Nošen zanosom široko otvorenih očiju nikad ne osjetih pravu dužinu hiljadutrista pedesetisedmog koraka. Nije se mnogo razlikovao od tridesetdrugog kada bih zakoračio iz dvorišta i krenuo putem svih čula i osjetila. Korak kao i svaki drugi.

Nije bio mnogo veći, niti manji od koraka na nedjelju uoči Sv. Tome 70 i neke kada sam na očevu ramenu prespavao dionicu od autobuskog stajališta do stričeve kuće na selu. Mada se od toga dana jedino slika strica na drvljaniku sa sjekiromdok priprema drva za upola pečenu pečenicu nekako postarala da se zadjene u album sjećanja koji ne blijedi.
Godinama sam prolazio istim putem. I danas me ponekad put nanese istim putem vješto izmjerenim i uhodanim. Ne mjerim taj put danas. Ostao sam pri onoj mjeri dok mi je taj put tjerao osmjeh na lice, izazavan vještim izbjegavanjem iskeženih zuba jednog ružnog jazavčara koji se danima sa nama pregonio i nadmudrivao ne bez viteštva i najmanje ružne primisli. Izazvan svim onim prosutim kokicama koje bi rasipali trčeći raskopčanih plavih kecelja dok bi torba puna sjevernih mora, skupova i deseteračkih junačkih pjesama poskakivala s ramena na rame oživljavajući Mirka i Slavka do te mjere da se činilo da nam drže odstupnicu od svih loših stvari koje su nas eto sada dočekale iz zasjede.
Svijet tačnog vremena zamijenio je bespoštedna istraživanja svih voćnjaka sa zelenim šljivama i jabukama, baruština sa kreketavim žabama i hvalisava umijeća praćkom o kojima i danas mnogo znamo.
U svijetu tačnog vremena u život se nekako uvukao jedan pogled. Nemiran.

Stisnute ulice gradova u Bosni bile su gotovo istovjetne. Uske i stiješnjene ulice sa nizovima kuća sa jedne i druge strane ulice bile su gusto zbijene objektima različitih oblika i dimenzija. Tek po negdje među tim starinskim kućama uglavio bi se tek po neki objekat modernijeg i novijeg datuma.
Štrčao bi među njima. U svim tim objektima u prizemlju nalazili bi se različite djelatnosti i zanati, od koji neki više i ne znam da postoje. Da li je trebalo tako?
Nekako među svim tim malim i neuglednim radnjama ugnijezdila se časovničarska radnja.

Sjećam se s koliko smo poštovanja prilazili izlogu navedene radnje i upoređivali razmake između kazaljki, početka nastave, velikog odmora i kino predstave.
Razmake između kazaljki svaki dan smo popunjavali novim i novim počecima i završecima, svitanjima i sumracima.
Opčinjavao nas je Vejsil svojim pogledom kad bi primjetio da kroz izloge gledamo nastojeći vidjeti i više nego što smo mogli tih godina.
Podigao bi pogled sa svojom lupom koju bi skinuo sa oka i stavio one svoje neobične naočare. Okrugle sa debelim okvirima kakve niko nije nosio u gradu.
Nasmijao bi se na nas nekako odveć ravnodušno i nije skidao pogled sa nas. Uznemireni njegovim pogledom brzo bi se gubili ispred njegove radnje. Vejsil bi još dugo vremena ostao u istom položaju sa pogledom izgubljenim u vremenu i prostoru.
Zbog svega toga i zbog toga što ga nikada nismo mogli vidjeti niti u šetnji ili nekoj od prodavnica zazirali smo od njega.

„On mora da je negdje gadno zgriješio kad ne smije među ljude.“-Milan je pretpostavljao.
„Ja sam čuo da je bio u zatvoru. Zbog nečega što ime veze sa politikom.“-jednog dana nam saopšti Peđa sveznalica pirgavog nosića i nemirne plave kose.

Polako kao i vrijeme koje nam je izmicalo između prstiju kao sitan pijesak iz žiže interesovanja naše nevelike družine nestalo je i Vejsila. On je ostao u svijetu časovnika i tačnoga vremena.
Nekako u razmaku između kazaljci udjenuše se i raskršća na kome ostavismo sve ono što nas je vezivalo i za što smo mislili da je važno, udjenuše se putevi i mora koja razdvojiše na sve strane svijeta.
Ostadosmo samo mi i kazaljke. Kazaljke kao makaze sjekle su sve ono preostalo vrijeme i u onaj razmak između njih svakodnevno dodavali nove momente.
Svako ukrštanje mele i velike kazaljke bolnim i reskim zvukom amputiralo je komad po komad našeg tkiva sitnim sjekutićima sekundarice.
Nakon godina požurivanja i preticanja dođoh potražiti sav onaj mir koji netom izgubih.

Ulica davno izmjerena osmjesima i prepirkom postajala je kraća i manja. Izmjenilo se i naličje ulice. Nestali su i mnogi zanati. Blještave reklame sakrile su svu sumornost trenutka i prazninu ulice.
Pogledom potražih jednu časovničarsku radnju. Još uvijek bila je tu između sna i jave. Između stvarne potrebe i potrebe da pješčani polako iscuri u nepovrat.
„Ući ću.“-čvrsto odlučih.

Isti onaj veliki sat malo veći od velikog odmora neumorno je vukao kazaljke uz još jedan brijeg.
Starinska vrata bolno zacvilješe. Za stolom je sjedio Vejsil.
„Dobro večer.“-pozdravih.
„Svako dobro.“-otpozdravi Vejsil.
Pogledom sam kružio po nevelikoj prostoriji ispunjenom nekim davnim vremenima, zaustavljenim tu na korak od bučnog svijeta starim škripavim vratima.
Mnoštvo časovnika na stolu, po policama i staklenim vitrinama odbrojavalo je svoje sate.
„Jesu li svi vaši?“-pogledah na Vejsila ostarjelog i na izmaku snage.

