[ Priče iz Desetog sela ] 25 Decembar, 2011 18:26

Između ostaloga vjerujem da niko nikada neće vratiti vremena koja minuše. Teško da će ikome ma i na um pasti ideja koja je nekada gotovo bila pravilo. Jednostavno mnogo se štošta u bari zvanoj život na planeti zemlji promijenilo. Takova pravila nije nikada niko ni smišljao a pogotovo pokušavao da zapiše. Njih je nametnuo život i onaj plamičak kako bi ga u nekim trenutcima nazvali ljudska solidarnost. Ta prijeko potrebna endemska osobina nejasno ocrtana u pričama koje blijede i nestaju zajedno sa njenim posljednjim učesnicima. Pa da vidimo između ostalo šta se o svemu tome još može napisati.

Gradnja ognjišta, porodičnog doma svojstvena je kako ljudskom tako i životinjskom svijetu. Naravno svako u skladu sa svojim stvarnim potrebama i mogućnostima. Potreba gradnje mimo stvarnih potreba i mogućnosti svojstvena je upravo onom dijelu planete koje je i izmislilo takav pojam. Dakle ljudskoj civilizaciji.

Ljudska civilizacija uvijek je bila sklona kako gradnji vrhunskih djela umjetnosti tako i destrukciji najširih razmjera. Šta je to u ljudskoj psihi ostaće vječna tajna.

Međutim u jednom trenutku na obalama dvije rijeke dešavalo se nešto što će mi vječno ostati kao nada da još ima vremena da ljudi ostanemo.

Bilo je jutro. Pramenovi magle lizali su obale snenog grada koji se pripemao za porod. Tiho i nečujno rijeke su odnosile tihi žamor nekoliko sjenki koje su vrijedno obavljale poslednje pripreme. Tihim glasovima nastojali su koliko toliko utišati svu onu buku koju bi eventualno stvorili nepažljivim pokretima na gradilištu. Ma koliko bila velika obaveza pred njima nastojali su ne uznemiravati komšiluk koji spava i onaj dio komšiluka koji je uz prvu jutarnju kafu sjedio i hvatao zalet za novi dan.

Nekako u tim godinama majstori bijahu na glasu. Tesari, zidari i oni drugi. Nekako njima se uvijek išlo na ruku. Zauzimali su najbolja mjesta za stolom, vodili glavnu riječ u svim diskusijama. Njihove riječi bile bi dočekivane sa posebnom pažnjom. Neke njihove riječi još dugo su pohodile gradilišta. Oni nisu bili skupi. Skuplji su bili oni drugi koji to svojom umješnosti nisu bili, a eto na ko zna koji način ušli su u svu tu priču.

Bili su duhoviti. Većina njih. Još dugo se prepričavao događaj u kojemu su glavni akteri bili stolar kojeg su svi jednostavno zvali majstor Mile i Stole zvani Razlaz, policajac koji je umislio da je najpametniji na svijetu. Po dogovoru majstor Mile trebao je napraviti prozore i vrata za Stolu Razlaza. Ni sam ne shvatajući s kakvim je pametnjakovićem ušao u posao majstor Mile vrijedno se dao na posao. Od toga momenta počinjale su sve njegove muke.
Gotovo po čitav bogovjetni dan Stole Razlaz visio je kod majstor Mile u radionici. Sugerisao šta da radi i kako da radi.
„Mile, pazi vako. Samo ti mene slušaj i radi kako treba“,nije uvlačio jezika Stole Razlaz gladeći svoj pendrek i zabacujući kapu na zatiljak.
„Ne, ne tako. Vako Mile, vako“, pokazivao je kako da majstor oblićem poravna ivice prozora.
„Eto, jel vidiš? Jesam li bio u pravu. Napravi to ljudski, kako spada“,nije prestajao sa zanovijetanjem.
Uvidjevši da je đavo odnio šalu i mjeru majstor Mile učini ono što nikad nikom nije uradio. Ugradio je baglame na prozorima obratno. Tako kad se otvori da prozor spadne sa baglama.
Vidno zadovoljan Stole Razlaz po završetku posla preuze prozore i vrata od majstor Mile.
„Jesi li uradio onako kako smo se zdogovorli.“
„Stole baš kako si tražio. Onako kako spada ljudima i majstorima“, rukova se majstor Mile sa Stolom koji zadovoljan postignutim i svojim učešćem odveze na zaprezi pomenute prozore i vrata.
Nastavak priče je dobropoznat. Prozori su spadali jedan sa drugim sa baglama kako je koji Stole Razlaz otvarao zabrinuto se češkajući po glavi.
Od toga dana majstor Mile pomogao je mnogima majstorima koji bi nametljivim poslodavcima jednostavno davali do znanja šta o njihovom miješanju misle.
„Ništa ti ne brini gazda. Napravićemo kako spada.“

U masi koja se nepozvana tog jutra našla na gradilištu bilo je svakojaka svijeta. Najviše iz komšiluka, rodbine, majstora i jalija svake fele. Nepisano pravilo bez poziva pozivalo je sve sposobne da svojim učešćem uzmu učešća u pomoći oko gradnje porodične kuće. Ljudi bi dolazili sa lopatom, tačkama, svim onim čime su mogli pomoći. Nije čak bilo upitno u kakvim su odnosima sa onim koji gradi. Moglo je biti i svađe i neslaganja, ali graditi se moralo. Svakojaka pomoć je dobrodošla.

Al nekako oko majstora se sve vrtilo. Njih se sve pitalo, tražio savjet iako nije bilo potreba za tim, ali...

Miško je potajno patio. Nije bio majstorske fele, ali biti majstorom pogotovo među svim tim poznanicima bilo je nešto. Stoga je nakon dugog razmišljanja odlučio da nešto učini po tom pitanju.
Primjetio je kako svi majstori imaju olovku i da je nose zakačenu za uho, te i on odluči učiniti isto. Imao jep lavu radničku kapu šiltericu na glavi i veliku uočljivu crvenu olovku koju je zakačio za uho odmah po dolasku na gradilište. Iako je znao većinu prisutnih nije se dao zbuniti. Uvijek je bilo i jedan manji broj nepoznatih za koje će on biti „majstor“.
Nije se libio posla, da učestvuje u ručnom miješanju betona, dodavanju cigle, prevozu pijeska. Sve u iščekivanju onoga što mu je nedostajalo.

„Majstore. Majstore jel jedna cementa i dvije lopate kreča?“-iako dugo očekivano pitanje pomalo ga iznenadi.

Miško se osvrnu. Bio je sam, a ispred njega nepoznat mladić sa zbunjenim izrazom.

„Majstore da vas pitam jel ide jedna lopata cementa i dvije lopate kreča“?
„Ide, ide. Baš tako.“-odgovorio je spremno na pitanje kao đak pred učiteljem.

 

Primjetivši zahvalnost u pogledu mladića koji se dao na posao Miško osjeti zadovoljstvo, te popravi olovku za uhom pa se dade sav važan motati po gradilištu.
Ubrzo osjeti da bi primjećen i od ostalih na gradilištu. Nije mu smetalo što su mu pomalo i naređivali „majstore donesi eksera“, „majstor dodaj ladno pivo“, ... Gradilištom je odzvanjalo „majstore“, „majstore“. Sitnica poput olovke zakačena za uho učinila je mu je dan mnogo sadržajnijim. Koliko je tu bilo majstorluka nije ovaj put ni bitno. Izgradnja objekta prošla je prema planu. Ljudska solidarnost došla je do izražaja, a svaki vid pomoći dobrodošao je. One druge stvari taj dan se zaboravljaju, jednostavno precrtaju olovkom. Zato je i majstori nose zakačenu za uhom.

Ukoliko vam ponekad nestane inspiracije zakačite olovku ili bilo šta za uho i nešto se sigurno mora destiti. Jednostavno svi će primjetiti.



Pozdravlja Vas mandrak72, tesar, klear i automesar, bilo šta mogao bih biti ja.

[ Priče iz Desetog sela ] 30 Novembar, 2011 16:32
Rodi se čovjek mnogo puta a da to i ne zna. Samo jednom u životu je čovjek. Sve ostalo prije i poslije toga rijetko ko bilježi. I nije to uopšte najveći problem. Najveći problem je što mnoge stvari nauči kasnije kad već bude kasno.
U jednom od mojih života bio sam samo trn. Ništa važna uloga u životu osim u onoga što me proklinje dok me s bijesom i bolnom grimasom odstranjuje. Trenutak tek da se zakačim, šta košta da košta.

Onoga dana baš kad kruške crnice zamirišu da se čini da si je pod nos turio i gdje god da pogled pružiš i nos podigneš samo za nju znadeš i ne postoji ništa do nje i osim nje. A tih dana sve oko nje se umiri i uživa u tim trenutcima za koju se čitave godine spremala i dotjerivala i kao kraljica plesne večeri šepuri se kruška kao kakva maturantkinja ponosna na svoje haljinu slađu od brda bombona i karamela. E upravo toga dana kum Đorđo sa svom svojom svitom banu pod njenu krošnju s jedinom i iskrenom namjerom da prikupi njene najslađe plodove pa se s njom raspriča kao sa kakvim najrođenijim.

„Neka tebe.“

Dade se svita na prikupljanje slatka ploda. Žagor riječi kao da se topio pod velikom kruškom. Podsao je dobro išao, a kum Đorđo gotovo bogobojažljivo pazi dok otresa i poslednje zrele plodove okačene kao ordenje sa grudiju kakva neznana junaka da ne bi kakva kvara  štete napravio. 

„Mlatni jače Đorđine, nije ti je mati rodila. Ne boli to nju.“-savjetom se ponudi Markić Obrenov seoska ispičutura i enciklopedija svih nebitnih znanja i tuđih problema.
„Neka , neka Markane. Neće pobjeći sad kad me je čekala i dočekala.“-ne dade se Đorđo smesti.

Gunđao je Markić gledajući uposlen svijet oko kruške.

„Vidim zasadio si još krušaka.“
„Zasadio moj Markane.“-Đorđo odgovori ne prekidajući posla.
„O’ćel biti skoro ploda?“
„Hoće za jedno dvadesetak godina.“
„Do tada ko živ ko mrtav. Ko će je tresti moj Đokine?“
„Uvijek će biti neko. I ja nečiju krušku sada tresem. Neka ona samo rodi, uvijek će nekome biti od koristi."

Ne reče Markić ništa no se tromim korakom gunđajući uputi ka selu. Nekako sav sitan i krut kao ofinger u kaputu klatilo se njegovo tijelo dok je za njim nevoljno kaskalo neko mršavo seosko pašče.
Uvijek je tako bilo. Za rođenja i krštenja, za obloge i uboge. Za poslednje ispraćaje i nove naraštaje.

Naiđu tako trenutci kad i trn shvati da mu se nije za svaku kačiti. Treba neku i saslušati. Šta reći kad nedostaju riječi. 


Pozdravlja Vas mandrak72, kruškotres i mastiljara od paunova pera

[ Priče iz Desetog sela ] 25 Oktobar, 2011 20:08

„Izvolite.“-Hakija je ljubazno otvorio vrata svoga doma popisnoj komisiji formiranoj radi popisa stanovništva.
„Hvala. Baš ste ljubazni.“-ljubazno se zahvalio mladi popisivač kojemu je ovo bio prvi veliki zadatak od mnoštva koje će učiniti tokom života.

Sav ustreptao zbog povjerenog mu zadatka osjećao je malu tremu dok je iz crne kožne torbe vadio papire neophodne za popis. Osjećao je svu važnost trenutka, pogotovo što je nasuprot njemu sjedio domaćin i pažljivo posmtarao njegove pokrete te se još više zbuni kad vidje poglede sve te dječice koja su se skupila na golemoj sećiji i sa krupnim očima upijala nepoznata stranca. Pokušao je da se osmjehne prema njima, ali je od njih dobio samo ozbiljne poglede bez imalo razumijevanja za novonastalu situaciju.

Hakija je mirno sjedio. Danima prije toga putem radio aparata najavljivan je dolazak popisne komisije na vrata svih domaćinstva. U tom proglasu je nekoliko puta navedeno da se mora udovoljiti i odgovoriti na pitanja koja im budu postavljali članovi popisne komisije. Važnost popisa radi formiranja prave slike društva naglašavana je na svakom koraku. Gledao je u pomalo zbunjenog i smetenog člana pomalo razočaran očekivanjem i slikom koju je sebi stvorio o članovima popisne komisije.

„Hm, mislio sam da vako krupne stvari daju ozbiljnijim ljudima. Ovaj se još ni brijat nije počeo.“-razmišljao je u sebi ne skidajući svoj čelično plavi pogled sa pridošlice.
„Vasvo, o Vasvija pristavi de kavu.“-pozva svoja tri ćoška kuće koja su nosila njegovo prezime.

Popisivač je nekako već uspio na stol poredati papire. Svako njegov pokret bio je trapav, Olovka mu je ispadala nekoliko puta. Znojio se od zbunjenosti i tek nakon Hakijina poziva odluči da skine teški vuneni kaput koji nije bio pogodna za julski dan, ali zbog važnosti povjerena mu zadatka i neimanja drugog kaputa nerado ga je obukao.

