[ Smijehom protiv uroka ] 28 Jun, 2009 08:20
Post se ne preporučuje svima onima koji su sami u stanu, kući ili vikendici, automobilu, autobusu ili intekontinentalnim letovima. Intergalaktičkim putnicima. Post sadrži neke dijelove koji ne bi bili prihvatljivi onima koji su pošli da doručkuju, ručaju, večeraju. Uzimaju desert, probaju novi kolač ili recept. Osobama lošijeg imuniteta, višeg pritiska, povišenog šećera. Osobama koje su emancipovane i znaju šta hoće. Staloženim, nestaloženim, konfliktnim i osobama tankih živaca. Osobama sa neriješenim stambenim pitanjem, imovinskim odnosima i osobama bez građevinske i upotrebne dozvole. Vozačima, švalerima, veterinarima. Svima. Ukratko ovaj post ne preporučujem nikome.

Pobjednici pišu istoriju. Ma ne. Pišu oni koji imaju vremena. Pobjednici nemaju vremena. Karlton Frederik Luis iliti Karl Lewis rođen je 1.jula 1961 godine Birmingemu u Alabami. Sad. On je bio vrhunski sportista, a da bi to postao morao je mnogo da trenira, prolije znoja. Da je on pisao istoriju sporta medalje bi osvajali drugi a ne on. Možda bi bio najbolji novinar na stotinu metara, dvjesta metara, u štafeti 4 x100 metara, skoku udalj, ali ne bi bio najbolji atletičar svoga doba. Na kraju krajeva sumnjam da bi neko i organizovao Ljetne olimpijske igre za novinare, pa samim tim otpada svaka mogućnost za takvim uspjehom.
Poslužiću se i drugim primjerom.

1982-godne negdje u maju mjesecu padala je kiša. Ništa neobično da bi to istorija zabilježila. Otac je palio fićeka. A kakav bi to fićo bio da nije tražio posebnu pažnju. Pažljivo ga je gurala rodbina iz sve snage nekih sedamsto metara doki nije upalio iz prve. Dok sam sa zadnjeg sjedišta posmatrao kroz zadnju šajbu jasno sam primjetio da je ujakov jezik bio tek nešto duži od tetkove kravate, ali mu to ništa nije pomagalo. Ujna je sa daleko manjim jezikom govorila devet jezika. Ubrojimo li tu obavezni Ruski jezik u osnovnoj i srednjoj školi to bi bilo deset jezika. Po svemu tome imao sam jaku poliglotsku lozu oko sebe, uzevši u obzir da bi mi otac kad ne bih nešto poslušao ili razumio govorio „Govorim li ja Španski ili Talijanski“ što sa ujninih deset daje ukupan zbir od dvanaest jezika. Dovoljno da bih imao većinu u Ujedinjenim nacijama.
Ali sve to nije tema ovog posta.

U pitanju su naša posla i plasmani meni tada bliskih ljudi. Šampiona kojima rezultat nikada nije potvrđen niti priznat. U pitanju je bilo otvoreno prvenstvo Osnovne škole trećih razreda bez bazičnih priprema. Čak nije bilo probnih testova. Učestvovali su svi. Razloge nije bilo potrebno ni tražiti.
Start je bio u Novom Gradu negdje oko 8 časova, a cilj Grmeč- Spomenik Korčanica. Vrijeme prolaska kroz cilj nije bilo bitno. Bilo je bitno učestvovati.
Odaziv je bio masovan.

Puna četri autobusa đaka sa učenicima. Bile su tu i učiteljice sa trajnim. Najtrajnim frizurama toga doba koje su više podsjećale finooblikovane žbunove Engleskih parkova.
Izrazitih favorita i nije bilo. Bili smo svi jednaki.

Kiša nije slutila na dobro. Pune putne torbe, sendvičima, sokovima, grickalicama  i vokmenima takođe nisu slutile na dobro.

Vozač je bio neki koga smo još sa prošle ekskurzije zvali Brko. Nije imao brkove, ali je imao obrve koje su na retrovizoru izgledale kao brkovi Turčina iz Anadolije, nedostak kose krasio je njegovo čelo sa visoko podignutim sunčanim naočalama veličine staklene površine kao izlozi Jugobanke u Novom Gradu. U retrovizoru je izgledalo kao da vozi sa visoko zabačenom glavom. No ni on nije bio u planu da zauzme više od dvije rečnice, ali omaklo se.
Stampedo na hranu, sokove o ostale đakonije bio je takav da su se rezultatzi sigurno morali brzo pokazati.

Mića moj drug iz klupe sjedio je do prozora iza Dabe pored koga je sjedio Kreja, a on je moj brat od tetke ali to nije presudilo u izboru da sjedne baš ispred mene a dva mjesta prije Lava koji  je sjedio iza mojih leđa praveći društvo Smaji koji je opet najbolji bio sa Krejom, ali je u ovom slučaju sjedio baš ispred Zlaje i Tihe koji su nosili pečeno pile.
Bilo je tu mnogo kombinacija, rodbinskih veza, poltičkih koalicija. Klikera u džepovima, sličica za Svjestsko prvenstvo koje je te godine trebalo da se održi u Španiji. Na kojoj će poslije Italijani postati svjetski prvaci, a Paolo Rosi najbolji strijelac, zvijezda koja se brzo ugasila i nestala u moru drugih Italijanskih igrača.

Najbolje je startao Daba. Čini nam se u „pucanj“.

Prvi put je povratio nekih desetak minuta nakon starta. Blago vođstvo uljuljkivalo ga je na prvom mjestu te je on svoju opuštenost zamalo platio ubrzo nakon sedamnaest minuta.  

S krila naravno pilećeg pravo na sebe povratio je Mića. Izjedanačena trka ubrzo se pretvorila u preokret. Mića je poveo sa dva povraćanja. Ovaj put nije bilo obilato, ali se moglo s pravom ubrojiti kao jedno solidno povraćanje. Sudije su priznale njegov uspjeh prepoznavši salamu, sir trapist i pileću kožicu, što je dalo legitimitet njegovom rezultatu.

Smrad koji se širio autobusom postao je inicijalna kapisla za pojedinačna povraćanja u svim dijelovima autobusa.

U jednom momentu Daba se okrenuo prema meni pokazujući jednom rukom na policu autobusa gdje smo odlagali torbe i gdje su se nalazile vrećice za povraćanje. Drugom rukom pokušavao je da zadrži nadolazeći pljusak slame, zdenka sira obogaćenog još ponekim sastojcima za koje bi trebala dublja analiza, a ruka više nije mogla da zadrži bujicu koju je on propustio kroz rijetko lijepe zube u gotovo svim pravcima. Izjednačenje me je zateklo u polustojećem položaju dok sam dohvatao vrećicu za povraćanje koju odlučih ne svojom voljom iskoristiti da sustignem vodeći dvojac i umaknem neodlučnim i zbunjenim suparnicima.

Napunio sam vrećicu do pola. Najavu uzbudljive borbe upotpunio je Lav sa neobično brzim odgovorom kojeg je u stopu pratio Kreja. Smajo se suzdržavao nekih pet minuta a onda je i on eksplodirao.
Izdvojila se grupa takmičara koja je pratila vodeći dvojac.

