Prvomajski praznici odisali su posebnim raspoloženjem. Raspoloženje bi bilo tim veće kada bi jutro osvanulo umiveno jutarnjom rosom i okupano suncem. Tako je bilo i tada prije dvadesetak i nešto godina.
Danima prije prvog maja moji drugari iz ulice i komšije Sabahudin i Hajrudin sa oduševljenjem su mi pričali o planovima za proslavu prvog maja. Praznika rada.

„Babo će nam kupiti tuku (ćurku) za prvi maj. Naložićemo vatru i peći je na ražnju.“-sav radostan Sabahudin mi je najavljivao dio njihovog plana.
Sabahudin ili Budo kako smo ga svi u ulici zvali nevjerovatno je ličio na Silvestera Stalonea čim je on posebno bio oduševljen.
Razvlačio je riječi nastojeći im dati veći značaj baš kao i njegov idol i idol svih nas iz ulice.
„Biće i koka kole. Babo će nam kupiti gajbu.“-nadovezivao je plavokosi Hajrudin sklanjajući pramen kose sa očiju.
Mlađi Sabahudinov brat kao i sam Sabahudin osvajali su sve nagrade na takmičenjima sa kajakaškim klubom „Ada“ u svojim generacijama. Imali su mnogo medalja. Mnogo više nego što bi to njihova mala i siromašna kuća mogla podnijeti.
Sa zadovoljstvom sam tih godina slušao „Sportoskop“ ponedjeljkom na lokalnom radiju.
Bili su predodređeni za šampione. Tih godina Kemal Arnautović je bio državni prvak u kajaku na divljim vodama.

Dan prije proslave prvog maja Sabahudin me je pozvao u malenu šupu obloženu nekakvim panel pločama obojenim u crno.
„Dođi da vidiš. Šta sam ti rekao. Eno je. Tuka. Pogledaj samo kolika je. Biće prava fešta.“-oblizivao se Sabahudin i trljajući po stomaku zamišljao sutrašnju atmosferu.
Njihov otac Ibrahim radio je kao kondukter na željeznici. Bio je lijep i krupan čovjek. Bio je prijek. Bojali su ga se i Sabahudin i Hajrudin i manja im sestrica Ajšica.
Na jednoj vojnoj vježbi Ibrahim je ranjen u nogu. Od tada ostao je invalidan u nogu. Počeo je i da pije.
Počeo je i da jače i sve jače bije. Suprugu. I djecu.
Nekad i bez razloga.

Dobro se sjećam straha u njihovim očima kad bi čuli njegov glas koji bi prekidao njihovu igru sa nama. Ozbiljni i pokunjeni krenuli bi teška koraka. Nisu ništa govorili.
Sjećam se dobro koliko je to i meni kvarilo atmosferu. Osjećao sam neku težinu sve situacije.

Toga jutra ispred njihove kuće na maloj ploči tek nešto malo većoj od njihove male kuće igralo se šaha. Nas desetak naizmjenično smo se smjenjivali za malom šahovskom tablom njihovog prijekog oca. Vesela graja utihnula je onog momenta kad se pojavio Ibrahim. Na biciklu je stigao iz grada.
„Vi se igrate, a niste ni tuku pripremili za ražanj.“-u njegov glasu se osjećalo prisustvo alkohola.
Lagan jeza i neki neprijatan osjećaj prostrujao je kroz nas. Polako smo se razilazili.

Uzeo sam svoj plavi Rogov poni bicikl i odvezao se niz ulicu.
Ulica tada još nije bila asvaltirana i bicikl je poskakivao po kamenčićima na putu, a ja sa jurio dok je u maloj torbici koja se nalazila prikačena za sic zveckao univerzalni ključ za biciklo.
Volio sam taj zvuk. Volio sam vožnju na tom svom poniju plave boje koji mi je majka kupila i platila 408 hiljada dinara od svoje plate.
Vraćajući se kući primjetio sam Sabahudina i Hajrudina kako se pripremaju da zakolju tuku.
„Ja to ne bih smjeo ni da živim sto hiljada godina.“-mislio sam u sebi.
Tupi udarac sjekirom obezglavio je nesrećnu tuku koja je tolike dane bila inspiracija dvojniku Silvestre Stalone i njegovom bratu Hajrudinu. Ponovljeni udarac sjekirom konačno je prekratio njene muke.
Nakon toga sjekirom su prekratili noge tuki koja se još dugo koprcala iza panja. Tu scenu još dugo nosim u sebi.
Nikad nisam pomislio ništa slično da napravim. Nemam tog srca.
Ne znam da li su ga i oni imali ili je strah bio jači.

