[ Priče iz Desetog sela ] 13 Januar, 2010 21:18
„Djeco, brzo u kuću. Eto vremenjaka.“-upozorenje o kojem se nije moglo raspravljati.
Istog momenta napuštali smo započetu igru i trkom bježali u kuću. Pored igračaka ostao je samo Luksi. Malo zbunjeno štene pametnih crnih očiju i uvijek spreman za igru.
Ostao je par trenutaka sam gledajući za nama dok smo prašili prema ulaznim vratima.

„Luksi!“-Vera kao da se sjeti ostavljenog šteneta.
„Ja ću po njega, a vi u sobu.“-Stevo plavokosi deran se isprsi.
Stevina osobina neustrašivosti već tada je izbijala na površinu čineći ponekad buntovnika sa samo njemu poznatim razlozima. Nerijetko bi batinama završila njegova neustrašivost, ali od njega suze ni traga. Njegovo prkosno čelo ukrašeno znatiželjnim smeđim očima i nebrojenim pjegicama djelovalo je preozbiljno za njegove godine.

Brzim koracima kao da se nalazio pod kišom metaka pogureno je trčao prema štenetu koje se polako udaljavalo iza kuće.
Napeto smo čekali i izvirivali iza poluzatvorenih vrata očekujući da se Stevo vrati sa štenetom.
Ali Stevo ne bi bio Stevo da nešto ne zakomplikuje. Njega nije bilo ni na vidiku.

Pogureni starac sa pohabanim šeširom masnijim od nečije slanine laganim staračkim koracima približavao se kući.
Zeleni polupocijepani ranac visio je preko ljeskova išarana štapa preko lijevog ramena, a u desnoj ruci oslanjao se na štap neobičnog izgleda koji je upadao u oči.
Sav krivudav zlatnožute boje sa tek malo zakrivljenom drškom koja se tek nazirala iza čvornovatih i poluzgrčenih prsta. Na dnu štapa metalno ojačanje kojim je on kuckao po tlu dok se teškim koracima kretao.

Stevo je kao tane uletio u kuću sav poguren dok je s dlanovima ispod prednjih nogu držao Luksija koji se zbunjeno klatio u njegovim dlanovima.
„Bog te mazo, u dlaku da ga nije Vremenjak uhvatio.“-Stevo je imao običaj da neke stvari uveliča i pretjera preko svake mjere.
„Pričaj šta je bilo. Je li te Vremenjak spazio. Kako si mu pobjegao.“-bili smo nestrpljivi.
Vremenjak je u nama budio i palio maštu.

„Taman da stignem Luksija, primjetim ja Vremenjaka kako skida ranac sa ramena kao da želi uhvatiti Luksija i ponijeti sa sobom. Znam ja takve. Ko zna šta bi on sa njim radio ovako malenim i nemoćnim. Možda bi ga začarao i pretvorio u vuka da ga prati na njegovom putu.“-zstade Stevo podižući atmosferu.
„Kažu da je on Đavo. Čuo sam gdje pričaju da se ničega ne boji osim krsta. Samo od njega on bježi. Da ste mu samo vidjeli oči kako se sjaje nekim crvenim sjajem. Sav sam se naježio i osjetio kako se kočim od straha, ali ja ni pet ni šes zgrabim Luksija ravno njemu ispred nosa i bjež u kuću.“-dodavao je Stevo i kapom i šakom ali bilo ga je divota slušati.

Pričalo se o Vremenjaku tada svašta. Dječija mašta svaki put dodavala bi još jedan stepenik gradeći takvu kulu straha da bi po nekoliko dana s teškom nelagodom bilo kuda odlazili dalje od kuće.
Stvarno o vremenjaku se pričalo i među odraslim, ali s jednom dozom opreza kad bi mi bili u blizini.
Virili smo kroz prozor iz sobe na starca koji je već bio u dvorištu. Ništa ga nismo razumjeli. Mnogo je pokazivao štapom prema kući. Glas mu je bio nerazgovijetan i slab da ga i pored najbolje volje nismo ništa razumjeli. Pogledao je prema nebu dizao štap uvis i onaj rezbareni ljeskovi prut koji je nosio preko ramena o kojem je nosio zeleni ranac.

„Biće da je ljut. Pokazuje na nas štapom. Bolje da se primirimo i nikuda ne mrdamo. Mogao bi da dozove gromove i da nas sve sprži.“-Stevo je na neki svoj način razumijevao i prevodio nastalu situaciju.
Začuše se ulazna vrata.
„Evo ih po nas.“-Vera se uplaši.
Bila je to strina Stana.

„Svi junaci nikom ponikoše.“-doza ohrabrenja osjetila se u strininom glasu.
Brzo je poslovala po kući. Spremila nešto hrane, zamotala u papir na kojem se nalazilo mnoštvo računa iz zadruge kod Rade Kapetanovića dok je nalakćen za velikom tezgom provjeravao svoju računicu, a mi djeca pili sok od Nare.
Strina je odlomila veliki komad hljeba i sve to stavila u veliku kesu od Minas kafe koje je moj stric donosio redovno iz Austrije.

Tek tada je spazila Stevu kako drži Luksija pokušavajući da ga sakrije iza leđa.
„Ma nosi to pašče napolje.“-izgalami se na Stevu te mu za puta opali šamarčinu da se sve prašilo.Ne uzmače Stevo ni pedlja kao da je čekao još koji šamar.
„Šta čekaš. Puštaj to pašče napolje. Ko je još vidio da se pašče unosi u kuću.“-u strininom glasu osjećala se ljutnja koja će brzo proći.
„Nego jeste li gladni djeco.“-kao da se ništa nije događalo strina je nudila da se nešto pojede.
„Strina, ali uzeće ga Vremenjak.“-zavapih unaprijed žaleći Luksija.

Stevo je samo odškrinuo vrata i pustio Luksija koji je ostao kod praga i samo onako pseći zakretao glavu fokusirajući pogledom na Vremenjaka.
Tiskali smo se na prozoru plašeći se za Luksija.
Luksi je odšetao bezbrižno do Vremenjaka. Po njegovom ponašanju zaključivali smo da se ničega ne boji.
Vremenjak se sagnuo i pomilovao Luksija po glavi. Nakon toga Luksi se umiljavao oko njegovih nogu.

„Jesam li rekao. U vuka će da ga pretvori. A onda jao li se nama. Ja u školu više neću ići.“-Stevo je još jednom preuveličavao stvari samo njemu znanim načinom.
„Neće Stevo, vidiš da se igra sa njim.“-rekoh mu pokazujući rukom.
„Neke neka, samo ti tako misli. Ti ćeš s jeseni u školu u Novi, a ja kroz jarak, a vučina čeka na mene dok ga Vremenjak čeka kod močila.“-Stevo se nije dao.

Starac je napolju sjedio na panju ispod stare jabuke. Činilo se da se odmara.
Rukama je stalnonešto mlatarao i štapom pokazivao čas prema nebu, čas prema kući, čas ko zna gdje.
„Jel vidite. Kažem ja Vama. Samo se vi smijte Stevi. Stevo nije budala.“-Stevina plava kosa kočoperila se kao krijesta velikog crvenog pijetla dok bi svakodnevno dijelio megdan na armanu sa đed Draganovim pijetlom. Velikim šarenim pijetlom. Pobjednikom mnogih borbi davno zaboravljenih već pomalo ostarjelim.

Nakon nekog vremena vremenjak je sa polupocijepanim rancem na štapu prebačenim preko ramena teškim korakom polako zamicao niz klanac. Luksi ga je pratio jednim dijelom puta, zastao. Par puta zalajao kao da se pozdravlja sa njim i trkom se vratio kući.
Te večeri nismo se dokasno igrali napolju. Neka nelagoda koju je donio nepoznati starac tinjala je među nama. Bilo je vrijeme spavati.
Usljed nevremena nestalo je struje. Petrolejska lampa obasjavala je veliku sobu u koju se rasporedilo nas petoro djece.

„Nije ovo sve slučajno. Od onako lijepog dana vidiš na šta noć izađe. Đavolja rabota.“-Stevo se nije dao.
„Ja sam jednom pred zadrugom vidio kako mu je Mizan pokazao krst. Da ste samo vidjeli taj bijes u njegovim očima. Taj nerazumljivi urlik za tren nas je rastjerao.“-Mile je dodavao mirođije u noć koja je zlokobno kucala na prozore naše sobe.
Nisam dugo mogao da zaspem te noći. Škripanje starih greda na tavanu dok se vjetar lutalica provlačio između starog biber crijepa i prevrtao neke stare stvari na tavanu. Drhtao sam od blage groznice dok me nije san obuzeo.
Te noći sanjao sam neke nepovezane snove. Isprekidane i haotične. Nisam im nikad pridavao značaj ali sam to jutro imao neki čudan osjećaj.

Nakon nekoliko dana vratio sam se kući. Vrijeme ljetnjeg raspusta bilo je iza nas. Školske obaveze polako su u sjenu bacale pomenute događaje. Nove avanture Robinzona Krusoa i Petka plijenile su i privlačile moju pažnju. Dakako i Zagorove avanture budile su maštu u meni.

Te jeseni umro je i zagonetni starac.
„Strina šta je bilo s Vremenjakom.“-upitao sam je znajući da se ona njega nije plašila.
„Život mandrače72. Mnogo nevolje u jednom životu. I previše za jedan život u pogrešnom vremenu.“-u njenom glasu osjećao sam tugu i razočaranost.
„Nerazumijevanje je gadna stvar. Imaćeš prilike da se s njom upoznaš u životu.“-završi strina.

Nisam je tada više ništa pitao.  Umrla je nakon par godina jako mlada.

„Vremenjak“ se zvao Janko. Gluhonijemi starac rođen u pogrešno vrijeme. Bojao se krsta zbog smrti svojih roditelja nakon čega je počelo njegovo stradanje u svijetu nerazumijevanja. Janko je umro. Svijet nerazumijevanja i danas živi. Hranjen strahom i nesposobnožću da nas prihvati onakvima kakvi jesmo sa svim manama i nedostatcima.
„Ne dozvolite nikad da Vas nerazumijevanje prevede na stranu straha i isključivosti.“


Pozdravlja vas mandrak72, nepopravljivi zvrk u kratkom času što nam ga život drži.
[ Priče iz Desetog sela ] 23 Novembar, 2009 19:00
Pogasio sam svjetla na terasi i stepeništu. Velika terasa bila je oslobođena svog balasta. Na terasi bio sam samo ja i jedna stara stolica.

Preda mnom pružao se pogled na veliko zvjezdano nebo i tek nekoliko treperavih sijalica udaljenih kuća koje su iščekivale noć koja stiže. Volio sam trenutke kad bih bio na momente gotovo nevidljiv i neprimjetan na ovom svijetu. Vjerovao sam da ima još takvih ljudi.
Zatvorio sam oči. Osluškivao sam sve one zvukove koje selo nudi. Zvukove udaljenog laveža psa koji kao da je opominjao nemani da ga se klone, skok vješte vidre u malu riječicu u potrazi sa bogatom večerom. Jezivi huk sove koja kao da je ponavljala neke stare lekcije iz života. Baš kao i ja.
Noć preda mnom bila je poput mnogih do sad. Nisam je se plašio, nisam ni bio indiferentan, ali želio sam nešto više od ove noći. Želio sam priču.

Prvi nagovještaj ubrzo se spretnim nečujnim koracima pojavio tik ispred terase. Nisam davao znaka da sam svjestan njegovog prisustva, ali veliki Žuti mačak od komšije Dule vječiti sanjar i neustrašivi lovac sigurno je znao za mene.
Prijatnim barintonom melodično me pozdravi.
„Dobro veče ti želim.“-reče mi Žućo.
„Dobro veče i tebi.“-uzvratih pozdrav.
„Razmišljaš?“-upita me.
„Čekam priču da se desi. Znaš li neku dobru.“- upitah ga.
„Ustvari ne znam niti jednu koja to nije. Na dobru si se adresu obratio komšija.“-gotovo se obradova Žućo, a pogled mu sijevnu kao munja.
„O čemu?“-podigoh pogled na zvjezdano nebo.

Pogled mi se zakači na mlad mjesec dok se šeretski izvalio na leđa kao da peca najljepše treperuše zvijezde dok mu se jedna od njih otkači i kao nožem zapara nebo.
„Mjesec.“-rekoh mu.
„Šta mjesec? Znam sve o njemu. Slušaj ovu.“-primaknu se Žućo gotovo pored stolice, okrenu se u polukrug te leže naslonivši se glavom na prednje šape.
„Ustvari to i nije mjesec.“-poče ti on.
„Kako nije.“-gotovo poskočih sa stolice.
Sva moja znanja u tom momentu gotovo se pobuniše. Teorija o mjesecu kao zemljinom satelitu bila je opasno dovedena u pitanje, Samim tim i teorija o svemiru i univerzumu bivala je opasno poljuljana.

„De, de. Smiri se komšo. Poslušaj pa ti prosudi.“-poče da me smiruje taj mudri seoski mačak beskompromisni borac sa tavanskim miševima i slaninom šarenom.
„Prije mnogo godina baš u doba kad je slanina dobijala zlatno žutu boju, a čađave grede opasno prijatan miris, mamac za sve miševe iz Rujiške, a bogami i šire u selu se niotkud pojavi Micika. Mačka kojoj se ljepota širila od njuškice pa preko leđa i tako sve do kraja repa. Ljepota je sigurno bila još i veća, ali to bi onda bila neka druga priča.“-zastade Žućo za trenutak kao da puni pluća svježim novembarskim vazduhom kojeg je bilo u izobilju mada on toga nije bio ni svjestan.
„Pojavi se Micika i u selu postavi sve stvari naglavačke. Svojim snenim pogledom kao da je zaluđivala sve mačore u selu pa tako i mene. Nas tridesetak mlađih i par starijih mačora bili smo joj pri ruci, a ona. Ona je samo izvoljevala. Uvijek novi i novi zahtjevi. Nikad dosta i dovoljno dobro za nju nije bilo.“-nastavi Žućo.
„Šta si mi danas donio mladiću?“-upita mene Micika a ja sva ustrepatao te se zapleo pa nikako odapeti.
„Evo jedno veliko i čvrsto motano klupko vune.“-jedva izustih.
„Pa šta da ja radim sa vunom. Kakav mi je to poklon.“-gotovo da je bila bijesna.
„Pa, pa,....“-jezik nikako da odapne.
„Nosi to. Neću da se igram. Ja sam jedna ozbiljna prilika. Nisam ti ja ovdje došla da bih se igrala i skakutala za vunom. Ko je to još vidio.“-siktala je.

„Odjurio sam u noć. Zastao sam teko kod vodenice. Ona je zlokobno lupetala u mirnoj noći. Baš kao što se sad čuje. Jel čuješ kako lupa klapa klapa klap.“-zastade on njuškicom mi pokazujući u pravcu vodenice.
Napregao sam sluh da čujem vodenicu koja je na momente razbijala noćnu tišinu. Blaga jeza ispunjena svim onim pričama vezanim za vodenice spuštala se ko usamljena kišna kap sa strehe iza ovratnika pa niz leđa. Nije budila strah, ali je stvarala jedan nelagodan osjećaj kojem je trebalo neko vrijeme da nestane.
Ćutali smo svaki za sebe par trenutaka sa nekim svojim problemom zamaskiranim u priču o Miciki i mjesecu pod plaštom od noći.
„Zastao sam razmišljajući kuda dalje. Šta mi je činiti. Micika je bila posebna. Nisam je želio izgubiti. Dok sam tako razmišljao po navici ušao sam u vodenicu. Mlinar me nije ni primjetio od oblaka brašna koji se prašio dok je presipao brašno u džakove. Pogledom sam kružio po vodenici tražeći bilo šta što bi me navelo na rješenje moje muke. U tom trenu spazih jednog debelog miša sjajne dlake koja se presijavala pri slaboj svjetlosti petrolejke u mlinu. Njuškica mu je bila sva bijela dok je lickao brašno. Skočio sam i šapom ga zarobio. Zubima ga uhvatih za krzno i trkom se uputih prema Miciki.“-vidno zagrijan za priču Žućo gotovo da nije diasao.
„Donio sam joj živog debelog miša. A ona iskolačila oči na mene. Gotovo da bi me u top strpala.“-vidno neraspoloženiji Žućo zastade.
„Na šta ja tebi ličim. Na živodera. Životinju. Nosi to od mene barabo jedna seljačka. Ja sam dama prefinjena. Jesi li čuo za gospodska jela, parfeme. Miševi nisu nobles.“-drala se Micika.
„Nisam ni slušao šta je dalje govorila. Nisam bio ljut, ali znaš kakav je to osjećaj.“-nastavi Žućo.
„Znam Žućo. Znam kako je kad neko ne vidi tvoj trud.“-rekoh mu.

Noć se bližila ponoći. Nije mi se spavalo. Želio sam priču za laku noć.
Nije se ni Žući spavalo niti žurilo.

„Zima je uveliko stezala kada sam potišten i posramljen otišao u noć. Želio sam da odem i da se nikada Miciki ne vratim. Odlučio sam da se popnem na najviše stablo i da više nikad ne siđem dok od gladi ne skapam.“-ispriča ti Žućo pa se nekako nasmija šeretski.
„Popnem ti se ja na najviše stablo Jablana gore više Đukine kuće. Sa njega se vidilo sedam sela, Jokine njive i Stojanov kestenjar. Za vedrije večeri moglo se vidjeti sve do Srbije gdje živi moj rođak Nidžo čiji su preci otišli s kolonistima. Javljao ti se on meni jedno vrijeme redovno, no nekako i on urijedio sa pismima. A ispod mene rijeka ljudi, problema i briga, a ja gore kao neki kralj. Samo gledam i ništa me se ne dotiče. Ni brige, ni tuge, veselja ni muke. I tako ti ja ni na nebu nit na zemlji nastavi svoj život. Nisam ustvari više ni gledao na zemlju, već nekako na nebo. Sa zemljom sam već bio raskrstio. A nebo plavo ko marama na Stoji Čubrilovoj kad u zadrugu pođe. More nepreglednih oblaka bijeli pa sve nekako runjasti ko Momčilove ovce pasu li pasu, a trava nije zelena neg plava. A onda ti moj komšo kad me kap ne udari. Iznad mene protutnja nešto veliko stvarajući buku da su mi uši zagluvile čitav sat. Uspravim ti se ja i pogledam ti u daljinu za zvukom. A onda nekako malo niže pored mene neka čelična ptica, ustvari avion proleti u niskom letu, a neki brko sa naočalama i podvrnutim rukavima na košulji volanom sve ovo čini.“-pokazivao je šapama kao da okreće volan.

„A u džepiću stoji hemijska olovka. Kad me vidio on mi mahnu te se i ja njemu nasmijah. Bi mi lakše kad znam da gore imam nekog svog.“-zastade Žuću ponovo se namještajući u klupko.
„Veliš brko?“-upitah ga.
„Bogami brko. Baš kao i ja.“-šapom ti on pogladi svoje brkove.

„Bližila se noć. Ogladnio ti ja, al odlučio ja da idem na nebo. Pričinjava se meni svašta. Sanjam ti ja masne debele miševe, pečeno pile. Limeni tanjir toplog tek muženog mlijeka. A u stomaku krči ko na vašaru. Premećem ti se ja preko grane, al glad ne bježi od mene nikako. Negdje iza ponoći otvorim ti ja jedno oko kad ona tik iznad mene sirac veliki okrugli. Zapeo za granje pa ni makac. Ja ti polako otvorim i drugo oko koje je još spavalo pa bolje pogledam“-zastade Žućo podižući dramatiku na osjetno viši nivo.

„Ko te tu postavi nesrećo pomislim ti ja. Protrljam ti ja ponovo oči a ono sirac bleno u mene pa ni da blekne. Jarca ti tvoga debelog, mislim se ili ti ili ja. Pritisla ludačka glad, a onda se sjetim i Micike. Sklupčam ti se ja i spremim na skok. U momentu se đipim da su grane poda mnom pucketale a jablan se nakrivi i tako ostade i dan danas. Pružio sam se koliko sam dug. I još za nokat duže. Sudarih se ja sirom. Tvrdim sirom. Zagrizoh veliki komad, al od siline udarca zacrni mi se pred očima. Ostatak sira od siline udarca odskoči uvis, a ja se za otkinutim dijelom stmeknem niz jablan. Šibale me grane, sveg me živog polomiše te do zemlje izgubih nekoliko života. Kad sam pao na zemlju ostao sam tako ležati neko vrijeme.“-zastade Žućo.