Prolazna vremena na prvom odmorištu su bile sledeća. Mića i Daba po dva. Kreja, Smajo, Lav i ja po jednom. Tiho i Zlaja su imali slabiji start, ali do cilja je bilo još dosta.

Fleke od salame nisu baš pristajale uz moj plavi džemper na „ve“ izrez sa crveno bijelim ovratnikom i istim takvim prugama koje su prelazile preko prsa. I iznad rendera na rukavima bile su iste štrafte. Mića je smrdio nekako posebno. Oko njega se bio stvorio veliki krug. Ustvari oko nas stvorili su se olimpijski krugovi. Bili smo pravi olimpijci.

Dolazili su iz drugih razreda da vide čudo koje je bilo tu pred njima. Nas šest obilježenih.

Nedugo nakon polaska u trku su se još uključili Nećko, Gogi i još neki, ali zbog distance u godinama nisam popamtio baš sve učesnike trke.

Iznenadnim obrtima razvoj situacije navodio je vodu na moj mlin. Sa dva brza i kratka povraćanja izbio sam na čelo utrke i za čitavu dužinu bio ispred svih. U tim momentima osjetio sam sav teret slave, ali i teret favorita. Protiv mene su bili svi. Moja trenutna pozicija bile je smetnja svima. Nezvanična kladionica opterećena velikim koeficijentom i mogućim gubitcima na mojoj pobjedi pribjegli su lukavstvu. Dijelili su slatkiše grupi koja je bila tik iza mene.

Nije se dugo čekalo. Spremnost takmičara i mnoštvo različitih stimulansa došla je u prvi plan. Upornost i taktika došle su do izražaja u finišu. Posustao sam, ali šampioni ne.
Uspio sam da im se približim, ali su oni izmicali i odvajali se u vođstvu.

Ostao sam trećeplasirani sa rezultatom od samo tri, Mića je posustao u samom finišu na brojci od devet, a Daba se nije dao smesti. Trinaesti put je povratio trenutak prije nego se autobus zaustavio na parkiralištu nedaleko od spomenika.
Dolazili su svi da vide šampiona. Klicali mu, ali sve je ostajalo na tome. Od njega posebno bježali su svi ko od  kuge.

Da smo kojim  slučajem igrali fudbala on bi bio Ilija Najdoski. Svi bi ga se plašili. Da se snimao film bila bi to monodrama, a on jedini akter.

Ni Mića nije dobro stajao. Ukočene hlače na njemu skorale su se od želudčanog sadržaja i njegov hod sličio je hodu robota koji bi u neznanju sa štrika u januaru skinuo oprane farmerke i onako ukrućene obukao.

Manirom šampiona prošao je kroz cilj. Ali kako to biva šampioni ostaju sami. Usamljeni na vrhu. Usamljeni na sjedištu. Niko nije želio sjediti sa njim. Rizik je bio povelik.
Njegov rezultat mu nije donio posebne povlastice. Za svoj rezultat nije prolio mnogo znoja , ali jeste svega drugog. I nije pisao istoriju. Nije nigdje ostalo zapisano do sad. Istoriju pišu trećeplasirani.

Pozdravlja Vas mandrak72, sportski dopisnik slabo cijenjenih i nepriznatih sportova.
[ Smijehom protiv uroka ] 22 Jun, 2009 18:00
Milojica je imao problem. Bio je dovoljno neupadljiv. Toliko neupadljiv da su ga učitelji, nastavnici i profesori primjećivali tek na kraju polugodišta i na kraj godine kad bi se zaključivale ocjene.
Nisu primjećivali ni kad ne bi dolazio u školu. Tako je bilo i poslije u životu.

Bila je mobilizacija. Svi su imali uniformu, ali mali Milojica nije.
Svi su imali puške, pištolje. Poneki i topove, a Milojica jok.
Bilo je teško malom Milojici.

Čitav život posvetio se opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. Upisao je taj fakultet jer se nadao da će ga primjetiti kad se bude brinuo o opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. On mali Milojica. On će se brinuti za sve nas.
Ali avaj. Počeo je rat. Milojicu iako kompetentnog niko nije zvao. Bio je neprimjećen.

Jednoga dana ni njegova vlastita žena ga nije primjetila.
„Tako mi i treba. Čitav svoj život podredio sam društvu. Bio sam mu na usluzi. I sad kad bih mogao najviše da mu pružim. U ratu. Niko me i ne primjećuje.“-vajkao se mali Milojica.
„Znam. Znam šta treba da radim.“-hitrim koracima odjurio je u civilnu zaštitu i ponudio svoje usluge.
„Sad kad sam u civilnoj zaštiti svi će da me primjete. Biće bijesni što nisam sa njima na liniji. Biće ljuti što sam se izvukao iz rova za razliku od njih.“-imao je plan.
Tako je nekako i bilo. Primjetiše malog Milojicu kako paradira u odijelu civilne zaštite koje kao da je šiveno za njega.
Mali Milojica odjednom je postao velik u svojim očima.

Ali to ne potraja dugo. Milojica je naime imao malu glavu. Nije bio predodređen za glavešinu. Nešto je falilo njegovom izgledu i njegovoj harizmi.
Osjetio je mali Milojica da što god se bavi nepopularnijim zanimanjem biva više primjećen.
Rat je stao. Mali Milojica se dade u politiku i to ne neku tamo lokalnu. Već u pravu. Republičku.
Nabavio je mali Milojica odijela. Kravate. Pozlaćeni sat. Veliki mercedes tamne boje, ali nije bio zadovoljan. Nešto je nedostajalo.
U jednoj TV emisiji kamera se na njemu zadržala tek dvije sekunde, a poznata voditeljka nije se udostojila ni da ga pogleda. Ostalo je zabilježeno da je samo rekao „Dobro večer“ prilikom predstavljanja gostiju.
Patio je mali Milojica.

Gledao je u ogledalo.
„Šta ja da radim?“-češao se po bradi i razmišljao.
Dok je vezivao kravatu u ogledalu se posmatrao. Iz bijesa zbog neuspješnog vezivanja kravate mali Milojica toliko je zategao kravatu da mu je krv jurnula u glavu i nekako je narasla za bar dva broja.
Neki neobjašnjiv osmijeh  preleti preko njegova lica.
„To je ono pravo.“-pomisli boreći se da dođe do zraka.

Svakoga dana počeo je stezati kravatu sve jače i jače. Glava je rasla sve više i više.
Sve češće je pozivan u emisije. Kamera se sve više vremena zadržavala na njemu dok se on onako crven u licu sav zajapuren pokušavao nametnuti pametnim odgovorima.
Njegove oči prijetile su da iskoče iz očnih duplji.

Gledaoci su bili zbunjeni njegovim pogledom. Nisu skidali pogleda sa njega.
Njega je bilo sve više i više. Njegova glava zauzimala bi gotovo sav ekran svih vodećih svjetskih marki TV aparata. Njegove oči bile si izražajne. Bile su toliko ispučene da bi se lako mogle štapom odbiti.
Jednom su i prvi i drugi program nacionalne TV kuće paralelno prenosili njegovu konferenciju za štampu da bi ga mogli prikazati u punom planu.
Njegova pojava  bila je tema svih razgovora.

