome.
Pobjednici pišu istoriju. Ma ne. Pišu oni koji imaju vremena. Pobjednici nemaju vremena. Karlton Frederik Luis iliti Karl Lewis rođen je 1.jula 1961 godine Birmingemu u Alabami. Sad. On je bio vrhunski sportista, a da bi to postao morao je mnogo da trenira, prolije znoja. Da je on pisao istoriju sporta medalje bi osvajali drugi a ne on. Možda bi bio najbolji novinar na stotinu metara, dvjesta metara, u štafeti 4 x100 metara, skoku udalj, ali ne bi bio najbolji atletičar svoga doba. Na kraju krajeva sumnjam da bi neko i organizovao Ljetne olimpijske igre za novinare, pa samim tim otpada svaka mogućnost za takvim uspjehom.
Poslužiću se i drugim primjerom.
1982-godne negdje u maju mjesecu padala je kiša. Ništa neobično da bi to istorija zabilježila. Otac je palio fićeka. A kakav bi to fićo bio da nije tražio posebnu pažnju. Pažljivo ga je gurala rodbina iz sve snage nekih sedamsto metara doki nije upalio iz prve. Dok sam sa zadnjeg sjedišta posmatrao kroz zadnju šajbu jasno sam primjetio da je ujakov jezik bio tek nešto duži od tetkove kravate, ali mu to ništa nije pomagalo. Ujna je sa daleko manjim jezikom govorila devet jezika. Ubrojimo li tu obavezni Ruski jezik u osnovnoj i srednjoj školi to bi bilo deset jezika. Po svemu tome imao sam jaku poliglotsku lozu oko sebe, uzevši u obzir da bi mi otac kad ne bih nešto poslušao ili razumio govorio „Govorim li ja Španski ili Talijanski“ što sa ujninih deset daje ukupan zbir od dvanaest jezika. Dovoljno da bih imao većinu u Ujedinjenim nacijama.
Ali sve to nije tema ovog posta.
U pitanju su naša posla i plasmani meni tada bliskih ljudi. Šampiona kojima rezultat nikada nije potvrđen niti priznat. U pitanju je bilo otvoreno prvenstvo Osnovne škole trećih razreda bez bazičnih priprema. Čak nije bilo probnih testova. Učestvovali su svi. Razloge nije bilo potrebno ni tražiti.
Start je bio u Novom Gradu negdje oko 8 časova, a cilj Grmeč- Spomenik Korčanica. Vrijeme prolaska kroz cilj nije bilo bitno. Bilo je bitno učestvovati.
Odaziv je bio masovan.
Puna četri autobusa đaka sa učenicima. Bile su tu i učiteljice sa trajnim. Najtrajnim frizurama toga doba koje su više podsjećale finooblikovane žbunove Engleskih parkova.
Izrazitih favorita i nije bilo. Bili smo svi jednaki.
Kiša nije slutila na dobro. Pune putne torbe, sendvičima, sokovima, grickalicama i vokmenima takođe nisu slutile na dobro.
Vozač je bio neki koga smo još sa prošle ekskurzije zvali Brko. Nije imao brkove, ali je imao obrve koje su na retrovizoru izgledale kao brkovi Turčina iz Anadolije, nedostak kose krasio je njegovo čelo sa visoko podignutim sunčanim naočalama veličine staklene površine kao izlozi Jugobanke u Novom Gradu. U retrovizoru je izgledalo kao da vozi sa visoko zabačenom glavom. No ni on nije bio u planu da zauzme više od dvije rečnice, ali omaklo se.
Stampedo na hranu, sokove o ostale đakonije bio je takav da su se rezultatzi sigurno morali brzo pokazati.
Mića moj drug iz klupe sjedio je do prozora iza Dabe pored koga je sjedio Kreja, a on je moj brat od tetke ali to nije presudilo u izboru da sjedne baš ispred mene a dva mjesta prije Lava koji je sjedio iza mojih leđa praveći društvo Smaji koji je opet najbolji bio sa Krejom, ali je u ovom slučaju sjedio baš ispred Zlaje i Tihe koji su nosili pečeno pile.
Bilo je tu mnogo kombinacija, rodbinskih veza, poltičkih koalicija. Klikera u džepovima, sličica za Svjestsko prvenstvo koje je te godine trebalo da se održi u Španiji. Na kojoj će poslije Italijani postati svjetski prvaci, a Paolo Rosi najbolji strijelac, zvijezda koja se brzo ugasila i nestala u moru drugih Italijanskih igrača.
Najbolje je startao Daba. Čini nam se u „pucanj“.
Prvi put je povratio nekih desetak minuta nakon starta. Blago vođstvo uljuljkivalo ga je na prvom mjestu te je on svoju opuštenost zamalo platio ubrzo nakon sedamnaest minuta.
S krila naravno pilećeg pravo na sebe povratio je Mića. Izjedanačena trka ubrzo se pretvorila u preokret. Mića je poveo sa dva povraćanja. Ovaj put nije bilo obilato, ali se moglo s pravom ubrojiti kao jedno solidno povraćanje. Sudije su priznale njegov uspjeh prepoznavši salamu, sir trapist i pileću kožicu, što je dalo legitimitet njegovom rezultatu.
Smrad koji se širio autobusom postao je inicijalna kapisla za pojedinačna povraćanja u svim dijelovima autobusa.
U jednom momentu Daba se okrenuo prema meni pokazujući jednom rukom na policu autobusa gdje smo odlagali torbe i gdje su se nalazile vrećice za povraćanje. Drugom rukom pokušavao je da zadrži nadolazeći pljusak slame, zdenka sira obogaćenog još ponekim sastojcima za koje bi trebala dublja analiza, a ruka više nije mogla da zadrži bujicu koju je on propustio kroz rijetko lijepe zube u gotovo svim pravcima. Izjednačenje me je zateklo u polustojećem položaju dok sam dohvatao vrećicu za povraćanje koju odlučih ne svojom voljom iskoristiti da sustignem vodeći dvojac i umaknem neodlučnim i zbunjenim suparnicima.
Napunio sam vrećicu do pola. Najavu uzbudljive borbe upotpunio je Lav sa neobično brzim odgovorom kojeg je u stopu pratio Kreja. Smajo se suzdržavao nekih pet minuta a onda je i on eksplodirao.
Izdvojila se grupa takmičara koja je pratila vodeći dvojac.
Prolazna vremena na prvom odmorištu su bile sledeća. Mića i Daba po dva. Kreja, Smajo, Lav i ja po jednom. Tiho i Zlaja su imali slabiji start, ali do cilja je bilo još dosta.
Fleke od salame nisu baš pristajale uz moj plavi džemper na „ve“ izrez sa crveno bijelim ovratnikom i istim takvim prugama koje su prelazile preko prsa. I iznad rendera na rukavima bile su iste štrafte. Mića je smrdio nekako posebno. Oko njega se bio stvorio veliki krug. Ustvari oko nas stvorili su se olimpijski krugovi. Bili smo pravi olimpijci.
Dolazili su iz drugih razreda da vide čudo koje je bilo tu pred njima. Nas šest obilježenih.
Nedugo nakon polaska u trku su se još uključili Nećko, Gogi i još neki, ali zbog distance u godinama nisam popamtio baš sve učesnike trke.
Iznenadnim obrtima razvoj situacije navodio je vodu na moj mlin. Sa dva brza i kratka povraćanja izbio sam na čelo utrke i za čitavu dužinu bio ispred svih. U tim momentima osjetio sam sav teret slave, ali i teret favorita. Protiv mene su bili svi. Moja trenutna pozicija bile je smetnja svima. Nezvanična kladionica opterećena velikim koeficijentom i mogućim gubitcima na mojoj pobjedi pribjegli su lukavstvu. Dijelili su slatkiše grupi koja je bila tik iza mene.
Nije se dugo čekalo. Spremnost takmičara i mnoštvo različitih stimulansa došla je u prvi plan. Upornost i taktika došle su do izražaja u finišu. Posustao sam, ali šampioni ne.
Uspio sam da im se približim, ali su oni izmicali i odvajali se u vođstvu.
Ostao sam trećeplasirani sa rezultatom od samo tri, Mića je posustao u samom finišu na brojci od devet, a Daba se nije dao smesti. Trinaesti put je povratio trenutak prije nego se autobus zaustavio na parkiralištu nedaleko od spomenika.
Dolazili su svi da vide šampiona. Klicali mu, ali sve je ostajalo na tome. Od njega posebno bježali su svi ko od kuge.
Da smo kojim slučajem igrali fudbala on bi bio Ilija Najdoski. Svi bi ga se plašili. Da se snimao film bila bi to monodrama, a on jedini akter.
Ni Mića nije dobro stajao. Ukočene hlače na njemu skorale su se od želudčanog sadržaja i njegov hod sličio je hodu robota koji bi u neznanju sa štrika u januaru skinuo oprane farmerke i onako ukrućene obukao.
Manirom šampiona prošao je kroz cilj. Ali kako to biva šampioni ostaju sami. Usamljeni na vrhu. Usamljeni na sjedištu. Niko nije želio sjediti sa njim. Rizik je bio povelik.
Njegov rezultat mu nije donio posebne povlastice. Za svoj rezultat nije prolio mnogo znoja , ali jeste svega drugog. I nije pisao istoriju. Nije nigdje ostalo zapisano do sad. Istoriju pišu trećeplasirani.
Pozdravlja Vas mandrak72, sportski dopisnik slabo cijenjenih i nepriznatih sportova.