Kafa se već lagano pušila na stolu kad je popisivač, Mladen kako će Hakija kasnije saznati od komšija počeo sa pitanjima. Mnoštvo pitanja, od onih uobičajenih, ime, prezime, adresa, broj lične karte, pol, bračno stanje i broj djece  u porodici?
Na ovo polsjednjem pitanju Hakija se zamisli par trenutaka.

„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša“, zamisli se par trenutaka ponovo na prste razbrajajući i prebrojavajući članove svoje familije, „ i fertik.“- završi sa prebrojavanjem.
„Znači osam i fertik.“-zaključi Hakija.
„Osam i Fertik.“-ponovi popisivač.

Odgovori Hakija na još mnoštvo pitanja o zaposlenju, zanimanju kovača, broju soba, kokošiju nosilica, ovaca i još koječega što je bilo na anketnom listiću. Bio je zadovoljan i oči su mu se sjajile dok je pobrojavao svoja bogatstva i opisivao imanja. Činjenica da će „tamo neko“ njegovu socijalnu sliku uzimati i zaračunavati u državnu statistiku. Dosolio je malo kod, broja koka i ovaca misleći da baš niko neće doći brojati baš njegove kokoši i ovce kod toliko državničkog posla.
Nakon popisa popisivač je popio kafu. Ruke znojne i dalje su se tresle kao da ima vrućicu. Nevještim koracima ispio je već ohladjelu kafu i odjurio dalje niz ulicu.

Nakom mjesec dana na vrata kod hakije banu poštar sa plavom kovertom, možda namjanje željenom od svih pošiljki.

„Kakvim dobrom Ademe?“-priupita Hakija plašeći se i da pogleda plavu kovertu kao da je zaražena.

Nekoliko puta je čuo kako su neki dobili plavu kovertu i netragom ih nestalo. Obli ga hladan znoj. Ruke otežale kao od betona, nikako da se podignu i prime koverat od poštara Adema koji je ispružio ruku s pošiljkom.

„Zašto baš ja Ademe? Nisam ništa uradio.“- mucajući zavapi Hakija.
„Danas ti, sutra ko zna? Neko mora moj Hakija.“-slegnu ramenima poštar Adem.

Ukočenim rukama primi plavu kovertu kao da je ko zna kakvom boleštinom zaražena.

„Hvala.“-nevoljono reče Ademu koji rukom dodirnu poštarsku šapku u znak pozdrava i ode.
„Lako je tebi moj Ademe. Ti si sam, a šta ću ja sa ovo moje gnjačadi.“-pogledom ga je gledao dok se gegajući gubio niz ulicu vukući veliku kožnu torbu koja se prijeteći crnila. Još dugo se lelujala pred njegovim očima i kad Adem iščeze prema gazda Markovoj kafani.

Teškim koracima pođe u kuću. Plava koverta sa velikim pečatom i brojnim markicama prijeteći je klatila međ prstima.

„Šta piše? Odakle je?“- zbunjena Vasvija ponašanjem svoga supruga i sama se uplaši.
„Ured Predsjednika SFRJ – Beograd.“- otezao je sričući Hakija ni sam nikad dobro izučivši čitanje koje mu je bilo teže od kovačka čekića kojima je hranio svoju djecu.
„Znala sam ja odma moj Hakija da neće biti dobro. Misliš da oni ne znaju kolko ti imaš kokošiju i ovaca. Misliš da ih onaj zbunjeni popisivač nije izbrojao. Moj Hakija sve se zna. Šta je ko ručo i kad je ko prdno. Još nam samo to treba da se Predsjedniku zamjeramo. Sad će svi znati da jedino Hakija laže. Još sam ja tebe gurkala ispod stola, a ti se razgoropadio pa soliš li soliš. Eto ti ga sad. Odmah da si sjeo i napisao pismo Drugu Predsjedniku. Lijepo se ti njemu izvini. Druže Predsjedniče ja taj i taj sa te i te adrese izvinjavam se jer slagah nezlonamjerno već iz neznanja. Imam tolko kokošiju i tolko ovaca. Imao bi ja njih i više da me onaj smrad od Murata ne prevari te mi odveze janjce i nikad ne plati ćaća ga njegov zakarto benasta. A kokoši mi izjede Osmanovo pašče. Ja sam njemu reko da ću ga tužiti, a on se samo iskezi onako bezub pa me još više izaziva i još kaže da za marvu i perad nema suda.“- Vasvija u dahu izrecitova sva bijesna popravljajući šarenu maramu na glavi, a Hakija je zaustavi.
„Miruj. Odo ja do Salke iz poreske. On je čestit i učen čovjek. On će mene posvjetovati šta mi je činiti, a ti ništa ne grakći oko kuće već dok se ja spremim ti očisti jedno pile i zamotaj koje jaje.“-posavjetova je Hakija te pođe da obuče svoje najbolje odijelo i košulju.

Vasvija je bila spremila i očistila pile, pripremila jaja u cegeru. Stajala je kraj vrata naslonjena na štok. Jednom rukom je pokrila usta i glavom klimala kao da nije slutila na dobro,a drugom rukom se pridržavala preko stomaka očiju punih suza.

„Salko će pomoći. On dobro zna koliko mu je puta moj ćaća džaba konja potkovo. Ajde, pazi na djecu. Odo ja časkom.“- izjuri kao da je na parni pogon i odjuru put poreske uprave gdje je bio zapsolen Salko.

Salko je sjedio za velikim stolom. Pred njim puna pepeljara opušaka i gomila papira. Odavao je utisam i previše zaposlenog činovnika. Podigao je iznenađen pogled put Hakije kad ga vidje na vratima.

„Kojim dobrom Hakija?“
„Dobri moj Salkane. Da je dobro nije. Nego pomaži ako za Boga znaš. Savjete davaj šta mi je činiti. Ti znaš mene. Znaš moga oca. Mi smo poštena vamilija.“
„No, no, šta je bilo pričaj. Ne mogu ti pomoći ako ne znam o čemu je riječ. Sjedi i pripovjedaj.“-ponudi mu Salko stolicu.

Sjede Hakija pa mu sve od reda ispripovijeda od početak do kraja. Salko je pažljivo slušao i češkao bradu. Nekoliko puta je nešto nejasno promrmljao i par puta se nakašljao.

„Evo to je taj koverat.“-pruži mu Hakija primljenu pošiljku.
„Ured Predsjednika SFRJ.“-ponovo Salko pročita naslov pošiljaoca.
„Jel ozbiljno?“-uplašeno Hakija zinu.
„Dok je Drug Predsjednik uzeo tvoj slučaj mora da je ozbiljno. Inače kad bi on od obaveza stigao da misli o jednom Hakiji i njegovim kokošima i ovcama.“-ozbiljnim glasom Salko je govorio dok je neotvorenu plavu kovertu okretao u dlanovima prije nego poče da je otvara.
Salko je pažljivo čitao. Zastajkivao, odbrojavao na prste, podizao obrve. Hakija je sve to gledao, pokušavao da odgonetne Salkove izrate sa lica. Slutio najgore.
U jednom momentu Salko zatvori i ponovo zapakova pismo.
Hakija je trperio. Iščekivao je odgovor kao ozebao sunce.

„Hakija ovako stvari stoje.“-zastade Salko i skide naočare.
„Drug Predsjednik je bio iz mnogočlane porodice. Stoga je on odlučio kumovat svakom devetom djetetu u porodici. Kako ovdje piše Fertik je tvoje deveto dijete i Drug Predsjednik će kumovati tvome djetetu. Uskoro očekuj posjetu sa poklonima i novčanom pomoći.“-Salko mu pruži koverat i uputi osmijeh.
„Čestitam od srca.“-uhvati Hakiju za ruku i stisnu je.
„Velika je to čast moja Hakija.“

Hakija se samo zbunjeno smješkao. U sebi je prebrojavao svoju djecu i dalje od troje nije umio da nabroji u sebi. Bezuspješno je pokušavao, ali nije išlo. Pozdravi se sa salkom i zbunjeno izjuri na ulicu. Iznova je brojao svoju djecu i nije umio nabrojati više od troje.
Kad je došao kući otvorio je ponovo pismo pred zapanjenom Vasvijom. Sricao je imena svoje djece onim redom kako su bila napisana.

„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša i Fertik.“-zastade.
„Fertik. Fertik,...“-ponavljao je.
„Šta je bilo? Govori nesrećo. Kakav Fertik.“-Vasvija zavapi pred njim.
„Predsjednik nam je oprostio ovce i kokoši.“-reče.
„A Fertik?“-zapita ponovo Vasvija.
„Šalji djecu spavati. Fertik ne smije ni minuta čekati.“-nasmija se Hakija zavjerenički.

Popisna greška morala se ispraviti. S državom se nije igrati. Devet mjeseci kasnije snažan dječiji plač odjeknuo je ulicom.

„Fertik je stigao. Izvini Druže Predsjedniče na kašnjenju. Popisna greška je ispravljena.“


Pozdravlja Vas mandrak72, član i predsjednik žirija za izbor dana u godinu kad sve ide kako treba

[ Priče iz Desetog sela ] 23 Oktobar, 2011 14:01

Godine koje ti oduzmu ništa ne može vratiti. Ostane samo rupa iz koje ti dugo vremena treba da sagledaš plavo nebo i odbareš kakav takav izlaz. Svaki izlaz ti se naizgled samo čini spasonosnim rješenjem dok posljednjim atomima snage i krvavim prstima pokušavaš da zaustaviš planetu zemlju koja se nepobitno  kreće i migolji ispod prsta.

U godinama kada se tačno znala cijena jednog života i kada jedino on nije devalvirao jer nije vrijedio baš ništa uhvatio sam se za jedan zid nimalo obećavajućeg imena. Nije on naziv dobio po kumovima i neimarima il dunđerima. Njemu je ime bilo odskočna daska za jednu ili drugu stranu. Između je stajao samo on. Hladan i siv.

Klošarski zid.

U tom momentu tako hladan i siv bio je najbolje što se moglo dobiti. Hladnije od njega bilo je sve ostalo. Dobro se sjećam našeg prvog susreta. Bilo je to u drugoj polovini oktobra mjeseca 1992.godine.  Bajata jesen miholjskog ljeta te ratne godine bila je sumorna. Škole su uveliko radile, fabrike poodavno zatvorene a ljudi pod oružjem.  Nimalo vedro okruženje za mladost koja bi da potrči, uzvikne.

Leđima sam se naslonio na betonski zid koji je odvajao ostatke zapuštenog parka od glavne ulice. Naslonjen na njega imao sam dobar pogled na ulicu u kojoj nije bilo mnogo svijeta. Tek rijetki prolaznici od kojih većinu nisam poznavao. Od poznanika nigdje nije bilo ni traga. Kao stranac u svom gradu usvajao sam hladnoću betonskog zida. Njegova rječitost bila je upitna.

„Ako mene pitaš gubiš vrijeme. Čekajući ne ideš nigdje. Zaostaješ“
„Koje vrijeme? Zar ovo u dozvoli za kretanje? Ne budi smiješan.“

Primjetio sam Kizu. Nismo se nikada upoznali, pozdravljali. Prilazio je ravno meni. Nije bio mobilisan zbog invaliditeta. Da li je to uopšte bila srećna okolnost.

„Zdravo.“-već mi je pružio ruku da se rukujemo.
„Zdravo. Zoran.“-pružih ruku te se predstavih.
„Znam. Ja sam Kiza. Šta si u horoskopu?“
„Škorpija.“-rekoh.
„I sam sam mislio. Šta si u podznaku?“
„Ne znam, ne pratim to mnogo.“

Naslonio se na zid pored mene. Zapalio je cigaretu i meni ponudio jednu. Nisam uzeo jer sam nepušač. Posmatrali smo pustu ulicu grada koja je ne tako davno u ovo vrijeme znala biti dobro ispunjena. Objekti sa obe strane ulice djelovali su izgubljeno i  tužno bez ljudi.
Bližilo se podne. Lišće na bogato nakićenim lipama još se dobro držalo, mnogo bolje od grada na ušću dvije rijeke.

„Da li je ovako svaki dan?“-upitah kao da nisam godinama bio u svom gradu, a tek sam bio tri mjeseca odsutan.
„Umije biti i gore. Zavisi s koje strane zida gledaš na sve to.“
Nakon toga srednjoškolci su nakratko ispunili ulicu. Vrlo brzo nestalo je smijeha.
„Gdje nestadoše svi.“-upitah.

U tom momentu jedan srednjoškolac sa ozbiljnim licem prišao je Kizi.