Akademici su pozivali i državnu gedotsku službu da mu izmjere glavu. Dolazile su tri komisije. Svaka od njih radila je tri mjerenja i ostala zapanjena rezultatima. Njegova glava konstantno je pokazivala rast u svim pravcima. Proporcionalno s  njom i oči su rasle.
Niko nije mogao da zna za njegovu tajnu. Tajnu prekomjerno stegnute kravate.
Njegova glava nadrasla je noge.

Supruga ga je morala vodti na posao. Držala ga je za kravatu, a on je kao balon lebdio u vazduhu. Rumen i sjajnih obraza. Dva oka kao dvije fudbalske lopte kočoperno i samouvjereno su gledale oko sebe.

Jednoga dana njegova supruga ponešena njegovom pojavom pokušala je da mu se približi onako kako je i red među supružnicima. Dok ga je raskopčavala neoprezno je brzim pokretom razvezala kravatu. Brzinom balona koji je naglo gubio zrak vrtoglavom brzinom kretao se u svim smjerovima velike spavaće sobe.
Od silnih udaraca bio je sav modar i plav. Otečena glava bila je gotovo velika kao dupe njegove žene.
Narednog dana postao je okorjeli desničar. Plava boja lica mnogo je bolje pristajala uz njegove političke stavove.
Postao je primjećen. I dalje je nosio kravatu za svaki slučaj, ako mu spadne otok.

Mali Milojica postao je glavešina. I to kakav.

Pozdravlja Vas mandrak72, neinformisani politički komentator, hronično alergičan na politikuse svih boja.
[ Smijehom protiv uroka ] 14 Jun, 2009 21:27
Taman sam seo na šolju i začuo glas iz druge kabine:
• Hej, kako si?
Nisam baš tip koji započinje konverzaciju u muškom WC-u ali ne znam šta me snašlo, pa sam odgovorio, pomalo sramežljivo:
• Ide, dobro!
A drugi tip je upitao:
• I, čime se baviš?
Kakvo je to pitanje? U tom sam trenutku pomislio da je vrlo bizarno, pa sam odgovorio:
• Uhhh, putujem, baš kao i ti!
Tada sam pokušao izaći što je moguće pre, ali sam začuo sledeće pitanje:
• Mogu li doći kod tebe?
OK, ovo je pitanje ipak previše nastrano za mene, ali sam ukapirao da mogu samo biti pristojan i završiti razgovor. Rekao sam mu:
• Ne... trenutno sam zauzet nečim!!!
Tada začuh tipa, nervoznog...
• Čuj, nazvaću te kasnije. U susednoj kabini je neki idiot koji odgovara na sva moja pitanja!!!
[ Smijehom protiv uroka ] 25 Maj, 2009 22:28

"Japanci štampaju horor priče na toalet papiru

U Japanu, zemlji u kojoj se po tradicionalnom verovanju duhovi kriju u toaletu, jedna kompanija reklamira novo literarno iskustvo – horor priču odštampanu na toalet papiru, prenosi Asošijejted Pres.

Svaka rolna papira sadrži nekoliko kopija nove kratke priče pisca Kodžija Suzukija, autora čuvene horor priče "Ring", koja je ekranizovana u Japanu i u Holivudu. Priča nazvana "Drop", zauzima 90 centimetara rolne papira i može se pročitati za nekoliko minuta. Kompanija " Hayashi Paper " promoviše toalet papir koji prodaje po ceni od 2.20 američkih dolara, kao "pravo horor iskustvo u toaletu". Toaleti se u Japanu uglavnom smeštaju u tamne uglove u kućama. Japanci često plaše decu pričama da bi neka dlakava ruka mogla da izađe iz šolje i uvuče ih unutra. "

 Tekst je preuzet iz časopisa Blic.

Šta reći na sve ovo. Ili Japanci generalno imaju tvrdu stolicu, pa im treba nešto što će da ih uplaši da se unerede ili su mi ukrali ideju.

Pozdravlja Vas mandrak72,vlasnik prvog odštampanog toalet papira.

[ Smijehom protiv uroka ] 14 Februar, 2009 19:47
Prije dva dana piše mi Dejvid Bekam. Piše ovako.
„Dragi mandrače72, imam veliki problem. Evo daklem o čemu se radi. Prije dvije godine otišao sam da igram fudbal u Ameriku. Za taj ugovor sam dobio ogromne pare. Pare sam spiskao. Ona moja Viktorija svaki dan radi po jednu operaciju. Prekjuče je nadograđivala brkove, juče spuštala stopala, danas koliko čujem proširuje ramena, a za sutra planira da poveća uši. Bojim se kako će sve to da završi i našta će da liči.“
„Pa dragi Dejvide. Shvatam tvoju brigu. Shvatam i njenu potrebu za promjenom, ali nemoj da brineš.Ako izvede sve pobrojane operacije siguran sam da neće ličiti ninašta“.
Maloprije mi je stiglo pismo od poznanika u kojem piše.
„Dragi moj razložni mandrače72, imam veliki problem. Radim kao vozač kamiona i otkupljujem mlijeko po terenu. Na poslu sam upozano veliki broj kako domaćina tako i domaćica. Saznavši da sam na jednom takvom mjestu doručkovao kod jedne ugledne domaćice supruga mi je postavila ultimatum. „Odluči se da li više voliš miris parfema ili miris krave.“. Šta da radim?“
„Pa uvaženi moj poznaniče. Ne bih imenima sad da se obraćam. Lijepo ti reci sad svojoj gospoji da si ti dijete sa sela.“.
Evo još jednog pisma. U njemu piše sledeće.
„Dragi moj mandrače 72. Načinio sam veliku grešku. Ponukan modnim trendom šišanja glave na nulu učinio sam isto. Moja glava je četvrtasta kao kutija za cipele. Šta sad da radim. U potpisu piše svi me zovu Spužva Bob.“
„Dragi moj Bobe. Ne očajavaj. Neko vrijeme nećeš imati ništa sa svojom glavom kao ni sa ovim prozorom.“
Pozdravlja Vas mandak72, savjetnik bez garancije.
[ Smijehom protiv uroka ] 12 Januar, 2009 21:00
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Živio jednom jedan Petar. Ništa pretjerano luksuzno, ni pretjerano sirimašno. Jednostavno pretjerano skromno.

Pretjerivao je u svemu. Goste bi šopao kao puricu pred praznike.

Na poslu je pretjerano revnosno radio. Toliko je pretjerivao da je uzimao posla za nekoliko dana i ostajao do kasna da završi.

Ujutro bi popio par kava mada je znao da pretjeruje, ali ona mu je davala snagu da izdrži u svakodnevnom pretjerivanju.

Pretjerivao je i u odnosu prema kolegama na poslu. Njegov pretjerani rad naveo je šefove da pretjerano povećaju norme.

Pretjerao bi svoj automobil na besplatno parkiralište van grada i onda se gradskim prevozom vraćao u centar pretjerano brzo.

Bio je strastven ribolovac. Pretjerano.

Nikad nije bio zadovoljan ulovljenim. Kad bi opisivao svoj ulov pretjerivao je do te mjere da bi izjavio da je nakon izlovljene ribe u vodi ostala dobra rupa.

Naravno nisu mu vjerovali, ali mu se nisu ni suprostavljali mišljenjem. Nisu imali vremena da slušaju njegovo pretjerano hvalisanje.