„Šta bi sa sirom?“-upitah ga.
„Šta bi? I ja se pitam. I dan danas ga tražim. Šta misliš zašto ja i dan danas skitam obilazeći vrbake i šipražje, sjenike i drvljanike. Ovako krezub i bez zuba samo mi je taj sir preostao. Nego vidi de. Dobar sam komad ja njemu otkinuo. Još samo kad bih znao gdje se zadenuo.“-ustade Žućo i pođe prema riječici.
„A Micika?“-upitah ga ponovo.
„Koja Micika. Ne znam ti ja nikakvu Miciku. Pa tražio si da ti pričam o mjesecu, a ja ti o siru ispriča. Nego vidim i da si ti umoran. Vrijeme je da ideš spavati.“-šeretski se Žućo nasmiješi onim svojim velikim brkovima i skitačkim očima.

„Ko će ga znati. Možda i sami griješimo gledajući stvari iz samo jednog ugla. Bio bi to lijep komad sira. Drugi put treba biti oprezan kad se priča traži upravo zbog ugla gledanja.“-nasmijah se Žućinoj priči koja je imala svoje gledište.

Pozdravlja Vas mandrak72, visoki posmatrač iz oštrog ugla mačje perspektive.
[ Priče iz Desetog sela ] 05 Novembar, 2009 23:07

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo.
„Moglo bi biti snijega ubrzo.“-pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi.

Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je kod njega bio u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da  vadi repicu.
Mislio je Dragutin da će ujak da dođe po njega i da ga odvede u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslim koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima.

„Ajde bre Bosanac. Nećeš se ti leba najesti ako tako nastaviš.“-dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji.
Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga ispuni njegovo mlado srce za rodnim krajem. Nije znao riječ nostalgija ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi navečer umoran od cjelodnevnog rada legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Dragutin osjeti i da pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek.
Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška. Talasasta brda i vijugava Japrica. Prašnjavi put kao bijela zmija koji je vješto migoljio između brda sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je igrao fudbal sa krpenjačom po cijeli dan kad ne bi bilo škole.

Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si lolo.“-mjerkao je mačak poveliki plijen.
„Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan.“-mačak Nidžo kolonista iz Drvara oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.

„Idem kući.“-Dragutin donese veliku odluku gledajući u veliki nebeski svod prekriven milionima zvijeda.
„Jedna je moja. Potražiću je.“-odluči Dragutin, a nemir zbog moguće rekacije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.
Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima vukao je kroz gomilu plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom.
Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se voz izvukao iz Novog Sada kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.

Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti Dragutine. Nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan.“-sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati.
Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.

Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako bi se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej mali. Ustaj prespavaćeš. Ajde momčino.“-kondukter ga je budio koji ga je zapamtio dok ga je gotovo svaki put na hodniku priupitavao „Koliko još imamo do Novog.“.
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku.
Nakon nekoliko trenutaka pauze koja se činila kao vječnost Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamijeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad ti diko moja lezi spavati. Sutra će mo već nešto smisliti.“-Mile ustade zabrinuto, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali.
Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koj ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde ustaj. Spremaj se ideš s ćaćom za Ljubiju.“-reče mu.
„Ja sam ti spremila doručak. Hajde požuri.“-već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima koji su mu nedostajali dugo vremena.
Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju.
Na vratima ih dočeka Dušan kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio.
Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo. Dušan i Mile su dugo razgovarali.

„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana.“-predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu.“-vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo, Dragutin ostade kod brata Dušana koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.

„Ti si taj Dragutin. E moja momčino. Ništa se ti ne brini. Čiča janko naći će tebi dobar zanat.“-njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred.
Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslijepodne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje. Radno odijelo kad bi svi bili isti. Masni i prljavi.
A nakon toga đaci Prijedorski zbijali su šalu na njegovo seosko porijeklo. Na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune.
Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli.
Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide komšija.“-pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći.“-odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći komšija.“-Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće.“-dogovarao se s ocem s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala. Pa eto ako nemaš nikoga ja bih kopao. Imamvikend pred sobom. Ne idem kući nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje.“-sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako momčino evo ruke. Ajde uđi i popij sok pa da se dogovorimo.“-pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.
Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme.
Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških polova.

Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju.
Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama što od zime to od stiskanja držalice gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Zavlačio bi ih ispod pazuha da zagrije dok bi odmarao.
Malo malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.

„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola.“-pokušavao se stalnim bodrenjem hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično Drago. Dobro ti ide.“-ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom činilo se da odmara.

Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube. Bližila se noć.
Uspio je iskopati kanal dubine čitavom dužinom, ali samo trideset cantimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Treablo je doći do dubine od osamdeset cantimetara.

Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio.
Kad je legao bio je toliko umoran da je  steškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo.
Kad je napokon zaspao bila je već ponoć. Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao.
Iako umoran na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu nastavi raditi sve dok se zubato novembarsko sunce ne pojavi.
Zaboravi on na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevala znoj, a crna kovrčava kosa učini još kovrčavijom i kuražnijom.
Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.

„Aoj moji mrki doratoviiiii
Sutra ćemo u Bosanski Noviii........“-pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet. Svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.

„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“-Simo se glasno zapita.
„Znam ja čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal.“-gotovo veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem gleda dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje.
Vidjevši ga kako vrijedno radi Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal.
Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno Podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom koji se zainteresoavao za elektriku.

Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki.“-ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem.
Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem.
Sakrivao je dlanove dok je razgovarao s ocem.

Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemoli zajedno u petak?“-iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno.“-sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su nešto novo na njemu.

„Idemo ćaća.“-nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš.“-reče mu rukom mu pokaza da krenu put sela.

Mati je dobila novu maramu, otac nov aparatić za brijanje. Sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.

Pozdravlja Vas mandrak72, kolekcionar poklopaca od pašteta i tragova u snijegu.

[ Priče iz Desetog sela ] 03 Novembar, 2009 19:00

Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.

„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.

Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.

Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.

„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.

Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.

„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.

Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.

„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.

Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama  bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.

Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.

„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.

Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.

Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za  oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca...........“

I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.

Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.

 

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.

Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.

Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.

„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.

„Da.“-potvrdih.

Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.

Tek da se nešto važno ne zaboravi.

Vjera, ljubav i život.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.

[ Priče iz Desetog sela ] 26 Jul, 2009 17:18
Noć preda mnom polako je osvajala ulice moga malog grada. Jedna po jedna ulica padala je pred naletom noći. Jedna po jedna sijalica gasila se i nemoćno uranjala u dugu jesenju noć.
Pramenovi magle kao meki jastuci činili su moj korak mekim i nesigurnim, a stari kaput nedovoljno toplim i propusnim kišnim kapima koje si ispirale moje umorno lice.

Taj stari nemir opet se vratio i kao nezvan gost ostao na konaku. Znam da ga moram podnijeti, ali mnogo lakše će mi biti kad ne dijelimo istu prostoriju, mnogo lakše sa svijetom iako bezdušnim i bezobzirnim na tuđe muke.
Tek po neki zabludjeli prolaznik, dostavljač mlijeka i napušteno pseto sve je bilo što sam vidio i sreo.
Koraci iza mene postajali su jači i gušći od snažnog pljuska koji je ispirao vješto posloženu kaldrmu. Mozaik koraka bio je intenzivniji i slikovitiji.
Zastao sam.

„Dobro večer gospodine. Još jedna noć pred vama je. Zar bi bilo malo ako kažemo da je jutro daleko, sunce visoko, vrijeme neprolazno. Podijelimo noć.“-neznanac sa visokopodignutim ovratnikom mokre i od kiše slijepljene kose stajao je pored mene.
„Dobro veče neznanče. Noć kao i svaka druga. Mračna i usamljena iako je jutro daleko i sunce visoko, za vrijeme siguran nisam.“-riječi natopljene kišom nisu djelovale uvjerljivo, ali bilo je to najbolje od mene u tom trenutku.
„Teatar usnulih duša daje prikaz. Ulaznice su noć, kiša i nešto sitnog. Nožić, grickalica za nokte, polomljena ukosnica ili šta vam se nađe u džepu. Hajdemo.“-produži korak i rukom me pozva.

Nemadoh kud. Produžih korak za njim.
Talasi magle kupali su moj brod u tami. Kao svjetionik u noći poneko svjetlo budilo je želju za novim korakom.
Uski haustor koji dosad nisam primjetio širom je otvorio svoju mračnu stranu noći.
Korakom nesigurnim pređoh tu granicu intime ulice i pustog dvorišta.
Pred mene izroni čovjek. Sijenka preko lica nije mi dozvolila da mu vidim lice.

„Dobro nam došli. Možete unijeti sve snove, nemire. Možete i kaput da mi ne ostavite, ali ostavite nešto. Bilo šta. Vrijednost je nebitna.“-glas koji je ličio na glas iz kabarea što me je proganjao nekoć davno bio je preda mnom.
Zavukao sam ruke u džepove mokrog kaputa. Nije bilo ničega čim bih platio ulaz.
Vidjevši moju uspremetanost čovjek na ulazu se nimalo ne zbuni.

„Neispravan sat koji imate bio bi sasvim pristojna cijena za nemir koji vodite sa sobom.“-preciznim uputstvom vrati me na ručni sat koji sam već nekoliko dana nosio u džepu ali ga nikad nisam odnio časovničaru.
Bez dvoumljenja zavukoh ruku u džep i bez riječi mu pružih časovnik.

„Vrijeme je interna kategorija. Nije nam nepohodna.“-pokaza mi rukom prema slaboosvijetljenom ulazu u neku staru kuću.
Žućkasta svijetlost isprepletena sjenkama i velikom količinom dima stvarala je neprozirnu zavjesu na koje se moje oči teškom mukom naviknuše.
„Vaše mjesto gospodine.“-pored mene se stvori gospodin kojeg sam sreo na ulici.
„Čeka na Vas.“-završi on.
„Koliko dugo?“-upitah.
„Odgovor ste ostavili na ulazu. Probajte se sjetiti.“-prvi put se nasmiješi gospodin hladnog glasa i duge kose.

Sjeo sam na staru stolicu izlizanu ali udobnu. Gledao sam svijet oko sebe.
Nisam poznavao nikoga. Primjetio sam da između samih likova nije bilo mnogo komunikacije. Kao da su svi ovdje došli ponaosob.
Pogledom sam tražio čovjeka koji me dovede ovdje.
Za nekoliko trenutaka pogasiše se svjetla i kao po komandi tišina napuni prostoriju.

U jednom dijelu nevelike prostorije oko kojeg su u polukrugu raspoređene stolice upali se petrolejska lampa.
U središtu prostorije stajao je čovjek koji me je doveo na ovaj neobični skup.

„Evo ovdje imam češalj. Polomljen. Nedostaje i par zuba. Ko daje više.“-glasom aukcionara nabrajao je sve njegove kvalitete i mane.
„Polomljen je. Ne vrijedi mnogo.“-glas iz publike skrenuo je pažnju na sebe.
Pogledi ostalih skrenuše na jednog mlađeg čovjeka.
„Ni nov češalj nije skup, a tome čak šta više nedostaju zubi. Gotovo je neupotrebljiv. U najboljem slučaju mogu ponuditi jedan vic.“-bila je konačna njegova ponuda.
„Evo, ja nudim rezervno dugme sa kaputa. Godinama ga nosim. Suvišan teret, a možda nekome treba. Nije mnogo, ali može biti korisno.“-s drugog kraja prostorije stiže druga opipljivija ponuda..
„Imamo na jednoj strani vic, na drugoj dugme za kaput. Ima li još koja ponuda ili da razmatramo postojeće.“-isti onaj glas što je započinjao aukciju nastavi.
Prvo je muk zavladao prostorijom čekajući novu i izdašniju ponudu., a onda nakon toga žagor sve jači ispuni prostoriju.
„Evo moje ponude. Možda nije najizdašnija ali smatram da bi mogla biti prihvatljiva.“-jedan glas starijeg gospodina nadjača žagor.
„Šta nam nudite. Iznesite svoju ponudu.“-aukcionar nastavi.

Pogledao sam u čovjeka kojemu je možda gotovo sve trebalo u prostoriji, ali siguran sam da je češalj bilo ono što mu je zadnje trebalo. Ustvari siguran sam da mu nije ni trebao.
Čovjek je bio star. Imao je sijede obrve. Krupne i umorne oči.
Pogrbljena leđa i drhtave ruke odavali su utisak o njegovoj starosti. Imao je tijelo sedamdesetogodišnjaka.
„Svoju muku. Godinama je nosim tu.“-smrežuranim dlanovima udarao se po grudima.
„Nemam više snage da se borim s njom.“-skršenim glasom reče starac.

Prostorijom zavlada neki nelagodni mir.
Ko je još mogao da odbije ovakvu ponudu.
Ustade čovjek koji je sjedio tik ispred mene. Čovjek starinskog kova. Zalizane kose i uredno štucovanih brkova. Okrenu se prema starcu.
Pogledao sam u njega. Na starinski način začešljavana kosa sa uvrnutim pramenom koji je padao negdje na sredinu čela stvarajući utisak da je neko ispisao broj šest na čelu.
„Češalj je moj. Nosim ga godinama iz navike.“-pri tome nesvjesno učini pokret kao da će iz džepa izvući češalj da se začešlja, ali onda u pola pokreta zastade pa nastavi.
„Prihvatam ponudu. Sasvim je korektna.“-pogleda po prostoriji kao da traži nekakvo odobravanje.

Starac ustade. Na njegovom licu zatitra jedan odsutan osmjeh i jedno davno zaboravljeno proljeće.
„Nekad davno živio sam u malome gradu na granici. Radio sam kao činovnik u opštini. Matičar. Ni sam ne znam koliko sam brakova sklopio, izdao rodnih listova. Znao sam u dan kad se koje dijete rodilo u mjestu. Znao sam i kad je ko umro. Poznavao sam sve u mjestu.Prije penzionisanja umrla mi je supruga. Čitav svoj život ona me je čekala sa spremnim jelom i toplom kućom. Čitav svoj život ona je nalazila vrijeme da sjedne sa mnom. Da me sasluša.“-u dahu je pričao starac.
„Znaš li da je Stojan dobio unuče. Baš na Đurđevdan. Na slavu.“
„Jel mu to drugo unuče.“-pitala bi me.
„Treće. Najstarija je Milica, pa Janko i sad Mila.“-nastavljao bi starac.

„Svakodnevno bi ponavljali ritual. Ja bih pričao a ona bi me slušala. Sve do onog dana kad sam je zatekao da je ležala mrtva pored stola. Srce. Ručak je bio još topao. Na stolu.
Nastavio sam da radim do penzije, ali na vratima kuće dočekivao me je muk. To nisam mogao da izdržim. Ni doviđenja. Ni dobar dan. Onda sam se penzionisao. Nakon toga preselio sam ovdje u veliki grad. Računao sam mnogo više svijeta ima. S nekim ću moći prozboriti, popričati. Računao sam s ljudima. Međutim ovdje vidim svako svoju muku muči. Ni dobar dan ni doviđenja. Po čitav dan ni riječ ne prozborim. Nikoga da me sasluša.“-zvarši starac i sjede na stolicu.
Pogledao sam u brku ispred mene. Ćutao je. Nije komentarisao da li je zadovoljan postignutom cijenom.

Nakon par trenutaka vođa programa najavi slijedeću ponudu.
„Imam na ponudi jednu lulu. Starinska. Izgleda nekorištena godinama.“-prevrtao ju je po rukama.
Nakon toga podiže je uvis da bi bila vidljiva svima.
„Šta se za nju još može dobiti. Sad je do Vas. Izvolite.“-povuče se korak čekajući ponude.
Nakon nekoliko trenutaka javi se jedan dubok glas.

„Možda nije mnogo, ali više od toga ne mogu dati.“-zastade na trenutak osvrćući se po prostoriji.
„Nepušač sam. Svejedno, ali nudim jedno davno sjećanje.“-ponudi on i sjede.
„Ima li još ponuda?“-glas voditelja ove neobične aukcije nastavi.
Ponuda nije bilo.
„Recite. Prihvatam cijenu. Razumna je.“-stariji gospodin uglađenih manira mahnu rukom.
„Hvala.“-isti onaj duboki glas koji je dao ponudu nastavi.

„Ne tako davno, došao sam u ovaj grad. Sa sobom sam donio tek jedan kofer, parče neba u oku i bol u srcu. Nesretni rat potjerao me je sa mog ognjišta. Ustvari nije rat. Bilo je ratova i prije. I nakon ratova su se svi vraćali kući. Ali sad je bilo drugačije. Bili su to ljudi s kojima sam živio čitav svoj život. Zajedno smo rasli, momčili se. Ženili i jedni drugima na praznike išli. Više se ne usuđujem otići tamo. Mada su me neki poznanici uvjeravali da je strah bezrazložan. Da je vrijeme izbrisalo mržnju.“-jednoličnim glasom punim emocije pričao je.

„Ostalo se živo. Nisam ni gladan. Kad se sjetim svoga zavičaja ja samo u nebo pogledam. I pronađem onaj isti oblak što je stajao onog dana kad sam iz kuće polazio. Isti onaj oblak koji me je pratio tokom čitavog mog puta. Koji mi reče da ne zaključavam kuću da ću se jednom vratiti.

Nisam ga poslušao. Zaključao sam kuću. Malu seosku kuću. Sa malim prozorima iza kojih sam znao često pogledati prema nebu iz sobe pune mirisa bosiljka i zrelih dunja. Kuću iz koje sam jedno po jedno dijete ispraćao u školu i svijet.
Još se sjećam svoga oca. I on je imao lulu. Sjajnu i uglancanu. Nije je često palio, ali i kad bi to radio morao je biti neki poseban razlog.

Sjećam se kako ju je uzeo u ruku i staračkim prstima pažljivo i bez žurbe napunio kao med žutim duvanom. Nije žurio. Čekao je neko vrijeme povukao dim iz lule, držao ga nekoliko trenutaka i ispustio uz neki težak osjećaj.“-govorio je.
„Neće ovo djeco moja dobro završiti. Nikad i nije završilo dobro što je bilo brzo i kuso.“-rekao je otac.
„Šta to ćaća.“-upitah ga ne razumjevši njegovu namjeru.
„Kada budale progovore i fukare se bogate. Nečim se mora skrenuti pažnja moj Mićane.“-reče mi moj ćaća.
„Umro je iste jeseni. Na sahranu nisu došle mnoge komšije s kojima smo dijelili siromaštvo i goli kamen.

Sjećam se kako je srce boljelo dok sam se osvrtao na kuću koja je ostajala nijema i tužna. Zidovi stari nisu mogli shvatiti da se može ostaviti hiljadu i jedna suza, briga. Osmijeh dijeteta. Stara jabuka i lavež psa.
S njom je ostala stara keruša. Ispratila nas je nekih tristotine metara i vratila se.
Nemam snage da odem i vidim. Eto imam tek jedno sjećanje.“-završi on obori glavu i ostade stojeći nekoliko trenutaka. Nakon toga sjede.

Nakon njegovih riječi i aukcionar kao da se malo zaustavi. Malo tišim glasom nastavi.
„Ima li neko da mu je sasvim dovoljno ako dva puta dnevno može da zna tačno vrijeme. Evo jedan neispravan sat. Koliko se najviše za njega može dati. Izvolite.“-podiže on moj ručni sat uvis da se bolje vidi.
Pogledom sam čas gledao u sat čas u svijet u oko sebe.

Sat je imao svoju priču. Počinjala je gotovo kao i svaka druga priča o satovima. Imao je on onih dana kad su minute priticale kao tren, a imao je i one kad je svaki minut ko godina bio. Svakodnevna priča jednog sata.
„Evo ja. Ja nudim jedno nepročitano pismo. Nosim ga godinama sa sobom.“-čovjek sa šeširom ponudi.
„Ja nudim jedan loš dan.“-ponuda gospodina u svijetlom odijelu bila je druga i posljednja ponuda tog mometa.

„Uzimam pismo. Samim tim da je nepročitano povećava njegovu vrijednost.“-prihvatih prvu ponudu.

Neviđena aukcija potrajala je dobrih dva sata. Sa uzbuđenjem ispratih razmjene kakvih niti jedna berza ne poznaje. Cijene su bile daleko od onih na koje smo naučili. Trgovalo se snovima, izgubljenim vremenom. Nadom i strijepnjom. Cijene su bile mnogo više od ponuđene vrijednosti, ali niko nije ostajao nezadovoljan.
Na izlazu dobih pismo.