„Zdravo Kizo. Šta ima danas za Bikove?“
„Zdravo Šomi. Ove nedjelje te prvenstveno očekuju problemi na emotivnom planu. Nešto u vezi odnosa sa partnerom neće biti kako treba. Rasprave bi mogle biti prilično  burne i uglavnom izazvane pretjeranom posesivnošću. To će vas oboje iscrpiti i nepovoljno uticati na vaše daljnje uspjehe. Pripazi se ovih dana na osjetljivost reproduktivnih  organa. Znači miči guzicu od zida.“-ozbiljnim glasom mu odgovori kao da mu saopštava kakvu medicinsku dijagnozu.
„Imaš cigaretu? Ona je vaga. Uravnotežena i pravedna. Shvatiće ona. Samo moraš biti pažljiv. Najlakše je zabrljati.“-nastavio je da mu pripovijeda.

Nakon što mu je dao cigaretu okrenuo se otišao niz ulicu. Kiza me pogleda. U ruci je držao cigaretu i kroz oblak dima zatraži od mene „Politiku“ da nešto uporedi.
Odmah je pronašao stranicu sa horoskopom. Nešto je čitao i mrmljao. Usput bi nešto prokomentarisao. Uzeo je olovku iz džepa i nešto zapisao na malom papiriću te mi vratio novine.

Poslije su mu prilazili još neki klinci. Kiza im je tumačio horoskop. Jednu klinku je ineteresovao neki klapčić i tražila je od Kize da horoskoposki pronađe podudarnosti njihovih znakova. Pristao je i obećao da će malo pogledati. Spominjao joj je i natalnu kartu. Brzo su otišli i oni.

Tih nekoliko dana svakodnevno smo se sretali pod krošnjom lipe na klošarskom zidu. Zid je i dalje stajao. Zainteresovani za dnevni horoskop navraćali bi kod Kize koji je tumačio horoskope i svakodnevna dešavanja i događaje. Radovao se kao malo dijete kad bi neko potvrdio da mu je dobro protumačio horoskop.
Iznova su mu prilazili novi zainteresovani. Sa svima njima vrlo brzo je uspostavljao kontakte. Ponekad bi se zavjerenički nasmijao kad bi saznao za horoskopski znak.

„To je dobro. To je dobar znak. Znaš pitala me je neka vodolija za tebe. Vidjeću još malo. Navrati sutra.“

Koristio je svoje poznavanje horoskopskih znakova, njihovih horoskopskih osobina i znatiželju zainteresovanih da sklapa nova poznanstva, potpomaže i podstiče simpatije da se sretnu i upoznaju. Zauzvrat nije tražio ništa. Pokoju cigaretu.  
Bio je polazna  i prolazna stanica za mnoge generacije koje su stidljivo najavljivale svoj ulazak u svijet odraslijih. Svijet zaljubljenih i onih koji bi to rado bili. Na klošarskom zidu stečena su mnoga predznanja, načinjeni prvi koraci. Stečena samopouzdanja.
Još neko vrijeme nakon toga susretali smo se pored klošarskog zida gdje je on i dalje bio redovan gost. Ja sve rijeđe. Mnoštvo onih koji su svraćali po informaciju do njega nisu više svraćali. Nije se ljutio. Dolazili bi novi i on bi iznova sa njima sklapao paktove koji ne traju duže od slijedećeg koraka.

Godinama kasnije naslonio sam se na klošarski zid. Bio je hladan i siv. Ratni period odavno je minuo. Neka nova lica krasila su glavnu ulicu malog grada. Među njima prepoznao sam Kizu. Pomalo oronuo sa mnogo sijedih prilazio mi je.

„Imaš cigaretu? A da, ti ne pušiš.“
„Kako ide?“-upitah.
„Ide. Sve što valja otišlo je. Ostali su samo oni koji ni u horoskop više ne vjeruju. Pitaju reda radi. Ne po srcu i duši.“
„Tako loše.“-konstatovah mada sam i sam već sve to znao.

Klošarski zid je i dalje stajao siv i hladan. Za one koji tek dolaze pitam se ko će biti taj da im kaže da odmaknu guzicu od betona. Kiza će još neko vrijeme, a poslije?

Često prolazim pored klošarskog zida. Neka nova lica sjede na njemu, pored njega. Zub vremena načeo je ono što je građeno da nadživi mnoge od nas. Neki su odavno spoznali i hladnije mjesto od njega, oni sretniji sjete se vremena dok ih je ljubav grijala, dok je horoskop zauzimao važnije mjesto u dnevnim časopisima. Sve ono što ne treba saznaće sa interneta, osim da maknu guzicu sa betona.

Oni što čekaju osjetiće prvi šta to znači. Proći će ih vrijeme.


Pozdravlja vas mandrak72, klošarski taktičar i i mikroskopičar protivpodmorničke krvi

[ Priče iz Desetog sela ] 13 Septembar, 2011 15:26

Oborio je pogled shrvan od boli i gladi. Ispod klupe preko puta njega na njenom desnom kraju učini mu se da jedan zamotuljak ima poznatu boju. Boju novca. Crvenke.
Probuđena nada zatalasa svim njegovim bićem.

„Biže teško. Jeste, novčanica je. Crvenka ehej. Samo moram čekati, biti strpljiv.“-kovao je planove.
„Dupli burek i kokta.“-presabirao se.

Kriomice je spuštao pogled ispod klupe. Plašio se da će se biti otkriven, optužen za zavjeru.
Glad na drugoj strani otupila je sva njegova čula, svaki osjećaj za pravdu i poštenje, moralnu ispravnost. Znojili su mu se dlanovi kao lopovu pred istražnim sudijom, učeniku pred razrednom. Koliko god je više izbjegavao direktni pogled to ga je teže bilo kontrolisati. Panično je tražio način da se približi tom zamotuljku. Tom čarobnom zamotuljku koji u sebi krije rješenje, koji može da isprati glad na bljuzgavicom natopljene ulice iz njegova želudca nekom drugom na muku.

„Ustaću, praviću se da prevezujem pertle,.. Ne, ne bilo bi očigledno.“, kombinovao je.
„Prošetaću se da protegnem noge, praviću se da me uhvatio grč od sjedenja, onda ću se sagnuti i sjesti na klupu ispod koje se nalazi novac. Nogom ću ga privući i nekako uzeti kad niko ne bude gledao. Da tako ću. Samo još koji trenutak. Još malo. Još nije pravi trenutak.“, odgađao je izvršenje nekih petnestak minuta.

„Idem.“, ustade osjećajući poglede na sebi.

Neodlučno krenu te primjeti čistačicu. Nosila je džoger i kantu sa vodom. Brzinski je čistila čekaonicu vješto zavlačeći džoger sa vlažnom krpom između nogu i klupa u čekaonici.

„Gotovo je.“, pomisli gledajući na čistačicu koja se brzo primicala klupi i novčanici pod njom, „sad će je vidjeti i uzeti, ne bi bilo prvi puta, ko bi inače u ovo doba čistio, vjerovatno ima oko za takve stvari.“ bjesnio je na nedužnu čistačicu u sebi.
„Otkud joj pravo, pa prima platu za svoj rad. To njoj ne pripada. Ja. Ja sam prvi vidio. Ja ću joj reći da su moje.“, bilo je kasno čistačica je bila na korak od klupe.

Džogerom je ćušnula zamotuljak dublje pod klupu.

„Dobro je.“, odahnu kao da je skinuo teret sa leđa.

Nakon toga odglumi svoju plan. Nije bilo lako. Trljao se po listovima kao fudbaler na utakmici kad krade vrijeme. Bojao se da će biti pročitan.

„Grč.“, pusti glas od sebe.

Nije bilo reakcije oko njega. Sjeo je na klupu. Sagnut je trljao listove svoje noge, a drugom nogom je polako izvodio svoj naum. Osjetio je zamotuljak pod stoplaom. Pažljivo ga je kotrljao plašeći se da ga ne otkotrlja dublje pod klupu. To bi bio kraj. Dobrih pola sata vrebao je trenutak da uzme zamotuljak. U jednom momentu uplaši se da je otkriven. Kašalj nekog usnulog putnika odjeknu kao sirena za uzbunu.

Pretrnu.

„Gotovo je. Ovo mi nije trebalo.“, kajao se već unaprijed, „Nisam mislio ništa loše, ja bih to predao dežurnom milicionera pa neka istraži čije su, bila bi greška da to neko uzme čije nije.“, pravdao se već i samom sebi i drugima oko sebe.

Ništa.
Mir.
Budni su bili u svom svijetu, a zaspali ni tamo ni vamo. Bio je sam. Niko nije obraćao pažnju na njega. Iskoristio je pogodan trenutak i brzim pokretom zamotuljak stavio u džep. Nije bilo reakcije. Samo je vrabac prhutao između zidova zabavljajući neko dvoje mladih zagrljenih na klupi. Druge publike nije bilo.

Ponovo je ustao i otišao na svoje mjesto, uzeo kofer i krenuo ka izlazu. Osjećao se bijedno i poniženo. Imao je osjećaj da su svi vidjeli njegovo nimalo moralno djelo, ali  su bešćutno pustili da zaglibi u kriminal. Bio je namamljen kao golub u klopku. Kako se približavao vratima svakog trenutka očekivao je glas dežurnog milicionera.

„Druže, hoćete li poći sa mnom.“-očekivao je da čuje riječi dežurnog predstavnika reda i zakona, očekivao je njegovu ruku na remenima.
Svaki njegov korak bivao je sve teži.
Nestrpljiva glad divljala je.
„Hajde pruži taj korak već jednom. Šta čekaš?“, požurivala je glad Bogdana izgubljenog između nagona i  ispravnog postupka.

Izlomljen i izmučen teškom mukom odškrinu vrata. Talas svježeg vazduha zapljusnu mu lice. Grašci znoja hladili su njegovo orošeno čelo. Milioni misli kao rojevi pčela zujali su oko njegove glave. Izgubljenim koracima izašao je iz stanice. Zastao. Teret kofera postade nesnošljivo težak te ga ispusti na bljuzgavicom natopljeni stepenik.

„Radnički voz, Dobrljin-Ravnice-Novi Grad-Blagaj-Petkovac-Svodna-Donja Dragotinja-Brezičani-Prijedor ulazi u stanicu. Polazi po prijemu putnika, ponavljam,...“, glas sa zvučnika prenu ga.

Zavuče ruku u džep i podiže kofer. Okrenu se nazad prema ulazu u stanicu. Iz džepa izvuče zamotuljak i bez gledanja ga odbaci na stepenik.
Sa smiješkom nestade iza dvokrilnih ulaznih vrata koja su se još neko vrijeme klatila za njim.

Zgužvani zamotuljak „Morave“ polako je natapao mokri snijeg.

Gdje su zapravo kočnice i granice koje ne smijemo preći? Da li će glad ili mokri snijeg biti dovoljni da se okliznemo na prvoj prepreci ne znam. Moralni zakoni nisu uvijek decidni i jasni. Oni su tu da se pišu i dopisuju. Uzmite i vi svoje učešće.


Pozdravlja Vas mandrak72,  tihi saputnik što kroz prozor samo gleda i ne misli.

 

...............................................The end.........................................................

[ Priče iz Desetog sela ] 12 Septembar, 2011 15:55

Upravo jedan takav sjeo je pored Bogdana. Nije dugo potrajalo već je bio posegnuo za hranom. Miris pečene piletine bezobrazno je peckao nosnice. Jasno je čuo kako su se kosti bataka i karabataka razdvajale dok je saputnik do njega rukama čerečio poveće pile. Za kompletan utisak pobrinula se polovina pogače što je mirisala na pecivo da se želudac Bogdanov prevrtao kao mlada na širokom bračnom krevetu. A tek luk. Poveća glavica crvenog luka za tren osuši grlo.

„Hajde, ako si gladan il mušterija, založi malo.“-iznenadi ga saputnik do njega, uhvativši njegov pogled u nebranom grožđu.
„Neka, hvala. Nisam gladan.“-slagao je, čvrsto riješen da će se ipak na drugi poziv odazvati ako ga bude.

Iščekujući drugi poziv koji nikako nije dolazio prazan stomak još jače je krulio i negodovao. Receptori dobrog zalogaja i ukusa bili su nezaposleni te su se svim silama trudili da skrenu pažnju Bogdanovu na ispunjavanje i njihove želje i jedinog zadatka. Teškom mukom se osvrtao na drugu stranu, zakrećući glavu i pogled sa hrane koja je bila tik do njega, koja je svim svojim mamcima zadavala bolne i nedopuštene udarce ispod pojasa.
Zvuk zamotavanja hrane na tren mu olakša muke, ali i dodatno rastuži. Nije bilo smisla gledati na sat. Stomak je pokazivao mnogo više od njega. Tražio je svoje i nije tražio alibi.

Ali glad nije mirovala. Kao da je jela preostalo vrijeme koje bi se sa svakim zalogajem još uvećavalo i usporavalo. Činilo se kao da je pojela kukavicu zidnog sata i samo ogoljeni kljun s vremena na vrijeme izađe i kao da kaže „nije još vrijeme i neće uskoro da bude“ zijevajući kao gladni ptić u gnijezdu.
Iza leđa neko je otvarao vrećicu grickalica. Štapića, kikirika ili šta već. Hrskavi zvuk raspaljivao je maštu, a svaki šum šuškanja sve praznije vrećice kao šmirglom je strugao po praznom želudcu iznova budeći receptore gladi već bijesne i nepodmitljive.
Pogled mu se zaustavi na licu preko puta njega koji je otvarao već hladan burek. Trapava izjelica nije bio mnogo uredan. Komadi hrskave kore padali su na pod pored njegovih nogu. Velikim zalogajima nestajali su komadi bureka iz masnog i gotovo providnog papira. Popadale komade po podu nehajno je nogom podgurao pod klupu.