Jednoga dana njegova supruga mu reče:

 „Dragi moj Petre. Pretjeruješ. Izgubićeš prijatelje Petre. Čemu sav ovaj život kad ostaneš sam Petre“-preklinjala je svoga Petra.

„Sad ćeš vidjeti ko pretjeruje. Evo za sat vremena kod nas će se skupiti sav komšiluk, ma šta komšiluk, sva rodbina. Pa ćeš vidjeti kakav je Petar čovjek.“- i ode.

Žena je po kući poslovala i spremala ručak. Kad bi vrijeme ručku počela je da doziva Petra.

No Petar se nije javljao. Pošla je u gražu gdje je on po čitav dan nešto radio.

Prizor koji je zatekla šokirao je. Petar je visio na konopcu obješen.

„Petreeee. Petreeeeeee, šta uradi crni Petreeee?- iz sveg glasa jaukala je Petrova žena.

U tili čas u Petrovom se dvorištu okupila sva sila svijeta, komšija, rodbine, poznanika i prijatelja.

U tom se momentu Petar nasmija i reče ženi.

„Eto jel vidiš sad ko pretjeruje. Vidiš li samo šta se svijeta skupilo za samo sat vremena kod tvoga Petra“-skinu on konopac koji je vezao oko struka i samo ovalš oko vrata. Doskoči na zemlju i poljubi svoju ženu.

Žena briznu u plač.

„E sad si svaku mjeru prešao Petre.“-plakala je Petrova žena.

Komšije kad su vidjele šta se dešava okrenuše se i jedan po jedan napustiše Petrovo dvorište. Ostaše njih dvoje sami. Žena je i dalje plakala, a Petar je likovao.

„Sad sam tebi pokazao, a sad ću svima njima“-ponovo se vrati u garažu.

Njegovu ženu nakon nemilog događaja nije više zanimalo Petrovo zanimanje u graži.

On je neumorno radio, tri dana bez prestanka, nije niti jeo niti pio. Treći dan reče ženi:

„Ja sad odlaazim na more. Na pučinu. Uloviću ribu kakvu niko do sad nije ulovio. Pa ću svima da im pokažem ko je Petar“-uze brodicu, spremljenu mrežu i isplovi.

Dok je pleo mrežu u garaži Petar je razmišljao.

„Moram plesti krupniju mrežu. Što da se zamajavam sitnim ribama“.

.Kako god bi počinjao uvijek mu se činilo da je mreža sitna i da će ga samo usporavati u poslu dok vadi sitnu ribu čekajući da ulovi najveću ikad.

Kada je napokon pomislio da će mreža biti dovoljna. Izašao je na pučinu.

Kad god bi nešto ulovio bilo mu je malo. Vraćao bi ribu u vodu, ponovo prepletao mrežu praveći krupniju i krupniju i odlazio bi dalje i dalje na pučinu.

Nakon toga niko ga više nije vidio. Pričalo se da je negdje usred Tihog okeana, da plete neku ogromnu mrežu, a drugi da je na Sredozemnom moru u borbi sa nekom ogromnom ribetinom. Svejedno priče su kružile a od Petra ni traga ni glasa.

Priče o njegovim podvizima prevazilazile su i najveća Petrova pretjerivanja. Neki su i cunami povezivali s Petrom.

Kako god, Petar je svima nama pokazao. On je jednostavno Pretjerani Petar.

Ako se kojim slučajem prilikom kupanja negdje na moru upecate u mrežu Pretjeranog Petra ne brinite. Ako ste sitna riba s lakoćom ćete proći kroz njegovu mrežu. Ako ste Velika riba, dovoljno velika za Pretjeranog Petra bićete upecani i izlovljeni.

Pretjerani Petar upravo Vas lovi. On pretjerano voli pretjerano Velike ribe.

Velike Ribe čuvajte se. Pretjerani Petar je tu radi Vas, radi sebe i naravno kakva bi priča o moru bila bez nas sitnih riba.

Pozdravlja Vas mandrak72, bezbrižni mornar tople sobe i male posade. Bez pretjerivanja molim.

[ Smijehom protiv uroka ] 16 Decembar, 2008 23:09

"Poštovani gledaoci dobro večer. Evo nas i Vas u našoj jubilarnoj 100-toj emisiji "Svjedoci rata". kao i uvijek s nama u studiju je novi zanimljivi gost. Ostanite s nama narednih 30-tak minuta. Za početak reklama našeg sponzora" - dobro poznati džingl prekinuo je najavu emisije.

"Pašteta od kvaliteta"-odzvanjao je u ušima završni slogan ekonomsko propagandne poruke.

"Nakon ove reklame našeg sponzora vratimo se našem i Vašem gostu"-naglašenim populističkim tonom voditelj nastavi emisiju.

"Evo pokušaću u nekoliko riječi da predstavim gosta. Iako s godinama mlad, bogatog je iskustva. Dolazi nam iz radničke porodice, gdje su svi njegovi pretci s teškom mukom krčili sebi put kroz život, nastojeći potomcima osigurati izvjesniju i bolju budućnost. Mađutim našeg gosta još vrlo mladog život odvaja od roditelja. Oca nije ni upoznao. Majka je jednom prilikom otišla na pijacu i nije se vratila. Nije uspio saznati ništa o njoj. Raspitivao se bez uspjeha. Težak fizički rad očvrsnuo je volju i karakter našeg gosta. I kao takav eto stigao je u našu emisiju"-završi uvodnu referencu voditelj uštogljeni voditelj, namještajući veliki čvor kravate ispod vrata, koja ga je žuljala i smetala mu ko knedla u grlu.

"Pa recite nam nešto o sebi što smo možda zaboravili u ovom uvodu" - voditelj uputi pitanje gostu.

"Prije svega da pozdravim sve u studiju,kao i sve gledaoce pred TV ekranima. Ovom prilikom bih da pozdravim svoje preživjele saborce. Zovem se Cvjetko. Zaposlen sam u Šumskom gazdinstvu Dumbrava, sekcija Prdipolje. Neoženjen."-pokuša u kratkim crtama da sebe opiše Cvjetko.

"Naravno, uvijek skroman pa i kad je riječ o njemu i njegovoj hrabrosti. Recite nam gospodine Cvjetko da li ste zadovoljni poslom koji radite?-upita voditelj Juriša Pozadinović.

"Pa ne mogu da se žalim. Najvažnije da nisam gladan. Imam veliko društvo na poslu. Posao je težak. Znate i sami rad u šumi nije lagan i naravno uvijek postoje opasnosti, ali kome je danas bolje. Teška su ova vremena."-odgovori Cvjetko povremeno zakrećući glavu lijevo-desno ne znajući u koju kameru da gleda.

"Vi ste se dobrovoljno javili. Recite nam nešto o tome"-nastavi juriša podigavši naočale na nos povelik i crven. Oči kao da mu se smanjiše.

"Tako je. Vidio sam da svi moji drugari idu, pa reko nije u redu da ja sam ostanem.Šta ću unucima poslije da kažem. Branila se zemlja. Nisam mogao da izostanem."-malo nespretno frknu kroz nos Cvjetko.

"Ispričajte nam za podvig kojim ste odlikovani?"-nastavi da podiže tenziju Juriša.