„Mislim da ste zadovoljni gospodine. Navratite ako opet bude potrebe. Laku Vam noć.“-kratko se rukovao sa mnom i brzo se izgubio u masi koja se polako razilazila.
Žamor se polako gubio u noći. Stezao sam jedno pismo u džepu. Nije mi smetala ni jutarnja svježina. Ni kiša koja je padala jednolično i nenametljivo.
Svanjivalo je, kad sam teškim korakom ulazio u kuću koju sam zvao svojim domom. Uzeo sam pismo i otvorio ga.

„Voljeni moj...“-pročitah uvodne riječi pisma.

Čvrsto sam ga stisnuo na grudi. Poznavao sam rukopis.
„Za sada je dovoljno.“-pomislih i pismo vratih u džep.

Niz lice su tekle suze. Nisu mi smetale. Nisu ni kišne kapi nakupljene u starom kaputu koji je ispraćao još jednu jesen.

Pozdravlja Vas mandrak72, amaterski prvak u troskoku na strunama.
[ Priče iz Desetog sela ] 11 Jun, 2009 22:15
Nošen zanosom široko otvorenih očiju nikad ne osjetih pravu dužinu hiljadutrista pedesetisedmog koraka. Nije se mnogo razlikovao od tridesetdrugog kada bih zakoračio iz dvorišta i krenuo putem svih čula i osjetila. Korak kao i svaki drugi.

Nije bio mnogo veći, niti manji od koraka na nedjelju uoči Sv. Tome 70 i neke kada sam na očevu ramenu prespavao dionicu od autobuskog stajališta do stričeve kuće na selu. Mada se od toga dana jedino slika strica na drvljaniku sa sjekiromdok priprema drva za upola pečenu pečenicu nekako postarala da se zadjene u album sjećanja koji ne blijedi.
Godinama sam prolazio istim putem. I danas me ponekad put nanese istim putem vješto izmjerenim i uhodanim. Ne mjerim taj put danas. Ostao sam pri onoj mjeri dok mi je taj put tjerao osmjeh na lice, izazavan vještim izbjegavanjem iskeženih zuba jednog ružnog jazavčara koji se danima sa nama pregonio i nadmudrivao ne bez viteštva i najmanje ružne primisli. Izazvan svim onim prosutim kokicama koje bi rasipali trčeći raskopčanih plavih kecelja dok bi torba puna sjevernih mora, skupova i deseteračkih junačkih pjesama poskakivala s ramena na rame oživljavajući Mirka i Slavka do te mjere da se činilo da nam drže odstupnicu od svih loših stvari koje su nas eto sada dočekale iz zasjede.
Svijet tačnog vremena zamijenio je bespoštedna istraživanja svih voćnjaka sa zelenim šljivama i jabukama, baruština sa kreketavim žabama i hvalisava umijeća praćkom o kojima i danas mnogo znamo.
U svijetu tačnog vremena u život se nekako uvukao jedan pogled. Nemiran.

Stisnute ulice gradova u Bosni bile su gotovo istovjetne. Uske i stiješnjene ulice sa nizovima kuća sa jedne i druge strane ulice bile su gusto zbijene objektima različitih oblika i dimenzija. Tek po negdje među tim starinskim kućama uglavio bi se tek po neki objekat modernijeg i novijeg datuma.
Štrčao bi među njima. U svim tim objektima u prizemlju nalazili bi se različite djelatnosti i zanati, od koji neki više i ne znam da postoje. Da li je trebalo tako?
Nekako među svim tim malim i neuglednim radnjama ugnijezdila se časovničarska radnja.

Sjećam se s koliko smo poštovanja prilazili izlogu navedene radnje i upoređivali razmake između kazaljki, početka nastave, velikog odmora i kino predstave.
Razmake između kazaljki svaki dan smo popunjavali novim i novim počecima i završecima, svitanjima i sumracima.
Opčinjavao nas je Vejsil svojim pogledom kad bi primjetio da kroz izloge gledamo nastojeći vidjeti i više nego što smo mogli tih godina.
Podigao bi pogled sa svojom lupom koju bi skinuo sa oka i stavio one svoje neobične naočare. Okrugle sa debelim okvirima kakve niko nije nosio u gradu.
Nasmijao bi se na nas nekako odveć ravnodušno i nije skidao pogled sa nas. Uznemireni njegovim pogledom brzo bi se gubili ispred njegove radnje. Vejsil bi još dugo vremena ostao u istom položaju sa pogledom izgubljenim u vremenu i prostoru.
Zbog svega toga i zbog toga što ga nikada nismo mogli vidjeti niti u šetnji ili nekoj od prodavnica zazirali smo od njega.

„On mora da je negdje gadno zgriješio kad ne smije među ljude.“-Milan je pretpostavljao.
„Ja sam čuo da je bio u zatvoru. Zbog nečega što ime veze sa politikom.“-jednog dana nam saopšti Peđa sveznalica pirgavog nosića i nemirne plave kose.

Polako kao i vrijeme koje nam je izmicalo između prstiju kao sitan pijesak iz žiže interesovanja naše nevelike družine nestalo je i Vejsila. On je ostao u svijetu časovnika i tačnoga vremena.
Nekako u razmaku između kazaljci udjenuše se i raskršća na kome ostavismo sve ono što nas je vezivalo i za što smo mislili da je važno, udjenuše se putevi i mora koja razdvojiše na sve strane svijeta.
Ostadosmo samo mi i kazaljke. Kazaljke kao makaze sjekle su sve ono preostalo vrijeme i u onaj razmak između njih svakodnevno dodavali nove momente.
Svako ukrštanje mele i velike kazaljke bolnim i reskim zvukom amputiralo je komad po komad našeg tkiva sitnim sjekutićima sekundarice.
Nakon godina požurivanja i preticanja dođoh potražiti sav onaj mir koji netom izgubih.

Ulica davno izmjerena osmjesima i prepirkom postajala je kraća i manja. Izmjenilo se i naličje ulice. Nestali su i mnogi zanati. Blještave reklame sakrile su svu sumornost trenutka i prazninu ulice.
Pogledom potražih jednu časovničarsku radnju. Još uvijek bila je tu između sna i jave. Između stvarne potrebe i potrebe da pješčani polako iscuri u nepovrat.
„Ući ću.“-čvrsto odlučih.

Isti onaj veliki sat malo veći od velikog odmora neumorno je vukao kazaljke uz još jedan brijeg.
Starinska vrata bolno zacvilješe. Za stolom je sjedio Vejsil.
„Dobro večer.“-pozdravih.
„Svako dobro.“-otpozdravi Vejsil.
Pogledom sam kružio po nevelikoj prostoriji ispunjenom nekim davnim vremenima, zaustavljenim tu na korak od bučnog svijeta starim škripavim vratima.
Mnoštvo časovnika na stolu, po policama i staklenim vitrinama odbrojavalo je svoje sate.
„Jesu li svi vaši?“-pogledah na Vejsila ostarjelog i na izmaku snage.

„Dugo sam mislio da je tako.“-okrugle naočari sa debelim okvirima činili su njegovu glavu nekako manjom.
Oči starog urara još uvijek su bile mlade, ali sjaj u njima nesumnjivo nije bio njegov.
„Zašto ste mislili da je tako?“-sa ruke sam skidao svoju staru „Raketu“ te mu je pružih.
Uzeo je sat bez da ga je pogledao i nije skidao pogled sa mene.
„Vratio si se?“-upita me.

„Da. Vratio sam se. Sam. Vrijeme preda mnom nije bilo saveznik kakvom sam se nadao.“-gledao sam u jedan časovnik na zidu.

Veliki zidni sat sa rimskim brojevima na prvi pogled nije zahtijevao pažnju. Ali na njemu primjetih nekoliko  nedostataka. Imao je dvije male kazaljke, a brojevi su bili raspoređeni nasumičnim rasporedom.
Vejsil je na uhu osluškivao moj ručni časovnik. Nakon toga uzeo je alat i vještim ali tromim pokretima otvorio časovnik.
„Sve češće kasnite?“-konstatovao je.
„Čini se da sve manje stižem.“-pokušavao sam mu svojom dijagnozom pomoći.
„Stari časovnici se sve teže snalaze u ovim novim vremenima.“-pod povećalom osmatrao je unutrašnjost časovnika ne skidajući pogleda sa mnogobrojnih zvrčki, poluga i ostalih bar meni nepoznatih dijelića.
„Kasnite.“-kao da je ponavljao.
„Ne stižem. Vrijeme mi izmiče. Nedostaje mi. Negdje ga gubim.“-više za sebe izgovorih.
„Potrajaće malo. Možete navratiti kasnije ili sjesti i sačekati.“-predloži mi Vejsil.
„Razgledaću malo. Ako ne smeta.“-prihvatih ponudu da ostanem.

Nesvjesno pogled mi se ponovo zalijepio za sat sa rimskim brojevima nasumično raspoređen sa dvije male kazaljke. Zastao sam ispred njega i zagledao se.
Nekoliko trenutaka sam zurio i nastojao shvatiti kako da ga pročitam i očitam.
„Primjetio si?“-osjetio sam Vejsilov pogled na sebi.
Ne rekoh ništa.

„Mnogi do sad nisu primjetili.“-nastavi Vejsil.
Ćutao sam nastojeći proniknuti izgled i rad sata.
Koliko god nastojao da shvatim vrijeme navedenog časovnika sve sam više dolazio u dilemu. Uvijek je imao dva vremena. Bar jedno od njih moralo je biti tačno, ali ne spoznah ništa.
Kazaljke su i dalje krojile štof vremena u još oskudnije prnje.
„Obrati pažnju na treće mjerenje.“-uputi me Vejsil.

Dva mjerenja sam očitao, ali treće mi je bilo enigma.
„Pošao si pod pretpostavkom da je jedna kazaljka mala, druga velika. Zbunilo te. Moglo je biti i obrnuto.“-nastavi Vejsil.
„Zbunili su te brojevi. Ti znaš samo usvojeni raspored. I on  se ne slaže sa viđenim na satu. Naravno raspored brojeva na satu je moj izbor. Moj lični odabir raspoloživog vremena.“-Vejsil je bio nadahnut.
„Izgubio sam godine vjerujući da je vrijeme nepromjenljiva kategorija i da se moramo po njemu navijati. Ali godine zavirivanja u duše metalnih naprava i pogledi kroz izlog uvjerili su me u suprotno. Ja sam želio izbor. Nisam želio da vrijeme upravlja mojim navikama, životom. Kad bi mi se radilo nisam želio da mi vrijeme kaže „Idi da spavaš ili vrijeme bi bilo da jedeš“. Uvijek sam imao izbor da radim više ili manje. Izbor da odložim neodloživo, ubrzam dugoočekivano.“-Vejsil je radio oko moga časovnika i pričao.
„Izbor trećeg vremena vlastiti je izbor.“-Vejsil kao da završi izlaganje.

Zatvorio je ručni časovnik, pogledao u neobični časovnik na zidu i po njemu navio vrijeme ne satu.
„Izvolite. Vaš časovnik.“-pružio mi je popravljeni časovnik.
„Hvala.“-uzeh časovnik.
„Koliko sam dužan?“-upitah ga, a kopkalo me je mnogo šta.
„Uloženi rad daleko je ispod vrijednosti razgovora. Ništa ne košta.“-nasmješi se Vejsil.

Pruži mi ruku na rastanku. Dok sam izlazio iz radnje reče mi:
„Nema tačnog vremena, već tačno usaglašenih obaveza i navika. Svako je krojač odijela kojeg nosimo. Makaze su u našoj ruci. Razmisli prije nego bilo šta odsiječeš.“-mahnu mi iza svoga radnog stola.

Zakoračih u bučni svijet. Korak ispod mene bio je lak. Ulica je ponovo dobila onaj davno izmjereni broj koraka. Količina osmjeha koju mi je vratio Vejsil nadmašila je svo preostalo vrijeme do povratka u svijet obaveza.
Obaveza koje ću da krojim prema svojim proporcijama. Sviđalo se to mnogima ili ne.

Imao sam jasno viđenje rasporeda brojeva na mom satu. Treće mjerenje je moja lična stvar. Vaša stvar je kako će izgledati vaše vrijeme nakon ovoga.

Pozdravlja Vas mandrak72, korakom ovlašteni mjerač svih ulica koje izlaze na rijeku.
[ Priče iz Desetog sela ] 07 Jun, 2009 23:43
„Vaso, Vaso. Vasilije sine ustani. Vrijeme je.“-jedva da je čuo majčin glas dok se budio i teškom mukom otvarao oči oslanjajući se ne laktove.
„Ustani sine moraš da stigneš na vrijeme. Večeras je naša reda.“-majka je onako više za sebe objašanjavala sinu Vasiliju zašto ga budi.
„Imamo brašna još za jednu kuruzu.“-ostavila je fenjer upaljen u maloj toploj sobi oskudno namještenoj i punoj usnule atmosfere.
Plamičci na zidu plesali su neki svoj divlji i samo njima poznat ples.

Vasilije je bio dvanestogodišnjak. Najstarija muška glava u porodici. Izuzev đeda koji je ostario i onemoćao.
Otac je bio na radu u rudniku u dalekoj Sloveniji. Dolazio bi jednom mjesečno. Stariji brat na odsluženju vojnog roka. A dvije mlađe sestre spavale su u jednom ležaju.
Nemirni dječiji snovi i neveliki pokrivač bio je zbačen sa njih.
Vasilije je odskora spavao sam u krevetu otkada je brat otišao u vojsku. Od brata je naslijedio i nekoliko obaveza.
Na jednu od njih upravo je bio red.

Sjedio je na ivici kreveta, skupivši prste na nogama kao vrabac kad se drži na grani. Trljao je usnule oči. Ustao je i otišao do prozora. Razmaknuo je malenu zavjesu sa malog prozora. Uputio je pogled prema nebu.
Kao biserjem nakićeno nebo žmirkalo je milionima treptaja ohrabrujući ga da izađe joj u susret.
„Mora da je pasja zima dok je nebo onoliko zvjezdano. Bolje nego da pada snijeg. Još koliko juče sipao je ko iz rukavice.“-mrmljao je sebi u bradu.
„Žen me ćaća, žen me ćaća i dovedi dvijeee, jer ovakvom momku jedna dosta nijeeee....“-pjevušio je tiho da ne probudi sestre.
Osjećao se noćas nekako važnim. Posebnim.
Večeras je bio red da ode do mlina da samelje varćak žita.
Obukao se na brzaka. Pokrio je otkrivene sestre.

„E Dreno đavole tebi kanda nikad nije ladno.“-uzimao je fenjer još jednom pogledajući na sestre.
„Šarenica sa žitom je pored vrata. Ne boj se ništa moj Vaso. Obnoć svi spavaju i ljudi i zvijeri. Noć je odmor za sve.“-brižnim glasom hrabrila je svoga Vasilija kratkoošišanog dvanestogodišnjaka koji je navlačio neku staru bundu.
„Ponesi i kožun. Hladna je noć.“-dodade majka.
Vasilije je mjerkao đedov šešir.

„Uzeću đedov šešir.“-ozbiljnim glasom dječaka dodatno je uozbiljivao situaciju.
Već je par dana planirao kad mu dođe vrijeme da ide na mlin da uzme đedov šešir.
„Izgledaću ozbiljnije. Kao neki čovjek.“-planirao je.
U jednoj šarenici bilo je spremljeno par precijepljenih suvih drva.
Natovari se on žitom i sa drvetom za ogrijev i izađe u hladnu noć.
Fenjer naglo zatreperi kao da će se ugasiti, ali se onda nekako povinova hladnoj zimi i smirenije nastavi obasjavati put pred Vasilijem.
Vasilije se nekako nakašlja i poguri pod teretom natovarenim na sebe.
Zvjezdano nebo širom otvorenih očiju posmatralo je baš Vasilija. Vasilije nastavi sigutnim korakom kroz utabanu prtinu na snijegu koja je pod njim škripala kao grede na staroj kući kad bi duvao jak vjetar.
Nije se osvrtao.

„Nemam se šta osvrtati. Niko nije lud da po ovakvoj hladnoći dangubi u mraku i čeka baš na mene.“-pomisli i još nekako jače naturi đedov šešir na glavu.
Hladn januarska noć iskezila je svoje hladno bijele zube i režila je na Vasilija svakim njegovim korakom.
Do mlina je bilo pola sata hoda. Put je bio pod nogu i lako se napredovalo. Problem je bio povratak, ali računao je da će biti lakši bar za drva za ogrijev.
U selu je bio samo jedan mlin na vodi. Znalo se kad je čiji red. To se i poštovalo. Jednom bi red zapao danju dočim bi drugi put to bilo noću.
Prasak iza leđa natjera Vasilija da poskoči u mjestu. Zatreptalo i ubrzalo je srce dječakovo.
Hladni trnci marširali su brzo niz leđa i silazili u pete paralizirajući svaki njegov pokret.
Pažljivo se i polako okrenu.

Jeda grana pod teretom snijega se povila i polomila.
Trebalo je nekoliko trenutaka da dođe sebi.
„Dobro je Vaso. Nije to ništa.“-hrabrio se dječak sa ozbiljnim šeširom, ali neka hladna jeza osta pod kožunom.
Koraci su bili nesigurni. Mrak oko njega bivao je veći jer je dio puta prolazio kroz šumu.
„Mati reče da obnoć nikoga nema.“-imao je osjećaj da jasno čuje svoje misli.
Njegovi koraci su mu se činili odveć preglasni da bi se jasno mogli čuti do drugog sela.
Pokušao je nesvjesno da umanji škripanje smrznutog snijega pod nogama. Uskoro se njegov hod preobrazio u hod na prstima.
Svejedno i dalje je bio bučan. Jasno je čuo svoje disanje. Nastojao je da smanji svaki šum.
„Đavo ne ore i ne kopa.“-prođoše mu đedove riječi kroz glavu.

Đed mu je jednom davno na pitanje šta znači poštapalica koju je često čuo, ali nije znao njen pravi smisao dao odgovor.
„E moj Vasilije. Đavo je dokon. On nije umoran od nikakva posla te mu nikad nije teško da napravi belaj. Kad mu se najmanje nadaš. Njemu ne treba odmora.“
Đedove riječi probudiše jezu tek usnulu ispod kožuna.
Sjeti se Vasilije i drekavca. Onomad ga je neko spominjao kako ga je čuo u klancu. „Plakao je glasom malog djeteta. Ne plače on džaba. Nešto ne sluti na dobro.“-objašanjavao je kum Milanko dok se stresao od mučenice koju je teškom mukom otkotrljao niz grlo ili se samo tako činilo.
Vasilije je stezao fenjer u desnoj ruci, a u lijevoj ruci nosio je šarenicu sa ogrijevnim drvetom.
„Ma samo nek naiđe. Pokazaću ja njemu ko je Vasilije Obrenov.“-okuraži se mlado momče.
Sitnim koracima izbio je na proplanak prošaran niskim rastinjem.

„Majko moja eno ga!“-ukoči se i stade na mjestu.
Nije disao. Gledao je ispred sebe u jednu tačku.
Presato je disati. Poželio je okrenuti leđa i strugnuti prema kući.
„Sigurno me je već vidio. Ko zna bi li mu i utekao.“-osjećao je neobjašnjiv strah kakav nikada do sada nije osjetio.
„Kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima. Kad zaplače zaledi se krv u žilama. Od njega se ne može pobjeći.“-pojašnjavao je jednom prilikom Radovan Milankov na prelu.
Njemu se nije baš moglo vjerovati jer sve je stvari viđao pod dejstvom rakiještine.
„Okreće se prema meni. Sad će skočiti prema meni.“-novi talas straha ga obuze.
Pomisli da baci sav teret sa sebe i da se dade u bezglavi bjeg, ali se sjeti majke i sestara kod kuće. Iznevjerio bi ih.
„Iznevjerio bih i oca i brata koji mu je povjerio neke dužnosti. I đeda. Znam da bi rekao da sam mu šešir osramotio.“-teškom mukom udahnuo je.
Drekavac se i dalje nije micao.

Zavukao je polako lijevu ruku u džep i izvukao nožić koji mu je otac donio iz Slovenije.
„Ma neću se micati, ali neću ni nazad kući.“-odluči Vasilije.
Drška preklopiva nožića usijecala mu se dlan dok ju je grčevito stezao pripremajući se za krajnji obračun sa drekavcom.
Drekavac se i dalje nije micao.
„Ili ja ili on.“-premišljao se Vasilije.