Pobjednici pišu istoriju. Ma ne. Pišu oni koji imaju vremena. Pobjednici nemaju vremena. Karlton Frederik Luis iliti Karl Lewis rođen je 1.jula 1961 godine Birmingemu u Alabami. Sad. On je bio vrhunski sportista, a da bi to postao morao je mnogo da trenira, prolije znoja. Da je on pisao istoriju sporta medalje bi osvajali drugi a ne on. Možda bi bio najbolji novinar na stotinu metara, dvjesta metara, u štafeti 4 x100 metara, skoku udalj, ali ne bi bio najbolji atletičar svoga doba. Na kraju krajeva sumnjam da bi neko i organizovao Ljetne olimpijske igre za novinare, pa samim tim otpada svaka mogućnost za takvim uspjehom.
Poslužiću se i drugim primjerom.
1982-godne negdje u maju mjesecu padala je kiša. Ništa neobično da bi to istorija zabilježila. Otac je palio fićeka. A kakav bi to fićo bio da nije tražio posebnu pažnju. Pažljivo ga je gurala rodbina iz sve snage nekih sedamsto metara doki nije upalio iz prve. Dok sam sa zadnjeg sjedišta posmatrao kroz zadnju šajbu jasno sam primjetio da je ujakov jezik bio tek nešto duži od tetkove kravate, ali mu to ništa nije pomagalo. Ujna je sa daleko manjim jezikom govorila devet jezika. Ubrojimo li tu obavezni Ruski jezik u osnovnoj i srednjoj školi to bi bilo deset jezika. Po svemu tome imao sam jaku poliglotsku lozu oko sebe, uzevši u obzir da bi mi otac kad ne bih nešto poslušao ili razumio govorio „Govorim li ja Španski ili Talijanski“ što sa ujninih deset daje ukupan zbir od dvanaest jezika. Dovoljno da bih imao većinu u Ujedinjenim nacijama.
Ali sve to nije tema ovog posta.
U pitanju su naša posla i plasmani meni tada bliskih ljudi. Šampiona kojima rezultat nikada nije potvrđen niti priznat. U pitanju je bilo otvoreno prvenstvo Osnovne škole trećih razreda bez bazičnih priprema. Čak nije bilo probnih testova. Učestvovali su svi. Razloge nije bilo potrebno ni tražiti.
Start je bio u Novom Gradu negdje oko 8 časova, a cilj Grmeč- Spomenik Korčanica. Vrijeme prolaska kroz cilj nije bilo bitno. Bilo je bitno učestvovati.
Odaziv je bio masovan.
Puna četri autobusa đaka sa učenicima. Bile su tu i učiteljice sa trajnim. Najtrajnim frizurama toga doba koje su više podsjećale finooblikovane žbunove Engleskih parkova.
Izrazitih favorita i nije bilo. Bili smo svi jednaki.
Kiša nije slutila na dobro. Pune putne torbe, sendvičima, sokovima, grickalicama i vokmenima takođe nisu slutile na dobro.
Vozač je bio neki koga smo još sa prošle ekskurzije zvali Brko. Nije imao brkove, ali je imao obrve koje su na retrovizoru izgledale kao brkovi Turčina iz Anadolije, nedostak kose krasio je njegovo čelo sa visoko podignutim sunčanim naočalama veličine staklene površine kao izlozi Jugobanke u Novom Gradu. U retrovizoru je izgledalo kao da vozi sa visoko zabačenom glavom. No ni on nije bio u planu da zauzme više od dvije rečnice, ali omaklo se.
Stampedo na hranu, sokove o ostale đakonije bio je takav da su se rezultatzi sigurno morali brzo pokazati.
Mića moj drug iz klupe sjedio je do prozora iza Dabe pored koga je sjedio Kreja, a on je moj brat od tetke ali to nije presudilo u izboru da sjedne baš ispred mene a dva mjesta prije Lava koji je sjedio iza mojih leđa praveći društvo Smaji koji je opet najbolji bio sa Krejom, ali je u ovom slučaju sjedio baš ispred Zlaje i Tihe koji su nosili pečeno pile.
Bilo je tu mnogo kombinacija, rodbinskih veza, poltičkih koalicija. Klikera u džepovima, sličica za Svjestsko prvenstvo koje je te godine trebalo da se održi u Španiji. Na kojoj će poslije Italijani postati svjetski prvaci, a Paolo Rosi najbolji strijelac, zvijezda koja se brzo ugasila i nestala u moru drugih Italijanskih igrača.
Najbolje je startao Daba. Čini nam se u „pucanj“.
Prvi put je povratio nekih desetak minuta nakon starta. Blago vođstvo uljuljkivalo ga je na prvom mjestu te je on svoju opuštenost zamalo platio ubrzo nakon sedamnaest minuta.
S krila naravno pilećeg pravo na sebe povratio je Mića. Izjedanačena trka ubrzo se pretvorila u preokret. Mića je poveo sa dva povraćanja. Ovaj put nije bilo obilato, ali se moglo s pravom ubrojiti kao jedno solidno povraćanje. Sudije su priznale njegov uspjeh prepoznavši salamu, sir trapist i pileću kožicu, što je dalo legitimitet njegovom rezultatu.
Smrad koji se širio autobusom postao je inicijalna kapisla za pojedinačna povraćanja u svim dijelovima autobusa.
U jednom momentu Daba se okrenuo prema meni pokazujući jednom rukom na policu autobusa gdje smo odlagali torbe i gdje su se nalazile vrećice za povraćanje. Drugom rukom pokušavao je da zadrži nadolazeći pljusak slame, zdenka sira obogaćenog još ponekim sastojcima za koje bi trebala dublja analiza, a ruka više nije mogla da zadrži bujicu koju je on propustio kroz rijetko lijepe zube u gotovo svim pravcima. Izjednačenje me je zateklo u polustojećem položaju dok sam dohvatao vrećicu za povraćanje koju odlučih ne svojom voljom iskoristiti da sustignem vodeći dvojac i umaknem neodlučnim i zbunjenim suparnicima.
Napunio sam vrećicu do pola. Najavu uzbudljive borbe upotpunio je Lav sa neobično brzim odgovorom kojeg je u stopu pratio Kreja. Smajo se suzdržavao nekih pet minuta a onda je i on eksplodirao.
Izdvojila se grupa takmičara koja je pratila vodeći dvojac.
Prolazna vremena na prvom odmorištu su bile sledeća. Mića i Daba po dva. Kreja, Smajo, Lav i ja po jednom. Tiho i Zlaja su imali slabiji start, ali do cilja je bilo još dosta.
Fleke od salame nisu baš pristajale uz moj plavi džemper na „ve“ izrez sa crveno bijelim ovratnikom i istim takvim prugama koje su prelazile preko prsa. I iznad rendera na rukavima bile su iste štrafte. Mića je smrdio nekako posebno. Oko njega se bio stvorio veliki krug. Ustvari oko nas stvorili su se olimpijski krugovi. Bili smo pravi olimpijci.
Dolazili su iz drugih razreda da vide čudo koje je bilo tu pred njima. Nas šest obilježenih.
Nedugo nakon polaska u trku su se još uključili Nećko, Gogi i još neki, ali zbog distance u godinama nisam popamtio baš sve učesnike trke.
Iznenadnim obrtima razvoj situacije navodio je vodu na moj mlin. Sa dva brza i kratka povraćanja izbio sam na čelo utrke i za čitavu dužinu bio ispred svih. U tim momentima osjetio sam sav teret slave, ali i teret favorita. Protiv mene su bili svi. Moja trenutna pozicija bile je smetnja svima. Nezvanična kladionica opterećena velikim koeficijentom i mogućim gubitcima na mojoj pobjedi pribjegli su lukavstvu. Dijelili su slatkiše grupi koja je bila tik iza mene.
Nije se dugo čekalo. Spremnost takmičara i mnoštvo različitih stimulansa došla je u prvi plan. Upornost i taktika došle su do izražaja u finišu. Posustao sam, ali šampioni ne.
Uspio sam da im se približim, ali su oni izmicali i odvajali se u vođstvu.
Ostao sam trećeplasirani sa rezultatom od samo tri, Mića je posustao u samom finišu na brojci od devet, a Daba se nije dao smesti. Trinaesti put je povratio trenutak prije nego se autobus zaustavio na parkiralištu nedaleko od spomenika.
Dolazili su svi da vide šampiona. Klicali mu, ali sve je ostajalo na tome. Od njega posebno bježali su svi ko od kuge.
Da smo kojim slučajem igrali fudbala on bi bio Ilija Najdoski. Svi bi ga se plašili. Da se snimao film bila bi to monodrama, a on jedini akter.
Ni Mića nije dobro stajao. Ukočene hlače na njemu skorale su se od želudčanog sadržaja i njegov hod sličio je hodu robota koji bi u neznanju sa štrika u januaru skinuo oprane farmerke i onako ukrućene obukao.
Manirom šampiona prošao je kroz cilj. Ali kako to biva šampioni ostaju sami. Usamljeni na vrhu. Usamljeni na sjedištu. Niko nije želio sjediti sa njim. Rizik je bio povelik.
Njegov rezultat mu nije donio posebne povlastice. Za svoj rezultat nije prolio mnogo znoja , ali jeste svega drugog. I nije pisao istoriju. Nije nigdje ostalo zapisano do sad. Istoriju pišu trećeplasirani.
Pozdravlja Vas mandrak72, sportski dopisnik slabo cijenjenih i nepriznatih sportova.
[ Smijehom protiv uroka
]
22 Jun, 2009 18:00
Milojica je imao problem. Bio je dovoljno neupadljiv. Toliko neupadljiv da su ga učitelji, nastavnici i profesori primjećivali tek na kraju polugodišta i na kraj godine kad bi se zaključivale ocjene.
Nisu primjećivali ni kad ne bi dolazio u školu. Tako je bilo i poslije u životu.
Bila je mobilizacija. Svi su imali uniformu, ali mali Milojica nije.
Svi su imali puške, pištolje. Poneki i topove, a Milojica jok.
Bilo je teško malom Milojici.