"Pa šta se tu ima da priča. Začula se pucnjava. Skočio sam ko oparen. Strka gužva, ranjeni na sve strane. Nisam se ni snašao jedan par ruku držao me je za vrat. Mahinalno sam ga nabacio na leđa i kroz gužvu i metež izvukao jednog visokog starješinu. Nosio sam ga dugo vremena dok me umor nije stigao, te sam i sam klonuo."-odgovori Cvjetko.

"Može li se znati o kome našem visokom strješini je riječ?" - pitanja su letjela jedno za drugim.

"Naravno riječ je o majoru Prodanović Poguziji"-šturo odgovori Cvjetko.

"A sad malo da odmorimo uz poruke našeg slijedećeg sponzora"-najavi voditelj. 

Nakon reklame Big Bull proizvoda nastavljena je emisija.

"Gospodine Cvjetko recite nam kad ste se najviše uplašili, mislim ako ste se ikada uplašili"-novim pitanjem Juriša je nastavljao emisiju Svjedoci rata.

"Pa mnogo sam se puta uplašio, bilo je tu pucnjave, granata, ali jednom sam se tako uplašio da nisam mogao spavati. Evo kako je to bilo. Bližio se kraj rata. Svega je ponestajalo, pa bogami i hrane. U našu jedinicu navraćale su nekakve visoke starješine. Dosadila im riža. Ispod oka čudno su me gledali, čujem kako su spominjali mnogo mesine. Čak su mi nekakvi nadimak dali, čini mi se biftekom me zvali. O bože kako sam se ulašio tada kad su tako kazali, pa oni bi mene dok trepneš smazali. Ali eto neka sreća spasi mene."-u dahu Cvjetko referisa.

"Šta nam imate za kraj reći?".

"Moje malo konjsko srce večeras je ispunjeno radošću. I tako ja stig na kopisuvu međunem tama. Izvinite ja počeo konjski pričati sa vama. Kad se sve sabere i oduzme ostao sam ono što sam oduvijek i bio. Još jednom hvala na pozivu u emisiju"-završnim riječima se obrati Cvjetko širokom auditorijumu.

"Hvala Cvjetko, iz režije mi javljaju da namje vrijeme isteklo. I još samo toliko da Vas pozovem u slijedeću emisiju u kojem nećemo imati gosta jer veličanstveno je obilježio kraj posta, svojim gestom je privukao našu pažnju, žrtvovao se i pao po ražnju. Dragi gledaoci to bi bilo sve za večeras. Gledajte nas opet. Laku Vam noć"- u najboljem maniru voditelja kviskoteke Juriša završi emisiju.

Pozdravlja Vas umorni mandrak72, zapisničar duševnih boli i sitnih nepravdi.

[ Smijehom protiv uroka ] 09 Novembar, 2008 22:32
Večeras izlazim. Osjećam neki pritisak već skoro sat. Jedva čekam da izađem na zrak. Postaje mi zagušljivo. Nekakva neprijatna promaja u talasima kvari mi raspoloženje. Polako se pakujem, oblačim svoje najbolje odijelo. Jedva čekam da izađem da vidim reakciju oko sebe. Igranka je večeras u desetom selu. Mnogo mladog svijeta skupilo se. Subota je. Muzika trešti iz starih zvučnika, koji neprijatnim pucketanjem i ono malo zadovoljstva zbog slušanja muzike čine nepodnošljivim, al ko mari. Vrijeme je za provod.
Stigao sam prvi. Oko mene još nikog. Zauzimam što bolji položaj.
Polako se namještam.
Gledam prema ulazu. Samo što nisu. Mrak je već odavno pao.
Čujem korake. Ops, evo ga.
„Zdravo Dugački“-pozdravih.
„Zdravo Debeli“-otpozdravi – „Sam si?-upita me.
„Imaš intenzivan miris, šta koristiš?“-pokušao sam da izbjegnem odgovor brzim pitanjem.
„Isto što i ti, ali čini mi se da ti bez bijelog luka ne ideš nikud“-odgovori Dugački. Crnomanjast mlađi lik. Izuzetnog držanja, uspravan bez obzira na svoju visinu. Pomalo narcisoidan, stalno je pogledao u pravcu jedinog ogledala.
„Bijeli luk“-ponavljao sam u sebi. „Šta mi je to trebalo, postaću asocijalan, stvarno se osjeti.
Miris se tačno uvukao u svaku poru“-razmišljao sam odsutno.
U razmišljanju me prerkide ubrzan bat koraka. Evo ga stiže zav zadihan Meki.
Uvijek nekako pogubljen i rastresit. Ništa s ničim kod njega nije bilo. U šali smo ga zajebavali da nema pašče za što da ga ujede.
Polako se razmještao. Gledajući oko sebe. Potrajalo je minut dva prije nego je sebi došao.
Sav zajapuren pozdravi,-„ Zdravo Dugački, Debeli“-otpuhnu.
„Ovdje se malo osjeti?“ kao da konstatova i upita Meki.
Neprijatno sam se osjećao.
„Prokleti bijeli luk“-psovao sam sebi u bradu.
„Nije se osjećalo dok ti nisi ušao!“-gotovo otresito odbrusi Dugački.
Bi mi lakše.
Meki se još namještao birajući najbolju poziciju, lutajući pogledom. Nije bio omiljen zbog načina kako se borio za svoju poziciju. Bljedunjavo žut, neuredan nije bio nekakvo društvo.
Dugački se malo opustio. Zbog vrućine počeo je da se preznojava i pomalo osjeti. Imao je intenzivan miris, koji je ispunjavao prostoriju.
Dok smo kulirali, začuli smo korake. Podigli smo pogled ka ulazu očekujući da dođe On.
Stigao je Smotani. Bio je opasan. Njega su svi izbjegavali.
„Zdravo Smotani“-s poštovanjem pozdravi Dugački. Nekako Dugački pred njim uopšte nije izgledao dugačak. Imali smo dojam da je Smotani bio duži od Dugačkog, al zbog svog stava ostao je Smotani.
„Meki šta si se raširio“-Smotani upozori Mekog i smjesti se kraj njega.
„Meki mogao si barem da se istuširaš“-prekori ga Smotani.
„Nisam stigao, bio sam u žurbi“-odgovori Meki.
„Debeli opet bijeli luk, čuo sam da je zdrav“-konstatova Smotani, onako poluokrenuto od mene, izbjegavajući moj pogled.
„To je jače od mene“-gotovo šapćući odgovorih.
Atmosfera je rasla. Raja je počela da žari i pali. Pristizali su jedan po jedan. Svi sami. Niko u društvu.
Nedefinisani je stigao tako brzo. Kao iz topa ispaljen. Sav pogubljen. Dotjeran onako ko za svaki dan. Graorasto odijelo broj veće nije moglo da sakrije njegove nedostatke. Bio je svjestan njih, ali navikao se. Nije se ljutio na nadimak. Rekao je da će početi da vježba, ali uvijek se sve završavalo na tom obećanju.
Tvrtko je stigao poslije puno natezanja na ulazu. Oko njega je uvijek bila neka galama. Bio je jedan od onih čvrstih momaka koji je plijenio svojim izgledom. Uvijek besprekorno obučen po posljednjoj modi. Zategnutog i glatkog tijela, prolazioje kroz gužvu takvom lakoćom kao da je sam u prostoriji. Volio je da stoji između Nedefinisanog i mekog želeći da naglasi svoje izvajano tijelo.
„Pizda Vam materina, kupate li se Vas dvojica ikako“-opsova ih Tvrtko, tražeći novo mjesto.
Stao je kraj mene. „Volim miris bijelog luka, volim jake mirise“-nastavi Tvrtko.
„Vrućina je neka večeras, vidiš li ti samo šta je muha?-lično meni se obraćao.
Ja sam nekako rastao. Tvrtko je bio kraj mene i razgovarali smo.
Svježe obrijan i naparfemisan nije mogao ukloniti miris roštilja i kuvanih jaja.
Sjajno smo se slagali.
Dugački je klonuo. Naslonio se na Smotanog. Na momente nismo znali ko je ko. Gotovo zagrljeni ostali su do dugo u noć nešto razgovarajući.
Žurka je bila dobra. Stiglo je još nekoliko faca. Tanki je u ćošku nešto dogovarao sa Mekim.
Rijetki je stigao među zadnjima. Nedugo poslije Blizanaca koji usput rečeno ni po čemu nisu bili slični, al eto svi su im govorili da liče jedan na drugog. Prije bih rekao da su isto mirisali , a ne ličili, al ko mari.
Žurka se otegla do duboko u noć. Atmosfera je splasnula.
Šta nas je ovdje, a svi smo različiti. Svi došli na zabavu, al svi ne uživamo. Različiti karakteri pa to ti je.
Stojan je ušao, upalio svjetlo.
„Pizda Vam materina nekulturna, niko da pusti vodu za sobom“-opsova Stojan.
Hladni talas osvježenja razbudi nas i panično natjera da se uhvatimo čvrsto u koaliciju.
Ostalo nas je par jačih i čvršćih. Drugi talas nas je desetkovao.
Plovio sam. Na rijeci se mjesec kupao. Izvaljen na leđa duboko sam razmišljao kako smo pred bujicom svi isti. Nikoga nije bilo u blizini. Osluškivao sam noć oko sebe.
Talasi su me izmorili i žubor vode me je uspavao.
Bože kakav dan. Utonuo sam u san.
[ Smijehom protiv uroka ] 26 Oktobar, 2008 21:25
Podatak koji sam pročitao prije par minuta natjerao me je na razmišljanje. Na „tronu“ čovjek provede u prosjeku tri godine života. Maestralno. Nakon toga navode poznate lokacije pogleda iz toaleta.
Kad malo bolje razmislim umjesto čitanja bajatih podataka, sa pojedinih sanitarnih i drugih prizvoda kojima je mjesto u kupatilu, odakle uglavnom sazanajemo da se npr.tečni sapun proizvodi u Turskoj, uvozi u sledeće zemlje Srbija, Bih, Hrvatska,...., zatim saznajemo imena uvoznika za spomenute države i što je najvažnije besplatni INFO telefon, na kojem se na tečnom Turskom jeziku ili kakvom drugom mogu detaljno informisati o planovima kompanije za naredni period i o inovacijama u njihovom preduzećetu.
Zar ne bi bilo bolje imati WC školjku na nekom mjestu odakle bi nesmetano mogli da naprimjer:
1.Nesmetano posmatramo zasjedanje skupštine dok se olakšavamo natenane..
2.Uživati u pogledu na večernju šetnju kroz glavne ulice naših gradova...
3.Bezbrižno posmatrati kako ekolozi spašavaju obale naše rijeke skupljajući plastiku i predajući na otkupna mjesta odakle će se ona koristiti za plastične operacije naših estradnih umjetnika o kojima ćemo saznati u sledećem broju magazina SVET...
4. Vama ostavljam da napišete šta bi voljeli vidjeti sa trona vaše WC školjke i iz toaleta.