„Bio bih zadovoljan i mrvicama onako bezobzirno zgaženim i nogama ćušnutim“, razmišljao je grozničavo.

Nije ni završio sa mišlju jedan promrzli vrabac koji je dugo neprimjetan stajao na nekom ispupčenju na zidu obrušio se na odbačene i poispadale komade hrane, vješto balansirajući i kljunom otimajući koamd po komad hrane sa poda. Izbjegavao je korake obunjenih putnika koji su tumarali do šaltera u potrazi za novim informacija o kašnjenju vozova.

Drama je dostizala vrhunac. Kulminirala je sa svakim komadićem bureka koji se topio u kljunu omalenog i kočopernog vrapčića koji se nije libio pokazati da je gladan i koji se junački borio sa tim, rizikujući da samo jedan nezgodni korak ili udarac zauvijek okončaju život ovog stalnog zimskog putnika bez voznog reda na koga niko nije više obraćao pažnju.

„Radnički voz, Dobrljin-Ravnice-Novi Grad-Blagaj-Petkovac-Svodna-Donja Dragotinja-Brezičani-Prijedor kasni dva sata u polasku.“-ponavljao je radnik sa šaltera sa informacijama.
„Ubrzani voz, Sarajevo-Doboj-Banjaluka-Prijedor-Novi Grad za Sisak ulazi na peron. Polazi po prijemu putnika, ponavljam.....“

Bogdan se rastuži. Njegov lični pakao produžava se za dva sata. Gotovo da su suze krenule iz očiju mladog i gladnog čovjeka, preponosnog da zaište gladi radi.
Još jednom pogleda na vrapca. Na momente taj živahni podstanar učini mu se kao sarma koja skakuće i vješto izmiče koracima koji ne mare za njegovu muku neveliku za svijet koji krupnim koracima grabi i uzima sve ponuđeno.

„Koji sam ja panj. Panjina.“, korio je sam sebe gledajući u vrapca. „Živinče, ni riječi ne zna, al zna za sebe.“

U jednom momentu vrabac uze komad hrane gotovo velik poput njegova krila te poleti na svoju adresu sklanjajući višak hrane za slijedeći obrok. Ta činjenica prenerazi Bogdana. Nezgodna situacija u koju se bješe doveo lično je njegova krivica. Sav novac je prokartao dan prije polaska kući. Pozajmio je samo za kartu. Vratiće od plate obećao je.
Obećao je sebi da mu se ništa slično više nikad neće ponoviti.
U tom trenutku pojaviše se dvojica šibicara. Jasno se vidjelo da su zajedno. Tražili su naivne mušterije. Stvoriše se pred njim.
Odmahnuo je glavom. Otišli su dalje i ubrzo izašli iz čekaonice tražeći nove žrtve. Povremeno su kroz čekaonicu prolazili željezničari stresajući snijeg sa kape i cipela, glasno lupajući cokulama od betonski hladni pod.

Na sve to glad je galopirala. Očajnički tražeći način da se utaži i udovolji joj ne pitajući i ne birajući. Mutilo se Bogdanu pred očima.
Podiže pogled na saputnika preko puta sebe. Gotovo da je vrisnuo. Pred njim sjedio je ogroman prasac zadulih obraza koji je teškom  mukom disao od silnog sala od kojeg su mu se oči nekom mukom povukle dublje u lubanju i postale sitne da se činilo da samo žmirka i kratkim pokretima trepavica daje na znanje da ne spava. Velike uši pale su po obroncima lica ukrašavajući to prelijepo djelo prirode za ovu priliku ukusno i sa stilom obučeno u toplo štofeno šivano odijelo koje je prijetilo svakog trena da popuca po šavovima i da se sva dugmad poput tanadi zariju u okolne putnike i debele iskrzane zidove. U tom momentu Bogdan gotovo da skoči, ali nekim čćudom samo zažmiri, protrlja oči i sa strahom pogleda preko puta sebe u čovjeka koji je zbunjeno gledao iu njegovo ponašanje. Okruglo lice gospodina preko puta njega prekorno ga pogleda..

„Umišljam. Buncam.“, panično pomisli Bogdan te našas pomisli da ode do toaleta da se umije, ali se zabrinu za svoje mjesto kakvo takvo ali mnogo ugodnijeje bilo tu nego stajati u hodniku.

Zakrenu glavu na drugu stranu. Jedna visoka žena u dugačkom kaputu stajala je pored prozora i pušila. Nije joj vidio lice. Samo dim koji se teškom mukom penjao prema stropu oko nje čineći gotovo neprovidni oblak. Njihala se u mjestu. Od tog njihanja zamuti mu se pogled. Par kobasica garavih i tamnih ispod tavanice obavijenih dimom odolijevalo je i najodvažnijim seoskim mačorima. Njihale su se kao na promaji, nježno i ujednačeno. Omamljujući miris je prosto od njega tražio da se baci na njih i onako neoguljene od svinjskih crijevaca zagrize snažnim zubima. Napinjao je sve svoje mišiće za odlučujući skok poput lava koji ne smije pogriješiti u procjeni sa žrtvom bez prava na grešku. Skoncentrisan da zada odlučujući udar glasan kašalj rasprši faktor iznenađenja te kobasice u dugačkom kaputu krenuše put izlaznih vrata čekaonice. Žmirkao je za njima. Nepovratno je gledao za njima. Za vitkom gospođom koju prepozna dok je iznova trljao gladne oči.

 

............................................nastaviće se i onda je kraj.............................................

[ Priče iz Desetog sela ] 11 Septembar, 2011 17:17

Snijeg koji je padao toga martovskog predvečerja unio je više pometnje u željeznički saobraćaj nego naredba republičkog inspektora da se iz upotrebe izbace svi vagoni stariji od trideset godina u roku od mjesec dana.

Na stanici se tiskalo mnogo svjetine, što onih putujućih, to onih koji nekoga prate, dočekuju ili pak besposlenih radoznalaca i dokonih šibicara u stalnoj potrazi za naivnim kojih je mora se reći uvijek bilo. Ponekad se čak mogao steći utisak da upravo takvi najviše putuju vozom.

Željeznička stanica u Novom bila je jedna od većih željezničkih čvorova u Jugoslaviji. Dnevno je kroz stanicu prometovalo oko stotinupedeset vozova, što putničkih to teretnih. U sezoni godišnjih odmora i državnih praznika i više od toga. Kroz stanicu su defilovali mnogi znani i neznani putnici. Neki bi se zadržavali tek onoliko koliko je bilo potrebno da se presjedne u drugi voz do onih koji su svoju vezu za dalje putovanje znali da čekaju i po nekoliko sati.

Snijeg koji je padao kao iz rukavice izazvao je saobraćajni kolaps. Snijeg koji se nije mogao dugo zadržati očigledno je iz obijesti padao i padao. Krupne krpene pahuljice lijepile su se kao vruće palačinke za prste halapljive djece. Stara željeznička stanica imala je malu neuglednu čekaonicu. Starinski austrougarski visoki prozori bili su dovoljno prljavi i musavi da taj uspavani svijet skriju od znatiželjnih pogleda putnika koji bi čekali presjedanje na peronima ili trijemu ispred stanice. Tek nekoliko klupa u čekaonici, prljavi i nikad dovoljno topli radijatori bili su stjecište tek onih koji nisu imali dovoljno novca da se okrijepe u obližnjem Parnas restoranu koji je opet bio priča za sebe ili nekoj od ugostiteljskih objekata poput slastičarne sa uvijek svježom bozom ili toplim burekom.
Pored takvih čekaonicu su opsjedale i pijanice koje ne bi smogle snage da voljenom biću objasne zašto su se opet nalokali ko svinje. Lakše od iznalaženja bilo kakvog izgovora najlakše je bilo prespavati i po mogućnosti zaboraviti.

Bogdan, tridesetsedmogodišnjak u dotrajalom kaputu izlizanih laktova sa samo jednim žutim kožnim koferom nevoljno otvori vrata čekaonice. Ustajali vazduh ispuni mu nosnice. Na neudobnim drvenim klupama tamno braon boje bilo je tek nekoliko slobodnih mjesta. Na onim zauzetim bilo je nekoliko putnika koji su iskoristili vrijeme da odrijemaju na neudobnim klupama sklupčani u velikim kaputima sa samo njima znanim voznim redom i konačnom destinacijom. Pored njih drijemale su njihove putne torbe i koferi, budnim okom paženi od vlasnika koji su samo naoko čvrstim snom kratili vrijeme pokušavajući uhvatiti parčiće sna ukombinovane sa lažnom toplinom prljavih radijatora.
Bio je sam i bio je švorc. Imao je samo kartu u džepu i nešto prljavog veša. Radio je u Zagrebu u Prvomajskoj. Njegova porodica živjela je na selu nekoliko kilometara prije Prijedora. Na njegovoj krajnjoj stanici stajali su samo lokalni putnički vozovi. Do njihovog polasak trebalo je sačekati nekoliko sati.

Kolebao se da li da uđe, ali nije imao izbora. Sjeo je na jedinu klupu koja je bila prazna. One do radijatora bile su zauzete spavačima i zimogrižljivim koji bi tu sjedili i da je temperatura bila iznad trideset stepeni celzijusa. Klupe koje su leđima bile okrenute zidovima bile su dobro popunjene. Tek po koje prazno mjesto koje se nerado ustupalo promrzlim putnicima. Klupe na sredini čekaonice bile su nekako najmanje dobar izbor. Putnik namjernik bi se na njima osjećao kao na kakvom zagledanju ili analizi koja se uglavnom sastojala od premjeravanja od glave do pete, podsmješljivih pogleda i beznačajnih pogleda koji bi vrlo brzo prošli, međutim ostajao je onaj osjećaj stalnog pogleda na sebi koji je izazivao nelagodu.

Dok se smještao i zauzimao najudobniji položaj činilo mu se i samom da stvara previše buke. Pogledom kao da je tražio oprost od „probuđenih“ stražara putnih torbi, velikih najlon kesa i kofera svih oblika. Spuštao je glavu i ramena pravdajući se kao loš učenik na ispitu o kojemu mu je zavislila sva godina, jasno izražavajući i priznavajući svoju krivicu.

„Brzi voz Split-Knin-Bihać-Novi Grad u pravcu Beograda kasni dva sata. Molimo putnike za strpljenje.“-šuškavi polujasni glas ponovi još jednom nimalo prijatnu vijest.

Hodnike ispuni žagor nezadovoljnih putnika. Vrata čekaonice počeše se otvarati i putnim torbama pretrpanim putnici počeše po prvi put u velikom broju nadirati u unutrašnjost čekaonice. Takva slika malo popravi raspoloženje Bogdanu. Osjećaj nelagode prepusti drugima. To mu ostavi više prostora da bolje osmotri putnike u čekaonici.

Bogdan osjeti glad. Zadnji obrok bio je još jutros u fabričkom restoranu. Obilata porcija piletine i riže sve doskora nije tražila nove zalogaje. Glad kao nezvan gost pokuca kad mu vrijeme nije. Osjećaj praznog stomaka bivao je sve jači. Pokušavao je zauzeti povoljniji položaj za drijemanje nastojeći zatomiti osjećaj gladi. Uzalud.
Glad je bivala sve jača. Praćena sve snažnijim glasanjem unutrašnjig organa. Pažljivo je osluškivao i pratio unutrašnja zbivanja nastojeći pokretom prigušiti sve glasnije javljanje praznog stomaka. Dokon posmatrač bi možda na momente stekao pogrešan utisak da sa njim nešto nije u redu, možda čak da ima kakvu kožnu bolest ili u najgorem slučaju buve koje mu nisu davale mira. Izgled dotrajalog kaputa samo je pojačavao takav utisak.

Nije imao ni dinara u džepu. Zadnjim novcem kupio je povratnu kartu za nedjelju. Posmatrao je putnike u čekaonici. Vrlo brzo uspijevao je da prepozna nekoliko vrsta putnika.

Putnici koji mnogo i često putuju vrlo lako su se prepoznavali po opuštenosti i brzom prilagođavanju svakoj novonastaloj situaciji. Bili su srednje brojnosti. Vrlo brzo zauzimali su obično najbolja mjesta u čekaonicama i zauzimali najudobniji položaj za drijemanje. Nisu marili za okolni svijet i putnike oko sebe. Sve im je bilo vrlo dobro znano. Nisu se mnogo ni trzali na najave sa šaltera za informacije, pa se često mogao steći dojam da upravo oni znaju mnogo više i boljih informacija i od samih zaposlenika na željeznici.