Čitav život posvetio se opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. Upisao je taj fakultet jer se nadao da će ga primjetiti kad se bude brinuo o opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. On mali Milojica. On će se brinuti za sve nas.
Ali avaj. Počeo je rat. Milojicu iako kompetentnog niko nije zvao. Bio je neprimjećen.
Jednoga dana ni njegova vlastita žena ga nije primjetila.
„Tako mi i treba. Čitav svoj život podredio sam društvu. Bio sam mu na usluzi. I sad kad bih mogao najviše da mu pružim. U ratu. Niko me i ne primjećuje.“-vajkao se mali Milojica.
„Znam. Znam šta treba da radim.“-hitrim koracima odjurio je u civilnu zaštitu i ponudio svoje usluge.
„Sad kad sam u civilnoj zaštiti svi će da me primjete. Biće bijesni što nisam sa njima na liniji. Biće ljuti što sam se izvukao iz rova za razliku od njih.“-imao je plan.
Tako je nekako i bilo. Primjetiše malog Milojicu kako paradira u odijelu civilne zaštite koje kao da je šiveno za njega.
Mali Milojica odjednom je postao velik u svojim očima.
Ali to ne potraja dugo. Milojica je naime imao malu glavu. Nije bio predodređen za glavešinu. Nešto je falilo njegovom izgledu i njegovoj harizmi.
Osjetio je mali Milojica da što god se bavi nepopularnijim zanimanjem biva više primjećen.
Rat je stao. Mali Milojica se dade u politiku i to ne neku tamo lokalnu. Već u pravu. Republičku.
Nabavio je mali Milojica odijela. Kravate. Pozlaćeni sat. Veliki mercedes tamne boje, ali nije bio zadovoljan. Nešto je nedostajalo.
U jednoj TV emisiji kamera se na njemu zadržala tek dvije sekunde, a poznata voditeljka nije se udostojila ni da ga pogleda. Ostalo je zabilježeno da je samo rekao „Dobro večer“ prilikom predstavljanja gostiju.
Patio je mali Milojica.
Gledao je u ogledalo.
„Šta ja da radim?“-češao se po bradi i razmišljao.
Dok je vezivao kravatu u ogledalu se posmatrao. Iz bijesa zbog neuspješnog vezivanja kravate mali Milojica toliko je zategao kravatu da mu je krv jurnula u glavu i nekako je narasla za bar dva broja.
Neki neobjašnjiv osmijeh preleti preko njegova lica.
„To je ono pravo.“-pomisli boreći se da dođe do zraka.
Svakoga dana počeo je stezati kravatu sve jače i jače. Glava je rasla sve više i više.
Sve češće je pozivan u emisije. Kamera se sve više vremena zadržavala na njemu dok se on onako crven u licu sav zajapuren pokušavao nametnuti pametnim odgovorima.
Njegove oči prijetile su da iskoče iz očnih duplji.
Gledaoci su bili zbunjeni njegovim pogledom. Nisu skidali pogleda sa njega.
Njega je bilo sve više i više. Njegova glava zauzimala bi gotovo sav ekran svih vodećih svjetskih marki TV aparata. Njegove oči bile si izražajne. Bile su toliko ispučene da bi se lako mogle štapom odbiti.
Jednom su i prvi i drugi program nacionalne TV kuće paralelno prenosili njegovu konferenciju za štampu da bi ga mogli prikazati u punom planu.
Njegova pojava bila je tema svih razgovora.
Akademici su pozivali i državnu gedotsku službu da mu izmjere glavu. Dolazile su tri komisije. Svaka od njih radila je tri mjerenja i ostala zapanjena rezultatima. Njegova glava konstantno je pokazivala rast u svim pravcima. Proporcionalno s njom i oči su rasle.
Niko nije mogao da zna za njegovu tajnu. Tajnu prekomjerno stegnute kravate.
Njegova glava nadrasla je noge.
Supruga ga je morala vodti na posao. Držala ga je za kravatu, a on je kao balon lebdio u vazduhu. Rumen i sjajnih obraza. Dva oka kao dvije fudbalske lopte kočoperno i samouvjereno su gledale oko sebe.
Jednoga dana njegova supruga ponešena njegovom pojavom pokušala je da mu se približi onako kako je i red među supružnicima. Dok ga je raskopčavala neoprezno je brzim pokretom razvezala kravatu. Brzinom balona koji je naglo gubio zrak vrtoglavom brzinom kretao se u svim smjerovima velike spavaće sobe.
Od silnih udaraca bio je sav modar i plav. Otečena glava bila je gotovo velika kao dupe njegove žene.
Narednog dana postao je okorjeli desničar. Plava boja lica mnogo je bolje pristajala uz njegove političke stavove.
Postao je primjećen. I dalje je nosio kravatu za svaki slučaj, ako mu spadne otok.
Mali Milojica postao je glavešina. I to kakav.
Pozdravlja Vas mandrak72, neinformisani politički komentator, hronično alergičan na politikuse svih boja.
Nisu primjećivali ni kad ne bi dolazio u školu. Tako je bilo i poslije u životu.
Bila je mobilizacija. Svi su imali uniformu, ali mali Milojica nije.
Svi su imali puške, pištolje. Poneki i topove, a Milojica jok.
Bilo je teško malom Milojici.
Čitav život posvetio se opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. Upisao je taj fakultet jer se nadao da će ga primjetiti kad se bude brinuo o opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. On mali Milojica. On će se brinuti za sve nas.
Ali avaj. Počeo je rat. Milojicu iako kompetentnog niko nije zvao. Bio je neprimjećen.
Jednoga dana ni njegova vlastita žena ga nije primjetila.
„Tako mi i treba. Čitav svoj život podredio sam društvu. Bio sam mu na usluzi. I sad kad bih mogao najviše da mu pružim. U ratu. Niko me i ne primjećuje.“-vajkao se mali Milojica.
„Znam. Znam šta treba da radim.“-hitrim koracima odjurio je u civilnu zaštitu i ponudio svoje usluge.
„Sad kad sam u civilnoj zaštiti svi će da me primjete. Biće bijesni što nisam sa njima na liniji. Biće ljuti što sam se izvukao iz rova za razliku od njih.“-imao je plan.
Tako je nekako i bilo. Primjetiše malog Milojicu kako paradira u odijelu civilne zaštite koje kao da je šiveno za njega.
Mali Milojica odjednom je postao velik u svojim očima.
Ali to ne potraja dugo. Milojica je naime imao malu glavu. Nije bio predodređen za glavešinu. Nešto je falilo njegovom izgledu i njegovoj harizmi.
Osjetio je mali Milojica da što god se bavi nepopularnijim zanimanjem biva više primjećen.
Rat je stao. Mali Milojica se dade u politiku i to ne neku tamo lokalnu. Već u pravu. Republičku.
Nabavio je mali Milojica odijela. Kravate. Pozlaćeni sat. Veliki mercedes tamne boje, ali nije bio zadovoljan. Nešto je nedostajalo.
U jednoj TV emisiji kamera se na njemu zadržala tek dvije sekunde, a poznata voditeljka nije se udostojila ni da ga pogleda. Ostalo je zabilježeno da je samo rekao „Dobro večer“ prilikom predstavljanja gostiju.
Patio je mali Milojica.
Gledao je u ogledalo.
„Šta ja da radim?“-češao se po bradi i razmišljao.
Dok je vezivao kravatu u ogledalu se posmatrao. Iz bijesa zbog neuspješnog vezivanja kravate mali Milojica toliko je zategao kravatu da mu je krv jurnula u glavu i nekako je narasla za bar dva broja.
Neki neobjašnjiv osmijeh preleti preko njegova lica.
„To je ono pravo.“-pomisli boreći se da dođe do zraka.
Svakoga dana počeo je stezati kravatu sve jače i jače. Glava je rasla sve više i više.
Sve češće je pozivan u emisije. Kamera se sve više vremena zadržavala na njemu dok se on onako crven u licu sav zajapuren pokušavao nametnuti pametnim odgovorima.
Njegove oči prijetile su da iskoče iz očnih duplji.
Gledaoci su bili zbunjeni njegovim pogledom. Nisu skidali pogleda sa njega.
Njega je bilo sve više i više. Njegova glava zauzimala bi gotovo sav ekran svih vodećih svjetskih marki TV aparata. Njegove oči bile si izražajne. Bile su toliko ispučene da bi se lako mogle štapom odbiti.
Jednom su i prvi i drugi program nacionalne TV kuće paralelno prenosili njegovu konferenciju za štampu da bi ga mogli prikazati u punom planu.
Njegova pojava bila je tema svih razgovora.
Akademici su pozivali i državnu gedotsku službu da mu izmjere glavu. Dolazile su tri komisije. Svaka od njih radila je tri mjerenja i ostala zapanjena rezultatima. Njegova glava konstantno je pokazivala rast u svim pravcima. Proporcionalno s njom i oči su rasle.
Niko nije mogao da zna za njegovu tajnu. Tajnu prekomjerno stegnute kravate.
Njegova glava nadrasla je noge.
Supruga ga je morala vodti na posao. Držala ga je za kravatu, a on je kao balon lebdio u vazduhu. Rumen i sjajnih obraza. Dva oka kao dvije fudbalske lopte kočoperno i samouvjereno su gledale oko sebe.
Jednoga dana njegova supruga ponešena njegovom pojavom pokušala je da mu se približi onako kako je i red među supružnicima. Dok ga je raskopčavala neoprezno je brzim pokretom razvezala kravatu. Brzinom balona koji je naglo gubio zrak vrtoglavom brzinom kretao se u svim smjerovima velike spavaće sobe.
Od silnih udaraca bio je sav modar i plav. Otečena glava bila je gotovo velika kao dupe njegove žene.
Narednog dana postao je okorjeli desničar. Plava boja lica mnogo je bolje pristajala uz njegove političke stavove.
Postao je primjećen. I dalje je nosio kravatu za svaki slučaj, ako mu spadne otok.