Pogled podiže na zvjezdano nebo. Kao da je tražio spas, ohrabrenje.
Od zvjezdama ukrašenog neba učini mu se da vidje brižno lice svoje majke.
„Ne boj se moj Vaso. Obnoć svi spavaju. Samo ti poitaj da se ne smrzneš u snijegu.“-kao da je čuo njen glas.
Bi mu lakše. Ponovo pogled usmjeri na put pred sobom.
Drekavac mu se namah učini poznatim.

„Pa to je smrekov žbun.“-kroz glavu mu protutnji.
„Kako se nisam ranije toga sjetio. Pa svaki dan kad idem u školu prolazim pokraj njega.“-s velikim olakšanjem odahnu Vasilije.
I pored toga opreznim korakom pođe napred. Prepozanvao je kozije noge krive i bijele od snijega, pod teretom snijega pogrbljeno majmunsko tijelo, ko rogovi stajaše ogoljeli i suvi vrhovi smrekova stabla.
Za tili čas izbi na put i uputi se prema vodenici. Nije mnogo ostalo do nje.
Put pred njim jasno se vidio ko na dalanu. Polja pored puta okupana svjetlošću mjesečine blistala su i niti jednim činom nisu stavljala do znanja kakva je hladnoća napolju.
Nakrivljni mlin se nalazio na riječici zarobljenoj u živom zidu vrbaka i viokih joha, na mjestu gdje je riječica potisnuta uz sami šumarak od plodnih polja okovanih snijegom i žitom u ljeto.
Slabašna svjetlost iz mlina je dopirala kroz rasušene daske.

„Prika Luka je još tamo.“-sad već mnogo hrabrije nekako produži korak.
„Ehej gazda. Pomoz bog.“-dječijim glasom koji je nastojao biti ozbiljan i domaćinski najavi se on.
Star škripava vrata se otvoriše i mlaz slabe svjetlosti obasja prostor ispred mlina. Iz mlina zatim kroči stariji poguren čovjek.
„Bog ti pomogao.Đe si ljudino moja poštena. Ja završio pa čekam da dođeš. Reko da te nešto ne uplaši, a i nije zgodno ući sam u prazan mlin. Đavvolja je to rabota.“-brbljivi prika mljeo je kao prazan mlin.
Veliki kamen spade sa srca Vasilijeva.
„Kako ti je đed. Slabo sigurno. Ne bi on tebe pustio da je još u snazi. Piše li ti Mirko iz vojske. Dede ispričaj mi sve po redu.“-brbljivi prika nije se predavao.
Priki Luki se očigledno nije žurilo te još osta sa njim desetak minuta. Dopuni lulu kao zlato žutim duvanom, nakašlja se i usta.

„Ja sam vatru održavao, sad ti nastavi.“-zijevnu prika Luka, natače šubaru gotovo na oči, zaprti se šarenicom sa brašnom i nestade u noći.
Vasilije pusti vodu na mlinski točak, žrvanj se zavrti i kao prašina poče žito da curi.
Primaknu se Vasilije ručno pravljenoj peći od ilovaka koja je davala dosta svjetlosti u mlinu od odsjaja plamena koji je veselo igrao. Ubaci dva drveta te nekim štapom prodžara vatru.
Mala niska klupica uz zid do peći bila je tu godinama. Gotovo uglancana  presijavala se.
Vasilije se zavali na klupicu, a obe ruke podvuče ispod vrata te se zagleda u krov mlina.

„Ne smijem zaspati. Ako se vatra ugasi neću je imati čim potpaliti.“-razmišljao je.
„Klapa, klapa klap, - Klapa klapa, klap. –Klapa klapa, klap.“-potmulim udarima vode na veliki točak mlina bježala je tišina.
Žrvanj je na sebi svojstven način upotpunjavao prostor u maloj vodenici napravljenoj ko zna prije koliko godina.
Jednoličan zvuk, pucketanje vatre Vasilija dovedoše na granicu jave i sna.
„Moram malo ustati. Zaspaću.“- poskoči Vasilije sa klupice i poče šetati u nevelikom prostoru.
Sjeti se da je ponio par smrežuranih krompira pa zavuče ruku u šarenicu.

U vreli žar odjeven u tanku odoru od pepela zavuče štap te malo na jednu stranu izvoji žara i u njega položi par krompira.
Sjeo je pored peći i štapom kojim je džarao po vatri pažljivo je okretao krompire da ne izgore.
Skide đedov šešir sa glave i otkopča kožun. Već je bio zaboravio na strah izazvan smrekovim žbunom pored puta na proplanku. Zaboravio je na hladnoću napolju.

„Eh kad se pojavim na vratima sa brašnom. Neće se đed ljutiti što sam mu šešir uzeo.“-zamišljao je svoj povratak kući.
Već je razmišljao kako će bratu u vojsku pisati pismo i da će mu reći da ne brine.

„Dragi brate. Išao sam nekoć na mlin da sameljem žito. Posao ko svaki drugi. Nisam se ničega bojao. Ne boj se za majku i sestre. Ja na njih dobro pazim. Budi pažljiv na straži. Jedva čekam kad ćeš doći na redovno odsustvo. Znaš vidio sam Maru nekidan. Pitala je za tebe. Drena te se sjeti često i pita za tebe. Još je mala i ne shvata ona to o služenju vojske. Sa Bojanom je lakše. Ide u školu pa ima neke svoje teme. Mati će sutra kuvati kupus koji ti najviše voliš, a ja baš i ne. Bio sam na slavi kod tetke za Sv.Nikolu. Bilo je dobro. Bilo je kolača, šapi i rezanaca. Tetka mi je spakovala punu kesu za Drenu i Bojanu. Bojana je uzela par komada, ali Drena je sve namrvila po krevetu.
Ćaća bi trebao doći na vikend oko Sv. Save. Nadam se da će donijeti koju paštetu. Ima li toga kod tebe u kasarni. Imaš li svoju pušku. Ima li iko iz sela sa tobom. Napiši koju riječ. Majka se obraduje pismu. Nvaečer kad mi legnemo spavati uzme ona pismo i svima nam pročita. Neku noć je i plakala. Mislila je da spavam. Budi mi živ i zdrav.“-pisao je on neko svoje pismo bratu rezimirajući svakodnevna dešavanja.

Miris pečenog krompira prenu ga iz razmišljanja. Brzim pokretima štapa otkotrljao je pečene krompire iz žara.
Rukom je vadio jedan po jedan kotrljajući ga između prstiju brzo ga odlažuću pored sebe pri tome pireći u dlanove i prste.
Mlin je i dalje preo svoju istu priču.

„Klapa, klapa, klap. Klapa, klapa, klap....“
Vreli krompir pekao je prste, ali ih je Vasilije spretno gulio od izgorale kore. Kidajući ga u male zalogaje jeo je krompir sa velikim uzbuđenjem. Veliko zadovoljstvo je bilo tim veće što ga je on sam pekao i baš na ovakvom mjestu.
Pred očima mu je bila slika i oca koji je trebao doći oko Savindana. On bi obično dolazio rano izjutra. Već ga je vidio kako uz klanac sa velikim rancem u kožnoj šoferskoj bundi sa kariranim kačketom na glavi. Vidio je i kako mu se rosa uhvatila za brkove od znoja i umora dok je pješačio zadnjih desetak kilometara do kuće. Nije bilo drugog prevoza.
Ma koliko umoran bio otac je uvijek nalazio dovoljno vremena da svako dijete uzme na krilo i sa njim popriča.
„Ovaj put sješću pored njega. Nisam ja mali da sjedim na krilu.“-ugodna atmosfera ponovo je dovodila san na kapije djetinjeg odrastanja Vasilijeva.

„Klapa, klapa ,klap. Klapa, klapa, klap.....“-mlin je pričao svoju priču.
Umorni kapci teški ko lopata uglja bili su pretežak teret za Vasilija. Odupirao se koliko je mogao, ali glav bi mu malo malo klonula.
„Spavaj momče. Nije sramota. Klapa, klapa, klap.“-kao da mu se mlin obraćao.

„Ma neću ja spavati. Samo eto tako malo žmirim.“.pravdao se Vasilije.

„Neka, neka samo ti odmori. Ti si samo dječak. Veliki dječak. Klapa, klapa, klap.“-mlin sad već ozbiljno nije obraćao pažnju na njegove riječi.
„Evo da ti ispričam jednu priču. Klapa, klapa, klap.....“.započinjao je.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap...Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap...Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap...Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap...Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap...Zakleo se kad pronađe rječicu upravo onakvu kakvu je vidio izgradiće istu onakvu vodenicu. Kod njega će dolaziti mnogo svijeta. Klapa, klapa, klap...A on, on će sav važan dočekivati ih na vratima sav bijel od brašna. Vodiće razgovore. Klapa, klapa, klap...Ništa neće naplaćivati. Razgovaraće. Klapa, klapa, klap... Tako i bi. Pronađe on svoju rječicu života, izgradi vodenicu. Klapa, klapa, klap... Imao je posla mnogo. Dolazili mu seljaci iz devet okolnih sela. Klapa, klapa, klap... Imao je mnogo posla jer nije tražio nadoknadu za svoj rad. Brašna mu se uvijek nalazilo taman koliko mu je trebalo. Klapa, klapa, klap... Jednoga dana kroz selo su prolazili neki lopovi. Klapa, klapa, klap...Vidjevši mnoštvo svijeta kako se tiska oko vodenice učas pomisliše da je mlinar pun novca te se odlučiše da ga opljačakaju. Klapa, klapa, klap...Kad pade noć upadnu ti oni kod njega i zatražiše novac. Klapa, klapa, klap...Nisu pomagala ni njegova objašnjenja da on usluge ne naplaćuje već da mu ljudi ostave tek po malo brašna što im pretiče i da za nikakav novac ne zna. Klapa, klapa, klap...Te ih stoga on pozove na skromnu večeru od pogače i pečene ribe koje je bilo u izobilju oko mlina. Klapa, klapa, klap...Oni mlinaru ne vjerovaše te ga počeše tući, iznova tražeći novac. Klapa, klapa, klap...U samoodbrani od napadača pod ruku mu dođe malo brašna te im on sasu brašno u oči. Klapa, klapa, klap...Onako zaslijepljeni i bijeli od brašna dadoše se u bijeg. Klapa, klapa, klap...Onako bijele u bezglavom trku spazi ih neka baba koja je okasnila kod rodbine u selu. Klapa, klapa, klap...Pomisli baba da je to nečastivi, te udari u viku i vrisku i pobježe nazad kod rodbine. Klapa, klapa, klap...Od toga dana proširi se priča o duhovima koji žive u mlinu. Klapa, klapa, klap...Počeše ljudi da izbjegavaju noću prolaziti pored mlina plašeći se đavola. Klapa, klapa, klap...Mlinar o tome nije pričao, ali više nije imao problema sa lopovima. Klapa, klapa, klap...Kako nije imao potomstva, mlin ostade selu na upravljanje. Klapa, klapa, klap...Starog mlinara su svi zaboravili, ali neke babe se i danas kunu da u mlinu obitava đavo te su tako plašili nemirnu djecu po selu. Klapa, klapa, klap...“-mlin je pripovjedao priču bez prestanka.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap...Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap...Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap...Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap...Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap.“-iznova je mlin započinjao poznatu priču.

Hladni prsti zgolicaše Vasilija te se on probudi. Vidjevši gdje se nalazi ustade i podloži vatre.
Brašno je bilo samljeveno. Vasilije nije imao sata te nije znao koliko je sati. Znao je da poslije njega na red dolazi Radan iz prijeka.Pokupio je samljeveno brašno.

Nedugo nakon toga začuo je glas Radanov.
„O Vasilije. O Vaso spavaš li.“-dozivao je veslo Radan.
Ozari se Vasilijevo srce kad ču njegov glas te pohita da mu otvori vrata.
„Bogami zima je napolju. Ima li vatre.“-Radan se zavali na klupicu pored peći.
„Ima Rašo. Ja sad odo, treba se popeti uz klanac.“-zaprti se Vasilije samljevenim brašnom, namače đedov šešir te se izgubi u zvjezdanoj noći.

Mati bijaše već ustala da dočeka svoga Vasilija. Vasiliju zaigra srce kad vidje svjetlo upaljeno u kući. Sav važan zalupa na vrata.
„Ima li koga u kući.“-ozbiljnim glasom prozva majku koja mu otvori vrata.
„Jesi li se smrzao, umorio sine.“-nije ga pitala za strah jer znakla je da toga nema kod malih dječaka.
„Nisam majko. Jesu li sestre budne. Drena se stalno otkriva.“-Vasilije se raspitivao o svemu u kući kao da je otišao prije mjesec dana.
Đed je šešir zatekao na svome mjestu. Nije ništa pitao.

Za Savindan je sjeo ocu u krilo. Bilo mu nezgodno odbiti oca, koji je prešao na službu u Ljubiju rudnik koji je bio dosta bliže.
Brat je na redovno odsustvo došao s početka jeseni.
Mati je i dalje ponekad obnoć plakala, a sestre su brzo rasle.
Đed je umro slijedeće zime. Šešir je ostavio Vasiliju.
Za svaki ozbiljniji posao Vasilije je uzimao đedov šešir.



Pozdravlja Vas mandrak72, klapa, klapa, klap.....
[ Priče iz Desetog sela ] 03 Jun, 2009 19:47
Danima se jedna misao vrzmala po Stojkovoj glavi. Nestalna misao kao osa zazujala bi oko Stojkove glave. Na momente on bi pokušao da je neuspješno odagna, ali ona ne bi otišla tad. Sačekala bi još koji tren. Zaokupirala bi sva njegova čula i tek onda otišla.
Ali nije išla daleko.
Vraćala mu se sve češće i više.

Ručno izrađeni nožić od ovčijeg roga sjekao je komad slanine kao sir.
Slaboosvijetljeni tavan stare bijelo krečene kuće imao je svega jedan mali prozorčić ispod samog krova na dumi. No i on je bio potamnio što od dima kojim je Stojko sušio meso na tavanu to i od nahvatane paučine koje je ispod trošnog krova svaki dan iznova pauk pleo.
Stojko je zabrinuto pogledao na preostalo sušeno meso i slaninu.

„Odužila se zima moj Stojkane. Treba djeci izraniti.“-pogledom na mali komad slanine kao da je sebe hrabrio.
„Naće Stojko načina da se iz zime iščupa.“- i nožićem zlatnožute drške od ovčijeg roga zasječe još jedan mali komad slanine.
„Neka neka. Treba djeca da ojačaju.“-otpuhu Stojko i ođe da siđe sa tavana.
Visok, mnogo viši od oronulog krova teškom se mukom provlačio ispod ručno tesanih greda koje je njegov otac nekad davno prije njegova rođenja gradio.
Rogovi i grede su popustili od tereta godina i mnogo snijega, od silnog dima crnili su se kao noć.
Mali tavanski otvor nalazio se odmah na plafonu iznad ulaznih vrata. Prislonjene ljestve bile su skoro napravljene. Stojkovih ruku djelo. Danima je Stojko u nedostatku ostalih poslova u kolnici pravio ljestve.
Nije mnogo imao, ali one stvari koje je mogao da sam napravi bile su valjano napravljene.
Zasjeo je on na najviši dio ljestvi pa se zamislio.

Ona nestalna misao dođe mu u pohode. Uhvaćen u nezgodnom trenutku da siđe i da se od nje neuspješno brani on joj se prepusti.
„Pa dobro šta želiš od mene sad.“-kao da joj se obraćao.
„Razmisli Stojko. Ja ti velim da razmisliš. To bi bila prava stvar za tebe.“-kao ona sitna osica što kraj uha zuji, zujala je nestalna misao.
„Nije da ja to ne bi volio, ali od čega pobogu.“-pravdao se Stojko neodlučno.
Neodlučno i bezuspješno.
Teškim korakom taj vitki četrdesetpetogodišnji čovjek siđe niz ljestve.

Mala prostorija činila je centralni dio njegove male skromne kuće. Tu mu je bila kuhinja.
Stari šporet smederevac bio je prilično dotrajao uprkos silnom trudu žene mu Draginje da ga stalno očisti i drži urednim.
I sada je nešto majala oko peći.
„Evo Draginja.“-pruži joj slaninu.
„Šta ima gore?“-glavom kao da mu je pokazivala na tavan.
„Bogami, ništa čime bi se mogli pohvaliti.“-vajkao se Stojko
Draginja je bila dosta niža od Stojka. Do ispod ramena. Negdje do mišica.
Stojko je zasjeo na stari tronožac sav uglačan od sjedenje pored peći.
Gledao je on svoju Draginju.

„Bože, još uvijek je lijepa.“-mislio je dok je gledao kako vješto nešto majari oko velikog plavog lonca sa bijelim pjegama.
Draginju je upoznao na zboru za Svetog Iliju. Ona niska, ali kao čigra igrala je u kolu. Odmah je zapala za oko osamnestogodišnjaka visokog, kovrdžave kose i malo većih zulufa.
Nije mu mnogo trebalo da se u kolo uhvati do nje. Veliko kolo kao zmija motalo se na platou ispred crkve. Mješovito kolo, čvrsto uhvaćeno naizmjenično je pjevalo. Malo žene i djevojke, malo momci i ljudi. Natpjevavanje je potrajalo.
„Kad zapjevam ja v`ako malena
Potekla bi suza iz kamena.“-odlučan i melodičan glas poveo je pjesmu.
Stojko se prenu od glasa Draginje koja je u kolu do njega pjesmu povukla.
Osjetio je jači stisak dlana.
„Ja na vrata žena pita đe ćeš
Šta te briga sa mnom ići nećeš“-iz Stojkova grla ote se bećarska pjesma.
Igrali su kolo i nisu jedno drugo puštali iz ruke.

Vrijeme polaska kući brzo je stiglo. Dugo je gledao za Draginjom dok je u pratnji starije sestre išla prema kući.
Kriomice se par puta osvrnula na Stojka.
Stojko je krupnim koracima jezdio svojoj kući. Sav ustreptao jedva je čekao priliku da ponovo vidi Draginju.
Negdje oko Svetog Luke zaprosio je i oženio Draginju. Vrijednu i uvijek pažljivu suprugu. Izrodila mu je pet kćeri. Sve lijepe ko jabuke.

Osjećala je Draginja Stojkov pogled na sebi dok je radila oko ručka. Osjetila je ona da njega nešto već danima kopka.
Čula je kako duboko uzdahne, noću dok bi budan ležao i zurio kroz mrak.
Voljela je ona svoga Stojka. Svoga čovjeka. Ljudinu. Voljela je njegovu i snagu i nježnost. Voljela ga je i zbog toga kakvom je ljubavlju volio svoje kćeri. Nije joj nikad prebacivao što mu sina nije rodila. Da ga odmijeni. Naprotiv radio je još više i bolje.
„Šta te muči? Danima te nešto izjeda?“-ostavi ona radove oko peći i okrenu se Stojki.
„Znam šta nam sve treba. Šta nam fali. Ali nešto sam razmišljao ovo dana. Znaš da teško živimo. U fabrici traže radnike. Plata nije velika, ali ja bih i dalje sve radio oko kuće.“-gledao je Draginju u oči.
„Znaš da imaš svu moju podršku. Ali kako ćeš putovati. Znaš da je udaljenost problem. Kako bi putovao.“-Draginja kao da je naslućivala problem.
Stojko duboko udahnu.
„Već sam i o tome razmišljao. Biciklo.“-kao velik teret s leđa zbaci sa sebe Stojko.
„Gojko Milutinov. Putar. Ide u penziju i ima biciklo na prodaju. Sve sam ispitao. Ne traži mnogo. Ako bi ja prodao nešto drva mogao bi da ga kupim. Bicikl je valjan i dobro čuvan.“-Stojko je sav ustreptao dok je svojoj Draginji pričao.
Dobro je poznavala taj pogled.
Još istog proljeća Stojko je kupio biciklo. Veliki češki biciklo ušao je u živote svih članova familije.

„Znaš Draginja, ja ti sad časkom zlu ne trebalo stignem do doktora, odem na poštu i pošaljem telegram.“-iznosio bi on sve njegove prednosti.
Zaposlio se u fabrici. Na posao je putovao biciklom. 20km u jednom i 20km u drugom smjeru. Nije mu ništa bilo teško. Sve je stizao Stojko sa biciklom.
Kad bi sve poslove pozavršavao oko kuće sjeo bi pored svoga bicikla i uvijek nešto čistio, podmazivao i dotezao šerafe.