Druga vrsta putnika bili su oni što često i mnogo ne putuju. Svaki put za njih je putovanje avantura sa neizvjesnim krajem. Mnogo lakše bi prihvatili radnu subotu i nedjelju nego to putovanje. Ako bi i ulazili u čekaonicu gledali su obično da to bude što bliže vratima i šalteru sa informacija. Kao divlji zečevi naćulili bi uši osluškujući svaki glas koji je nekim čudom i tajnim kanalima dopirao iza debelih stakala sa obližnjih šaltera za informacije i prodaju karata. Još kako bi se trzali gotovo se ljuteći kad bi zvonjava telefona po treći put ispunjavala omalene prljave kancelarije zaposlenika državnog preduzeća. „Što se niko ne javlja? E da sam ja neka vlast“, potajno bi uzdisali. Skakali bi na svaki prolazak konduktera, otpravnika i skretničara očekujući kakvu vijest. „Šta kažu? Hoće li taj voz ikako? Aha, dobro, dobro.“, gotovo se klanjajući.

Oni treći bili su pak rijetki. Veliki pretovareni ranci. Neobično odjeveni sa gitarama i u skupinama od po nekoliko nisu marili za kašnjenja. Ona bi im uvijek bila dobar razlog za glasan smijeh, novu cigaretu i čežnjivo struganje po žicama nekih simaptičnih i rijetko izvođenih numera na lokalnim radio stanicama. Među njima najviše je bilo studenata i srednjoškolaca.

Jedna vrsta putnika izdvajala se od ostalih po vrlo brzom ostvarivanju prisnih veza sa saputnicima. Vrlo brzo bi se pronašle zajedničke teme. Stariji bi pričali o djeci, velikom gradu i najčešće o bolesnim krstima i išijasu što kao vrelom šipkom kroz kosti struji. Voljeli bi rado sve saznati i toga se nisu ni libili, ujedno prepričavajući svoja ranija poznanstva. „Pričo mi jedan Ličanin,...“-iznova tražeći u memoriji sličan slučaj sa trenutnim sagovornikom. Teško ih se bilo na kulturan način riješti. Bili su uporniji od mazge.

Načitanih nije bilo mnogo. Ako je i bilo zadubili bi se u knjige debelih korica i čudnih naziva, uglavnom od stranih pisaca. Takve se teško moglo uključiti u razgovor. Od njih se najviše moglo dobiti klimanje glavom tek u krajnjoj nuždi. Oni sa enigmatskim novinama nisu bili toliko ekstremni u svojoj samoći, možda mrvicu više od onih sa dnevnim novinama koji bi se rado upustili u bistrenje međunarodne politike. Čitači stripova nisu se libili iznova pročitati tek pročitano djelo, iskrzanih korica.

Možda najinteresantniji od svih bile su izjelice. Takvi se nisu libili nikoga i ničega. Svaki zastoj i svaku situaciju koristili su da jedu. Obično su bili snabdjeveni velikim količinama hrane kao i svim pratećim priborom. Poznati su po vrlo dovitljivim i praktičnim rješenjima za pitanje čuvanja i nošenje začina. Vlasnici svih onih neobičnih egzotičnih, preklopivih i sjajnih nožića i ostalih pomagala.

 .......................................nastaviće se, ako Bog da.................................................

[ Priče iz Desetog sela ] 10 Septembar, 2011 23:06

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Uvojci njene kose pokisli od kiše teško su padali po njegovim prsima. Gotovo sablasno su djelovali onako mokri, gotovo ukočeni. Prstima je prolazio kroz njenu beživotnu kosu nastojeći joj vratiti onu životnost i nemir koji je ko zna kuda nestao.
Upoznali su se još u djetinjstvu. Čitavo školovanje njihovi putevi su se preplitali. Ona je bila odličan učenik gimnazije. Žarko je željela da završi za nastavnika i da radi sa djecom.
Nikola je bio na zanatu. Srednja mašinska škola, smjer mašinski tehničar. Nije planirao dalje od toga. Ali,...

Matursko veče promijenilo je neke stvari zauvijek.
Alma je bila vesela. Plesala je bez prestanka. Njeni pramenovi kose kao navijeni poput opruga plesali su na njenim obnaženim ramenima, a krem haljina na njoj kao salivena. Te večeri oduzimala je poglede i ostavljala bez daha sve potencijalne plesače koji su brzo odustajali nakon nekoliko plesnjaka.
Nikola se kolebao, ali nije skidao pogleda sa nje.
Svo vrijeme kao da je njega čekala.
I dočekala.

Znali su se godinama. Gledao ju je očima zamućenim od vratolomnih plesnih koraka. Nije odustajao. Nije ni Alma.
Njihovi pokreti kao krojeni za plesni podijum bili su više od igre. Govorili su više od ijedne riječi. Pogleda. U njihovim pokretima nije bilo sumnje.
 
Dok je muzika pravila kratki predah Alma je potražila osvježenje.
„Neće valjati Alma. Pripazi. Nije on za tebe.“
Nije ni stigla da odgovori dajdži Ahmetu, članu lokalnog benda već je Nikola bio kraj nje. Ahmet se odmah udaljio.
Ples se nastavio do duboko u noć.
„Upisala sam fakultet. Pedagoški u Banja Luci.“
„Čekaću te.“-obeća Nikola.
„Potrajaće.“
„Neka.“

Nikola se par dana kolebao. Odlučio se da upiše mašinstvo. U Banja Luci.
Alma se obradovala nakon saznanja.

„Nisam mogao više da čekam.“-reče Nikola nakon drugog upisnog roka.
„Ni ja.“

Voljelo se dvoje mladih.

Zamrzilo se više starih.
Tajili su od nje čitavo ljeto do samog početka predavanja.
„Zvali smo Mehmeda. On zna neke ljude u Sarajevu. Prepisali smo te tamo na fakultet. Vidjećeš i sama. Shvatićeš jednog dana.“-otac je bio neumoljiv na sve njene suze.
„Ali ti ne razumiješ?“
„Ni ti ne razumiješ. Bar za sada.“

Nikola je bio kivan na njene roditelje.
„Neka Nikola. To će brzo proći. Sve će to proći. Vidjećeš.“-tješila ga je i sama svjesna situacije.

Tako je bilo, Vrijeme je brzo prošlo u pismima i prepiskama. Vrijedno su polagali ispite da na vrijeme završe.

Sreća zbog završetka studija trebalo je da se nastavi gdje je stala onoga dana kad ju je kišnog oktobarskog dana pratio u Sarajevo. On je izašao u Banja Luci.

„Neka brane koliko hoće. Ljubav je nepobjediva. Vidjeće oni.“-Nikola je bio spreman na sve da pokaže svoju ljubav prema Almi.
„Uz tebe sam. Za sva vremena.“-bacila mu se u zagrljaj i zaplakala dok su krupne kišne kapi natapale kosu.

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Bio je u pravu. Nije bilo lako. Roditelji nisu nikad prihvatili njihov brak. Njeni se nisu nikad udostojili da izgovore njegovo ime.
„Onaj tvoj,...“-bilo je najviše što su koristili za svog zeta.
„Ona.“-ni njegovi nisu bili izdašniji prema svojoj snahi.

 Smetalo je to oboma, ali bili su sasvim sigurni u sebe i svoju ljubav. Kako i treba. Računali su sa djecom će neke stvari da se izglade. Barem ublaže. Bilo bi lakše oboma.
Ni djeca nisu pomakla kamen prokletstva. Uselio se trajno u njihova srca.

Kad su godine načele zdravlje, ljubav taj jedini preostali lijek blažio je bol. Tugu nikako.

„Neka. Tako je zapisano. Nadam se da je tamo pravednije. Nismo nikome nažao učinili.“
„Nidžo ja bih najradije odmah pošla sa tobom. Djeca su velika. Preboljeće. Želim da budem sa tobom i kraj tebe zauvijek.“
Nije ništa rekao. Samo joj je stisnuo ruku.
Nemoćno.
Osmijeh. Poslednji.
Jedna suza otkide se s mukom niz uvelo lice koje se hladilo tog vrelog avgustovskog dana.

Nije potrajalo.
Bez osmijeha i drugo srce uvenu s prvim septembarskim kišama.

Sve ono što godinama je gradila ljubav i sreća uruši zalog vjere godinama zatomljene da tako mora biti.
Alma nije sahranjena pored svoga Nikole. Preselila je na Ahiret kako kažu.

U mnoštvu spomenika ostade Nikola usamljen kako niko nije.
Ni Almi niko tišinom da nazove novo jutro.
A samo kojih stotinu metara dalje ne bi bila sama.



Pozdravlja Vas mandrak72,  hroničar i ništa više od toga.

[ Priče iz Desetog sela ] 29 Avgust, 2011 19:07
Često vođen zaludnim poimanjima o ljudima i njihovoj misiji završavao bi na stranputicama koje su na početku uvijek više obećavale nego što bi plod na krajnjoj grani mogao navući osmijeh na vječito musava lica u potrazi za nedostupnim i ukusnim plodovima ljudske civilizacije. Nakon svih neuspjeha svaki novi početak bio bi obojan tanjim premazom optimizma nego je i potrebno da se zagrize sa strašću kakva plodu i pripada.

Izmoren i iznuren na avgustovskoj pripeci potražih spas u hladovini velike johe. Kao i uvijek dok sam se smještao u hladovini pod krošnjom pogledom sam tražio najbolje mjesto i moguće neželjene individue koje po istom zadatku pohodiše isto mjesto kao i ja.

Na momenat utihnu sve oko mene. Kao da je svijet stao, a ja slučajno stao na kakav zvrk što ga pokreće pa neće da mrdne dok se ne pomaknem. Sve potraja dok se ne ugnijezdih leđima oslonjen na samo stablo johe kao krojeno za umorne putnike namjernike. Glavu zabacih nazad te tjemenom osjetih hrapavu koru u kosi.

A onda.

Prvo lagani titraj radoznala vjetra izvidnika sjuri se niz stablo i tik iznad glave zastade blago prenoseći dašak svježine koju tek u kosi prvo osjetih. Žmirio sam i svakako čekao njegov slijedeći korak. Obavijao se nekoliko puta oko stabla plašeći se bliskog susreta sa mnom. Kao dobar izviđač ponavljao je sve iskustveno naučene neophodne mjere apsolutne sigurnosti. Prenebregao je samo jednu stvar. Jednu jedinu koju nije znao o meni. Umijem sa takvima na sasvim svoj način.

Posmatrao me je taj sumnjičavi izviđač još nekoliko trenutaka, a onda kao da rukom dade znak. Osjetih to po dašku na licu koji neoprezno ispusti.

„U redu je. Naše gore list je.“

Blagi osmjeh, nevidljiv za neznance zatitra mi na usnama. Kao daleki san prenu sva moja čula.

„Sačekaću.“-odlučih.

Potraja to kratko. Kao bat čizama vojska mrava na zadatku kretanja po azimutu i orjentirima marširala je vješto zaobilazeći vlati kose. Frekvencija kretanja nije se mogla skriti. Život je ponovo potekao stablom johe koja kao da odahnu nakon dugo ne disanja. Njena krošnja s olakšanjem se opusti milujući svojim hladom sva moja umorna čula krijepeći ih i dajući novu snagu. Poteče hemija u oba pravca. Sokovi života i ovaj put uzimali su najbolje od ponuđenog. Umornoj duši na zdravlje.
Osluškivao sam stablo kako diše. Svaki udah ispunio bi krošnju koja je kao kakvo čeljade dubokim udasima uzimala vazduha nakon neka teška iskustva skupljajući i akumulirajući snagu za nove poteze i pobjede istovremeno se oslobađajući stresa.

Nisam imao ni najmanje pravo da remetim taj ciklus. Ostadoh miran i gotovo nevidljiv kao kakav pouzdan saučesnik u nekakvoj uroti. Nije me to brinulo. Bila je to riječ o životu.

Odlični međukomšijski odnosi ne bijahu narušeni mojim prisustvom kako bi trebalo. Prvi glasovi šumskih nevidljivih zviždača stidljivo zapjevaše. Prvo slabašno i tiho s nevjericom da po srijedi nije kakav drugi plan u mojoj režiji. Zatim sve jače i jače. Prvo jednoglasno, a zatim višeglasno i horski kako najbolje umiju ti nebrušeni dijamanti.

Šum pored mene.

„Neka. Da ne kvarim.“-odlučih.

Ipak neka radoznala nit zaiskri ispod očnog kapka te gotovo me bolno otrijezni kao sitan trun sa strane šlame s namjerom da mi zagorča pogled na najslađe izdanke i plodove dostupne disciplinovanoj četi čvoraka na samo njima znanom zadataku na kojem im beskrajno zavidih sve one godine djetinjstva bez snažnih krila.
Ne nisam počeo da letim kao Ikar. Više je to u domenima zadovoljstva saznanjem o dovoljnom i potrebnom. O željama i onome što drugi zovu životom.

„Na tren pomislih da si okamenjen. Izdade te samo san. Oprezno s njima ako si lovcima na putu.“

Otvorih samo jedno oko. Bio je to moj stari znanac. Kilometrima daleko od našeg posljednjeg razgovora.