Mali Milojica postao je glavešina. I to kakav.
Pozdravlja Vas mandrak72, neinformisani politički komentator, hronično alergičan na politikuse svih boja.
[ Smijehom protiv uroka
]
14 Jun, 2009 21:27
Taman sam seo na šolju i začuo glas iz druge kabine:
• Hej, kako si?
Nisam baš tip koji započinje konverzaciju u muškom WC-u ali ne znam šta me snašlo, pa sam odgovorio, pomalo sramežljivo:
• Ide, dobro!
A drugi tip je upitao:
• I, čime se baviš?
Kakvo je to pitanje? U tom sam trenutku pomislio da je vrlo bizarno, pa sam odgovorio:
• Uhhh, putujem, baš kao i ti!
Tada sam pokušao izaći što je moguće pre, ali sam začuo sledeće pitanje:
• Mogu li doći kod tebe?
OK, ovo je pitanje ipak previše nastrano za mene, ali sam ukapirao da mogu samo biti pristojan i završiti razgovor. Rekao sam mu:
• Ne... trenutno sam zauzet nečim!!!
Tada začuh tipa, nervoznog...
• Čuj, nazvaću te kasnije. U susednoj kabini je neki idiot koji odgovara na sva moja pitanja!!!
• Hej, kako si?
Nisam baš tip koji započinje konverzaciju u muškom WC-u ali ne znam šta me snašlo, pa sam odgovorio, pomalo sramežljivo:
• Ide, dobro!
A drugi tip je upitao:
• I, čime se baviš?
Kakvo je to pitanje? U tom sam trenutku pomislio da je vrlo bizarno, pa sam odgovorio:
• Uhhh, putujem, baš kao i ti!
Tada sam pokušao izaći što je moguće pre, ali sam začuo sledeće pitanje:
• Mogu li doći kod tebe?
OK, ovo je pitanje ipak previše nastrano za mene, ali sam ukapirao da mogu samo biti pristojan i završiti razgovor. Rekao sam mu:
• Ne... trenutno sam zauzet nečim!!!
Tada začuh tipa, nervoznog...
• Čuj, nazvaću te kasnije. U susednoj kabini je neki idiot koji odgovara na sva moja pitanja!!!
[ Smijehom protiv uroka
]
25 Maj, 2009 22:28
"Japanci štampaju horor priče na toalet papiru
U Japanu, zemlji u kojoj se po tradicionalnom verovanju duhovi kriju u toaletu, jedna kompanija reklamira novo literarno iskustvo – horor priču odštampanu na toalet papiru, prenosi Asošijejted Pres.
Svaka rolna papira sadrži nekoliko kopija nove kratke priče pisca Kodžija Suzukija, autora čuvene horor priče "Ring", koja je ekranizovana u Japanu i u Holivudu. Priča nazvana "Drop", zauzima 90 centimetara rolne papira i može se pročitati za nekoliko minuta. Kompanija " Hayashi Paper " promoviše toalet papir koji prodaje po ceni od 2.20 američkih dolara, kao "pravo horor iskustvo u toaletu". Toaleti se u Japanu uglavnom smeštaju u tamne uglove u kućama. Japanci često plaše decu pričama da bi neka dlakava ruka mogla da izađe iz šolje i uvuče ih unutra. "
Tekst je preuzet iz časopisa Blic.
Šta reći na sve ovo. Ili Japanci generalno imaju tvrdu stolicu, pa im treba nešto što će da ih uplaši da se unerede ili su mi ukrali ideju.
Pozdravlja Vas mandrak72,vlasnik prvog odštampanog toalet papira.
[ Smijehom protiv uroka
]
14 Februar, 2009 19:47
Prije dva dana piše mi Dejvid Bekam. Piše ovako.
„Dragi mandrače72, imam veliki problem. Evo daklem o čemu se radi. Prije dvije godine otišao sam da igram fudbal u Ameriku. Za taj ugovor sam dobio ogromne pare. Pare sam spiskao. Ona moja Viktorija svaki dan radi po jednu operaciju. Prekjuče je nadograđivala brkove, juče spuštala stopala, danas koliko čujem proširuje ramena, a za sutra planira da poveća uši. Bojim se kako će sve to da završi i našta će da liči.“
„Pa dragi Dejvide. Shvatam tvoju brigu. Shvatam i njenu potrebu za promjenom, ali nemoj da brineš.Ako izvede sve pobrojane operacije siguran sam da neće ličiti ninašta“.
Maloprije mi je stiglo pismo od poznanika u kojem piše.
„Dragi moj razložni mandrače72, imam veliki problem. Radim kao vozač kamiona i otkupljujem mlijeko po terenu. Na poslu sam upozano veliki broj kako domaćina tako i domaćica. Saznavši da sam na jednom takvom mjestu doručkovao kod jedne ugledne domaćice supruga mi je postavila ultimatum. „Odluči se da li više voliš miris parfema ili miris krave.“. Šta da radim?“
„Pa uvaženi moj poznaniče. Ne bih imenima sad da se obraćam. Lijepo ti reci sad svojoj gospoji da si ti dijete sa sela.“.
Evo još jednog pisma. U njemu piše sledeće.
„Dragi moj mandrače 72. Načinio sam veliku grešku. Ponukan modnim trendom šišanja glave na nulu učinio sam isto. Moja glava je četvrtasta kao kutija za cipele. Šta sad da radim. U potpisu piše svi me zovu Spužva Bob.“
„Dragi moj Bobe. Ne očajavaj. Neko vrijeme nećeš imati ništa sa svojom glavom kao ni sa ovim prozorom.“
Pozdravlja Vas mandak72, savjetnik bez garancije.
„Dragi mandrače72, imam veliki problem. Evo daklem o čemu se radi. Prije dvije godine otišao sam da igram fudbal u Ameriku. Za taj ugovor sam dobio ogromne pare. Pare sam spiskao. Ona moja Viktorija svaki dan radi po jednu operaciju. Prekjuče je nadograđivala brkove, juče spuštala stopala, danas koliko čujem proširuje ramena, a za sutra planira da poveća uši. Bojim se kako će sve to da završi i našta će da liči.“
„Pa dragi Dejvide. Shvatam tvoju brigu. Shvatam i njenu potrebu za promjenom, ali nemoj da brineš.Ako izvede sve pobrojane operacije siguran sam da neće ličiti ninašta“.
Maloprije mi je stiglo pismo od poznanika u kojem piše.
„Dragi moj razložni mandrače72, imam veliki problem. Radim kao vozač kamiona i otkupljujem mlijeko po terenu. Na poslu sam upozano veliki broj kako domaćina tako i domaćica. Saznavši da sam na jednom takvom mjestu doručkovao kod jedne ugledne domaćice supruga mi je postavila ultimatum. „Odluči se da li više voliš miris parfema ili miris krave.“. Šta da radim?“
„Pa uvaženi moj poznaniče. Ne bih imenima sad da se obraćam. Lijepo ti reci sad svojoj gospoji da si ti dijete sa sela.“.
Evo još jednog pisma. U njemu piše sledeće.
„Dragi moj mandrače 72. Načinio sam veliku grešku. Ponukan modnim trendom šišanja glave na nulu učinio sam isto. Moja glava je četvrtasta kao kutija za cipele. Šta sad da radim. U potpisu piše svi me zovu Spužva Bob.“
„Dragi moj Bobe. Ne očajavaj. Neko vrijeme nećeš imati ništa sa svojom glavom kao ni sa ovim prozorom.“
Pozdravlja Vas mandak72, savjetnik bez garancije.
[ Smijehom protiv uroka
]
12 Januar, 2009 21:00
Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
Živio jednom jedan Petar. Ništa pretjerano luksuzno, ni pretjerano sirimašno. Jednostavno pretjerano skromno.
Pretjerivao je u svemu. Goste bi šopao kao puricu pred praznike.
Na poslu je pretjerano revnosno radio. Toliko je pretjerivao da je uzimao posla za nekoliko dana i ostajao do kasna da završi.
Ujutro bi popio par kava mada je znao da pretjeruje, ali ona mu je davala snagu da izdrži u svakodnevnom pretjerivanju.
Pretjerivao je i u odnosu prema kolegama na poslu. Njegov pretjerani rad naveo je šefove da pretjerano povećaju norme.
Pretjerao bi svoj automobil na besplatno parkiralište van grada i onda se gradskim prevozom vraćao u centar pretjerano brzo.
Bio je strastven ribolovac. Pretjerano.
Nikad nije bio zadovoljan ulovljenim. Kad bi opisivao svoj ulov pretjerivao je do te mjere da bi izjavio da je nakon izlovljene ribe u vodi ostala dobra rupa.
Naravno nisu mu vjerovali, ali mu se nisu ni suprostavljali mišljenjem. Nisu imali vremena da slušaju njegovo pretjerano hvalisanje.
Jednoga dana njegova supruga mu reče:
„Dragi moj Petre. Pretjeruješ. Izgubićeš prijatelje Petre. Čemu sav ovaj život kad ostaneš sam Petre“-preklinjala je svoga Petra.
„Sad ćeš vidjeti ko pretjeruje. Evo za sat vremena kod nas će se skupiti sav komšiluk, ma šta komšiluk, sva rodbina. Pa ćeš vidjeti kakav je Petar čovjek.“- i ode.
Žena je po kući poslovala i spremala ručak. Kad bi vrijeme ručku počela je da doziva Petra.
No Petar se nije javljao. Pošla je u gražu gdje je on po čitav dan nešto radio.
Prizor koji je zatekla šokirao je. Petar je visio na konopcu obješen.
„Petreeee. Petreeeeeee, šta uradi crni Petreeee?- iz sveg glasa jaukala je Petrova žena.
U tili čas u Petrovom se dvorištu okupila sva sila svijeta, komšija, rodbine, poznanika i prijatelja.