„E moj garavi, garavi. Valjaš mi glave. Zajedno ćemo u penziju. Ali ja te ne mislim dalje prodavati.“-divanio bi mu.
Postao je Stojko naširoko poznat po svom biciklu. Bicikl mu je polako ulazio u krv. Nikuda nije išao bez bicikla.

Nekako s njim dođoše i bolja vremena. Malo po malo Stojko obnovi kuću. Poveća broj stoke u štali. Nekako baš u to vrijeme u selo dođoše mehanizacija i prvi autobus.
Mnogi mladi počeše tražiti posao u gradu. Autobus je ima redovnu liniju radnim danima.
Nije se Stojko predavao. I dalje je putovao biciklom. Nagovarali ga svi da kupi mjesečnu kartu i putuje s njima, ali se Stojko nije dao smesti.

„Ma šta autobus. Ja ti brže stignem biciklom u grad nego vi vašim autobusom.“-malo hvalisavo prsio se Stojko.
Dogovoreno je da se održi trka autobusa koji redovno saobraća i usput kupi putnike i Stojka na biciklu. Za taj događaj saznaše gotovo svi u selu.
Osvanuo je taj veliki dan. Stojko se spremao kao da na svadbu ide, a Draginja sva ustreptala znala je svoga Stojka. Znala je kakav je borac. Nije sumnjala u rezultat.
Stojko je dan prije pregledao gume, podmazao lanac i sve ležajeve.

Pred zadrugom skupila se velika grupa mještana. Doši su svi oni koji idu na posao, došli su i oni dokoni željni senzacije, mjesni učitelj sa čitavim razredom i lugar.
Neki su čak i kupili kartu maksuz do grada da isprate događaj o kojem će moći pričati godinama. Mišljenje je bilo podijeljeno. Navijački tabori su se podijelili. Jedni su se kleli u autobus, a drugi koji su bolje poznavali Stojka u njega.

Trka je krenula. Stojko je krenuo hitrije. Uspravio se na na biciklu nastojeći dobiti veći teret na pedale. Autobus je tromije startovao, ali je polako pristizao Stojka.
Izlokvani makadamski put onemogućavao je vozača autobusa da postigne veće brzine, ali isto stvarao je probleme Stojki.
U autobusu gotovo niko nije sjedio osim vozača. Svi su stajali i stalno gledali u Stojka. Malo malo čulo bi se bodrenje.
Na nekoliko mjesta pored puta stajali su znani i neznani koji su čuli za veliku trku. Mahali su.
Bodrio je i Stojko samog sebe. Bodrio je svoje biciklo.

„Ma ne znate vi Stojka. Ne znate vi skim imate posla. Ej, mnogo će još vode da proteče prije nego Stojko digne ruke od bicikla. Ajmo stari, ajm sad. Čim izbijemo uz Bilića Stranu, onda nam je sve pod nogu.“-neumorno je Stojko okretao pedale svoga gvozdenoga konja.
Nije primjećivao poznanike koji su stajali pored puta i bodrili ga.
Baš uz Bilića stranu autobus je pretekao Stojka. U autobusu podijeljene reakcije. Od uzvika oduševljenja, pa do razočaranja.

„E moj Stojkane. Đe ćeš ti sa autobusom da se trkaš. To je sav švapski mozak sjedio i smišljao da napravi, a ti da ih poraziš. I to sa starim biciklom.“-kudio je Rade Stojkovu namjeru. Trgovac koji je danas ranije zatvorio zadrugu i maksuz pošao do Novog da isprati trku kakava nije zapamćena na ovim prostorima.
„Rade opet ti velim nisi u pravu. Vidjećeš ti još. Trka nije gotova dok ne stignemo do Novog.“-kočoperio se stari Lazija na zadnjem sjedištu autobusa koji je prašio kao neki stari mlin. Kočoperio se i u sebi bodrio Stojka.
Na Gajiću je autobus stao da pokupi nekoliko putnika. Iz oblaka prašine izleti Stojko već upola mokre košulje i obliven znojem.
Nekako se još više ukoči na biciklu, ne pogledavši na autobus.
„To Ljudino moja.“-gotovo podvrisnu Draginja.

Draginja beše izašla na Simanove tratine. Proplanak poviše njihovih kuća odakle se mogla vidjeti zadruga, Bilića strane i sve do Gajića.
Zaigralo je srce u Draginje. Zapjevuši ona neku samo njoj znanu pjesmu u sebi i kad završi poskoči ona nogom kao kolo da vodi kad vidje da Stojko prelazi u vođstvo.
Izgubi se njen Stojko iza drveća pored puta. Nesta njega , a za njim i autobus. Sve nekako cupkajući, kao da očekuje da neko kolo povede doskakuta ona do kuće.
Raslo je srce Draginjino. Namah odjuri do kokošinjca da za svoga Stojka kad se vrati spremi ručak. Za tren oka odabrala je najbolju kokoš, sredila i očistila.

„Znam ja svoga Stojka. On najvoli kokošiju supu s puno mesa. I gibanicu sa mnogo sira i kajmaka.“-spremala je Draginja ručak i pogledala sat.
Veliki zidni sat koji je donijela kao miraz i nešto posteljine laganim otkucajima odbrojavao je trenutke do povratka Stojkova.

Stojko se hrabro borio nasrtajimaa vozača autobusa da ga pretekne.
„Još samo malo da izdržim do Drenika gdje uvijek putnika, pa ću dobro da odmaknem.“-Stojko je okretao pedale istim tempom.
Stigao je do Drenika prije autobusa. Na Dreniku je bilo više nego uobičajeno putnika.
Velika dvostruka krivina u obliku latiničnog slova s dopustila je Stojku da malo odmori mišiće i da mu predah..

U autobusu podgrijana atmosfera dostizala je vrhunac. Tabori su se oštro podijelili. Pristalice švapske tehnike i autobusa zahtijevali su da vozač autobusa do kraja relacije ne staje i kupi putnike, dočim su pristalice Stojkove planirale, ako vozač ne bude stajao putnicima na usputnim stanicama izlaze jedan po jedan na svakoj stanici.
Vozač autobusa nađe se u nezgodnoj situaciji. Ne reče ništa nego samo nastavi svoj svakodnevni posao.
Autobus je breketao, dimio se i pušio. Katkad bi se kao čeljade i zakašljao, ali nije posustajao. Približavao bi se on Stojku ali bi Stojko isto odmakao čim bi stao da pokupi putnike.
Uvukao se nemir u pristalice autobuske pobjede.

Promicale su stanice jedna za drugom. Ravan put bez uspona odgovarao je kako Stojku tako i autobusu. Borba čovjeka sa motorom bila je nadljudska.
U jednom momentu kod Rađenović mosta autobus na mah preteče Stojka te zapali ustalasanu gomilu.

„To majstore pokaži mu šta ti je mašina.“-bodrili su vozača autobusa neki putnici.
Ali ni Stojko ne osta bez podrške. Jasno je vidio kako ga iz autobusa bodre njegovi poznanici i komšije.

Jedna baba koje je čuvala krave pokraj puta sva se uznevjeri kad začu graju iz autobusa i kad vidje Stojka kako praši na biciklu za autobusom.
„Ođe nijesu čista posla. Onaj jadnik na kotaču okupio autobus pa ga ćera. Budi bog s nami.“-prekrsti se baba više puta.
Stojko opet biciklom preteče  autobus na stanici u Čađavici III i potjera ga kao vihor.
„To Stojkane. To ljudino.“-kao da je čuo glas svoje Draginje kako ga bodri.

Promicali su vrbaci i šipražje kraj puta. Par puta ga i po licu ošinu grana dok je sjekao krivinu. Košulja je bila gola voda. Znoj koji je točio sa čela pekao ga je za oči.
„Ajmo, ajmo sada moj garavi. Ajmo ljudino moja.“-pridavao je svome biciklu ljudske osobine.
„Imaš ti dušu. Ja to znam. Ajmo Dušane moj, ajmo radosti moja. Još malo pa eto ti naske u Rudicama, a ona za tili čas eto ti naske u Novom.“-Stojkan nije posustajao i nije se osvrtao da vidi gdje je autobus.
Autobus je zastajao još na nekoliko stanica.
Stojko je dobijao na prednosti.

„Ajmo garavi da mu sad što više utečemo prije Rudica. Dalje je bolji put pa će autobus imati prednost. Ajmo sad Dušane moj.“-zazivao je on svog bicilka imenima dragih mu ljudi.

Draginja je pogledala na sat procijenjujući kad će biti vrijeme da ponovo izađe ispod jabuke da dočeka svoga Stojka. Nije propuštala niti jedan dan da ne izađe pred njega. Izađe mu u susret, uzme mu kaput koji je nosio onako prebačen preko leđa.
„Kako si mi ljudino. Jesi li mi sustao?“-svakodnevno bi ga ispitivala.
„Spremila je tebi Draginja kokošiju supu da se okrijepiš i gibanicu punu kajmaka.“-ponavljala je sebi sve one riječi što će mu reći.
Nije joj bila bitna pobjeda Stojkova koliko da ušutka one koji su se podsmijavali na njegov račun i na račun bicikla koji je eto promijenio tok života u njihovoj kući.

U Rudicama prvom gušće naseljenom mjestu sa tek nekoliko kuća s obe strane puta  tiskalo se mnogo svijeta. Tek nešto manje nego kad je pokojni predsjednik prolazio tim krajem 72-e. Čuli su Rudičani za nevjerovatnu trku. Navikli na sva čudesa novog talasa života. Voz koji je saobraćao već decenijama, autobuse koji su promicali već godinama i sve veći broj automobila koji se kretao od pravca Novog ka Krupoj i Bihaću, ali ne vidješe neobičniju utrku.
Najviše je bilo djece koju je i učitelj Drago i učiteljica Mileva izveli da budu sudionici događaja koji se ne dešava tako često.
Policajac u penziji Momčilo uzeo je sebi za pravo da red uvodi i odmakinje ljude od puta.

„Tamo se. Tamo de se dijete. Samo što nisu izbili od Stupara. Biće kasno ako nekog na putu zateknu. Bjež de prika Ilija. Bjež ostaće mi prija udovica.“-dizao je on ton nastojeći podgrijati atmosferu.
Salve smijeha dočekaše usamljenog Stojka dok je izbio u srce Rudica. Mještani se još ne snađoše, a Stojko protutnji biciklom kao vihor.
„Šta ovo sad bi?“-Momčilo se zabezeknu.
„A gdje je autobus.“-svi su se sad pogledom usmjerili na autobus koji je trebao svakog časa da izbije.
Nakon par minuta i stari mercedesov autobus izbi u kovitlacu prašine.

„Vidi što se zadihao švaba. Nije mu ovo Kozara i sva ona tehnika. Ovo ti je naše čeljade. Na kajmaku i slanini odraslo.“-Ilija je sučući brkove podvriskivao.
Buran smijeh dočeka autobus.

Snalažljivi Stojkovi navijači pribjegnuše jednoj taktici u želji da autobus što više zadrže u Rudicama. Prvo pustiše da uđu putnici koji već sad nisu imali mjesta da sjednu,  pa tek u tom metežu zaištaše da izađu.
Zagrajaše pristalice autobuske pobjede.

„Ma pusti bandu. Vozi pravo pred SUP zbog zajebavanja sa državom i redoslijedom vožnje.“-graja je bila sve žešća.
„ Ma vodi ti svoga ćaću. Što je krio žito od poreznika.“-odbrusi mu jedam mlađi brkat čovjek zasukavši rukave na bijeloj košulji.
„Dosta. Dosta ljudi zvaći miliciju.“-izdera se šofer na putnike.
„Sve ću ja vas dati u aps. Ajmo ko izlazi idemo brže. Šta si se ti tamo uspremetao ko kvočka kad treba snijeti jaje. Ajmo, ajmo brže malo.“-uvodio je on red u ushuktalu masu.
Stojko dobi još koji minut.

Prolazak kroz Tješnjak gdje je rijeka Una satjerala i prugu i put uz samu strmu obalu na par mjesta  uz nadolazeći nadvožnjak bio je pred samim ulazom u Novi.
Stojko nije likovao, već se po prvi put osvrnu iza sebe. Autobusa nije bilo.

„Ne zavaravaj se Stojčine. On brzo stići. Put još nije bio asvaltiran ali je dobrim dijelom pripremljen za asvalt.
Stojko je posljednje atome snage uložio dok se biciklo penjao uz nadvožnjak odakle opet do table na kojoj je pisalo Novi Grad nije više bilo od nekih petstotina metara.
Kad se popeo na najvišu tačku nadvožnjaka novoizgrađenog osvrnuo se još jedanput.

Iza sebe ugledao je brdo prašine i zahuktali autobus koji se brzo približavao.
Nizbrdica kao da dade krila Stojku kome se košulja nekim čudom otkopčala. Pa je mlatila za njim. Kao krila nekog anđela vijorila su se za njim.
Bicikl je jurio kao vjetar. Stojko je okretao pedale na momente čineći mu se da leti. Autobus je bio sve bliži.
Osjećao je Stojko čini se vreli dah iza leđa. Osjećao je kako mu autobus i svi oni putnici u njemu duvaju u vrat vrelim dahom izmučenog motora i raspomamljene gomile.
Tabla je bila pred njim.

Zvuk motora je bio odmah iza njega.
Tabla se povećavala. Slova su bila sve krupnija.
Autobus je bio tik iza njega.
Tabla.
Tabla je bila iza njega kad je autobus prošao pored njega.
Stojko je osjećao olakšanje.
Stigao je do table Novi Grad prije autobusa.
Ipak Stojko ne klonu. Nastavi dalje.

Zbog ulaska autobusa u naseljeno mjesto vozač drastično smanji brzinu.
Stojko nastavi kretanje za autobusom.
Bio je zadovoljan. Osjećao se pobjednikom.

Autobus prije ulaska u stanocu ima stajalište kod tunela. Sad već nije daleko odamakao. Uglavnom najveći broj putnika izlazi kod tunela odakle je bliže čaršija.
Stojko je stigao autobus na stajalištu. Protutnjao je pored autobusa i zaputio se ka stanici. Stanica je bila u blizini.
Mnogi iz autobusa se pokolebaše kad vidješe da Stojko i dalje jezdi te se vratiše u autobus.

Na stanici mnoštvo svijeta iznenadi se ugledavši čovjeka koji na biciklu žurno uleti sa biciklom u stanicu. Istog trena za njim uđe autobus.
Stojko stade sav zapuhan i znojav. Ponovo zakopča košulju, upasa se.

Iz autobusa poče da izlazi svjetina. Stvori se takva galama oko autobusa te istog trena privukoše milicionere koji su redovno bili na stanici.
Masa tijela se motala i gužvala oko autobusa. Oko autousa okupiše se i putnici sa stanice da vide šta se dešava. Svako je na svoj način pričao svoju priču zainteresovanim. Bilo je tu i dodavanja i oduzimanja. No pobjeda Stojke nije dolazila u pitanje.
Stojko ponovo sjede na biciklo i napusti stanicu i zaputi se putem kojim  je došao.

„Druže. Ti ti, šta se dereš. Ajmo razlaz. Ajmo narode ne dijeli se ništa džabe. Brko, ej ti. Ne galami. Raziđi se.“-milicioneri su za tren oka rasuli prelo koje je moglo da potraje satima.
Raziđoše se svako svojim putem. Neki prema gradu. Neki na pivo. Stojka niko i ne potraži.
Stojko je već biciklom jezdio prema svojoj kući. Prema Draginji i djeci. Put mu se činio kraćim nego kad je jurio pred autobusom. Kad je izbio na Drenik sjurise on prema gajiću i niz Bilića stranu.
„Još malo pa eto mene kod moje Draginje.“-Stojko se pripremao kako da im kaže kako je pobijedio autobus.
Draginja je već bila naumila da krene pod jabuku da sačeka svoga Stojka. Samo što nije stigao.

„Sad će moja ljudina.“-pohita ona pred ogledalo, skide maramu sa glave te se počešlja i ukosnicama učvrsti kosu i ponovo maramom preveza kosu.
Pogledala je još jednom na sat.
„Četri i dvadeset.“-onako za sebe ponovi.
„Idem ja.“-zaputi se prema jabuci.
Stajala je ona pod jabukom i čekala. Stojka nije bilo. Izvirivala je na jedno mjesto preko Klanca gdje je bio nekakav prokres te se moglo vidjeti kad neko promakne.
U jednom momentu uučini joj se da spazi Stojka kako šmugnu biciklom.

„To je on. To je moj čoek.“-pomisli sva ustreptala.
„Sad će on za koji minut.“-spremala se te pod maramu zavlačila nemirni pramen kose koji je izvirivao ispod marame.
„Sad će on.“-propinjala se na prste i provirivala na put koji se spuštao niz Plećinu.
Stojko mje sjašio sa bicikla te pogurao bicikl pored sebe na dionici puta do kuće gdje bio strm uspon. Gurao je biciklo pored sebe i radovao se Draginji koja je trebalo da ga sačeka pod jabukom. Iznova se radovao svakom tom susretu isto kao od onog dana kad ju je upoznao.
Gurao je biciklo pored sebe.

Odjednom osjeti neobično jak bol u prsima. Nešto kao hladno sječivo paralo mu je prsa. Klonu Stojko na koljena držeći biciklo jednom rukom, a drugom se uhvati za prsa.
Trenutak kasnije ležao je na zemlji. Bicikl je ležao na njemu, a Stojkova desna ruka počivala je na još vrućem sjedištu bicikla.
Draginja se uspremetala.
„Kako ga nema. Da mu se nije šta desilo? Moram pred njega.“-te ko bez glave zaputi se uz plećinu.
Trčala je ko bez glave. Marama joj je bila spala sa glave.
Onda ga je vidjela.

Stojko je ležao na zemlji, a kod njega bicikl kojeg je jednom rukom grčevito stezao.
„Stojkooooo. Stojkoooo.“-tračala je Draginja prema njemu.
Pritrčala je i podigla mu glavu sebi na krilo.
Stojko je davao znake života.
Provukla mu je ruku kroz crnu kovrdžavu kosu. Poljubila ga u lice.
„Ljudino moja“-izustila je  tiho.

Preživio je Stojko. Toga dana pobijedio je ljutu švapsku mašinu, ali njegovo je srce platilo danak.
Nije Stojko više smio da vozi bicikl, ali ga je redovno podmazivao i glancao. Na njemu su se sva njegova i komšijska djeca naučila voziti biciklo.
Poživio je Stojko toliko da izvede djecu na put. A onda stalo je da kuca veliko Stojkovo srce. Stalo je i srce u Draginje.

Jednog  toplog jesenjeg dana pred kućom Stojkovom i Draginjinom okupilo se mnogo svijeta. Iz jedne kuće dvoje ljudi umrlih u istom danu bilo je nezapamćeno.
„Bio je ljudina. Zaslužili su jedno drugo.“- Lazija nije mogao da vjeruje svojim očima.
Još koliko juče Stojko je pobijedio autobus, a danas ga više nema.
„Ajde Lazija da pop obavi svoje. Vrijeme je.“-pod ruku ga uhvati sin Milija.
„Sad će četri sata.“-pogleda na sat na ruci i pri tom pogleda na zid.

Časovnik na zidu stajao je. Na njemu je bilo četri sata i četrdeset minuta.
Milija stade. Priđe satu. Navio je sat. Vratio kazaljke unazad. No sad nije htio dalje.
Kao da htjede reći da je vrijeme njegovo isteklo.

„Pusti ga Milija. I vrijeme ima svoje bolne tačke.“-otpuhni Lazija i izađe iz kuće.
Pored kolnice stajao je češki bicikl. Mnogo je donio u ovu kuću. Ali vrijeme nije mogao ubrzati. Ono je išlo svojim tokom.

Pozdravlja Vas mandrak72, zatečen pričom o ljubavi, brzini i vremenu. Usporite.
[ Priče iz Desetog sela ] 29 Maj, 2009 19:03
Milovana sam upoznao prije dvadeset i neku godinu na jednom vašaru s početka jeseni u malom selu sa jednom prodavnicom, crkvom, berberinom i dvadesetak nagusto ušorenih kuća.