„Takvim lovcima je čast ukloniti se s puta.“-gledao sam ježa zamaskiranog tovarom suvog opalog lišća kako dahće i grabi dalje.
„Postoje i tvrdoglavi.“-reče mičući sitnom njuškicom.
„Postoje i oni koji to nisu. Jedan tvrdoglav ne čini megdana.“
„Dobro veliš. Brvno je samo povod za tvrdoglave. Takvima je i polje tijesno.“-nije zastajao već se gubio put šipražja.
„A gdje naći one koji to nisu?“-upitah za njim.
„Potok mnogo više zna nego žubori. Na njega dolaze svi. Oni koji bi da piju, preskaču ili mute. Zbogom žurim.“- kao maleni šeširić na njegovoj glavi njihala se kapica od žira.

Osmjehnuh se za starim nehajnim lovcem. Nije bilo razloga da ne vjerujem njegovim instiktima lovca.

„A gdje naći potok?“

Nije dugo trebalo a prvi nagovještaj otvori mi i ono drugo manje budno oko. Bio je to zvuk. Tihi šapat gotovo nečujan, poput paprati poploča mi put kojim krenuh njegovim tragom. Bilo je blizo. Šapat je bio sve jasniji i glasniji.
Umirio sam se plašeći se da ne prekinem razgovor.
Zastao sam gledajući u potok pregrađen krupnim kamenjem radi prelaza. Tragovi i mala utabana stazica bili su najbolji bukvar za neupućene.
Potok je bezglavo jurišao na kamenje, odbijao se od njega. Omamljen udarcem vrtio bi se u krug par trenutaka sve dok se ne bi umirio i lagano se vitkim izduženim tijelom ne bi pružio preko uglačana i na oko mekana kamena kojeg postavi ko zna ko iz samo jednog razloga.

„Hahaha, ti se nikada ne predaješ. Kad ćeš već jednom naučiti. Dobra volja i lijepa riječ svaku bitku unaprijed dobiva.“
„Proteći će vrijeme i pitaću te tad. Tvoj neznani saveznik nije računao na upornost samo nama znanu. Na snagu koja se krije i kad ranu ispira.“
„Do tad će proteći mnogo vode. Gdje ćeš tada biti ti?“
„Ja ću uvijek biti sa ove strane. Izapraće te vode. Odnijeti bujice, a s kim ćeš onda bitke vojevati.“
„Ja ću tvrd zalogaj opet biti. Negdje možda u temelju kakvom biti.“
„Ako opet ko velim s kišom dođem.“
„A ja u mlin na suvo.“
„A šta tamo da tražiš?“
„Vidi i sam. Imaš mlinara pa pitaj. Hahaha.“

Bez imalo stida i ustezanja razgovor bi potrajao da ne izbasah na obale.
Žubor šapata utihnu. Samo vječita igra trule kobile kamena i potoka što se premeće kao ždrijebe na pašnjaku.

„A gdje je taj mlin? Jel pastrmka radi dole?“
„Ima dana, a ima i ribe. Ni previše ni premalo. Pitaj mačka što povazadan oblizuje brke iz velike trave.“-potok naviknut na svijet oko sebe spremno odgovori na moj upit.
„Kako do mlina?“-upitah.
„Bez mene lako, sa mnom još lakše.“-ponudi mi pomoć hladni brbljivac.

Bez riječi zaputih se za njim. Grabio je krivinama kao alpinista što ruke pruža ka izbočinama tražeći oslonac za nove korake. I ja sam grabio za njim. Nekad brže, a nekad sporije, kako je korito zahtijevalo.

„Ideš?“-upita.
„Idem, idem.“

Jurili smo na momente tako da je granje šibalo po licu prijeteći da oslika sve one prepreke koje sretoh, neizostavno na putu. Neke od njih ostaviše podsjetnike na golim listovima noge i kao nit tanke crvene linije neizostavno i nasumično iscrtane.

„Boli?“-upita.
„Hm, svejedno idem dalje. Računam biće ih još, pa ako se sad zaustavim svakako ću razmiliti vrijedi li truda, Uzdam se u tebe.“
„Ako mlinara štogod priupitaš, za kamen obavezno.“
„Razumije se.“-prihvatih.

„Ohooooj.“-odjeknu glaščina.

Odjekivalo je nekoliko trenutaka. Još uvijek živahni mlin svojim pronicljivim očicama veselo je izvirivao ispod nakrivljena šešira od šindre. Taj nahereni starčić gotovo je poskakivao i cupkao u mjestu.

„Ohoooj. Igraj mala na colove daću kola i volove,.....“

Dobro iznenađen životnošću starčića koji nije priznavao sve one godine koje više i ne brojimo dobro raspoloženje povratih na mah.
Nije prestajao da igra i poskakuje. Kao kakav usamljen seoski lola cupkao je u mjestu pružajući ruke da se s njiim u kolo pohvatamo. Ne odolih iskušenju te i ja poskočih u mjestu s rukama na bokovima započeh sitan vez išaranim nogama, vješto zaplićući  nogama da se i sam bršljan niotkud pozvan zanese te zaplesa da se sve u mjestu zaplete i izvali na leđa kikotajući se kao kakava mlada na perušanju čim bi tetka na momenat izašla poradi sebe.

„A kamen? Kamen, kamen?“-podvikivao sam na uho starkelji koji se nije dao smesti već je nasatavio po starom.
„Ohoooj. Oj moja, oj moja od sto kila gospoja,...“-pjevušio je i vrckao guzicom kako kakvim rešetom dok je mali oblak prašio i gušio se u modrom viru..
„Ehejjjjj.“-još jednom podignuh ruke kao pijan svat pored puta. Nije se ometao.

Uputih se prema žutom mačku koji je jednako revno gladio brke kako je vrtio repom kao kišobran zavrnutim. Sumnjičavo me pogleda taj prekaljeni neustrašivi borac. Pobjednik iz ko zna koliko bitki sa sjajnim debelim miševima i slaninom šarenom kao vez na čarapi Stoje Mirkanove.

„Sjajni su ti brkovi. Prekrsti li se štogođ?“-upitah ga.
„Ih.“-kao kakvo čeljade obliznu se žuti mačak.

Začkilji onim svojim lovačkim okom, nakrivi onu svoju krupnu čupavu glavu pa kao da se za tren zamisli.

„Onomad, dok je još mjesec kao na čiviluk okačen krišom drijemao u krošnji Stojanova jablana probudim ti se ja. Prigrlim i šapom primaknem neku slaninu koju upoznah obnoć na tavanu kod prije Gospave. Premjeravam je onako hirurški precizno. „Tri pune dužine brkova, a sve opet na meni jedan kroz jedan“, za sebe premjerih  još jednom zadovoljno.“-zastade pripovjedač zadovoljno sučući brkove kako nikad niko nije ispod oka pažljivo me posmatrajući.

„Odjednom ti se strese ta benasta očarapita starina, pa poče svoju ludu igru sve cupkajući i tresući tom svojom strinom da se sve prašilo. Uskomeša se potok pod njim kao da ključa u vrelom ulju. „Ćaća ga njegov“, opsovah sebi u bradu gledajući taj uzavreli kotlić riba debelih ko moja šapa pokazujući  jednom šapom na najdeblji dio druge šape. A iz vode se zapjenilo i zapušilo kako oko kakvog kotla. Oblizujem se ja tako i samo brojim. Nisam ni do iljadu stigao kad iznad mene smrknu se nebo. Zalegnem ti ja i sve šapama oči skrijem, pa onako lukavo škiljnem, a ono gore pečeni fazani lete. Kako kojeg pogledom sasječem tako pečeni bataci i krilca sruče ti se meni na glavu, a ja samo bolno jauknem al nekako od srca.“-zastade pripovjedač masnih brkova i još masnijih priča te se tako glasno obliznu da i meni pođe voda na usta.

„Sastavilo iz neba i iz vode. Udarile i ribe pečene iz pozadine, sve u kuruzovom brašnu uvaljane. Šta ću kud ću bije sa svih strana. Neda glavu dići. Nije mi druge nego glavom platiti.“-podiže ton taj nosilac spomenice i najjačih mačijih odlikovanja.

„A ja ti ni pet ni šes u proboj. Mlatim glavom nedam kožu na doboš. Grizem šta prije stignem. Čas fazana, čas ribu. Te se dohvatim bataka, zatim ribu grizem. Boj bijem znoj lijem, al ne popuštam ni pedlja. Glava samo radi tamo vamo, a zubi samo zveckaju. Kao singerica.“-otegnu se bitka ko seoska svadba.

„Al ne lezi vraže. Osjetim ti ja štap po leđima pružio se kao ruka prosjaka, pa liječi li liječi. I Najupornije buve ostadoše bez stalne adrese.“-gotovo bolno završi mačak.
„Ostavi mi kožun mrcino jedna benasta“, psovao me je i štapom ćerao moj Panto kome izjedoh i potrgah kožun kao kramača papirnu vreću.

Nasmijah se priči neobičnoj. Masnijoj i od najmasnije slanine. Tako to i biva kad stomak kroji snove.

„Idemo.“-pozva me potok.
„Samo tren. Za kamen da pitam.“
„Ja ću polako. A ti pruži korak. Imam nešto da ti pokažem.“
„Stižem za tobom.“

U mlinu bijelom od brašna i posteljine od paučine samo je veseli čiča pjevao.

„Ooo Pantelija.“-najavih se kao nezvan gost.
 
Odgovora nije bilo. Nije me čula sijeda starina.

„Živ mi i zdrav bio domaćine.“-podviknuh kraj prašnjave šubare ispod koje su se negdje uši skrile.
„Vazda bio, mladost ispratio.“-odgovori mi dal od brašna ili mnogih ljeta sijeda starina.
„Vidim melješ. Kako s ljudima?“-upitah.
„Kao onaj kamen. Radim svoj posao. Njega tjera kolo, kolo tjera voda. Mene tjera narod, narod tjera potreba. Baš kao i onog mog ludog mačka. Svako sebi i o sebi. Kako mora i kako Bog zapovijeda. Eto ovaj potok koji teče i promiče sve upliće u ćilim šaren. Pa kako se ko snađe.“-završi besjedu.

Dok je govorio gledao sam u kamen koji se stalno okretao u krug. Kao prašina sitno brašno ispunjavalo je drveni sanduk. Sloj po sloj najsitnijeg brašna punio je drveni sanduk, a starina je povremeno presipao isto u velike džakove. Nadmudrivao se starina sa brašnom. Brašno sa kamenom. Kamen sa zrnom. Zrno sa seljakom. Seljak sa zemljom. Zemlja sa sjemenom. Sjeme sa znojem. Znoj sa vodom. Voda sa kamenom. Sve u krug kao po nepisanom pravilu.

Izjurio sam iz mlina i trkom se zaputio sa zapjenušanim potokom.
Stigao sam ga prije prvih kuća.

„Vidiš. Pod onim dudom žuborio je razgovor. Poslušaj sad.“

Zastao sam i zaustavio disanje. Glas sa radioaparata bio je glasan. Red muzike zamijenjivao bi red priče i tako u krug.

„Zašto bi neko tako glasno slušao radio prijemnik osim ako nije slabog sluha?“
„I ne sluša. Ni radio stanica nije promijenjena otkako je je pokojni Grujo otišao. Jednostavno neki se ne mogu na tišinu naviknuti. Tako je i noću.“-pojašnjavao je potok koji je poprimao ozbiljnije razmjere.
„Moglo bi biti kiše, ajde da požurimo imam još nešto da ti pokažem.“

Požurili smo dalje. Konfiguracija terena bila je takva da je potok postajao širi toliko da bi bilo neophodno imati dobar odraz da se preskoči iz trka. Kuće sa obe strane potoka bile su načičkane sa obe njegove strane. Uticaj ljudske ruke bio je očigledan. Na nekim mjestima obala potoka bila je uređena, neka upasana u betonske potporne zidove. Na nekim mjestima nije bilo zidova ali ljudski pečat je bio dobro vidljiv.

„Stani. Vidiš kako neki ljudi redovno čiste obale. Neki od njih i bacaju otpatke. Neki ljudi zatim čiste obale. Neki i ne. Ali potok svakako ide svojim tokom. Donoseći i odnoseći. A vidiš sad onu ženu što čisti potok i vraća smeće i otpatke uzvodno. Uglavnom je bijesna i psuje. Komšije, prijatelje i poznanike. Smeće vraća uzvodno. Sačekaj samo koji trenutak. Kiša samo što nije.“

Zastao sam. Tišina se spustila pred pljusak Ništa se nije čulo, osim prvi krupnih kapi koje su tupo udarale u prašnjavi put. Lagano i potom sve brže. Nakon toga kao da sve živnu. Sasatavilo iz neba iz zemlje. Vrlo brzo se nije znalo odakle pada. Pluštilo je na sve strane, a vjetar je u talasima nanosio ogromne količine vode. Zaklon od guste lipove krošnje počeo je propuštati pod naletom velike količine padavina.
Nisam se sklanjao. Gledao sam promjene oko sebe koje je kiša donijela.
Po putu kao suze na licu tanki vodotoci su išarali neke nove slike i putokaze. Izlokvani put dobio je nove odraze. Značajan dio kopne bio je pokriven novim vodenim površinama, ali nije bilo nikoga ko bi to zabilježio i obznanio svijetu.
Potok nije bio više isti. Nosio je sve pred sobom. U rušilačkom nagonu odnio je nekoliko drvenih mostova i privremenih prelaza. Iščupani panjevi i razni kabasti otpatci plovili su žurno nabujalim potokom, kao da su svima htjeli pokazati kako je upravo došlo njihovo vrijeme. Stekao se utisak da su bili ubijeđeni da ništa više neće biti kao prije.
Onog momenta kad je stao prolom oblaka i kad je pljusak prerastao u blagu ljetnju kišicu, kao da je i bujica gubila zamah. Nije bilo one maloprijašnje snage i siline. Bilo je mnogo mirnije i otmenije kako dolikuje jednom od izvora i pritoka Une na putu prema Crnom moru.