U tom se momentu Petar nasmija i reče ženi.
„Eto jel vidiš sad ko pretjeruje. Vidiš li samo šta se svijeta skupilo za samo sat vremena kod tvoga Petra“-skinu on konopac koji je vezao oko struka i samo ovalš oko vrata. Doskoči na zemlju i poljubi svoju ženu.
Žena briznu u plač.
„E sad si svaku mjeru prešao Petre.“-plakala je Petrova žena.
Komšije kad su vidjele šta se dešava okrenuše se i jedan po jedan napustiše Petrovo dvorište. Ostaše njih dvoje sami. Žena je i dalje plakala, a Petar je likovao.
„Sad sam tebi pokazao, a sad ću svima njima“-ponovo se vrati u garažu.
Njegovu ženu nakon nemilog događaja nije više zanimalo Petrovo zanimanje u graži.
On je neumorno radio, tri dana bez prestanka, nije niti jeo niti pio. Treći dan reče ženi:
„Ja sad odlaazim na more. Na pučinu. Uloviću ribu kakvu niko do sad nije ulovio. Pa ću svima da im pokažem ko je Petar“-uze brodicu, spremljenu mrežu i isplovi.
Dok je pleo mrežu u garaži Petar je razmišljao.
„Moram plesti krupniju mrežu. Što da se zamajavam sitnim ribama“.
.Kako god bi počinjao uvijek mu se činilo da je mreža sitna i da će ga samo usporavati u poslu dok vadi sitnu ribu čekajući da ulovi najveću ikad.
Kada je napokon pomislio da će mreža biti dovoljna. Izašao je na pučinu.
Kad god bi nešto ulovio bilo mu je malo. Vraćao bi ribu u vodu, ponovo prepletao mrežu praveći krupniju i krupniju i odlazio bi dalje i dalje na pučinu.
Nakon toga niko ga više nije vidio. Pričalo se da je negdje usred Tihog okeana, da plete neku ogromnu mrežu, a drugi da je na Sredozemnom moru u borbi sa nekom ogromnom ribetinom. Svejedno priče su kružile a od Petra ni traga ni glasa.
Priče o njegovim podvizima prevazilazile su i najveća Petrova pretjerivanja. Neki su i cunami povezivali s Petrom.
Kako god, Petar je svima nama pokazao. On je jednostavno Pretjerani Petar.
Ako se kojim slučajem prilikom kupanja negdje na moru upecate u mrežu Pretjeranog Petra ne brinite. Ako ste sitna riba s lakoćom ćete proći kroz njegovu mrežu. Ako ste Velika riba, dovoljno velika za Pretjeranog Petra bićete upecani i izlovljeni.
Pretjerani Petar upravo Vas lovi. On pretjerano voli pretjerano Velike ribe.
Velike Ribe čuvajte se. Pretjerani Petar je tu radi Vas, radi sebe i naravno kakva bi priča o moru bila bez nas sitnih riba.
Pozdravlja Vas mandrak72, bezbrižni mornar tople sobe i male posade. Bez pretjerivanja molim.
[ Smijehom protiv uroka
]
16 Decembar, 2008 23:09
Burna vremena gospodina Cvjetka
"Poštovani gledaoci dobro večer. Evo nas i Vas u našoj jubilarnoj 100-toj emisiji "Svjedoci rata". kao i uvijek s nama u studiju je novi zanimljivi gost. Ostanite s nama narednih 30-tak minuta. Za početak reklama našeg sponzora" - dobro poznati džingl prekinuo je najavu emisije.
"Pašteta od kvaliteta"-odzvanjao je u ušima završni slogan ekonomsko propagandne poruke.
"Nakon ove reklame našeg sponzora vratimo se našem i Vašem gostu"-naglašenim populističkim tonom voditelj nastavi emisiju.
"Evo pokušaću u nekoliko riječi da predstavim gosta. Iako s godinama mlad, bogatog je iskustva. Dolazi nam iz radničke porodice, gdje su svi njegovi pretci s teškom mukom krčili sebi put kroz život, nastojeći potomcima osigurati izvjesniju i bolju budućnost. Mađutim našeg gosta još vrlo mladog život odvaja od roditelja. Oca nije ni upoznao. Majka je jednom prilikom otišla na pijacu i nije se vratila. Nije uspio saznati ništa o njoj. Raspitivao se bez uspjeha. Težak fizički rad očvrsnuo je volju i karakter našeg gosta. I kao takav eto stigao je u našu emisiju"-završi uvodnu referencu voditelj uštogljeni voditelj, namještajući veliki čvor kravate ispod vrata, koja ga je žuljala i smetala mu ko knedla u grlu.
"Pa recite nam nešto o sebi što smo možda zaboravili u ovom uvodu" - voditelj uputi pitanje gostu.
"Prije svega da pozdravim sve u studiju,kao i sve gledaoce pred TV ekranima. Ovom prilikom bih da pozdravim svoje preživjele saborce. Zovem se Cvjetko. Zaposlen sam u Šumskom gazdinstvu Dumbrava, sekcija Prdipolje. Neoženjen."-pokuša u kratkim crtama da sebe opiše Cvjetko.
"Naravno, uvijek skroman pa i kad je riječ o njemu i njegovoj hrabrosti. Recite nam gospodine Cvjetko da li ste zadovoljni poslom koji radite?-upita voditelj Juriša Pozadinović.
"Pa ne mogu da se žalim. Najvažnije da nisam gladan. Imam veliko društvo na poslu. Posao je težak. Znate i sami rad u šumi nije lagan i naravno uvijek postoje opasnosti, ali kome je danas bolje. Teška su ova vremena."-odgovori Cvjetko povremeno zakrećući glavu lijevo-desno ne znajući u koju kameru da gleda.
"Vi ste se dobrovoljno javili. Recite nam nešto o tome"-nastavi juriša podigavši naočale na nos povelik i crven. Oči kao da mu se smanjiše.
"Tako je. Vidio sam da svi moji drugari idu, pa reko nije u redu da ja sam ostanem.Šta ću unucima poslije da kažem. Branila se zemlja. Nisam mogao da izostanem."-malo nespretno frknu kroz nos Cvjetko.
"Ispričajte nam za podvig kojim ste odlikovani?"-nastavi da podiže tenziju Juriša.
"Pa šta se tu ima da priča. Začula se pucnjava. Skočio sam ko oparen. Strka gužva, ranjeni na sve strane. Nisam se ni snašao jedan par ruku držao me je za vrat. Mahinalno sam ga nabacio na leđa i kroz gužvu i metež izvukao jednog visokog starješinu. Nosio sam ga dugo vremena dok me umor nije stigao, te sam i sam klonuo."-odgovori Cvjetko.
"Može li se znati o kome našem visokom strješini je riječ?" - pitanja su letjela jedno za drugim.
"Naravno riječ je o majoru Prodanović Poguziji"-šturo odgovori Cvjetko.
"A sad malo da odmorimo uz poruke našeg slijedećeg sponzora"-najavi voditelj.
Nakon reklame Big Bull proizvoda nastavljena je emisija.
"Gospodine Cvjetko recite nam kad ste se najviše uplašili, mislim ako ste se ikada uplašili"-novim pitanjem Juriša je nastavljao emisiju Svjedoci rata.
"Pa mnogo sam se puta uplašio, bilo je tu pucnjave, granata, ali jednom sam se tako uplašio da nisam mogao spavati. Evo kako je to bilo. Bližio se kraj rata. Svega je ponestajalo, pa bogami i hrane. U našu jedinicu navraćale su nekakve visoke starješine. Dosadila im riža. Ispod oka čudno su me gledali, čujem kako su spominjali mnogo mesine. Čak su mi nekakvi nadimak dali, čini mi se biftekom me zvali. O bože kako sam se ulašio tada kad su tako kazali, pa oni bi mene dok trepneš smazali. Ali eto neka sreća spasi mene."-u dahu Cvjetko referisa.
"Šta nam imate za kraj reći?".
"Moje malo konjsko srce večeras je ispunjeno radošću. I tako ja stig na kopisuvu međunem tama. Izvinite ja počeo konjski pričati sa vama. Kad se sve sabere i oduzme ostao sam ono što sam oduvijek i bio. Još jednom hvala na pozivu u emisiju"-završnim riječima se obrati Cvjetko širokom auditorijumu.
"Hvala Cvjetko, iz režije mi javljaju da namje vrijeme isteklo. I još samo toliko da Vas pozovem u slijedeću emisiju u kojem nećemo imati gosta jer veličanstveno je obilježio kraj posta, svojim gestom je privukao našu pažnju, žrtvovao se i pao po ražnju. Dragi gledaoci to bi bilo sve za večeras. Gledajte nas opet. Laku Vam noć"- u najboljem maniru voditelja kviskoteke Juriša završi emisiju.
Pozdravlja Vas umorni mandrak72, zapisničar duševnih boli i sitnih nepravdi.
[ Smijehom protiv uroka
]
09 Novembar, 2008 22:32
Ovo je mogla da bude jedna gotovo topla priča
Večeras izlazim. Osjećam neki pritisak već skoro sat. Jedva čekam da izađem na zrak. Postaje mi zagušljivo. Nekakva neprijatna promaja u talasima kvari mi raspoloženje.
Polako se pakujem, oblačim svoje najbolje odijelo. Jedva čekam da izađem da vidim reakciju oko sebe.
Igranka je večeras u desetom selu. Mnogo mladog svijeta skupilo se. Subota je. Muzika trešti iz starih zvučnika, koji neprijatnim pucketanjem i ono malo zadovoljstva zbog slušanja muzike čine nepodnošljivim, al ko mari. Vrijeme je za provod.
Stigao sam prvi. Oko mene još nikog. Zauzimam što bolji položaj.
Polako se namještam.