Pozdrav mandrak72.
[ Smijehom protiv uroka ] 08 Oktobar, 2008 18:15
Jutro. 05:45.h. Veker budilnik srebrni sa dva zvonca kao uši psa ptičara tresli su se rastjerujući sne umornog proletera. Lijevom rukom koju je držao u gaćama pokušava da utiša veker sat. Onako bunovan maši ga i ruši na pod po 158 put. I opet ništa on zvoni do kraja svoju priču. Nakon što je odrijemao još nekoliko minuta sa sebe zbacuje ambasador ćebe Vuteks iz Vukovara koje je dobio kad se ženio davne 75 godine. Sjeda na kraj kauča trlja oči i češe bradu par minuta. Žmirkajući pokušava da rasani oba oka nastojeći da na satu vidi tačno vrijeme.
Ustaje polako se gegajući. Na njemu su mlatile razglavljene gaće dva broja veće koje mu je gotovo nenošene poslao rođak iz Austrije. Kombinacija bijele boje , boje vanilije i kakaoa smjenjivala se po površini iznošenih gaća.
U WC-u staje pred razbijenu WC školjku, vadi domaćina, premjera ga pedljom. Nakon što uočava da se još nije počeo povlačiti u stomak, zadovoljno pušta gotovo neprerađeno pivo vrhunske kakovoće. Istovremeno prdi zadovoljan što je u mogućnosti da istovremeno obavlja dvije radnje.Veliki prasak u razglavljenim gaćama po snazi sličan onom vještački izazvanom negdje tamo u Švajcarskoj natjerao je gaće da se stresu ko vezen peškir na automobilu u svadbi nanovo nanoseći kao magla tnak sloj kakao boje na umorne gaće.
Nakon otresitog ponašanja, još bi jednom prdnuo tek da vidi dal će morati srati sada ili će da sere na poslu.
Isflekana potkošulja od paradajza i senfa, sa naramenicom otrcanom koja je blago visila tek okačena na jedno rame prilazi ogledalu, trljajući osam dana staru bradu što ga je svrbila ko udovicu ona stvar nakon 40 dana. Uzima stari aparatić za brijanje kojim je eto brijao i debele svinje na krmokolj prije nepunih 10 dana. Umeće novi žilet, četkom za brijanje nanaosi sloj sapuna za brijanje i nadnosi svoje lice nad malo ogledalce sa limenim okvirom donesenim još sa odluženja vojnog roka u JNA davne 69-te u karauli na granici sa Rumunijom. S druge strane ogledala nalazila se posrnula ljepotica razgolićena i ko od majke rođena, svjedok njegovih bludnih pogleda na straži decembra 69-e. Izobilje dlaka virilo je iz nosa dok je brijao zapuštenu bradu. Ogledalo pamti neviđene grimase, naročito one kada bi nakon brijanja ruke natrljao rakijom šljivom od kruške crnice i natrljao svježe obrijano lice. U nedostaku vodice za ispiranje usta i paste za prijanje, istom bi rakijom mučenicim pobio ono malo bakterija iz usta koje su u panici bježale i sakrivale se iza prilično neprepoznatljivih zuba.
06:30. uparađen ko Kineski svat krenuo bi na posao. Sigao bi na vrijeme na svom starom Unisovom biciklu u Preduzeće od državnog značaja u 6:55, časova.
Pogled na Menhetn uveliko ga podsjeti na njegovo rodno Prdipolje odakle je u potrazi za boljim životom došao početkom devedesetih.
Do početka radnog vremena imao je dva sata priprema. Dok se oblokavao jeftinom sindikalnom pivom vrijeme je neumitno teklo. Onaka zbalavljen jedva je dočekao početak radnog vremena da se istrese na poslovođu, obasipajući ga psovkama, niskim udarcima i klevetanjima. Kad se dovoljno izasrao otišao je iza barake da se demokratski ispiša onako kako samo jedan demokrat zna. Domaćina je samo pogledao. Viđali su se sve rjeđe i rjeđe, jedino bi piva pospješivala njihov sastanak.
Poput crijeva se vukao po gradilištu do ručka. Lijanović salama je poprimila miris gume dok je čekala u gumenim čizmama vrijeme pauze. Učestalo podrigivanje natjeralo ga je da sljušti jedno tri pive na crtu. Obećao je platiti čim stigne plata.
Odrijemao je koi sat dva vremena i polako se spakovao, presvukao i velikom brzinom udaljio svojim biciklom, jedinim pravim prevoznim sredstvom na koje je naučio.
S vrata je pozdravio ženu, usput spominjući svu njenu bližu i dalju rodbinu. Iz frižidera uzeo je hladno pivo i onako smrdljivih čarapa legao na trosjed pred TV. Očekivao je omiljenu emisiju Izvještaj sa berze. Njegove akcije opet su lagano pale. Pljunuo je na zastarjeli model EI Niš televizora , opsovao i zaspao hrčući neka dva sata.
Žena ga je probudila i uz put dobila dva šamara, onako od srca, opet joj je spominjao bližu i dalju rodbinu ne zaboravljajući da ne zna za koga se udala.
CNN je preuzimao dnevnik od RTRS. Gutao je vijesti iz zavičaja. Vlada je uložila 400 milijardi dolara u fabriku obuće za stonoge. Odobren je uvoz radne snage sa trulog zapada, ali samo iz zemalja koje su potpisale sporazum da nikada neće priznati Željka Joksimovića za legalno izabranog ministra za šumarstvo i brodogradnju kao ni Seku Aleksić poznatu vidovnjakinju i čudotvorku. Crvena zvezda je branila tri godine uzastopno osvajanu Ligu prvaka.
Nakon laganog obroka za večeru, nije se tuširao jer nije se baš nešto ni preznojio, udario je ženu po stražnjici i zajedno su ostišli u sobu. Nakon kratke buke muk je zavladao u sobi.
Nekoliko puta žena je otvarala prozor nakon što je prdeći u neznanju ispunio sobu mirisom bijelog luka i kuvanih jaja.
Amerika je tonula u san. Ispunila se obećanja da će Amerika postati zemlja proleterska, a i Švedska bi ovih dana trebala pasti u ruke Talibana. Laku noć Ameriko ma gdje da si. Pozdravlja Vas vaš stalni, objektivni i relani izveštač iz Razjedinjenin i nikad sastavljenih Američkih država. Vaš mandrak72.
[ Smijehom protiv uroka ] 21 Mart, 2008 23:49
Pregled najvažnijih vijesti iz podsvijesti stop.