„Dugo sam mislio da je tako.“-okrugle naočari sa debelim okvirima činili su njegovu glavu nekako manjom.
Oči starog urara još uvijek su bile mlade, ali sjaj u njima nesumnjivo nije bio njegov.
„Zašto ste mislili da je tako?“-sa ruke sam skidao svoju staru „Raketu“ te mu je pružih.
Uzeo je sat bez da ga je pogledao i nije skidao pogled sa mene.
„Vratio si se?“-upita me.

„Da. Vratio sam se. Sam. Vrijeme preda mnom nije bilo saveznik kakvom sam se nadao.“-gledao sam u jedan časovnik na zidu.

Veliki zidni sat sa rimskim brojevima na prvi pogled nije zahtijevao pažnju. Ali na njemu primjetih nekoliko  nedostataka. Imao je dvije male kazaljke, a brojevi su bili raspoređeni nasumičnim rasporedom.
Vejsil je na uhu osluškivao moj ručni časovnik. Nakon toga uzeo je alat i vještim ali tromim pokretima otvorio časovnik.
„Sve češće kasnite?“-konstatovao je.
„Čini se da sve manje stižem.“-pokušavao sam mu svojom dijagnozom pomoći.
„Stari časovnici se sve teže snalaze u ovim novim vremenima.“-pod povećalom osmatrao je unutrašnjost časovnika ne skidajući pogleda sa mnogobrojnih zvrčki, poluga i ostalih bar meni nepoznatih dijelića.
„Kasnite.“-kao da je ponavljao.
„Ne stižem. Vrijeme mi izmiče. Nedostaje mi. Negdje ga gubim.“-više za sebe izgovorih.
„Potrajaće malo. Možete navratiti kasnije ili sjesti i sačekati.“-predloži mi Vejsil.
„Razgledaću malo. Ako ne smeta.“-prihvatih ponudu da ostanem.

Nesvjesno pogled mi se ponovo zalijepio za sat sa rimskim brojevima nasumično raspoređen sa dvije male kazaljke. Zastao sam ispred njega i zagledao se.
Nekoliko trenutaka sam zurio i nastojao shvatiti kako da ga pročitam i očitam.
„Primjetio si?“-osjetio sam Vejsilov pogled na sebi.
Ne rekoh ništa.

„Mnogi do sad nisu primjetili.“-nastavi Vejsil.
Ćutao sam nastojeći proniknuti izgled i rad sata.
Koliko god nastojao da shvatim vrijeme navedenog časovnika sve sam više dolazio u dilemu. Uvijek je imao dva vremena. Bar jedno od njih moralo je biti tačno, ali ne spoznah ništa.
Kazaljke su i dalje krojile štof vremena u još oskudnije prnje.
„Obrati pažnju na treće mjerenje.“-uputi me Vejsil.

Dva mjerenja sam očitao, ali treće mi je bilo enigma.
„Pošao si pod pretpostavkom da je jedna kazaljka mala, druga velika. Zbunilo te. Moglo je biti i obrnuto.“-nastavi Vejsil.
„Zbunili su te brojevi. Ti znaš samo usvojeni raspored. I on  se ne slaže sa viđenim na satu. Naravno raspored brojeva na satu je moj izbor. Moj lični odabir raspoloživog vremena.“-Vejsil je bio nadahnut.
„Izgubio sam godine vjerujući da je vrijeme nepromjenljiva kategorija i da se moramo po njemu navijati. Ali godine zavirivanja u duše metalnih naprava i pogledi kroz izlog uvjerili su me u suprotno. Ja sam želio izbor. Nisam želio da vrijeme upravlja mojim navikama, životom. Kad bi mi se radilo nisam želio da mi vrijeme kaže „Idi da spavaš ili vrijeme bi bilo da jedeš“. Uvijek sam imao izbor da radim više ili manje. Izbor da odložim neodloživo, ubrzam dugoočekivano.“-Vejsil je radio oko moga časovnika i pričao.
„Izbor trećeg vremena vlastiti je izbor.“-Vejsil kao da završi izlaganje.

Zatvorio je ručni časovnik, pogledao u neobični časovnik na zidu i po njemu navio vrijeme ne satu.
„Izvolite. Vaš časovnik.“-pružio mi je popravljeni časovnik.
„Hvala.“-uzeh časovnik.
„Koliko sam dužan?“-upitah ga, a kopkalo me je mnogo šta.
„Uloženi rad daleko je ispod vrijednosti razgovora. Ništa ne košta.“-nasmješi se Vejsil.

Pruži mi ruku na rastanku. Dok sam izlazio iz radnje reče mi:
„Nema tačnog vremena, već tačno usaglašenih obaveza i navika. Svako je krojač odijela kojeg nosimo. Makaze su u našoj ruci. Razmisli prije nego bilo šta odsiječeš.“-mahnu mi iza svoga radnog stola.

Zakoračih u bučni svijet. Korak ispod mene bio je lak. Ulica je ponovo dobila onaj davno izmjereni broj koraka. Količina osmjeha koju mi je vratio Vejsil nadmašila je svo preostalo vrijeme do povratka u svijet obaveza.
Obaveza koje ću da krojim prema svojim proporcijama. Sviđalo se to mnogima ili ne.

Imao sam jasno viđenje rasporeda brojeva na mom satu. Treće mjerenje je moja lična stvar. Vaša stvar je kako će izgledati vaše vrijeme nakon ovoga.

Pozdravlja Vas mandrak72, korakom ovlašteni mjerač svih ulica koje izlaze na rijeku.