Gledam prema ulazu. Samo što nisu. Mrak je već odavno pao.
Čujem korake. Ops, evo ga.
„Zdravo Dugački“-pozdravih.
„Zdravo Debeli“-otpozdravi – „Sam si?-upita me.
„Imaš intenzivan miris, šta koristiš?“-pokušao sam da izbjegnem odgovor brzim pitanjem.
„Isto što i ti, ali čini mi se da ti bez bijelog luka ne ideš nikud“-odgovori Dugački. Crnomanjast mlađi lik. Izuzetnog držanja, uspravan bez obzira na svoju visinu. Pomalo narcisoidan, stalno je pogledao u pravcu jedinog ogledala.
„Bijeli luk“-ponavljao sam u sebi. „Šta mi je to trebalo, postaću asocijalan, stvarno se osjeti. Miris se tačno uvukao u svaku poru“-razmišljao sam odsutno.
U razmišljanju me prerkide ubrzan bat koraka. Evo ga stiže zav zadihan Meki.
Uvijek nekako pogubljen i rastresit. Ništa s ničim kod njega nije bilo. U šali smo ga zajebavali da nema pašče za što da ga ujede.
Polako se razmještao. Gledajući oko sebe. Potrajalo je minut dva prije nego je sebi došao.
Sav zajapuren pozdravi,-„ Zdravo Dugački, Debeli“-otpuhnu.
„Ovdje se malo osjeti?“ kao da konstatova i upita Meki.
Neprijatno sam se osjećao.
„Prokleti bijeli luk“-psovao sam sebi u bradu.
„Nije se osjećalo dok ti nisi ušao!“-gotovo otresito odbrusi Dugački.
Bi mi lakše.
Meki se još namještao birajući najbolju poziciju, lutajući pogledom. Nije bio omiljen zbog načina kako se borio za svoju poziciju. Bljedunjavo žut, neuredan nije bio nekakvo društvo.
Dugački se malo opustio. Zbog vrućine počeo je da se preznojava i pomalo osjeti. Imao je intenzivan miris, koji je ispunjavao prostoriju.
Dok smo kulirali, začuli smo korake. Podigli smo pogled ka ulazu očekujući da dođe On.
Stigao je Smotani. Bio je opasan. Njega su svi izbjegavali.
„Zdravo Smotani“-s poštovanjem pozdravi Dugački. Nekako Dugački pred njim uopšte nije izgledao dugačak. Imali smo dojam da je Smotani bio duži od Dugačkog, al zbog svog stava ostao je Smotani.
„Meki šta si se raširio“-Smotani upozori Mekog i smjesti se kraj njega.
„Meki mogao si barem da se istuširaš“-prekori ga Smotani.
„Nisam stigao, bio sam u žurbi“-odgovori Meki.
„Debeli opet bijeli luk, čuo sam da je zdrav“-konstatova Smotani, onako poluokrenuto od mene, izbjegavajući moj pogled.
„To je jače od mene“-gotovo šapćući odgovorih.
Atmosfera je rasla. Raja je počela da žari i pali. Pristizali su jedan po jedan. Svi sami. Niko u društvu.
Nedefinisani je stigao tako brzo. Kao iz topa ispaljen. Sav pogubljen. Dotjeran onako ko za svaki dan. Graorasto odijelo broj veće nije moglo da sakrije njegove nedostatke. Bio je svjestan njih, ali navikao se. Nije se ljutio na nadimak. Rekao je da će početi da vježba, ali uvijek se sve završavalo na tom obećanju.
Tvrtko je stigao poslije puno natezanja na ulazu. Oko njega je uvijek bila neka galama. Bio je jedan od onih čvrstih momaka koji je plijenio svojim izgledom. Uvijek besprekorno obučen po posljednjoj modi. Zategnutog i glatkog tijela, prolazioje kroz gužvu takvom lakoćom kao da je sam u prostoriji. Volio je da stoji između Nedefinisanog i mekog želeći da naglasi svoje izvajano tijelo.
„Pizda Vam materina, kupate li se Vas dvojica ikako“-opsova ih Tvrtko, tražeći novo mjesto.
Stao je kraj mene. „Volim miris bijelog luka, volim jake mirise“-nastavi Tvrtko.
„Vrućina je neka večeras, vidiš li ti samo šta je muha?-lično meni se obraćao.
Ja sam nekako rastao. Tvrtko je bio kraj mene i razgovarali smo.
Svježe obrijan i naparfemisan nije mogao ukloniti miris roštilja i kuvanih jaja.
Sjajno smo se slagali.
Dugački je klonuo. Naslonio se na Smotanog. Na momente nismo znali ko je ko. Gotovo zagrljeni ostali su do dugo u noć nešto razgovarajući.
Žurka je bila dobra. Stiglo je još nekoliko faca. Tanki je u ćošku nešto dogovarao sa Mekim.
Rijetki je stigao među zadnjima. Nedugo poslije Blizanaca koji usput rečeno ni po čemu nisu bili slični, al eto svi su im govorili da liče jedan na drugog. Prije bih rekao da su isto mirisali , a ne ličili, al ko mari.
Žurka se otegla do duboko u noć. Atmosfera je splasnula.
Šta nas je ovdje, a svi smo različiti. Svi došli na zabavu, al svi ne uživamo. Različiti karakteri pa to ti je.
Stojan je ušao, upalio svjetlo.
„Pizda Vam materina nekulturna, niko da pusti vodu za sobom“-opsova Stojan.
Hladni talas osvježenja razbudi nas i panično natjera da se uhvatimo čvrsto u koaliciju.
Ostalo nas je par jačih i čvršćih. Drugi talas nas je desetkovao.
Plovio sam. Na rijeci se mjesec kupao. Izvaljen na leđa duboko sam razmišljao kako smo pred bujicom svi isti. Nikoga nije bilo u blizini. Osluškivao sam noć oko sebe.
Talasi su me izmorili i žubor vode me je uspavao.
Bože kakav dan. Utonuo sam u san.
[ Smijehom protiv uroka
]
26 Oktobar, 2008 21:25
Toalet s pogledom na....(Uvažavam sve vaše predloge)
Podatak koji sam pročitao prije par minuta natjerao me je na razmišljanje. Na „tronu“ čovjek provede u prosjeku tri godine života. Maestralno. Nakon toga navode poznate lokacije pogleda iz toaleta.
Kad malo bolje razmislim umjesto čitanja bajatih podataka, sa pojedinih sanitarnih i drugih prizvoda kojima je mjesto u kupatilu, odakle uglavnom sazanajemo da se npr.tečni sapun proizvodi u Turskoj, uvozi u sledeće zemlje Srbija, Bih, Hrvatska,...., zatim saznajemo imena uvoznika za spomenute države i što je najvažnije besplatni INFO telefon, na kojem se na tečnom Turskom jeziku ili kakvom drugom mogu detaljno informisati o planovima kompanije za naredni period i o inovacijama u njihovom preduzećetu.
Zar ne bi bilo bolje imati WC školjku na nekom mjestu odakle bi nesmetano mogli da naprimjer:
1.Nesmetano posmatramo zasjedanje skupštine dok se olakšavamo natenane..
2.Uživati u pogledu na večernju šetnju kroz glavne ulice naših gradova...
3.Bezbrižno posmatrati kako ekolozi spašavaju obale naše rijeke skupljajući plastiku i predajući na otkupna mjesta odakle će se ona koristiti za plastične operacije naših estradnih umjetnika o kojima ćemo saznati u sledećem broju magazina SVET...
4. Vama ostavljam da napišete šta bi voljeli vidjeti sa trona vaše WC školjke i iz toaleta.
Pozdrav mandrak72.
[ Smijehom protiv uroka
]
08 Oktobar, 2008 18:15
Amerika i Engleska biće zemlja proleterska
Jutro. 05:45.h. Veker budilnik srebrni sa dva zvonca kao uši psa ptičara tresli su se rastjerujući sne umornog proletera. Lijevom rukom koju je držao u gaćama pokušava da utiša veker sat. Onako bunovan maši ga i ruši na pod po 158 put. I opet ništa on zvoni do kraja svoju priču. Nakon što je odrijemao još nekoliko minuta sa sebe zbacuje ambasador ćebe Vuteks iz Vukovara koje je dobio kad se ženio davne 75 godine. Sjeda na kraj kauča trlja oči i češe bradu par minuta. Žmirkajući pokušava da rasani oba oka nastojeći da na satu vidi tačno vrijeme.
Ustaje polako se gegajući. Na njemu su mlatile razglavljene gaće dva broja veće koje mu je gotovo nenošene poslao rođak iz Austrije. Kombinacija bijele boje , boje vanilije i kakaoa smjenjivala se po površini iznošenih gaća.
U WC-u staje pred razbijenu WC školjku, vadi domaćina, premjera ga pedljom. Nakon što uočava da se još nije počeo povlačiti u stomak, zadovoljno pušta gotovo neprerađeno pivo vrhunske kakovoće. Istovremeno prdi zadovoljan što je u mogućnosti da istovremeno obavlja dvije radnje.Veliki prasak u razglavljenim gaćama po snazi sličan onom vještački izazvanom negdje tamo u Švajcarskoj natjerao je gaće da se stresu ko vezen peškir na automobilu u svadbi nanovo nanoseći kao magla tnak sloj kakao boje na umorne gaće.
Nakon otresitog ponašanja, još bi jednom prdnuo tek da vidi dal će morati srati sada ili će da sere na poslu.