Republika Srpska kao najveći izvoznik nafte, ribljeg ulja i majorana u suficitu sa EU-om stop.

Penzionerima isplaćene zaostale penzije iz 93-e, a u narednim mjesecima sukcesivno će im se uz zaostale penzije i isplaćivati stara devizna štednja stop.

Ljevica, udružena desnica i stranke uvrnutog centra formirali manjinsku vladu stop.

Poljoprivrednici zadovoljni postignutom cijenom s vladom o otkupu plodova divljeg kestena, trnoružice i suvog maslačka stop.

Pečena prasetina na berzi dostigla najviši indeks od 6 dolara po barelu plećke i uvrnutog repa stop.

VIS „Bruce Lee“ je šestominutnim koncertom na Kolarcu započeo najveći festival borilačke muzike ikad stop.

Danas se navršava 120 godina proizvodnje Yugo korala stop.

Naša reprezentacija se danas u 3 susretu šestog kola kvalifikacija za Prvenstvo Šar Planine u Kičevu sastaje sa selekcijom mladih gorana koji su u prošlom kolu deklasirali kao gosti selekciju 12 tamburaša Janike Balaša stop.

Vrijeme danas kao i sutra, uglavnom mjestimično, pretežno redovno i umjereno, očekujemo lagani porast uz istovremeno smanjenje i naoblaku stop.