Nivo vode umnogome je opao. Veliki trud mještanke koja je opet navukla gnjev ulice na sebe, bio je umnogome poništen. Iznova nove količine nanosa zapljusnule su obalu potoka ispred njene kuće. Na momente se činilo dok je u kabanici nanose otpadaka vraćala u potočno korito da se primirila i prihvatila uzaludnost vraćanja smeća uzvodno uz inat komšijama. Možda, sve do neke slijedeće prilike. Do sutra recimo kad neko očisti korito ispred svoje kuće koje će inercijom i snagom potoka nanijeti u blizini njene kuće.

„Vidio si sve. Idemo dalje.“
„Neka. Mokar sam. Milsim da sam dosta vidio. Hvala na društvu.“
„Hvala i tebi. Navrati. Znaš gdje sam.“-pozdravi me potok koji se mnogo izmjenio od onog kojeg upoznah prije toga. Bio je ozbiljniji i pod uticajem kiše snažniji i moćniji. Nije bio više toliko mutan kao nedavno.

Na putu kući zastao sam kod jednog poznanika za koga sam čuo da po cijeli dan pjeva. Želio sam saznati zašto. Vrlo brzo sam stigao do njega. Bili su u pravu. Ležao je pod nadstrešnicom i pjevao. Pozdravio sam ga.

„Čujem da već nekoliko dana pjevaš bez prestanka.“-obratih se čovjeku upalih obraza koga je starost tako izobličila da to svakako nije bio onaj isti Uroš koji je uvijek bio spreman da priskoči za bilo koji posao. Bilo da je riječ o pečenju praseta ili jagnjeta, bilo da je riječ o zidarskim ili tesarskim poslovima. Jednostavno čovjek koji je uvijek imao i iznalazio način da svojim prisustvom pomogne. Posao nije birao. Činilo da da je za njega zadovoljstvo bilo upravo u pružanju pomoći.

Ispričah mu sve o potoku što sam čuo, saznao i vidio.

„Vidiš zašto pjevam. Potok nosi svoje. Moje je još ostalo ispjevati neke pjesme. Neka potok teče. I pjesme će. Dok je glasa.“-vidno umornim glasom mi reče.

Nisam ništa dodao. Pustio sam ga da pjeva i slušao neko vrijeme.
Kako to biva potoci promiču, rijeke takođe. Uz obalu ljudi i njihovi životi. Koliko potoci pamte trenutke i ljudi momente svejedno je.Bilo je sasvim jasno da sve rijeke uviru. Sve ono što što unose izgubi se kao zrno pijeska u moru. Koji je od njih naš momenat koji ćemo ponijeti ne znam. Uroš je odlučio da ga pamte po pjesmi. Nadam se da uz pjesmu nikad neće ostati sam. Baš kao tog dana.

„Uzmi sve što ti život pruža.....“



Pozdravlja Vas mandrak72, saputnik svih onih razgovora koji traže sagovornika kakav sam i sam.
[ Priče iz Desetog sela ] 24 Jul, 2011 21:06

Soba nije bila velika, ali je bila svijetla i uredna te se zbog toga činila nekako još većom nego je to i bila. Tri metalna ležaja u sobi i dvije pacijentice.
Jedna od njih bila je Joka. Druga pacijentica bila je starica od osamdesetak godina. Gotovo da se nije micala na ležaju. Nije mnogo više ni govorila. Više bi nešto promrmljala onako sebi u bradu. Zvala se Živana.

Joka je bila seoska žena iz nekog Potkozarskog sela. Jednostavna i obična. Nastojala je zapodjenuti bilo kakav razgovor sa Živanom. Nije mnogo saznala o njoj. Osim da je izbjeglica iz sela Golubić kod Knina. Nekako se u izbjegličkoj koloni odvojila od ostatka porodice i završila u kolektivnom smještaju za izbjeglice u Ljubiji. Imala je dvoje djece. Sin je bio oženjen i imao dvoje djece. Pretpostavljala je da se nalazi negdje u Srbiji. Kćerka je doktor i već duže je vremena radila negdje na zapadu.

„Vala Živana ja ni sama ne znam šta bi s tobom. Samo ćutiš. Kad malo bolje razmislim možda si sasvim u pravu. Da sam na tvom mjestu ni ja ne bih drugačije.“-pričala je Joka lagano otežući.

Riječi su se vukle kao sekundarica na satu koji se iz sobe vidio kroz svjetlarnik iznad vrata. Valjda zbog toga što joj je pogled stalno visio na satu u hodniku minuti su joj beskonačno sporo prolazili.

„Nesrećo jedna. Ko te tu metnu da oči kopaš. Da bar da se pokvariš pa da pogled odmorim. Ovako svaku minutu ko godinu čekam.“-pokuša se okrenuti na ležaju i bolno jauknu.

U tom momentu otvoriše se vrata sobe i bolničari u sobu dovedoše još jednu pacijenticu.
Joka se odmah vrati u prvobitni položaj te se zagleda u novu cimerku. Odmah se dalo vidjeti da je u pitanju jedna dobrostojeća i dobrodržeća gospođa.

„Još je bunovna. Vrlo brzo će se razbuditi pa možete da pričate do mile volje.“-reče jedan od bolničara.
„A šta joj je?“-upita Joka ne mogavši da ne pita.
„Sama će vam reći. Pripazite na nju, a tu smo i mi.“-reče onaj isti bolničar.

Sati su sporo prolazili. Pacijentica je par puta nešto nerazumljivo promrmljala i uz najbolju volju Joka nije mogla ništa razumjeti. Neizvjesnot, tišina i dosada ispunjavali su sobu sa pacijentkinjama.

Negdje u vrijeme posjete iza 15 časova u sobu je navratio Jokin muž. Težak uspravnog držanja i malo promukla glasa. Odmah s vrata je pozdravio.

„Ima li ođe kakve Joke. Pomoz Bog.“

Ozari se Jokino lice. Voljela je svoga Obrena šaljivdžiju i ljudinu. Bili su u braku preko četrdeset godina. Bio je stariji od nje desetak godina, ali još uvijek vitalan i radan. Njegove pokrete nije usporio težak život seljaka i vječita nadnica. Podigli su i iškolovali dvoje djece. Sin je bio pravnik i radio je u Prijedoru, a kćerka domaćica koja se skrasila u selu Stričići na Manjači.

„Bogme takve babe nema vođe u bolnici. Da se ti nisi presabro pa tražiš kakvu bogatu pemzionerku.“
„Ja babu i ne tražim. Još sam ko momak. Nego jesi li mi ogladnila babo podmlađena? Tebi kanda Banjaluka prija. Još ću morati puškom da te čuvam. Vidim ođe isped vrata motaju se kojekakvi udovci i pemzioneri.“-tobož zaprijeti prstom i naroguši obrve te sjede pored Jokina ležaja.

„Kako si mi ti Živana?“-pogledom pozdravi i drugu pacijenticu.
„Starački. Kako drugi oće.“-nije bila govorljiva uobičajeno.
„Šta ćeš. Sve nas isto čeka.“-već je otpakivao ponude i spremljeni ručak iz starinskog cegera kojeg danas više nema takvog za kupiti.

„Ova nova?“-pokaza glavom na nju.
„A ne gledaš tuđe babe, znam te tovare jedan.“-dočeka Joka.
„Ko gleda, samo pitam. Čini se fina neka gospođa.“-pravdao se Obren iz sve snage, baš kako dolikuje jednom domaćinu.

„Zajiti i ti malo, znam da možeš. Nijesi ti meni stranac, pa ko će sve ovo da pojede. Na i tebi Živana. Lašnje će se do večere izdržat.“-Joka kao prava domaćica već je poslovala po sobi.

Jeli su ćutke. Joka, Obren i Živana koja jedva prihvati jedan komad pite sa sirom koja se žutila od domaćih jaja.
„Snaja razvijala. Valjano je to čeljade. Šteta što još nemaju djece. Opet mladi su. Daće bog.“-mljackala je i tumačila Joka.
„Jedi Obrene. Ti ćeš sad kući, dok založiš vatru, naraniš blago nećeš imati kad jesti. Na, uzmi još komad pite.“

Nećkao se Obren ali znao je da je Joka u pravu.

„Neka ostavi sebi i Živani i ovoj novoj kad se razbudi.“-branio se Obren.
„Nego Živana imaš li kakav kontakt sa svojima? Ja bi išo u crveni krst. Negdje mora biti neko ko zna za njih.“
„Zabavili se o sebi moj Obrene. Nije ni njima lako u tuđem svijetu. Lako je za mene. Ja sam stara. Nek se bore kako mogu mladi su.“-zaiskri suza u oku Živaninom.

Obrenu zastade zalogaj u grlu. Osjeti se nelagodno. Na sebi osjeti prekoran Jokin pogled.

„Daće bog da ozdraviš, pa da i unučad na koljenima držiš.“-ni sam nije vjerovao u to što je govorio.

Na vratima sobe pojavi se nepoznata žena.

„Ah tu je.“-uđe i zatvori vrata.
„Dobar dan svima.“-pozdravi i uputi se ležaju na kome je bila maloprije dovežena bolesnica.
U ruci je držala plastičnu vrećicu. U tom momentu i bolesnica poče da se budi.
Nekoliko trenutaka potraja sve dok ne otvori oči. Začuđeno je gledala oko sebe. S mukom se trudila da prepozna ljude oko sebe.

„Daro ja sam. Milka. Prepoznaješ li me?“-nepoznata žena sa imenom Milka sjede pored nje na stolicu.
„Uhh. Gdje sam to stigla Milka?“-trljala je oči poslije duboka sna.
„Bolnica. Sve je dobro. Samo trebaš da se odmarač. Ja čim sam čula odmah sam pohitala. Rekoh da ti se nađem pri ruci, ako ti štogođice zatreba. Donijela sam ti voća i soka. Ja sad moram ići. Znaš i sama, nego šta bi da ti donesem sutra?“-ustade.
„Uzmi ključ. Tu je negdje i torba. Treba mi spavaćica, nešto donjeg veša i pribor za higijenu.“-glas je odavao umor i činilo se neku nelagodu.

„Odo ja. Vrijeme za posjete je prošlo, daleko je kuća. Ajd u zdravlje.“-ustade Obren rukova se sa Jokom, mahnu Živani. Pogleda prema novoj pacijentici i kimnu glavom.
„Pozdravi mi djecu. Neka ne brinu. Eto mene za koji dan, a ti pazi barabo da ne bi neđe nagazio dok ovnoć obilaziš snaše po selu.“
„Doće sutra Goca, a prekosutra Dule i snaja. A ti požuri. Da imam skime kafu piti.“-nestade Obre iz vrata, a koraci su se čuli sve dok nije stigao do stepeništa.

Za njim ubrzo izađe i žena koja je došla u posjetu novoj pacijentici.

Joka se dugo snebivala da joj uputi neko pitanje. Napokon negdje iza večere kad se bolesnica nakon što je par puta zaspala i budila se, pri tome buncajući sama započela razgovor.

„Koji je danas dan?“
„Utorak. Dvajest peti.“-jedva dočeka Joka.

Potraja šutnja još neko vrijeme dok se Joka ne okuraži da nastavi razgovor.

„Ćerka? Što je bila danas.“-upita Joka.
„Čistačica. Radi u banci u kojoj sam radila do penzije. Ponekad mi pomaže kad sređujem stan.“
„Aha.“
„Ja sam već tri godine u penziji. Iz Banja Luke sam.“-reče i zastade nekoliko trenutaka.

Nakon toga Joka joj ispriča o sebi. Živana je i dalje bila povučena. Samo se predstavila i u par rečenica ponovila ono što je i sama Joka znala.
Dara nije mnogo propitivala. Zatvorila je oči i pokušavala je da se prisjeti prethodnih događaja koji su je doveli u bolnicu.
Dobro se sjećala samo trenutka kad je punu šaku tableta stavila usta i popila vodu. Nakon toga sjeća se užasnih bolova i da je pala na pod. Ostalo je bilo obavijeno velom magle.
Negdje poslije dest časova soba je utihnula. Osim zvukova ravnomjernog disanja ništa se nije čulo.