Isflekana potkošulja od paradajza i senfa, sa naramenicom otrcanom koja je blago visila tek okačena na jedno rame prilazi ogledalu, trljajući osam dana staru bradu što ga je svrbila ko udovicu ona stvar nakon 40 dana. Uzima stari aparatić za brijanje kojim je eto brijao i debele svinje na krmokolj prije nepunih 10 dana. Umeće novi žilet, četkom za brijanje nanaosi sloj sapuna za brijanje i nadnosi svoje lice nad malo ogledalce sa limenim okvirom donesenim još sa odluženja vojnog roka u JNA davne 69-te u karauli na granici sa Rumunijom. S druge strane ogledala nalazila se posrnula ljepotica razgolićena i ko od majke rođena, svjedok njegovih bludnih pogleda na straži decembra 69-e. Izobilje dlaka virilo je iz nosa dok je brijao zapuštenu bradu. Ogledalo pamti neviđene grimase, naročito one kada bi nakon brijanja ruke natrljao rakijom šljivom od kruške crnice i natrljao svježe obrijano lice.
U nedostaku vodice za ispiranje usta i paste za prijanje, istom bi rakijom mučenicim pobio ono malo bakterija iz usta koje su u panici bježale i sakrivale se iza prilično neprepoznatljivih zuba.
06:30. uparađen ko Kineski svat krenuo bi na posao. Sigao bi na vrijeme na svom starom Unisovom biciklu u Preduzeće od državnog značaja u 6:55, časova.
Pogled na Menhetn uveliko ga podsjeti na njegovo rodno Prdipolje odakle je u potrazi za boljim životom došao početkom devedesetih.
Do početka radnog vremena imao je dva sata priprema. Dok se oblokavao jeftinom sindikalnom pivom vrijeme je neumitno teklo. Onaka zbalavljen jedva je dočekao početak radnog vremena da se istrese na poslovođu, obasipajući ga psovkama, niskim udarcima i klevetanjima. Kad se dovoljno izasrao otišao je iza barake da se demokratski ispiša onako kako samo jedan demokrat zna. Domaćina je samo pogledao. Viđali su se sve rjeđe i rjeđe, jedino bi piva pospješivala njihov sastanak.
Poput crijeva se vukao po gradilištu do ručka. Lijanović salama je poprimila miris gume dok je čekala u gumenim čizmama vrijeme pauze. Učestalo podrigivanje natjeralo ga je da sljušti jedno tri pive na crtu. Obećao je platiti čim stigne plata.
Odrijemao je koi sat dva vremena i polako se spakovao, presvukao i velikom brzinom udaljio svojim biciklom, jedinim pravim prevoznim sredstvom na koje je naučio.
S vrata je pozdravio ženu, usput spominjući svu njenu bližu i dalju rodbinu. Iz frižidera uzeo je hladno pivo i onako smrdljivih čarapa legao na trosjed pred TV. Očekivao je omiljenu emisiju Izvještaj sa berze. Njegove akcije opet su lagano pale. Pljunuo je na zastarjeli model EI Niš televizora , opsovao i zaspao hrčući neka dva sata.
Žena ga je probudila i uz put dobila dva šamara, onako od srca, opet joj je spominjao bližu i dalju rodbinu ne zaboravljajući da ne zna za koga se udala.
CNN je preuzimao dnevnik od RTRS. Gutao je vijesti iz zavičaja. Vlada je uložila 400 milijardi dolara u fabriku obuće za stonoge. Odobren je uvoz radne snage sa trulog zapada, ali samo iz zemalja koje su potpisale sporazum da nikada neće priznati Željka Joksimovića za legalno izabranog ministra za šumarstvo i brodogradnju kao ni Seku Aleksić poznatu vidovnjakinju i čudotvorku. Crvena zvezda je branila tri godine uzastopno osvajanu Ligu prvaka.
Nakon laganog obroka za večeru, nije se tuširao jer nije se baš nešto ni preznojio, udario je ženu po stražnjici i zajedno su ostišli u sobu. Nakon kratke buke muk je zavladao u sobi.
Nekoliko puta žena je otvarala prozor nakon što je prdeći u neznanju ispunio sobu mirisom bijelog luka i kuvanih jaja.
Amerika je tonula u san. Ispunila se obećanja da će Amerika postati zemlja proleterska, a i Švedska bi ovih dana trebala pasti u ruke Talibana. Laku noć Ameriko ma gdje da si.
Pozdravlja Vas vaš stalni, objektivni i relani izveštač iz Razjedinjenin i nikad sastavljenih Američkih država. Vaš mandrak72.
[ Smijehom protiv uroka
]
21 Mart, 2008 23:49
Od Vašeg stalnog dopisnika STOP
Pregled najvažnijih vijesti iz podsvijesti stop.
Republika Srpska kao najveći izvoznik nafte, ribljeg ulja i majorana u suficitu sa EU-om stop.
Penzionerima isplaćene zaostale penzije iz 93-e, a u narednim mjesecima sukcesivno će im se uz zaostale penzije i isplaćivati stara devizna štednja stop.
Ljevica, udružena desnica i stranke uvrnutog centra formirali manjinsku vladu stop.
Poljoprivrednici zadovoljni postignutom cijenom s vladom o otkupu plodova divljeg kestena, trnoružice i suvog maslačka stop.
Pečena prasetina na berzi dostigla najviši indeks od 6 dolara po barelu plećke i uvrnutog repa stop.
VIS „Bruce Lee“ je šestominutnim koncertom na Kolarcu započeo najveći festival borilačke muzike ikad stop.
Danas se navršava 120 godina proizvodnje Yugo korala stop.
Naša reprezentacija se danas u 3 susretu šestog kola kvalifikacija za Prvenstvo Šar Planine u Kičevu sastaje sa selekcijom mladih gorana koji su u prošlom kolu deklasirali kao gosti selekciju 12 tamburaša Janike Balaša stop.
Vrijeme danas kao i sutra, uglavnom mjestimično, pretežno redovno i umjereno, očekujemo lagani porast uz istovremeno smanjenje i naoblaku stop.
Za blog TV-iju Vaš jedini, omiljeni, nepotkupljivi, nemaštoviti i objektivni mandrak72 stop.
[ Smijehom protiv uroka
]
06 Februar, 2008 17:16
Ličim li ja Vama na gavrana Profesore
Nisam matematički razmišljao dugo vremena, ali danas jesam. Gospodine profesore kod tebe na časovima smo baratali svim ciframa koje se motale i Vama i nama po glavi. Zbrajali, oduzimali, množili i dijelili. Izgleda da je sve bilo laž. Siguran sam da sve one operacije u matematici baš i nisu onakve kakvim ste nam ih predstavljali.
Zbir, sabiranje vrijedi samo u situacijama kad nam se dugovi zbrajaju. Sabiranje tada funkcioniše itekako, za razliku od zbrajanja šta sve meni treba. Ne mogu da nađem jednačinu sa samo jednom nepoznatom koja bi izjednačila zbir mojih primanja sa zbirom najnužnijih potreba moje porodice.
Oduzimanje tako-tako. Oduzeli su mi borački dodatak, i kad sve to oduzmem od ono malo plate ostane razlika koja oduzima dah.
Množenje je posebna priča. Na vjenčanju sveštenik reče meni i supruzi množite se ko....(iskreno zaboravio sam ko) , i naravno množismo se mnogo te se još uduplasmo, ali niko platu da mi umnoži.
Proizvod nije pratio rast članstva, već ga je stručno podijelio.
Dijeljenje je OK. Podijelim platu, platim račune i dijelim dugi mjesec na dane prije plate i dane do slijedeće plate. Traje mi ko ženski ciklus te se poslije mogu j..... čitav mjesec .
Danas sam kombinovao sve računske operacije kako da zaradim milion i evo šta sam izračunao. Moja primanja su oko 900 KM. Kad bih svu ama baš svu platu ostavljao na stranu dobijam rezultat. 1.000.000,00/900,00KM = 1111,11/12 mjeseci=92,6 godina. Malo majku mu jebem. Ako sad počnem da štedim imaću milion do svoje 127 godine. Bojim se samo da ona komuša koju moram da zaglavim na mjesto koje će mi omogućiti da tako štedim ne izdrži toliko. Ako se moja porodica ne složi sa mojim načinom štednje meni ostaje četvrtina plate što daje rezultat od 405.37 godina koje moram da doživim da zaradim svoj prvi milion. Profesore jel vi stvarno mislite da sam ja gavran.
[ Smijehom protiv uroka
]
15 Januar, 2008 10:37
Nadobudni Tata Mata u epizodi kiselih krastavaca
Imam 35 godina, visok 185 cm, težak 85kg i nisam nadobudan. Nadobudnost je strategija koja daje jednu novu širinu svim ovim mjerama.
Nadobudan bi sa ovim godinama zračio mudrošću jednog Andrića kojeg je jednom davno pročitao kao obaveznu lektiru. Svojim iskustvom bi nadmašio sve svoje dugovečne pretke.
Nadobudan bi sa ovim godina bio mlađi i od svoga mlađeg brata, studenta eliksira mladosti. Svojom mladošću bio bi inicijalna kapisla stalnog napretka i inicijative pozitivne misli.
Nadobudan bi sa ovom visinom mrsio muda Kraljevića Marka kojeg bi svojom nadobudnom retorikom digao u nebesa. Onako zamršenih prsta u stidnim dlakama svog vožda počeo bi da radi zgibove da bi dobio na visini pogleda koji bi stigao u ravan Markovog jel te organa za izlučivanje tjelesnih tečnosti i tjelesnog užitka, što pokazuje njegovu strast da dominira nad manjim od sebe u visokom društvu suparnika po nadobudnosti. Stalna aktivnost položaj njegovog zgiba u najvišoj tački otvara mu neslućeni niz mogućnosti da onako svojom inicijativom potencira svoj stalni društveni rast.
Nadobudan bi sa ovom visinom takođe bio manji od stidne vaši kad god to specifičnost slučaja dozvoli. Bio bi stalno u društvu stidnih vaši svih društvenih kasta. Bilo bi tu picajzli onih neobrazovanih , francuskih pilića njegovanih i tretiranih kao nacinalno blago monarhija u propadanju i naravno urbanih stidnih vaši upoznatih sa svim problemima njihovih mentora.