Za blog TV-iju Vaš jedini, omiljeni, nepotkupljivi, nemaštoviti i objektivni mandrak72 stop.
[ Smijehom protiv uroka ] 06 Februar, 2008 17:16
Nisam matematički razmišljao dugo vremena, ali danas jesam. Gospodine profesore kod tebe na časovima smo baratali svim ciframa koje se motale i Vama i nama po glavi. Zbrajali, oduzimali, množili i dijelili. Izgleda da je sve bilo laž. Siguran sam da sve one operacije u matematici baš i nisu onakve kakvim ste nam ih predstavljali.
Zbir, sabiranje vrijedi samo u situacijama kad nam se dugovi zbrajaju. Sabiranje tada funkcioniše itekako, za razliku od zbrajanja šta sve meni treba. Ne mogu da nađem jednačinu sa samo jednom nepoznatom koja bi izjednačila zbir mojih primanja sa zbirom najnužnijih potreba moje porodice.
Oduzimanje tako-tako. Oduzeli su mi borački dodatak, i kad sve to oduzmem od ono malo plate ostane razlika koja oduzima dah.
Množenje je posebna priča. Na vjenčanju sveštenik reče meni i supruzi množite se ko....(iskreno zaboravio sam ko) , i naravno množismo se mnogo te se još uduplasmo, ali niko platu da mi umnoži.
Proizvod nije pratio rast članstva, već ga je stručno podijelio.
Dijeljenje je OK. Podijelim platu, platim račune i dijelim dugi mjesec na dane prije plate i dane do slijedeće plate. Traje mi ko ženski ciklus te se poslije mogu j..... čitav mjesec .
Danas sam kombinovao sve računske operacije kako da zaradim milion i evo šta sam izračunao. Moja primanja su oko 900 KM. Kad bih svu ama baš svu platu ostavljao na stranu dobijam rezultat. 1.000.000,00/900,00KM = 1111,11/12 mjeseci=92,6 godina. Malo majku mu jebem. Ako sad počnem da štedim imaću milion do svoje 127 godine. Bojim se samo da ona komuša koju moram da zaglavim na mjesto koje će mi omogućiti da tako štedim ne izdrži toliko. Ako se moja porodica ne složi sa mojim načinom štednje meni ostaje četvrtina plate što daje rezultat od 405.37 godina koje moram da doživim da zaradim svoj prvi milion. Profesore jel vi stvarno mislite da sam ja gavran.
[ Smijehom protiv uroka ] 15 Januar, 2008 10:37
Imam 35 godina, visok 185 cm, težak 85kg i nisam nadobudan. Nadobudnost je strategija koja daje jednu novu širinu svim ovim mjerama.
Nadobudan bi sa ovim godinama zračio mudrošću jednog Andrića kojeg je jednom davno pročitao kao obaveznu lektiru. Svojim iskustvom bi nadmašio sve svoje dugovečne pretke. Nadobudan bi sa ovim godina bio mlađi i od svoga mlađeg brata, studenta eliksira mladosti. Svojom mladošću bio bi inicijalna kapisla stalnog napretka i inicijative pozitivne misli.
Nadobudan bi sa ovom visinom mrsio muda Kraljevića Marka kojeg bi svojom nadobudnom retorikom digao u nebesa. Onako zamršenih prsta u stidnim dlakama svog vožda počeo bi da radi zgibove da bi dobio na visini pogleda koji bi stigao u ravan Markovog jel te organa za izlučivanje tjelesnih tečnosti i tjelesnog užitka, što pokazuje njegovu strast da dominira nad manjim od sebe u visokom društvu suparnika po nadobudnosti. Stalna aktivnost položaj njegovog zgiba u najvišoj tački otvara mu neslućeni niz mogućnosti da onako svojom inicijativom potencira svoj stalni društveni rast. Nadobudan bi sa ovom visinom takođe bio manji od stidne vaši kad god to specifičnost slučaja dozvoli. Bio bi stalno u društvu stidnih vaši svih društvenih kasta. Bilo bi tu picajzli onih neobrazovanih , francuskih pilića njegovanih i tretiranih kao nacinalno blago monarhija u propadanju i naravno urbanih stidnih vaši upoznatih sa svim problemima njihovih mentora.
Naadobudan bi sa ovom težinom prenio žedne preko vode a da ni članak ne skvasi, nahranio gladne učinivši sve da nahrani svoju sujetu koja mu pravi lažni signal gladi. Nadobudan bi letio u nebo sa ovom težinom, kao helijumski balon stim da bi se on uvijek vraćao kao Lesi u bazu odakle bi kretao onako lagan u nove visine.
Šta to jedu nadobudni čuvari našeg lijepog okruženja. Znaju li oni za cicvaru kojoj će se jednom vratiti, gibanicu ili krompirušu, kojoj sad nalaze zamjerke jedući jastoge od repa. Čisto se nadam da bar jedu pasulj kojim se posipaju pred gomilama ispred javne kuhinje, iskreno se nadam da će pasulj sa rebarca suva uzrokovati nekontrolisane vjetrove koji će ih u kombinaciji sa dušom ispunjene helijumom lansirati u neslućene visine, neke nove svjetove gdje se vapi za njihovim postojanjem a nama ljudima kako bude.
Poslovica kaže „Pita se od gov... može napraviti ali se ne može jesti“. Sretan put nadobudni, do nekog novog viđenja.
[ Smijehom protiv uroka ] 13 Januar, 2008 18:38
Mujo i Haso točili gorivo i plaćaju na kasi iznad koje krupnim slovima piše"NAGRADNA IGRA,GLAVNA PREMIJA BESPLATAN SEKS".
Haso pita:
-Šta treba da uradimo da bi učestvovao?
-Jednostavno, ja zamislim jedan broj od jedan do deset , a vi pokušate da pogodite-kaže radnik na pumpi.
-Pet-kaže Haso.
-Ne četri- kaže radnik
-Osam-pokuša ponovo Haso.
-Ne, ipak je šest-opet će radnik.
Razočaran Haso odlazi i usput će Muji:
-Bolan Mujo u ovoj igri mi nešto smrdi, mislim da namještaju.
-Ma kakvi , bolan Haso, moja Fata je već dva puta dobila-kaže Mujo.
Ako valja OK ako ne biće bolje drugi put.
[ Smijehom protiv uroka ] 09 Januar, 2008 20:51
Tarzan taj hrabri vitez džungle dugo vremena je bio moj omiljeni filmski junak. Znam da je kojim slučajem na nekoj izbornoj listi imao bi moj glas a evo i zašto:

1. Suvereni kralj džungle bio je skromna javna ličnost. Pored svih prinadležnosti koje su mu pripadale njegovim položajem on nikad nije koristio poslanički imunitet

2. Pored onoliko krzna u džungli imao je samo malo kože oko stidnih dlaka i onog ostalog. Nije čak ni nosio cipele, ni aktovku od krokodilske kože. Svoju Džejn nije zagrtao bundom od nerca. Životinje je ubijao samo u nuždi u samoodbrani. Smiješna bi bila situacija da se on tamo brani od neke nutrije. Uvjeren sam da bi na našim prostorima loše prošao. Koda nas su nutrije i činčile agresivne, sklone suicidalnim napadima.

3. Njegov najbolji prijatelj šimpanza Čita nije svojim prijateljstvom postigla ništa više od toga npr. ministar niskog rastinja i brodogradnje ili direktor neke područne škole sa 20 učenika.

4. Odlično se slagao s domorodcima, slonovima, itd. Što ukazuje na njegove sposobnosti dobre komunikacije i uspostavljanje tolernacije

5. Nije dozvoljavao pljačku prirodnih resursa sumnjivim prvatizacijama, dogovorima ispod stola, namještanjem tendera itd.

6. Bio je veliki zaštitnik ekologije. Imao je rezidenciju od prirodnih i neškodljivih materijala. Nije koristio službeni automobil osim sredstava javnog prevoza koji su koristili i ostali članovi njegove zajednice.

7. Prva dama Džejn nije patila od protokola već bi se zajedno sa Tarzanom hvatala u koštac sa svim problemima .

8. Uvijek počešljan, uredan, obrijan u javnosti, u savršenoj kondiciji što takođe doprinosi kompletiranju ličnosti kakva bi nam danas trebala

9. Bio je obavešten o svim dešavanjima u džugli, na svoj jedinstveni način, i nije urlikao za govornicom

10. Preferirao je porodicu kao najviši oblik društvenih vrijednosti. Džejn nikad nije imala modrice ispod oka, i nije tukao djecu.

11. Bio je poliglota, razumio je sve majmune, slonove, lavove itd, dok ovi danas ne umiju da se razumiju unutar jedne stranke a da ne pričam slučajno u koaliciji.

12. Imao je savršeno razvijen telekom, kod njega nije bilo gluvih telefona

13. Savršeno je raspolagao državnim bogatstvom koje je za njega bilo svetinja

14. ..................................

Mislim da bi svi morali na predsjedničkim izborima da prepoznaju takvu ličnost, da pokažu na njega i naravno da ga budno motre. Kod nas su državna bogatstva primamljivija i sklona su manipulacijama. Znam da se možda neće svi složiti ali ima i kod naših političara sličnosti sa Tarzanom. Na vlast dođu sa gaćama na štapu,a kad odu samo štap ostave, sve odnesu. Tačno je da su im najbolji saradnici majmuni ali ne zaboraite da oni majmune nagrade pozicijama, foteljama ministarstvima i slično. Pored njih su i hijene, lisice, nakinđurene kokoši, golubovi preletači i slično.

Tarzane ako čuješ aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. ... javi se.
[ Smijehom protiv uroka ] 28 Decembar, 2007 18:34
13 Stvari koje bi poželio svaki Djeda Mraz

1. 120 godina manje

2. 95 kg manje

3. Godišnji odmor za Novogodišnje praznike

4. ADSL vezu za internet FLAT

5. Kablovsku televiziju

6. Visa kreditnu karticu

7. Mobilni telefon nove generacije

8. Poslanički imunitet

9. Nacionalnu penziju

10. Novi Ford Mondeo

11. Većinski paket akcija u Delti

12. Da je vojno nesposoban

13. Nisam siguran da bi volio Babu Mraza

14. ........
«Prethodni   1 2 3 4 5
Hit Counter
Free Web Counter