Veselo društvo odraslih okupljenih oko netom pečene tuke uveliko je prevazilazilo njene  mogućnosti da nahrani sve one gladne poglede.
Ostatak je nadopunjavao alkohol.
Ne znam koliko je tučijeg mesa zapalo Hajrudina i Sabahudina. Koliko tek Ajšicu i Halidu.
Društvo je bilo veselo. Čula se i pjesma. Iz gomile nekako je najgrlatiji bio i Ibrahim. Drao se na ženu i djecu. Koji su polako napuštali mjesto oko netragom netale pečenke od koje su samo ostale kosti i netragom ispunjeni snovi.
Za koka kolu ne znam.
Piva je bilo.

Negdje na vrhuncu slavlja počela je kiša.
Jak proljetni pljusak rastjerao je društvo. Izvrnute stolice i prazne gajbe piva, dim vatre koja se još neko vrijeme opirala dok se i ona nije konačno ugasila bilo je svjedočanstvo dugo najavljivane proslave.
Kao da sad gledam čini mi se da vidim sliku sa svoga prozora.
Te večeri dok je kiša sapirala krovove i izlokvanu ulicu jasno se čuo Ibrahimov glas dok se drao na svoju porodicu.

„Zapatićete vi Ibrahima.“-odzvanjalo je ulicom iz male kućice.
Mnoštvo psovki i galame, vriske dopiralo je na ulicu kroz male prozore naslonjene na sam put.
Drugoga dana Halida nije izlazila iz kuće. Vjerovatno zbog modrica.
Hajrudin i Sabahudin nisu mnogo govorili o prvom maju. O tuki pogotovo.
Nekako kao po dogovoru i niko od nas nije to spominjao.

Bili su ozbiljniji.
Došao je i rat. 03.jula 92-e sam otišao u vojsku.
Sabahudin, Hajrudin i ostali članovi porodice napustili su Novi Grad te 92-e.
Ne znam kojim stazama ih je put vodio kroz život dok nisu stigli do Amerike gdje se trenutno nalaze.
Eto dok sam sad gledao njihovu urušenu kuću koja se nalazi nedaleko od moje kuće pred očima mi je zaigrala ista slika. Doduše malo drugačije sad na nju gledam

Briješčić iznad kuće gdje se odigravalo slavlje sad je zaraslo u bagrem i čini mi se mnogo manjim , čak toliko da ne vjerujem da bi na njega mogli da stanu golemi Ibrahim sa zlatnim lančićem i svim onim tetovažama na tijelu, Halida sitna i izmučena supruga i njihovo troje djece. Mirso koga smo svi zvali zbog brade Lenjin i još nekolicina njih i naravno tuka.
Za Sabahudina koji je nesumnjivo ličio na Stalonea, Hajrudina, Ajšicu nadam se da je život donio bolja vremena. Za Ibrahima takođe. Halida je umrla prije nekoliko godina.
Dok noć pada na još jedan prvi maj koji netragom klizi u album sa novim slikama još jednom pogledam kroz prozor u pravcu njihove kuće.
Ni danas se nije čula pjesma.
Zbog daljine.
Tuke nije bilo.
Nije ni velikih očekivanja, niti velikih razočarenja.
Ipak volim 1.maj. Danas mi je bio lijep dan.
Uživao sam sa svojom porodicom na selu pored Japre.
Sretan Vam 1. maj. Praznik rada.

Pozdravlja Vas mandrak72, serviser malih stvari koje život nosi i odnosi.