Na vašaru je bilo mnogo svijeta. Potomci starijih mještana čekali su taj dan za povratak u zavičaj i za susrete sa poznanicima s kojim bi zametali razgovore, započinjali stare zađevice i obnavljali stare doživljaje.
Milovana sam spazio pored štanda na kojem su se prodavale razne sitnice. Izbor sitnica bio je toliko širok da jenostavno nisam znao pravu namjenu polovine artikala. Neki od njih bili su kompletni, dočim drugi bi bili nekompletni, polomljeni ili isluženi.
Razgledao sam stvari nesložene i razbacane. Pogledom sam lutao bez ikakvog cilja. Privukla me galama, mnoštvo predmeta neobičnog izgleda i nepoznate namjene na jednom štandu.

„Koliko stoji brodsko kormilo?“-čovjek do mene upita prodavca.
Kormilo nisam ni primjetio do toga momenta.
„Otkud kormilo na vašaru u selu koji osim jednog većeg potoka nema nadaleko pristojnijeg vodotoka.“-pomislio sam.
Čovjek pored mene u rukama je okretao kormilo. Uopšte nije gledao u njega već je nekako iskusnim i rutiniranim pokretima plovio.
Njegov pogled nisu mogli zaustaviti niti krov omalene crkve , niti golema lipa čija krošnja je dominirala urednim dvorištem stare crkve.

„Vi ste mornar?“-upitah ga.
„Na neki način da.“-nije spušta pogled koji je već bio negdje oko rta Dobre nade ili možda negdje dalje.
Pogledao sam u kormilo u njegovim rukama. Čvrsto je držao pravac. Ni blagi povjetarac koji je milovao njegovu kovrdžavu kosu nije ga mogao skrenuti  kursa.
Pogledao sam još jednom u kormilo. Bilo je sjajno i izlizano. Jedna od držaljki na njemu bila je polomljena. Ostalo ih je još sedam.

Zastao sam na trenutak. Usmjerio sam pogled preko krova crkve i velike krošnje od lipe. Stajao sam nekoliko trenutaka, posmatrao oblake i onda zaklopio oči. Slika oblaka nastavila je put ispod mojih očnih kapaka.
Vjetar je donosio dotad meni neke nepoznate zvukove. Miris nekih nepoznatih destinacija ispunjavao je sva moja čula. Trgnuh se.
Čovjek pored mene je držao kormilo i gledao u mene.
„Koliko daleko si bio?“-pitao je.
„Ne znam, ali sam siguran da sam krov od crkve prešao.“-nasmijah se prema njemu.
Njegov sanjalački pogled se razvedri i ponovo stade da premjerava kormilo.
„Vidiš kolika je ravnica oko nas. Ne vidi se kraja. Ali vidjeti preko krova crkve dugo mi je bila najveća prepreka. Sad više nije. Prebrodio sam je. Najteže mi je bilo isploviti. Sad idem dalje.“-ostavio je prodavcu novca po svojoj volji. Prodavac se nije cjenjkao. Nije tražio novac. Trampio je stvari neke nama neupotrebljive sitnice. Neko bi mu ostavio i novac, ali njega to baš nije veselilo.

Ostao sam kod rodbine na prenoćištu. Tražio sam neke izgubljene niti.
Ujutru rano otišao sam kod berberina. Brijao je jednog starijeg čovjeka. Radnja je bila mala. Tek berberska stolica, iskrzano, ali čisto ogledalo i dvije stolice za mušterije. Slika Gole Maje na zidu.
Uokviren novinski članak sa naslovom „Najbrže makaze regiona“ sa slikom nekog mladog čovjeka uredno začešljanog sa makazama i češljem u ruci.
Pogledao sam na berberina.

Bio je začešljan. Nije mnogo brzo žurio. Pričao je sa mušterijom.
Kad je završio sa njim ponudio mi je da sjednem.
„Brijanje.“-rekoh mu.
„Najbrže makaze regiona?“-pogledah u ogledalo tražeći njegov pogled.
Nije se smeo.
„Bio sam mlad. Nadobudan.“-prozbori.
„Otkud sad ovdje. S tom titulom ste mogli možda više.“-nastavih ga ispitivati.
„Ta titula me je dovela ovdje.“-reče.
Ne rekoh mu ništa ali nisam skidao pogled sa njega.
„Ljudi dolaze kod berberina, svako sa nekom mukom. Nije tu šišanje najbitnije. Ponekad treba saslušati. Reći koju utješnu. Ohrabriti čovjeka.“-pričao je blagim tonom.
„Nisam slušao. Mjerio sam vrijeme. Izgubio kompas i nasukao se ovdje. Kao brod.“-završi on.
„Jučer spazih čovjeka kako na vašaru pazari kormilo. Koliko mu to ovdje znači?“-nastavih razgovor ohrabren njegovom iskrenom ispovješću.
„Mnogo. Mnogo ukoliko ne izgubi kompas.“-reče.

Zainteresovao sam se za tog čovjeka.
„Prije mnogo godina nakon jakog nevremena pojvio se niotkuda njegov otac. Da bude stvar interesantnija imao je brod. Doduše neki mali. Ostao je da živi s nama. Oženio se stekao sina. Mislili smo da se skrasio. A onda je jednostavno otišao. Nije bilo njega niti broda. Njegova žena nedugo za njim je umrla. Ostao je njegov sin. Dobrodušan momak. Gradi brod.“-završio je sa brijanjem da ga nisam ni osjetio ponesen njegovom pričom.
„Na izlazu iz sela posljednja kuća sa desne strane.“-nasmija se gledajući me zbunjenog.
„Uopšte više nisam brz, ali vrijeme brže leti.“-mahnuo mi je sa praga berbernice.

Automobilom sam za par trenutaka stigao do kuće koja me je zainteresovala.
Čovjek je popravljao otkinutu ručku sa kormila i upravo je završavao posao.
„Posao napreduje? Vasilije.“-rekoh mu svoje ime i pružih mu ruku.
„Milovan.“-predstavi se.
„Čujem praviš brod. Nikad nisam gledao kako se radi brod. Pa navratih.“-započinjao sam razgovor.
„Samo s ljubavlju.“-reče nastavljajući svoj posao.
Pored kuće proticao je nevelik potok. Pogledao sam na konture započetog broda. Nije bilo ohrabrujuće gledati u budući brod i nevelik potok.
„Potok baš i nije plovan. Malen je.“-zbunjeno sam ga gledao.
„Sve velike rijeke potiču baš od ovakvih potoka, pa i kad su manje od mora nisu za potcjenjivanje.“-reče Milovan.
„U pravu si.“-nije mi baš bilo najjasnije njegovo objašnjenje o gabaritima broda i plovnim mogućnostima potoka.
Pozdravio sam se sa njim i krenuo u svijet gdje bi ovakav razgovor bio gotovo nemoguć.

Nakon par godina opet me je put naveo na isto mjesto. Sjetio sam se Milovana. Iste noći bilo je jako nevrijeme. Kiša je natapala ravničasraku zemlju. Potok se razlio po okolnim njivama i livadama.
Ujutru sam pojurio do Milovana. Kuća je bila na istom mjestu, ali broda nije bilo. Niti Milovana. Pogledom sam tražio okolo.
Spazih brod udaljen od kuće stotinjak metara. Naokolo oko broda kao more razlio se potok.
Milovan je stajao na brodiću i držao kormilo. Imao je na glavi kapetansku kapu i plavi kaput koliko sam mogao da uočim.
Poželio sam da ga dozovem. Nisam to učinio. Samo sam mu mahnuo rukom.

Brodić se ljuljuškao u uskom koritu, ali se Milovan nije dao smesti. Istim onim pogledom putovao je mnogo dalje i više od nas ostalih običnih smrtnika.
Zažmirio sam još jednom.
Brod ispod mene je nemirno poskakivao na talasima. Sve oko mene se ljuljalo. Htio sam da otvorim oči i prekinem put, ali nešto jače od mene nije mi dalo.
Od toga dana moje su se oči nagledale svijeta. Obišao sam sva ona mjesta za koja sam lično smatrao da vrijedi da se vide.
Ako negdje i nisam stigao otići sjetio bih se Milovanovog broda , zažmirio i zaplovio.

Nakon dvadesetak i nešto godina od prvog susreta sa Milovanom ponovo me put doveo u selo. Na sahranu daljnjem rođaku.
Dok je sveštenik obavljao ceremoniju gledao sam u nebo. Jasno sam vidio obrise Milovanovog broda. U tom trenutku poželio sam podignutu ruku i pokazati na Milovana, ali svjestan situacije ne rekoh ništa. Brod od oblaka sigurno je jezdio nebeskim plavetnilom.
Poslije sahrane sam od mještana saznao da je Milovan nestao s brodom nedugo nakon našeg zadnjeg sastanka. Želio je da vidi šta je to bilo jače od njegovog oca da ga ostavi sa majkom  u selu.
Zastao sam pred njegovom oronulom kućom. Vrijeme je neumitno teklo za nju. Za Milovana ne znam. Čovjek na tako velikom putu ne poznaje vremenske prepreke. Zemaljske prepreke nije poznavao dok je bio brod u žitu.

Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti putnik na granici sjenke i nemirnih trepavica.
[ Priče iz Desetog sela ] 07 April, 2009 20:38
Poziv preko skype me malo iznenadio. Prošla je ponoć. Svi poznanici koje sam imao na adresaru bili su odavno off line.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.

Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“

Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.

Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.

Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na  stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.

„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.

„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.

Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila  na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.
[ Priče iz Desetog sela ] 31 Mart, 2009 22:46
Mala prodavnica na kraju glavne ulice bila je uvijek dobro popunjena raznolikom robom. Bilo je to mjesto susreta sušenog bakalara i zrelog nara. Mjesto susreta riže duguljastog zrna i čuvenih Francuskih vina.
Bilo je to mjesto susreta.
Neobičnih susreta.

Kao i mnogo puta do sad susretao sam razne ljude. Mnoge od njih sam upoznavao, neke i ne. Neke sam zapamtio, a opet neki su mene zaboravili.
Čudni su ti susreti.
Šta je to što dovede dva bića u tačku susreta, razdvoji? Šta je to što ih odvede na suprotne kolosijeke?

Jednog gospodina sam uočio baš nekako pred Vaskršnje praznike. Neupadljiv, stariji čovjek sa kratkom i urednom bradom prijatnog glasa stajao je ispred mene.
„Izvolite gospodine.“-ljubazna prodavačica je pitala.
„Želio bih kokosov orah.“-narudžba je bila kratka.
„Da li Vam se jučerašnji dopao?“-prijatna prodavačica ga upita.
„Ne znam. Provjeriću, pa ću Vam javiti.“-nimalo zbunjenim i prijatnim glasom odgovori prodavačici.
Na licu prodavačice odmah sam uočio zbunjenost.
„Svakako, svakako gospodine.“-vraćala mu je ostatak novca.
Nekako mi je njegov odgovor probudio znatiželju.

Sretao sam ga gotovo svakodnevno. Nekad u prodavnici, nekad na ulici.
Kokosov orah bio je neizbježan artikl u njegovim rukama.
Jednom prilikom sam upitao prodavačicu kad je prodavnica bila prazna.
„Gospodin, ne znam mu ime. Da li on svakodnevno kupuje kokosov orah?“
„Da svaki dan. Njih nabavljam najviše zbog njega. Njegovog prijatnog i toplog glasa. U njegovim očima svaki put uočim radost kad kupuje kokosov orah.“-vraćajući mi ostatak novca.
„Čini mi se da je mnogo svijeta prošao.“-prodavačica je bila više nego inspirisana nepoznatim čovjekom.
„Kako se zove?“-kopkalo me je.
„Ne bih Vam znala reći.“-ništa više nije mogla da mi kaže.
Neznanog gospodina sretao sam svakodnevno.

„Čovjek sa kokosovim orahom“-zvao sam onako za sebe neznanca prijatnog glasa, blagih očiju i uglađenih manira.
Trajalo je to nekih godinu dana.
Pomama za kupovinom Vaskršnjih ukrasa, boja za jaja i naljepnice bile je u jeku.
Gospodin neznanac opet je izabrao kokosov orah.
Nekako u isto vrijeme izašli smo iz prodavnice na kraju ulice koja je brojala ravno tristasedamdesetdva koraka.
Išao je pored mene.
Kopkalo me je.
Nisam izdržao toga toplog aprilskog dana. Morao sam ga pitati.

„Kokosov orah?“-kratko ga upitah.
„Svaki dan donese mi nešto novo. Neizvjesnost“-bio je kratak.
„Ali svaki dan. Kako Vam ne dosadi.“-malo ohrabren njegovom spremnošću za komunikacijom nasatvio sam s pitanjima.
„Kao što već rekoh. Uvijek me iznova iznenadi. Priredi mi neko ugodno iznenađenje koje sebi ne bih tako umio da priredim.“-bio je zagonetan.
„Koje vražje iznenađenje.“-mislio sam za sebe.
„Danas ste kupili piletinu. Da li joj se radujete ako znate šta Vas čeka za ručak.“-upita me neznanac.
„Ne znam. Navika. Mora se nešto jesti.“-odgovorih.

„Da li Vam je danas po volji piletina?“-pokušavao je pitanjem da me navede na odgovor.
„Kažem da ne znam. Nije mi ništa drugo palo na pamet. Čak šta više nisam baš nešto za piletinu danas.“-odgovorih mu.
„Da li je Vama po volji danas koksov orah, gospodine. Izvinite ne znam Vam ime.“-nastavio sam.
„Valerij Ivanovič. Naravno da mi nije po volji. Da se mijenjamo.“-pruži mi kokosov orah.
„Boris Petrov. Mijenjajmo se.“-prihvatih kokosov orah u zamjenu za piletinu.
„Eto vidiš. Kokosov orah me prijatno iznenadio. Nisam se nadao piletini. Uopšte nisam ni mislio o njoj, a eto imaću sjajan ručak.“-vidno zadovoljan osmjeh nije silazio sa lica Valija Ivanoviča.

Nasmijao sam se njegovoj dosjetljivosti. Pa on je svakodnevno mijenjao kokosov orah za nešto drugo.
Za nešto uvijek drugo.
Jednostavno čovjek nije mnogo želio da izmišlja svaki dan šta bi jeo. Prepustio se čarima kokosova oraha.

Slijedećeg dana i par narednih dana kupovao sam kokosove orahe. Ogadili su mi se.
A onda. Onda me je krenulo.

Bio sam na baletu. Jeo sam domaći sir. Probao škampe i kavijar. Postao član udruženja vinara i fudbalskih sudija. Jednom sam za kokosov orah dobio povratnu avionsku kartu za Pariz.
Za Valerija sam čuo da je negdje u Švedskoj ili nekoj drugoj Skandinavskoj zemlji.
Grad svjetlosti izgledao je zaista fantastično dok se avion spremao da sleti.
Osim avionske karte i kokosovog oraha nisam imao ništa od ličnih stvari kod sebe.

Pozdravlja Vas mandrak72, počasni član udruženja degustatora svih vrsta sireva za regiju Jugoistočne Evrope i Kavkaza.
[ Priče iz Desetog sela ] 06 Februar, 2009 22:02
Mislim da je mali broj njih koji ne vole svoje ujake. Pogotovo kad si klinac koji voli mlijeko,a ujak je taj koji ga svakodnevno isporučuje u onim kanticama za mlijeko sa poklopcem i ručkom za nošenje. Ujak je to mlijeko zvao varenika, a ja opet mlijeko.
Svejedno volio sam mlijeko, bijelu kafu. I ujak je. Kako i ne bi kad je mlijeko zdravo i kad oni koji ga piju postaju snažni.
Subota ujutro. Ujak je bio vrijedan. Mlijeko je bilo isporučeno već oko sedam sati. Nakon toga ujak je otišao po namirnice u grad.
Odmah sam ustao. Molio sam majku da mi napravi za doručak bijelu kafu i marmeladu.
„Hoćemo li danas na brdo?“-pitao sam majku misleći kod babe i ujaka.
„Ići ćemo kad se otac vrati sa posla. Poslije tri sata.“-servirajući doručak majka je pojašnjavala.
„A kad bih ja sa ujakom  krenuo čim se on vrati sa posla.“-predlagao sam joj dok sam širokim zagrizom otkidao parče šnjite hljeba namazane marmeladom i zalijevao bijelom kafom.
Ciglasti brkovi su lijepo pristajali uz moju mornarsku plavo bijelu majicu na sitne štrafte.
„Znaš brko, pitaću ujaka. Ako mu ne budeš smetao možeš ići.“-majka nije imala ništa protiv moje želje.
Navalio sam na hranu kao Čiko Gonzales......
Ujak se brzo vratio. Imao je veliko srno muško biciklo sa ramom (sa šipkom- za prevoz nećaka kako bi moj ujak rekao). U cekerima su kupljene stvari, a bicikl je stajao naslonjen na ogradu od stepenica.
Majka je spakovala kanticu od mlijeka, aluminijsko sive boje. Ujak je ušao u kuću. Majka mu je napravila sok. Dogovor je pao. Idem sa ujakom.
Ujak me je posjeo na biciklo. Na guvernalu cekeri sa namirnicama i kantica od mlijeka koja je zvonila na makadamskom putu.
„Imam novi Zagorov strip. Znaš onaj veliki vanredni.“-ujak mi je nagovještavao za novi strip.
„Stvarno! Gdje ti je? Jel kod kuće?“-zasipao sam ga pitannjima.
„Ma ne, tu je u cekeru.“-ujak me obradova.
„Vidim ga sad. Daš mi odmah da ga čitam kad stignemo“-bio sam nestrpljiv.
„Vaaži. Ja ću večeras kad završim sve poslove.“-ujak potvrdi.
„Ura! Jedva čekam.“-sav presretan podviknuh.
Vozili smo se nekih pola sata. Ujak je snažno okretao pedale i nikada se nisam bojao voziti sa njim.
Bijela kapa sa šiltom i malo kormilo na kapi i mornarska majica činili su da se osjećam kao kapetan broda.
Veliki točak je gutao metre puta dok je bicikl poskakivao. Kantica od mlijeka ili kako moj ujak kaže varenike stalno je lupkala čas po biciklu, čas po mojoj nozi.
Zadnju dionicu puta prelazili smo pješaka. Nekih trista metara uz strmi uspon.
Ja sam nosio kanticu od, sad nije bitno da li je varenika ili mlijeko i strip Zagorov.
Zadihan i znojav ugledao sam babinu kućicu na brijegu kako proviruje ispod velikih stabala šlame nakićenih crvenim slatkim plodovima.
Za nekoliko miniuta izbismo pred samu kuću. Baba je bila napolju i već nas je izdaleka primjetila. Gari je lajao i stalno se vrtio u krug, nakon čega bi se propinjao na zadnje noge.
Baba mi nije dala da vruć popijem vode ladne. Malo sam se odmorio.
Brzo sam uzeo ćebe i odjurio u hladovinu ispod šlama. Ćebe sam prostro u hladovinu na meku travu. Ispod šlame tetke Milke. Naime svaka tetka je imala svoju šlamu. I moja majka je imala svoju šlamu. Imala je i Savka svoju šlamu, i Dara i Bojana i Rosa. Svi su imali svoje šlame.
Ipak pod šlamom tetke Milke bilo je najbolje. Dobar pregled malog igrališta, prilaznog puta, a hladovina dobra, a trava meka.
Veliki strip, velikog formata. Zagor. Blago crvene planine.
Legao sam potrbuške. Podbočen na laktove udubih se u avanturu u kojoj sam želio da uživam. Pročitao sam desetak stranica, a ruke su mi bile utrnule.
Izvalih se na leđa. Čitao sam opet desetak strana. Spustio sam strip.
Tražio sam blago. Gledao sam kroz krošnju šlame koja je dobro rodila. Brodovi obala paperjastih plovili su pučinom neba. I ja sam plovio kroz avanture zajedno sa Zagorom i Čikom.
Nekoliko mrava navratilo je do mene. Uputih ih nazad. Nisam bio za to da mi prekidaju uživanje.
Grozdovi crvenih krupnih šlama visili su nekoliko metara iznad mene na krajevima grana.
Udubih se u čitanje. Zagor je bio sjajan kao i uvijek. Čiko je mislio samo o hrani. Ogladnih pored njega.
„Baba, baba namaži mi masti na hljeb“-otrčao sam u kuću do babe.
„Samo malo babino zlato sad ću ja.“-pođe baba da namaže masti na hljeb sve sa crvenom paprikom.
Velikim zalogajima tražio sam blago crvene planine. Strip se bližio kraju. Još jedan sjajan strip.
Uživao sam ležati na leđima i gledati kroz krošnju dobro rodile šlame.
„Uh ona je dobra. Da sam sad Zagor sad bi se popeo i ko od šale bih obrao one najslađe na krajevima.“-razmišljao sam.
Popeh se na šlamu. Nisam dohvatio one najljepše, ali dosta sam onih zelenijih i kržljavih smlatio što sam smio dohvatiti.
Sišao sam sa stabla zadovoljan svojom malom avanturom. Opet sam legao na ćebe i posmatrao šlamu. Stvarno je dobro rodila.
Došli je i par komšijske djece iz moje ulice. Bio sam ponosan na babine šlame. Znao sam koliko su ih uvijek svi hvalili.
Pored djece, babino najveće bogatsvo su bile te šlame. Nije imala mnogo mogućnosti da obraduje nas unučad, ali kad bi god šlame rodile jedan od dvojice ujaka koji su živjeli još kod babe ubrao bi šlama i baba bi to slala svojim unučadima.
Moje komšije su te šlame zvali hašlame, ali bez obzira na to baba ih je uvijek puštala da se popnu i naberu sebi šlama.
„Djeco moja samo vi sebi naberite šlama. Samo nemojte pasti i nemojte mi lomiti grane.“-molila bi sve koji bi se peli na šlamu ili hašlamu.
Malo kasnije bi doaš Goran. Kao mačak po cijeli dan bi se motao oko šlama i stalno potkupljao šlame koje bi veća djeca otresla sa stabla.
Goran je bio dijete razvedenih rodtelja koji je živio kod svoje babe, a komšinice moje babe koje su svakog dana pile kafu u jedan sat. Baba bi govorila da će je glava boljeti ako ne popije kafu.
Možda zbog toga što nisam želio da me zaboli glava jako ako ne popijem kafu nikad nisam počeo piti kafu. A i neću. Ne bi mene moja baba lagala. Kako da svaki dan stignem popiti kafu u jedan sat poslijepodne. Inače bih morao nositi povez oko glave kad bi me zabolila. Baš kao i moja baba.
Jednom prilikom Goran se toliko najeo šlama da ga je protjeralo. Zajebavali smo ga otada i zvali smo ga Špica. Po onim sjemenkama koje je sve jeo sa šlamama.
Ujesen su došli njegovi roditelji sa bijelim stojadinom zagrebačkih tablica i sa malim bokserskim rukavicama svezanim za retrovizor koji su se ljuljali kako bi stojadin poskakivao na putu.
Taj dan smo zavirivali u stojadina i brojali sve kasete. Imao ih je kao disko. Bio je tu i Mitar Mirić i Šaban Šaulić i još neki.
Sutradan je Goran odlazio sa ocem i majkom koji su konačno našli zajednički jezik. Samo neznam koji. Španski ili Italijanski. Tako bi moj otac pojašnjavao nekad pa bi rekao meni Jel ja govorim Španski ili Talijanski.
Goran je dugo mahao iz stojadina bijelog sa crno ofarbanim pragovima.
Taj dan kad je vidio moju sestru rekao je svojoj babi.
„Baba kako je Ceca lijepa. Lijepa je ko banana.“-bile su njegove posljednje riječi.
Od tada je prošlo bliže 30 godina. Nisam ga nikad poslije vidio.
Zapamtio sam njegove riječi. Tako jednostavne i iskrene.
Moje babe nema već dugo godina.
Nema ni velikih šlama koje bi rodile. Onako krupne i crvene i slatke.
Stvarno su bile velike. Bile su ko planine.
Kad god da pomislim na te trenutke bude mi jasno da nikad nisam bio bliže blagu crvenih planina.
Tako je. Blago crvene planine za moju babu su bile šlame. Za mene je to tada bio strip. Ali danas sam siguran da je moja baba imala pravo. U toj hladovini svake godine za vrijeme ljetnih godišnjih odmora skupilo bi se babinih devetoro djece i mnogo mnogo unučadi. Pod šlamom najveće babino blago
Blago crvenih planina.
Pozdravlja Vas mandrak72, čovjek koji ne skida osmjeh i pogled sa crvenih šlama.
[ Priče iz Desetog sela ] 09 Januar, 2009 18:20
 