Naadobudan bi sa ovom težinom prenio žedne preko vode a da ni članak ne skvasi, nahranio gladne učinivši sve da nahrani svoju sujetu koja mu pravi lažni signal gladi. Nadobudan bi letio u nebo sa ovom težinom, kao helijumski balon stim da bi se on uvijek vraćao kao Lesi u bazu odakle bi kretao onako lagan u nove visine.
Šta to jedu nadobudni čuvari našeg lijepog okruženja. Znaju li oni za cicvaru kojoj će se jednom vratiti, gibanicu ili krompirušu, kojoj sad nalaze zamjerke jedući jastoge od repa. Čisto se nadam da bar jedu pasulj kojim se posipaju pred gomilama ispred javne kuhinje, iskreno se nadam da će pasulj sa rebarca suva uzrokovati nekontrolisane vjetrove koji će ih u kombinaciji sa dušom ispunjene helijumom lansirati u neslućene visine, neke nove svjetove gdje se vapi za njihovim postojanjem a nama ljudima kako bude.
Poslovica kaže „Pita se od gov... može napraviti ali se ne može jesti“. Sretan put nadobudni, do nekog novog viđenja.
[ Smijehom protiv uroka
]
13 Januar, 2008 18:38
Mujo i Haso točili gorivo i plaćaju na kasi iznad koje krupnim slovima piše"NAGRADNA IGRA,GLAVNA PREMIJA BESPLATAN SEKS".
Haso pita:
-Šta treba da uradimo da bi učestvovao?
-Jednostavno, ja zamislim jedan broj od jedan do deset , a vi pokušate da pogodite-kaže radnik na pumpi.
-Pet-kaže Haso.
-Ne četri- kaže radnik
-Osam-pokuša ponovo Haso.
-Ne, ipak je šest-opet će radnik.
Razočaran Haso odlazi i usput će Muji:
-Bolan Mujo u ovoj igri mi nešto smrdi, mislim da namještaju.
-Ma kakvi , bolan Haso, moja Fata je već dva puta dobila-kaže Mujo.
Ako valja OK ako ne biće bolje drugi put.
[ Smijehom protiv uroka
]
09 Januar, 2008 20:51
Tarzan taj hrabri vitez džungle dugo vremena je bio moj omiljeni filmski junak. Znam da je kojim slučajem na nekoj izbornoj listi imao bi moj glas a evo i zašto:
1. Suvereni kralj džungle bio je skromna javna ličnost. Pored svih prinadležnosti koje su mu pripadale njegovim položajem on nikad nije koristio poslanički imunitet
2. Pored onoliko krzna u džungli imao je samo malo kože oko stidnih dlaka i onog ostalog. Nije čak ni nosio cipele, ni aktovku od krokodilske kože. Svoju Džejn nije zagrtao bundom od nerca. Životinje je ubijao samo u nuždi u samoodbrani. Smiješna bi bila situacija da se on tamo brani od neke nutrije. Uvjeren sam da bi na našim prostorima loše prošao. Koda nas su nutrije i činčile agresivne, sklone suicidalnim napadima.
3. Njegov najbolji prijatelj šimpanza Čita nije svojim prijateljstvom postigla ništa više od toga npr. ministar niskog rastinja i brodogradnje ili direktor neke područne škole sa 20 učenika.
4. Odlično se slagao s domorodcima, slonovima, itd. Što ukazuje na njegove sposobnosti dobre komunikacije i uspostavljanje tolernacije
5. Nije dozvoljavao pljačku prirodnih resursa sumnjivim prvatizacijama, dogovorima ispod stola, namještanjem tendera itd.
6. Bio je veliki zaštitnik ekologije. Imao je rezidenciju od prirodnih i neškodljivih materijala. Nije koristio službeni automobil osim sredstava javnog prevoza koji su koristili i ostali članovi njegove zajednice.
7. Prva dama Džejn nije patila od protokola već bi se zajedno sa Tarzanom hvatala u koštac sa svim problemima .
8. Uvijek počešljan, uredan, obrijan u javnosti, u savršenoj kondiciji što takođe doprinosi kompletiranju ličnosti kakva bi nam danas trebala
9. Bio je obavešten o svim dešavanjima u džugli, na svoj jedinstveni način, i nije urlikao za govornicom
10. Preferirao je porodicu kao najviši oblik društvenih vrijednosti. Džejn nikad nije imala modrice ispod oka, i nije tukao djecu.
11. Bio je poliglota, razumio je sve majmune, slonove, lavove itd, dok ovi danas ne umiju da se razumiju unutar jedne stranke a da ne pričam slučajno u koaliciji.
12. Imao je savršeno razvijen telekom, kod njega nije bilo gluvih telefona
13. Savršeno je raspolagao državnim bogatstvom koje je za njega bilo svetinja
14. ..................................
Mislim da bi svi morali na predsjedničkim izborima da prepoznaju takvu ličnost, da pokažu na njega i naravno da ga budno motre. Kod nas su državna bogatstva primamljivija i sklona su manipulacijama. Znam da se možda neće svi složiti ali ima i kod naših političara sličnosti sa Tarzanom. Na vlast dođu sa gaćama na štapu,a kad odu samo štap ostave, sve odnesu. Tačno je da su im najbolji saradnici majmuni ali ne zaboraite da oni majmune nagrade pozicijama, foteljama ministarstvima i slično. Pored njih su i hijene, lisice, nakinđurene kokoši, golubovi preletači i slično.
Tarzane ako čuješ aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. ... javi se.
1. Suvereni kralj džungle bio je skromna javna ličnost. Pored svih prinadležnosti koje su mu pripadale njegovim položajem on nikad nije koristio poslanički imunitet
2. Pored onoliko krzna u džungli imao je samo malo kože oko stidnih dlaka i onog ostalog. Nije čak ni nosio cipele, ni aktovku od krokodilske kože. Svoju Džejn nije zagrtao bundom od nerca. Životinje je ubijao samo u nuždi u samoodbrani. Smiješna bi bila situacija da se on tamo brani od neke nutrije. Uvjeren sam da bi na našim prostorima loše prošao. Koda nas su nutrije i činčile agresivne, sklone suicidalnim napadima.
3. Njegov najbolji prijatelj šimpanza Čita nije svojim prijateljstvom postigla ništa više od toga npr. ministar niskog rastinja i brodogradnje ili direktor neke područne škole sa 20 učenika.
4. Odlično se slagao s domorodcima, slonovima, itd. Što ukazuje na njegove sposobnosti dobre komunikacije i uspostavljanje tolernacije
5. Nije dozvoljavao pljačku prirodnih resursa sumnjivim prvatizacijama, dogovorima ispod stola, namještanjem tendera itd.
6. Bio je veliki zaštitnik ekologije. Imao je rezidenciju od prirodnih i neškodljivih materijala. Nije koristio službeni automobil osim sredstava javnog prevoza koji su koristili i ostali članovi njegove zajednice.
7. Prva dama Džejn nije patila od protokola već bi se zajedno sa Tarzanom hvatala u koštac sa svim problemima .
8. Uvijek počešljan, uredan, obrijan u javnosti, u savršenoj kondiciji što takođe doprinosi kompletiranju ličnosti kakva bi nam danas trebala
9. Bio je obavešten o svim dešavanjima u džugli, na svoj jedinstveni način, i nije urlikao za govornicom
10. Preferirao je porodicu kao najviši oblik društvenih vrijednosti. Džejn nikad nije imala modrice ispod oka, i nije tukao djecu.
11. Bio je poliglota, razumio je sve majmune, slonove, lavove itd, dok ovi danas ne umiju da se razumiju unutar jedne stranke a da ne pričam slučajno u koaliciji.
12. Imao je savršeno razvijen telekom, kod njega nije bilo gluvih telefona
13. Savršeno je raspolagao državnim bogatstvom koje je za njega bilo svetinja
14. ..................................
Mislim da bi svi morali na predsjedničkim izborima da prepoznaju takvu ličnost, da pokažu na njega i naravno da ga budno motre. Kod nas su državna bogatstva primamljivija i sklona su manipulacijama. Znam da se možda neće svi složiti ali ima i kod naših političara sličnosti sa Tarzanom. Na vlast dođu sa gaćama na štapu,a kad odu samo štap ostave, sve odnesu. Tačno je da su im najbolji saradnici majmuni ali ne zaboraite da oni majmune nagrade pozicijama, foteljama ministarstvima i slično. Pored njih su i hijene, lisice, nakinđurene kokoši, golubovi preletači i slično.
Tarzane ako čuješ aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. ... javi se.
[ Smijehom protiv uroka
]
28 Decembar, 2007 18:34
13 Stvari koje bi poželio svaki Deda Mraz-dodajte još neki razlog ako znate
13 Stvari koje bi poželio svaki Djeda Mraz
1. 120 godina manje
2. 95 kg manje
3. Godišnji odmor za Novogodišnje praznike
4. ADSL vezu za internet FLAT
5. Kablovsku televiziju
6. Visa kreditnu karticu
7. Mobilni telefon nove generacije
8. Poslanički imunitet
9. Nacionalnu penziju
10. Novi Ford Mondeo
11. Većinski paket akcija u Delti
12. Da je vojno nesposoban
13. Nisam siguran da bi volio Babu Mraza
14. ........
1. 120 godina manje
2. 95 kg manje
3. Godišnji odmor za Novogodišnje praznike
4. ADSL vezu za internet FLAT
5. Kablovsku televiziju
6. Visa kreditnu karticu
7. Mobilni telefon nove generacije
8. Poslanički imunitet
9. Nacionalnu penziju
10. Novi Ford Mondeo
11. Većinski paket akcija u Delti
12. Da je vojno nesposoban
13. Nisam siguran da bi volio Babu Mraza
14. ........
