Milojica je imao problem. Bio je dovoljno neupadljiv. Toliko neupadljiv da su ga učitelji, nastavnici i profesori primjećivali tek na kraju polugodišta i na kraj godine kad bi se zaključivale ocjene.
Nisu primjećivali ni kad ne bi dolazio u školu. Tako je bilo i poslije u životu.

Bila je mobilizacija. Svi su imali uniformu, ali mali Milojica nije.
Svi su imali puške, pištolje. Poneki i topove, a Milojica jok.
Bilo je teško malom Milojici.

Čitav život posvetio se opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. Upisao je taj fakultet jer se nadao da će ga primjetiti kad se bude brinuo o opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. On mali Milojica. On će se brinuti za sve nas.
Ali avaj. Počeo je rat. Milojicu iako kompetentnog niko nije zvao. Bio je neprimjećen.

Jednoga dana ni njegova vlastita žena ga nije primjetila.
„Tako mi i treba. Čitav svoj život podredio sam društvu. Bio sam mu na usluzi. I sad kad bih mogao najviše da mu pružim. U ratu. Niko me i ne primjećuje.“-vajkao se mali Milojica.
„Znam. Znam šta treba da radim.“-hitrim koracima odjurio je u civilnu zaštitu i ponudio svoje usluge.
„Sad kad sam u civilnoj zaštiti svi će da me primjete. Biće bijesni što nisam sa njima na liniji. Biće ljuti što sam se izvukao iz rova za razliku od njih.“-imao je plan.
Tako je nekako i bilo. Primjetiše malog Milojicu kako paradira u odijelu civilne zaštite koje kao da je šiveno za njega.
Mali Milojica odjednom je postao velik u svojim očima.

Ali to ne potraja dugo. Milojica je naime imao malu glavu. Nije bio predodređen za glavešinu. Nešto je falilo njegovom izgledu i njegovoj harizmi.
Osjetio je mali Milojica da što god se bavi nepopularnijim zanimanjem biva više primjećen.
Rat je stao. Mali Milojica se dade u politiku i to ne neku tamo lokalnu. Već u pravu. Republičku.
Nabavio je mali Milojica odijela. Kravate. Pozlaćeni sat. Veliki mercedes tamne boje, ali nije bio zadovoljan. Nešto je nedostajalo.
U jednoj TV emisiji kamera se na njemu zadržala tek dvije sekunde, a poznata voditeljka nije se udostojila ni da ga pogleda. Ostalo je zabilježeno da je samo rekao „Dobro večer“ prilikom predstavljanja gostiju.
Patio je mali Milojica.

Gledao je u ogledalo.
„Šta ja da radim?“-češao se po bradi i razmišljao.
Dok je vezivao kravatu u ogledalu se posmatrao. Iz bijesa zbog neuspješnog vezivanja kravate mali Milojica toliko je zategao kravatu da mu je krv jurnula u glavu i nekako je narasla za bar dva broja.
Neki neobjašnjiv osmijeh  preleti preko njegova lica.
„To je ono pravo.“-pomisli boreći se da dođe do zraka.

Svakoga dana počeo je stezati kravatu sve jače i jače. Glava je rasla sve više i više.
Sve češće je pozivan u emisije. Kamera se sve više vremena zadržavala na njemu dok se on onako crven u licu sav zajapuren pokušavao nametnuti pametnim odgovorima.
Njegove oči prijetile su da iskoče iz očnih duplji.

Gledaoci su bili zbunjeni njegovim pogledom. Nisu skidali pogleda sa njega.
Njega je bilo sve više i više. Njegova glava zauzimala bi gotovo sav ekran svih vodećih svjetskih marki TV aparata. Njegove oči bile si izražajne. Bile su toliko ispučene da bi se lako mogle štapom odbiti.
Jednom su i prvi i drugi program nacionalne TV kuće paralelno prenosili njegovu konferenciju za štampu da bi ga mogli prikazati u punom planu.
Njegova pojava  bila je tema svih razgovora.

Akademici su pozivali i državnu gedotsku službu da mu izmjere glavu. Dolazile su tri komisije. Svaka od njih radila je tri mjerenja i ostala zapanjena rezultatima. Njegova glava konstantno je pokazivala rast u svim pravcima. Proporcionalno s  njom i oči su rasle.
Niko nije mogao da zna za njegovu tajnu. Tajnu prekomjerno stegnute kravate.
Njegova glava nadrasla je noge.

Supruga ga je morala vodti na posao. Držala ga je za kravatu, a on je kao balon lebdio u vazduhu. Rumen i sjajnih obraza. Dva oka kao dvije fudbalske lopte kočoperno i samouvjereno su gledale oko sebe.

Jednoga dana njegova supruga ponešena njegovom pojavom pokušala je da mu se približi onako kako je i red među supružnicima. Dok ga je raskopčavala neoprezno je brzim pokretom razvezala kravatu. Brzinom balona koji je naglo gubio zrak vrtoglavom brzinom kretao se u svim smjerovima velike spavaće sobe.
Od silnih udaraca bio je sav modar i plav. Otečena glava bila je gotovo velika kao dupe njegove žene.
Narednog dana postao je okorjeli desničar. Plava boja lica mnogo je bolje pristajala uz njegove političke stavove.
Postao je primjećen. I dalje je nosio kravatu za svaki slučaj, ako mu spadne otok.

Mali Milojica postao je glavešina. I to kakav.

Pozdravlja Vas mandrak72, neinformisani politički komentator, hronično alergičan na politikuse svih boja.