U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika. Jedan mali loklani putnički voz gotovo bešumno se  probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je jednu žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak odigravao se tek koji trenutak i jedan razglednica nestajala je u daljini.

Ugodno topli kupe bio je poluprazan jedne hladne januarske noći.

Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu zurio je kroz prozor ugodno ušuškan u topli zimski kaput.

Jedna žena srednjih godina sa dječakom koji bi vragolasto kroz tvrdu bombonu posmatrao putnike u kupeu koju bi zatim stavio u usta i dugo krckao.

Još jedna žena. Dama po držanju na kojoj se  moglo primjetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocijena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcent budila je nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Dugo je razmišljala kako da započne razgovor.

„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“-konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.

„Da jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala 40 godina.“-pričljivo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora i pogledom se vrati na gospođu preko puta sa dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.

„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek.“-ponovo pogleda u mladića i nastavi.

„Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici.“-zastade nepoznata gospođa.

„Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju koja je obilježila moj život. Čitav svoj život samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled“-završi gospođa.

„Ali gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u Vašem životu. Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“-gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da szna još.

„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to ti je ljubav ne možeš ni da zamisliš.“-reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.

„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“-pogleda još jednom mladića krj prozora koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.

Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala je, okrenula se, pogledala u gospođu.

„Jednom davno prije 30-tak godina napisla sam pismo. Nisam znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Da će me čekati sve ove godine. Laku noć draga moja“-sjetnim osmjehom nasmiješila se gospođi sa dječakom i izašla iz kupea.

Mladić ju je gledao iz toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njezin šešir na glavi nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.

Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutio, jeo tvrde bombone.

U kupe je ušao stariji gospodin. Solidno obučen. Uredno odijelo je davalo izgled čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti.

Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer mnogo je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor.

U jednom momentu stariji gospodin, prema mladiću kraj prozora.

„Znaš kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“-još jednom pogleda u mladog gospodina kraj prozora.

„Znaš ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao. Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo bilo važno“-besjedio je poštar naučen na komunikaciju sa nepoznatima čitav život.

„Kako si moga da procijeniš da je neko pismo važno“-zapitkivao je trgovački putnik u nekom tankom zimskom kaputu.

„Pa nema tu objašnjenja, nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto ja sam imao tu neku žicu za mirise. Eto kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato možda mi ne bi vjerovao.

Evo ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim“.-nije prestajao s pričom bivši radnik pošte i zavuče ruku u unutrašnji džep kaputa i izvadi svežanj pisama.

Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom pobjednički gotovo podviknu.

„Evo nisam se prevario. Tu je. Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“-poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.

„Ja ništa ne osjećam“-odgovorio je trgovački putnik.

„Evo mladiću pomiriši i ti. Šta kažeš?“-isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.

Mladić ne reče ništa, oči mu se nekako iznenađeno raširiše.

„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su.“-pitanjem se obraćao penzionisanom poštaru.

„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda ?“-ponavljao je poštar.

Mladić je sad gledao u poštara.

Nekako u isto vrijeme ustadoše poštar i trgovački putnik. Uzimli su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.

„Laku ti noć gospodine“-učtivo poštar pozdravi mladića pri izlasku.

Trgovački putnik ništa ne reče.

Mladić kimnu glavom.

Kroz prozor je gledao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor stalno gledajući poštara. Zatvorio je prozor.

Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejazaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.

Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom, poštaru.

Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.

„Samo ću malo da sjednem da predahnem“-kao da se pravdao mladiću.

Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Presalgivao karte i dva tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagleda u mladića.

„E moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“-sjetnim tonom obraćao se mladiću.

Mladić iznenađen konstatacijom koju je danas već treći put čuo, pogledao je u konduktera koji je skinuo kapau sa glave, provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu.

Kondukter ohrabren mladićevim pogledom započe priču.

„Što ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima.

Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan. Jednoga dana u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao jagode pitome. Primjetio sam da je i ona mene gledala. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nisam mogao zaboraviti taj pogled nikad.“-kondukter je vezao svoju priču.

Mladić je nekako unezvijereno pogledao čas na prozor, čas na konduktera.

Kondukter nije primjetio njegovu nervozu.

„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih 40 godina svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. 40 godina moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo kad noćas predam smjenu spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje.“-oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.

Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice.

Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić skamenjen, samo je ćutao.

„Takav je život moj mladiću, a sad laku ti noć“-kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.

Sanjivo jutro dočekaloje mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio 30-tak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada.

Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.

„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke........“

Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan čalanak neobičnog naziva privukao mu je pažnju. Pročitao je suvoparni članak crne kronike koji je navodio sledeće.

„U noći s 13 na 14 januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A.B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili sračni udar. Istraga je u toku.

U zoru 14.januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M.N. Pored njega je uredno složeno ostalo konduktersko odijelo, kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio poslednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.

U rijepodnevnim časovima 14. januara u  lokalnom hotelu pronađena je mrtva Argentinska državljanka našeg porijekla D.Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanom radniku nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar“

Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezna slučaja bila su mu poznata. Da bili su povezani. Ljubavlju i nadom.

 Da li nada umire posljednja. Ne ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći čija žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u noći.

„Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći. Samo jedno ZNAM“-bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok kakva se događa jednom u milion godina.

Pozdravlja Vas mandrak72, obožavalac kupea sa slikama na zidu u hladne januarske dane.

 

 

[ Priče iz Desetog sela ] 23 Oktobar, 2008 14:26
Jesen, to godišnje doba što se lagano zavlači pod naš lagani pokrivač, blago nas opominjući, da je jutro rosnije, sunce hladnije,a noć duža, tjerajući da se sklupčamo pod pokrivačem, navučemo ga do pod nos te još slađe nastavimo započeti san prekinut dodirom prstiju svježeg jutra po golim tabanima.

Elem, gdje god da pogledam ovih dana osjenčena boja jeseni u sve debljim tonovima donosi mirise davno odnešene hladnim vjetrom zime s kraja osamdesetih. Miris pečenog kestena lebdio je nad glavnom ulicom grada, blago draškajući nosnice toplim tonovima blago nagorale kore i preplanulog ploda. Varnice bježeći pred svom silinom zagrijanog pleha bezglavo napuštaju vatru i kroz hrđavu i nakrivljenu cijev kratko biježi u noć, gdje biva naglo ohalđena i izgubljena, ali ne i neprimjećena jednom paru očiju dok je čekao malu porciju vrelih kestenja.

Pred očima zaigraju slike jedne jeseni, blage i tople kao i što je ova. Stara seoska kuća, korištena kao ostava svega suvišnog što je do juče bilo nezamjenljivo, opet je živnula, kao da je sijala od sreće, ko varnica, možda nakratko, ali eto učinila se nešto važnom večeras.


 Komšije, ukućani i mi, djeca nezaobilazan dekor te specijalne noći. Na zidovima oronule kuće dvije petrolejske lampe sa cilindrima i malim ogledalom koje je na sebi imalo kuku visili su na dva suprotna zida kuće. Na jednoj strani kuće velika hrpa obranih kukuruza, neoperušanih, čekala je vješte ruke da ga urede i prikažu u svoj ljepoti sabranog sunca u malim sitnim zlatnožutim pločicama.

Tiskamo se nastojeći zauzeti što bolji položaj, do samog zida na vrhu hrpe sa dobrim pogledom. Male vratolomije dozvoljene s nekim posebnim zadovoljstvom zbog završenih poslova na branju kukuruza i završetku još jednog ciklusa borbe za život. Prevrtali smo se po kukuruzima i peruši, otkidajući one brkove sa vrha kukuruza onako pocrnjele i sasušene vješto praveći brkove oponašajući komšije koji su se eto znali nasmijati našim malim dječijim glupostima. Titravi plamičak sa petrolejskih lampi atmosferu prepunu smijeha, podgrijavanu obećanom nagradom onome ko pronađe crveni klip kukuruza koji se posebno čuvao na peruši kao ukras tokom čitave godine raspaljivao je ,a samim tim i budio nove teme, sve ozbiljnije i tajnovitije kako je noć odmicala. Kako su teme bile mističnije tako je i naše učešće u galami bilo sve manje.

„Preksinoć se opet čuo drekavac dolje u bijelom potoku“-tišim glasom kao da je tražio bolju slušanost Dragan započinjući novu temu.

 

„Ko ga je sad čuo?“-pripita njegova žena Milka, bacajući operušan klip kukuruza na hrpu poravljajući jednom rukom šarenu maramu na glavi. „Prošli put su ga čuli na Crnom vrhu i umro je pokojni Luka, ko je sad na redu“-dobro sniženim glasom priupita Milka komšinica stalni dekor u kući moga đeda i babe.
 
„Jučer sam to čuo u zadruzi, ne znam od koga ne mogu se sjetiti. Ali ima nešto od toga, ja vam velim“-ne dade se zbuniti Dragan neustrašivi omladinac i borac iz drugog svjetskog rata.
„Kad sam prolazio pored mlina kao da sam čuo nekakvu buku u njemu, a nikog nije bilo kod mlina. Kažem Vam ima nešto u tome“ –kao da se sam hrabrio Dragan.
 

„Kako taj drekavac izgleda“-kao hladan tuš obruši se pitanje na Dragana od plavokosog i neustrašivog Steve. 

„A kako, đavo će ga znati. Ja ga nisam vidio, al kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima, daleko mu lijepa kuća“-nesigurno odgovori.

„ A gdje on živi preko dana, šta jede? –pitanja kao na traci ostavljala su prostor za nesigurne odgovore, nedorečene istine i još veće zablude, sjeme za nove strahove i besane noći.

Hladni prsti jeze pokucali su na naša već umorna i pospana tijela. Nakon perušnja odlazili smo na spavanje u pratnji odraslih, uz stalno obazrivo osluškivanje uveliko nastupile noći. Mirna noć, bez mjeseca, uz orkestar poznatih zvukova noći, umorom je otjerala strah iz naših radoznalih glava i uvela nas u snove. Nekom slatke, nekom strašne.
 
Jutro nasmijano, ispunjeno mirisom cicare od kukuruzovog brašna nakratko nas vrati na sinošnju epizodu, navede nas na dospjeli kesten u Bjeliku, šumu udaljenu nekih 300 metara od naše kuće. Dogovor je pao za tren. Poslije doručka Mile, Stevo, Vera i ja sa starim cekerima zaputili smo se u kesten. Tepih uvelog lišća blago je šuštao pod našim malim koracima ispunjenih nekom zebnjom izazvanom pričom od sinoć.
„Šta jedu drekavci?“-nekako glasnije kao da želi izbaciti akumulirani strah pripita Stevo, uvijek razbarušene kose plavokosi deran, vječito poderanih cipela koje je derao takvom brzinom da smo imali osjećaj da to radi namjerno i raskopčane i razdrljene košulje koja je virila ispod pletenog džempera.
 

„Šta bi sad u šumi mogli jesti nego kesten kad drugog ničeg nema“-spremno ko iz topa odvali Mile, štrkljavi crnokosi stričević, promuklog malo kreštavog glasa od puberteta. Dugačkim koracima grabio je pred nama kao najstariji među nama. 

„A šta kad nestane kestena?“-gotovo plašljivo pita Vera, također sestra stričevka, plavokosa sesoka djevojčica, hrabra poput najhrabrijeg dječaka u selu. Obučena u nekakvu džins suknjicu, crvene štramplice, platnene patike i šareni džemper, uredno skopčan, preko ruke noseći neku malu košaricu.
 
„Ili kad padne snijeg, gdje spava“-nadovezah se na pitanje.
„Kako šta jede, pa djecu“-odvali Mile smijuljeći se urotnički.
„A zimi zavuče se na štagalj, tavan, u štalu, pa noću kad se sjena izgubi on u potrgu za hranom krene“-nastavi Mile.
„Jedino je miran dok se sjenka na zemlji vidi, valjda se nje jedino boji“-nastavi Mile još nekim tišim tonom kao da naglašava svu dimenziju i veličinu drekavaca.
 

Nelagodna tišina oko nas, jedino ometana našim disanjem, pucketanjem suvog granja pod nogama i ponekim tupo opalim listom ispunjavala je prostor oko nas. U tišini stigosmo do kestena, dok nam se naše disanje činilo ko glasna muzika, a u ušima je dobovola ko kiša po limenom krovu našeg starog ambara.

 

Bacišmo se na prikupljanje kestenja. Vadili smo ga iz bodljikave košulje nerijetko se ubadajući u prste.
„Evo izgleda da je bio ovdje“-odvali Mile.
„Vidiš“-pokazujući nam par bodljikavih košulja iz kojih je neko izvadio kesten“Bio je ovdje prije nas“-zaključivao je Mile.
„Vidi kod mene ima otvorenih i izvađenih kestenja. A ovaj ovde kao da su grizli neki zubi“-pokaza nam Stevo nagriženi kesten.
„Daj da vidim“-zatraži Vera, te se i ja približih da bolje vidim.
„Nisu li to od vjeverice?“-zapita Vera sumnjičavo.
„ Ma kakvi od vjeverice ženska glavo. To su zubi od drekavca“ –kao da probudi našu sumnju i slutnju Mile.
 
Iza grmlja iz potoka nešto zapucketa, zatim se čuše koraci ubrzani.
„Drekavac“-povika Mile i dade se u bezglavi bijeg. Vriska, panika, bježanija kakve nema. Polomismo se bježeći pred drekavcem kojeg eto opet nismo vidjeli.Mile onako krakat najbrže je strugao uz poljanak, za njim sam i ja postizao zavidnu brzinu. Topot koraka iza mene budio je luđački strah u meni.
 

„Iza mene je, sad će me stići.“-panično se osvrnuh i ugledah Stevu sav ozbiljan i bez cipela trčao je ko da ga sto đavola goni. Nastavih dalje trkom. Zaustavili smo se tek pred kućom. Vere nije bilo.Osvrtali smo se ne bi li ugledali Veru. Ukućani zbunjeni našim brzim povratkom sletiše se oko nas.

 

„Šta je bilo?. Što ste se zadihali?. Da se nije šta desilo?-pljusak pitanja zapljusnuo nas je, a odgovor nismo mogli dati , onako zadihani i izgubljeni.
„Gdje je Vera?“-upita strina, već pomalo zabrinuta.
„Drekavac, drekavac je u Bjeliku“saplitali smo se u odgovorima.
„Eno i Vere, sa patarom“-nađe se baba kraj nas.
Vera je lagano išla prema kući, a kraj nje naš pas Miki kojeg nismo zavezali jutros na lanac.
„Ej junačine“-dozivala nas je Vera.

Talas olakšanja preplavio je našu brigu i strah dok smo posmatrali Veru koja je preko ruke nosila svoju korpicu, a u drugoj naše cekere, a Miki je laganim korakom pratio isplaženog jezka i pognute glave.

Miris kestena polako je napuštao nosnice, ostavljajući prostora za neki novi miris jeseni.Sjenka pred mojim koracima smanjivala se svakim mojim korakom. Na tren je nestala. Stao sam. Nastavio sam kretanje i sjenka je bila opet tu, iza mene, ali opet je rasla i pratila me u korak. Eh ta sjenka.

Sjenka stare jabuke gdje se moje društvo iz ulice okupljalo pred nove podvige, ponekad je bila tijesna da svi stanemo. Šaroliko društvo, ljetni raspust, mnoštvo slobodnog vremena, dokolica, bili su hrana našoj mašti, igračka našeg djetinjstva najvjernija.

„Hajmo na Sendino brdo, pa u šumu, da pravimo kolibe“-za nas ko zapovijed bila je Muhina ideja. Moj komšija, stariji od mene bio je nezvanični vođa naše družine iz srednjeg dijela ulice. Plavokos, s razdeljkom na na glavi.
Skočismo ko opareni.

„Ajmo po sjekirice i čakije pa se nađemo za 10 tak minuta ovdje“-nadopuni ga Brundo, Muhin rođeni brat, malo bucmastiji, nemirniji.

Za deset minuta svi smo bili na okupu. Mala kolona se spretno penjala uz Frgino brdo, uz krivudave kozije staze. Za desetak minuta bili smo na cilju. Nevelika šuma, prepuna ljeskovih motki bila je idealna za sve naše djetinjarije.

Mačevi, strijele i lukovi, praćke, puške na čepove, indijanske kolibe, totemi. Sve je bilo tu i Robin Hud, Džeronimo, Prle i Tihi.........
Dan bi brzo prošao.Dok smo privodili igru kraju, čekali smo neku novu igru, za sutra, neki dogovor, koji bi nam ostavio vremena i prostora za razmišljanje.
„Ima li neko da bi smio prespavati ovdje u kolibi?.kuražno će Muha.
„Ja, ja , ja .....“nesigurni glasići javljali su se za novi zadatak.
„Ok , ovako ćemo. Sutra ćemo u toku dana pripremiti ležajeve, a uveče samo oni najhrabriji, koji se neće upišati u gaće donijećemo ćebad i svijeće i prespavati ovdje“-Muha iznese svoj prijedlog.

Noć pred nama dijelom je oslabjela našu volju. Čekali smo vrijeme poslije ručka da se nađemo, dogovorimo.
„Ko je siguran, može s nama, a ko nije nek odmah kaže da ga ne bi noću samog vraćali kući“-ozbiljno će Muha.

Javiše se Frgo, Senda, Brundo, Viro, Nisko,Tiho, Duća, Ćićo, Zlaja i ja.Čuvši za našu zavjeru, Frgina Majka, Bajrame, poče nas odvraćati od nauma.
„Pobogu djeco, šta je s vama? Hoćete li da vas zvjerad pojedu. Neki dan su primjetili nekog vremenjaka kako luta kroz šumu. Uhvatiće vas drekavac“-nabrajala je Bajrama
„Samo ti nas pusti“-odlučno će Muha.
“Mi se ne bojimo-usta Muha i pođosmo za njim.

Pripreme logora, logorske vatre i ležaja za dočkati noć su uveliko tekle.Neka slutnja i strah su se polako uvlačili u nas. Zvjeri, Drekavac, Vremenjak. Motalo se nama po glavi.Kako se noć bližila i vrijeme da se pođe po ćebad, tako se i društvo osipalo.
Moj plan se izjalovio odmah po iznošenju kod kuće. Roditelji mi nisu dali da idem spavati u šumu. Nisam bio jedini. Ostalo je njih četri pet.

Okupili smo se pod jabukom. U tišini se skupismo. Sjenke nije bilo. Mjesesc još nije bio izašao, noć je polako zauzimala dio po dio ulice. Strah je postojao kod ekipe koja se spremila sa ćebadima. Nevoljko su pošli put logora. Imali su jednu bateriju kojom su osvjetljavali put pred sobom. Pratili smo ih dok nisu zamakli na vrh brda. A onda smo se i mi razišli u manjim grupicama. Komentarisali smo drekavce,vremenjake, zvijeri, iznosili svoje priče.

Ležao sam u krevetu, kroz prozor sam posmatrao svjetlost ulične svjetiljke, pitao se gdje su drugari. Nisam zaspao do dugo u noć. Sjetih se da je nestala sijenka jabuke. Da li je to vrijeme za drekavce. Zaspao sam.

 

Ranom zorom sam ustao, na dvorištu sam ugledao komšiju, vjernu kopiju Borisa Dvornika. „
„Ima li Muhe?“-upitah ga
„Još spava“.-odgovori komšo.

Bio sam pomalo nezadovoljan. Ni oni nisu ostali u šumi. Čekali su da se raziđemo kućama, pa su se i oni vratili. Još jedan pokušaj da saznamo nešto o drekavcu je propao.

Ko zna, možda ni ne postoje. Ne znam. Niko ih nije vidio. Ako ih nije ni vidio kako onda može da se kaže da ne postoje. Za jedno ili drugo mora postojati neki dokaz. Ipak pripazite se onda kad sjenka nestane, kad se drekavac oslobodi straha.
 

Dok sam večeras koračao gradom miris kestena, probudio je zaspalu jesen u meni. Bacio sam pogled na sjenku. Kao da to nisam bio ja. Sjenka je čas bila ispred mene, čas iza mene. Čas bi plesala, čas bi čučala, rugala se prolaznicima. Ubrzao sam korak zbog neprijatnosti, a ona je ipak strugala za mnom. Ipak drago mi je da je nisam izgubio ove noći. Drago mi je jer nisam ja Karamba-Baramba.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač nebitnog, izgubljenog i u nepovrat poslatih nekoć bitnih sitnica.
[ Priče iz Desetog sela ] 09 Oktobar, 2008 17:36
Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je 95-te godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu. U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo.
Bilo je tu momaka širom bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banja Luke, Sarajeva i .....
Period adaptacije išao je jako brzo. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se moglo količina tuge, boli tih madih ljudi koji su došli sa prostora bivše BiH i RH-e.
Jedan momak koga smo zvali Blani, došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja intenziteta i boje glasa bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja suviše daleko idu, da prekinem njegovu muku, zamolio bih ih da je vrijeme spavanja, da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao, zamolio da malo prošetamo. „Hvala“-reče on. Dok smo se vraćali sa večere kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj,samo da zapalim jednu“, stade on izvadi cigarete iz džepa i ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i započeo dalju priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja“. Nastavi on tako priču o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom bujala je sjeta.Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.
Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda u tamno sivim pantalonama koji su padalli preko opanaka obuvenih na čvornovatu golu nogu i možda mrvicu previše stegnutim kožnim kajišem u pojasu još sa odsluženja vojnog roka. Kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo brisao kapiljice znoja sa čela koje su ga pekle za oči .Na glavi kapa šilterica, malo više zabačenom na potiljak dok mu je pramen sijede kose nemirno je stršao na blagom vjetriću koji se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao izazivajući onu blago lagodnu jezu.
„Blani poitaj, sad će baba ručak da donese“-požurivao je Đed svog srcu najbližeg unuka.
„Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“-više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavkosi Blani, krupna delija žurno je ugađao konnjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa umornih konja. Dok ih je brisao, pjevušio je jednu staru Ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata, nemirno su poigravali u mjestu nastojeći repom da rastjeravaju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob.Ogromna griva ko kosa djevojačka poskakivala bi kada bi naglo podizali glavu uznemireni napasnicima obadima. Krupne oči, prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onog dana dok su još ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa bi ih milovao po vratu i pričao mali plavokosi deran u kratkim pantalonama uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate.Kad ti meni porasteš mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo reko mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta.“-titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kosku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da bi znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on onako plavokos raščupane kose odlazi sa majkom i ocem stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“-sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti moj Dorate moga unuka, prava delija“-još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upa trun, psuje Liku i Kordun, ujela je neka buba, stomak joj do zuba“-pjevušio bi đed još neko vrijeme.
„Hajde Blani već jednom evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji pa da nastavimo dalje“-opet je đed dozivao Blanija.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a paradajz zelenkasto crven nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.
Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.
„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih 10godina života“-završavao bi Blani svoju priču. Delija ko od brda odvaljen, a tako emotivan. Treperio mu je glas, zatim bi zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“-pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.
Hladno decembarsko jutro. Sitni kao prašina snijeg šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Hladno jutro su parali bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti , gledali pred sebe i čekali komandu.„Volj-no“-komanada je zaparala kao nožem hladno jutro. Značilo je da možamo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani onako zabundan djelovao je još krupnijim te se još više izdvajao od svih nas. Zanjištao je kao mlad ždrijebac, te korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama kružio je oko nas po hladnoj Somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmjeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nabo na svaku bravuru kojom je on oponašao Dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on, vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo komandom „Zbor“-pozvao nas u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros“-malo kroz šalu, malo kroz zbunjenost upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi.“-u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebao ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom dok smo sjedili u pogledu sam mu vidio da je sretan, čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.
Vraćajući se na taj događaj sa distance od 13 godina mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo ravno nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam nigdje do tad primjetio. I sad kad se sjetim svega toga nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Ide jesen, a za njom i zima. Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete još samo jači i bolji.
Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.
[ Priče iz Desetog sela ] 12 Jun, 2008 23:49
Mislim da nije, mada ne mora biti tačno. Ali jedno drvo lako može nekog da obilježi, da mu se uvuče pod kožu, raširi po čitavom tijelu. Može i da kreira čitav jedan život. Ono može ko sijenka da se uvuče u njega i prati ga dok korijeni sežu uvijek nastojeći da ga vrati pod svoje.

Jednom davno valjda pod utiskom neke kineske slike koju nikad nisam vidio, o Kinezima da i ne pričam osim Brus Lija usnio sam neobičan san. Na mjestu stare kruške stajalo je neobično drvo, imalo je listove svih boja, ali me se najviše dojmila plava i crvena boja lišća. Ne znam zašto, ali san je bio toliko jak da nisam dočekao jutro u krevetu već sam ustao i nastojao kroz stakleni dio vanjskih vrata potvrdim svoj san i na drvetu ugledam ždrala, za mene tada nepoznatu i tajanstvenu pticu.

Blaga mjesečina našoj staroj kruški dala je jedan novi smisao. Treperavo lišće iznova bi stvaralo obrise meni dotad neviđenih boja, ždrala nisam vidio, ali sam ipak zadovoljan otišao u krevet. Pokušavao sam da zatvorim oči, da ponovo zaspem i nastavim započeti san, ali nije išlo. Čim bih zatvorio oči pred njima bi se odigrao vatromet boja, petardi kineskih careva znanih iz bajki i neobično glasanje ždralova, tih tajanstvenih ptica koje nikad do tad nisam vidio.

 

Jutro sam dočekao u bunilu, brzo sam ustao i po našoj dječijoj rutini odjurio bih pod staru krušku da pronađem opale kruške. Na nju se nismo mogli penjati, pa smo čekali da ona sama dozira naše uživanje u malim slatkim plodovima.

Onako bos protrčao sam kroz rosnu travu, usput pokupio i sitnu prašinu i stao pod krušku. Preda mnom je bila stara kruška nekako još starija ali kočopernija, s kruškama slađim nego ikad. Nigdje nije bilo onog drveta iz sna od sinoć. Pomalo razočaran pokupio sam desetak krušaka opalih u toku noći tek donekle zadovoljan plijenom koji sam odnio na mali stolić u sobi moje babe Milice.

 

Odrastao sam i otišao u svijet. Neki ljudi su nepovratno otišli, a za njima otišla je i stara kruška. Zašto sam se sad nje sjetio?. Evo i zašto .

Nedavno je ovaj svijet napustio moj komšija Brane. Sedamdesetogodišnjak, jako izboranog lica, tamne puti, prosijede crno sive sijede plave boje, i iste boje takvih brkova.Boju drugačije ne bih ni mogao definisati. Pamtim ga dok sam još kao dječak tjerao točak po putu, kad se još djeca nisu vodila brici, već ih je šišao neko ko je imao imalo smisla za to. Da mane par puta šišao taj čovjek. Sjeo bih na mali tronožac, oni bi uzeo makaze i češalj i dovodio mi frizuru u red. Nisam se mnogo bunio, jer sam stalno slušao kao je on pričao da će me oženiti iz Kucalovića ili Macalovića, kao je crvena zvijezda najbolji fudbalski klub, kako će mi kupiti magarca ako ne plačem. Ukratko činio je sve što je potrebno da bi se dječak u kratkim pantalonicama na tregere osjećao spokojno na njegovom starinskom tronošcu u salonu ispod jednog starog Duda.
 

Tačno dobro ste pročitali, ispod Duda. Veliko ogromno stablo Duda šepurilo se ispred male kuće krečene u bijelo sa malim prozorima koja se činila još manjom. U toj kući živio je sa svojom suprugom. Djece nisu imali.
 
Po kući se moglo vidjeti da je on od nje davno odustao, nije je rušio pa pravio veću, nije ulagao u fasadu, već jednostavno za kuću vrijeme kao da je stalo, ne samo za nju već i za njih dvoje. Kako to biva njih dvoje ostali su sami, povlačeći se još više u sebe, a veliki Dud kao da je uživao. Rastao je još više kako je njihva tuga bivala veća. Kao da je njihova tuga hranila njegovu gordost i povećaval plodnost koju ovo dvoje nisu mogli da iskažu. Kad ih je konačno slomio da se pomire sa činjenicom da neće imati potomstva, šta je njima preostalo, tek da pod Dudom ošiša kojeg dječaka sa nemirnim zvrkovima na glavi, da im ukupe posudu sa plodovima crnog duda koji se po dvorištu kao tepih prostro, da daju kocku šećera da umoče u kavu i slično.

Dud se uvlačio pod kožu Braninu, postajala je izborana ko kora od Duda, lice je bilo potamnilo kao crni dud kad se razmaže po musavom licu djece koja bi prstima prebirali njegove plodove po dvorištu, nerijetko u ruke uzimajući i kokošiji izmet zbog halapljivosti. Brane i supruga su starili, Dud je likovao nad njima. Njihov život se sveo na svakodnevno sjedenje u hladovini pod dudom koji se kočoperio svojom dominacijom.
 
Svakodnevno sjedenje pod Dudom svima nam je palo u oči, sjedili su, pili kafu, igrali tablića. Vrijeme je prolazilo a njihov ritual se nije mijenjao.

2002-ge jako nevrijeme kaznilo je Dud. Polomilo ga je i ostalo je samo 5-ti dio duda, stablo i nešto malo kusaste krošnje, ali za njih dvoje nije moglo biti promjena. Ostarjeli, oboljeli, sa slabom penzijom, sav njihov svijet je bio ispod i oko Duda.
 

Ulazak u moju kuću uz stepenište bio je takav da se pogled uvijek sam dizao put Duda i Brane čija se kuća nalazila 40-tak metara iznad moje kuće. Vidjela bi mu se glava.

 

Godinama ista slika bi me dočekivala isti dan. Nakon što bih ugledao svoju kuću dok dolazim s posla, zagledao bih u svoje prozore, prolazio kroz kapiju, pogledao bih na veš na štriku i onda pogled na Branu. Mahnuo bih katkad, on bi otpozdravio i ostajao zarobljen u sjenci Duda. Na momente bi mi se činilo da on ispod njega nije nikud ni odlazio, bio je uvijek tu da otpozdravi.Brane više nema, ostao je krljavi Dud i bolesna supruga. Meni i danas pogled uporno traži Branu, a njega nema.
 
Pomislim često da čovjek nije drvo, al se sjetim Brane i Duda koji je obilježio čitav njegov život, čini mi se da se uvukao u njega i zarobio ga svojom hladovinom koju je devet vještica napakovalo za nesretnog Branu. Imamo li mi svoje drvo, koje će nas obilježiti, ne znam, sjetim se kruške sa početka priče, sjetim se sna. Pomislim kruška je nestala sa onima koji su živjeli sa njom i kraj nje, a ono drvo iz sna trebalo bi da je moje. Ne znam nisam ga još našao.
Eto ova priča je uspomena na mog komšiju Branu koji je tiho živio i još tiše otišao. Da li će ga još iko više spominjati za godinu il dvije, ne znam, ali evo od mene za djecu koju nije imao, koju nije šišao, kojoj nije darove za Novu godinu kupovao.
 
 
Onaj mali kovrdžavi, kojem nisi kupio magarca, a nisi ni našao curu za ženidbu. Ma sve oprašta Mandrak72.
[ Priče iz Desetog sela ] 03 Jun, 2008 21:20
Hiljadu puta sam sebi postavljao pitanja, ponekad i sumnjao u sebe i odgovore. Neki su odgovori i bili loši, neke sumnje su bile opravdane, a neke i nisu.

Sjećam se davnih osamdesetih, školske klupe i treme zbog slabo naučene pjesmice iz čitanke, sumnje da ću dobro odrecitovati jednu za mene nelogičnu pjesmicu.
 
„O učitelju vrati mi klikere.....“ zastao sam na pola, negdje oko klesara sa Brača, učiteljica nije imala razumijevanja za moju trenutnu blokadu. Prva jedinica u mome školovanju. Bio sam tužan, razočaran. Nisam bio štreber, nisam bio ni ljut na jedinicu, bio sam ljut na sebe. Nisam očekivao kaznu za klikere. Nisam nikad volio kazne, ni da ja nekoga kažnjavam.
 
Prije nekoliko dana u moje ruke došao je jedan zalutali kliker iz mog djetinjstva. Donijela mi ga je moja kćer. Uzeo sam kliker u ruke, vrtio ga među prstima i dugo gledao u njega kao da ga nikad nisam vidio i kao da nikad nije postojao u mome životu, a onda.
 
Stakleni kliker sa tri crvena krivudava perca kao plamen zaigrali su mi pred očima. U trenu sam zaboravio sve problema. Što sam ga više vrtio u prstima problemi su sve više nestajali činili se sve manje važnim, gotovo postajali besmisleni. Vrtio sam i vrtio, i kao filma slike počeli su se vraćati trenuci koje sam sakrio u fioku starog stola na tavanu, svilenom paučinom zaključanom i sa tamom devet noći obojanim i osiguranim od lažnog djeda mraza.

Ja, novi kliker, moje djetinjstvo,megdan i mnoštvo mojih po svijetu razasutih prijatelja i teških protivnika u meču koji je morao da odluči ko je najbolji do polaska u školu. Bitka je bila bespoštedna. Korišten je sav arsenal taktičkih rješenja, nadmudrivanja. Bitka se odužila pa smo je nekako na prečac završili bez izrazitog pobjednika sve u žurbi da se stigne u školu.

„O učitelju vrati mi klikere..“ i sve ono potrebno da se završi taj sjajni meč, da opet zajapureni, nakostriješeni zbog stalnog pomjeranja u igri gdje ne postoje prvilegije i gdje iza klikera samo stoji par koncenrtisanih očiju boje oblaka i Une, boje sunca i meda. Vrati nam učitelju sve one klikere što tebi ništa ne znače, a jedinice nismo ni zamjerili, neka ih, dio su procesa sazrijevanja.
 
I ona računaljka u ćošku učionice sa crno bijeli kuglicama, koju sam nedavno vidio u jednoj seoskoj školi, onako usamljena veselo me gledala dok sam prstima prelazio po već ispucalom laku na njima. Kako je laka bila ta matematika, matematika gdje su dva i dva uvijek četri, a ne... Kuglice su bile još uvijek tople od malih radoznalih i uplašenih prstiju učenika jedne male seoske škole koja nestaje. Osjetio sam i lagani strah od računaljke kao da me pita, Šta će biti sa mnom?. Ne bih joj znao reći odgovor. Potražio sam ga na crtežima zalijepljenim po zidovima i prozorima ostarjele i opustjele škole. Jabuke su bile i krupne i crvene, kruške upravo onakve kakve ih najviše volim. Nisam vidio ni jedno zabrinuto lice pa ni tužno. Ona linija koja bi predstavljala usne uvijek je bila razvučena u iskren osmjeh.
 
Bio sam i sretan i tužan. Ganula me ta iskrenost male složne družine jedne škole koja umire. Sretan sam bio jer još sam u crtežima prepoznao sve ono u šta i dan danas vjerujem. Želim toj djeci da nikad ne odrastu u svojim željama koje su tako jednostavno skromne, iskrene.
 
O učitelju vrati mi klikere, moje prozore kroz koji je svijet mnogo jednostavniji, gdje je svako perce u njima jedan mali film koji bi se prikazivao samo malim okretajem klikera koji kao da nema kraja.

O učitelju vrati mi klikere, odzvanjalo je u ušima sve dok me mali prsti mog anđela ne prenuše iz malog toplog bioskopa, škripavih stolica i puno dobrog raspoloženja.
 
O učitelju vrati mi klikere, vrati mi moj pogled iza kojeg ću stajati prepun zebnje u iščekivanju nezavršenog meča davno započetog sa velikim očekivanjima da samo jedan dobar potez može da razriješi svu dilemu. Vrati nam svima klikere koji su se davno otkotrljali iz našeg pogleda, malog džepa na farmerkama i iz prstiju koji ga sad nevješto drže dok tipkaju na tastauri. Sve Vas izazivam na veliki meč, ne da bismo saznali ko je najbolji već da bismo svi bili bolji.

Pobjednik će biti samo vrijeme koje nismo zaboravili, ljudi koje nismo sreli godinama i bezazleni problemi kojima se sad samo nasmijemo sa smješkom na kraju usana.
O učitelju vrati nam klikere jer to sigurno zaslužujemo.


Iskreno i toplo oko srca pozdravlja Vas Mandrak72 dopisnik svega onostranog u nama, što nekad beše samo naše, a sada i svih nas, iz svijeta gdje su jabuke uvijek krupne i crvene.
«Prethodni   1 2 3 4 5
Hit Counter
Free Web Counter