Drugog dana nakon jutarnje vizite soba je utonula u svakodnevnicu. Kao i uvijek pričljiva Joka je započinjala priču o sebi, svojoj familiji i zemlji.

„Danas će mi ćerka doći u posjetu. Udala se tu na Manjaču. Ima troje djece. Curicu i dva dječačića. Muž joj radi u šumariji. Rade zemlju i prodaju mlijeko. Dobro se udala.“
„Bog joj dao zdravlja i sreće.“-nakratko se Živana uključi te ponovo utonu u svoju tišinu koja se činilo sjedinila s bolom i ravnodušnošću.
„Sutra će mi doći snaja i sin iz Prijedora. Ne odvajam je od svoje djece. Radosna joj majka....“-pričala je naširoko o svojima, po neki put se vraćala na isto.

Dara nije mnogo pričala. U tome je došlo i vrijeme posjeta.
Na vratima se pojavi Milka, čistačica iz banke. Nedugo za njom i Goca sa hranom i pićem.

„Kako su mi djeca Goco. Jel Maja išta porasla, a? Ljubi je baba njena.“
„Rastu djeca majko.“-potvrdi Goca.
„Neka nama njih. A Mirko je isti đed. Ne makla se ja ako nije pljunuti đed. Ih da samo vidiš Obrena kad ga ugleda. Nije to više onaj stari Obren, taj bi se s njima još i loptao. Miloš je na ćaću. Ona kosa valovita još da je začešlja uz glavu, pljunuti ćaća. Kako boga ti zet? Radi li puno? Neka neka, fala bogu da radi. Samo neka ćuti i radi vidiš kako je teško danas do posla.“-Joka nije jezika uvlačila.

Goca je samo odgovarala na pitanja. Joka joj nije dala doći do riječi.
Dara i Milka nisu mnogo pričale. Najviše je Dara pitala o poslu i banci.

„Znaju li drugi?“-upita Milku.
„Nisam nikome pričala, ali grad ko grad ništa se ne može sakriti.“
 
Dara prekide sa ispitivanjima.

„Evo ti novca, pa mi sutra donesi nešto kuvano ko boga te molim. Kupi piletine za supu. Na još novca nek ti se nađe.“
„Nije potrebno, ima već dovoljno.“-nećkala se Milka.
„Neka neka, kupi i djeci čokoladu. Šta bih ja bez tebe moja Milka.“-Dara je bila uporna.

Nakon posjeta odmarali su se i spavali. Vrijeme je sporo klizilo kao što samo može u bolesničkoj postelji. Do večere su tek tu i tamo po koju riječ prozborili. Dara je čitala neki časopis, Joka je uz heklanje kratila vrijeme. Jedino je Živana bila ćutljiva. Gotovo da nije glasa pustila. Samo je ležala zatvorenih očiju, nekoliko puta duboko uzdahnula. Za ručak gotovo da nije ništa uzela. Samo tanjir supe uz Gocinu pomoć.

Do večere Živanino stanje se pogoršalo. Kako se noć bližila bila je sve tiša. Sestre su je obilazile nekoliko puta. Bio je i doktor.

„Bori se jadna koliko može.“-stariji doktor sjedio je kraj nje i držao je za ruku.
„Imaš li kakvih želja Živana? Samo ti reci ako štogođice ustreba. Zovi. Nas odmah eto.“-ustade doktor, ugrize se za usne.
„Kasno je za želje moj doktore. Kasno.“- s teškom mukom Živana prozbori.
„Samo ti zovi ako što zatreba.“-ispusti joj ruku i izađe iz sobe.

Te noći muk ispuni sobu. Joka nije bila pričljiva, niti za heklanje sposobna. Dara nije zaspala do pred samu zoru. Teške misli ispuniše sobu.

Negdje pred zoru Živana ispusti dušu. Bez riječi. Želje.
Doktor je samo konstatovao smrt. Nakon toga tijelo pokojnice odvezli su iz sobe. Nimalo prijatna atmosfera ispuni sobu. Joka je nekoliko puta pustila suzu, koju bi brže bolje obrisala i duboko uzdahnula.

„Jadna starica. Umrije.“-prozbori Dara.
„Rodila se iznova moja Darinka. Rodila. E moja Živana. Kad se korijen iščupa silom nigdje njemu nema mjesta. Svugdje smeta, nigdje prispjeo nije.“-obrisa Joka opet suzu koja se skotrlja niz izbrazdano lice.

Vrijeme posjete došlo je nekako brzo. Jutrošnji dogašaj dobrano je ostavio utisak na sve aktere. Kako one koji su bili u sobi, ako i na one koji su došli u posjetu.

„Eto, neko ima djecu, ali ko da i nema, a opet nekom bog ne da. Valjda to tako mora biti moja djeco. Nikad svima po volji. Volite se djeco moja.“- s teškom mukom gutala je zalogaje koji nisu htjeli kroz grlo.

Gledala je u snahu i sina. Iznova puštala suze.

„Volite se djeco moja mila.“-ponavljala je nekoliko puta.

Sa Milkom se u sobi pojavi jedan jako star čovjek. Sa štapom i urednim odijelom.

„Bogdane. Otkud ti Bogdane?“-iznenadi se Dara pojavi na vratima
„Obećao sam Milki da se nećeš ljutiti. Zvala me je odmah kad se to desilo. Nisam stigao prije. Godine me stigle sejo.Kako si ti? Već sam bio sa doktorom. Ako sve bude kako treba sutra poslije vizite ti bi mogla kući. Jel znaš?“-prijatni starčev glas za čas popravi turobnu atmosferu u sobi.
„Nisi trebao toliki put prevaliti zbog mene. Ej gdje je Novi Sad moj Bogdane.“
„Ako zbog tebe ne bih zbog koga bih. Još si mi samo ti ostala šašavice jedna.“

Razgovor pomalo vrati bolje raspoloženje u sobu.
Nakon što je vrijeme posjeta isteklo ostadoše samo Joka i Dara u sobi.
Razgovorom ispuniše poslijepodnevno vrijeme.

„Uzela sam šaku tableta. Ne znam šta mi bi. Nemam nikoga do Bogdana kojeg si danas vidjela. Stojan, stariji brat umro je prije dvije godine. Roditelje nisam ni zapamtila. Ja sam bila najmlađa. Stojan nas je sam dizao. Nisam se udavala. Djece nisam imala. Pomogla sam Milki oko zapošljavanja. Platim je da mi ponekad dođe pomoći oko stana.“-zastade.
„U pravi si za Živanu. Rodila se ponovo. Ja sam jadna.“-zaplaka.
„Nemoj Daro. Biće sve dobro.“
„Nisam ovako zamišljala svoj život.“

Prije večere novi pacijent stigao je u sobu. Bila je to mlađa žena, pričljiva.
Još jedno veče klizilo je u susret novoj zori.

Dara je izašla slijedećeg jutra poslije vizite. Po nju je došao Bogdan. Joka slijedećeg dana sa sinom, snahom i svojim Obrenom.

„Neka meni tebe moj Obrene. To što ti gledaš tuđe snaše, neka. Samo nemoj da kafu ispijam sama.“

Dule pogleda svoju ljepšu polovinu. Njen pogled ispuni mu srce.

„Jesi li čuo ćaća šta ti mater veli?“-upita oca.
„Šta čuo. Zapamtio vo vjeke vjekov.“-nasmija se Obren od srca i svima izmami osmijeh.

Potkozarje je bilo tu gotovo na dohvat ruke. Ljubičasti horizont iznad Kozare učini planinu nekako snenom i zamišljenom. Ona pamti mnoga vremena. Izmjenjale se vlasti i nevlasti. Carevine i kraljevine. Urušila zdanja i imanja.

Temelji su onoliko jaki koliko ih ljubav veže.




Pozdravlja Vas mandrak72, sa druge strane ulice koja uvijek miriše na vjetar i tople kifle.

[ Priče iz Desetog sela ] 16 Jul, 2011 02:12
Završivši sve započete pripreme za prekrivanje porodične kuće Arkadij Fedosjejev, niži činovnik gradske uprave pođe u spavaću sobu gdje ga je već čekala njegova supruga Marija Fjodorvna.

Brak sa punačkom plavokosom Marijom Fjodorvnom Arkadiju umnogme je pomogao u njegovom društvenom usponu koji je krenuo sa dna. Marija Fjodorovna već ocvala djevojka pristala je na udaju nakon samog nagovještaja da bi do nje moglo i doći. Tome je pridonijelo i saznanje ženika Arkadija Fedosjejeva da ga čeka i miraz od 9000 rubalja što je umnogome nadmašivalo četvorogodišnja primanja nižeg činovnika gradske uprave.

Arkadij, crnomanjasti i sklon akloholu mladić ozbiljnih godina mnogo vremena je protraćio po sjedeljkama i plesnim večerima koje su organizovali njegovi poznanici i nepoznati očevi već ocvalih „prilika“ za udaju. Eliminisao ih je po raznoraznim kriterijumima, ali kriterijum od 9000 razloga i stara porodična kuća načinili su eliksir koji je odaganao hiljadu i jednu manu dotične Marije Fjodorovne. Njena ljepota više nije bila upitna. Njena nenačitanost koju nije tek tako mogao zanemarivati  našla je opravdanje da ni knjige nisu što su nekad bile i sa smješkom se sjećao njenog ravnodušnog pogleda dok se upinjao ostaviti utisak na nju citirajući naizust Jesenjima.

Samo saznanje o mirazu koji ga očekuje njegova smrdljiva soba u potkrovlju postajala bi još bjednijom i jadnijom. Nije se mogao načuditi da je tolike godine proveo u njoj. Nesvršeni polaznik Petrogradske umjetničke škole, obreo se u Moskvi ponavljajući sve one fraze koje je slušao od profesora i starijih studenata .

„Umjetnost može promijeniti svijest i svijet.“-ponavljao je ni sam ne zanjući samu suštinu izrečenog.
„Tako je. Istomišljenici smo po tom pitanju.“-katkad bi neko odgovorio na njegovu opasku.

Izgladnjeli i nesvršeni sudent zaposlio se kao pripravnik na žalbenom odjeljenju gradske uprave sa najlošijom početnom platom. Vrijeme umjetnosti polako je smjenivala potreba za toplim smještajem i hranom što mu primanja nisu omugućivala te se na razne načine snalazio i pronalazio.

Sama Božija providnost, sreća ili slučajnost dovede ga na mjesto nižeg činovnika u istoj upravi kada se ispostavilo da mu je Semjon Pustjakov, daleki rođak njegove majke general u penziji nije u kartama doveo u pat poziciju jednog namještenika u gradskoj upravi koji za njega izmisli radno mjesto sa boljom platom i važnijim mjestom u hijerarhiji koja se itekako gledala tih godina u Moskvi već pomalo umornoj od glomaznog čiovničkog aparata.

Svoje napredovanje nije shvatio kao otplatu duga već se razmetao kako je njegov rad bio primjećen „odozgo“ i da je on nagrada za njegovu prilježnost poslu koji se satojao samo u razvrstavanju zahtjeva molbenika i vječitih parničara sa gradskom upravom, državom i sa svijetom. Sve je to začinjavao svojim ponašanjem i odijevanjem koje je pratilo tadašnje trendove. Pustio je i tanke brčiće koje je nosio sa španskom bradicom. Njegovo blijedo lice postalo je još nekako blijeđe gotovo plemićko te mu se to još više svidi pa poče da izbjegava čak i sramežljivo moskovsko sunce. Na sve moguće načine oponašao je svoga nadređenog Porfirija Volkova koga je iz ko zna kog razloga nazivao i obraćao mu se sa „Vaše prevashodstvo“ nagalašavajući svoju važnost što se nalazio u njegovoj blizini i što je bio u njegovoj milosti. Takvo ponašanje smetalo je  i Porfiriju, ali zbog straha od moćnika koji je doveo Arkadija na pomenutu dužnost odnosio se sa naklonošću prema njemu, počesto ga uvodeći u društvo gdje mu svakako nije bilo mjesta.

Volio je da govori Arkadij i bude u centru pažnje. Učestvuje u svakojakim razgovorima i temama o kojima nije znao ama baš ništa, ali se osjećao pozvanim da prihvati i odbrani svaki stav koji je iznio Porfirij Volkov.

„Oprostićete mi na ponovnom uzimanju riječi. Znate kao što kaže njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov Rusko Francuske veze ne bi trebalo da idu dalje od politike nemiješanja. Oprostite meni nedostojnom svjetske politike da iznesem i svoj stav koji se tako reći poklapa sa izrečenim stavom njegovog prevashodstva Porfirija Volkova.,...“- po nekoliko puta znao je ponavljati jedno te isto pri tome ne zaboraviti ponoviti kako se slaže ili brani stav „njegovog prevashodstva“.

Koristio je svaku priliku za izlaske i druženja. Bio je član književnih udruženja i sjedeljki. Redovan gost kartaških partija. Uživaoc i poznavaoc vina. Ljubitelj dobre kapljice votke i hladnoga piva.

Danima poslije bi prepričavao svoje događaje nižim namještenicima veličajući sebe i svoje stavove. U blizini „njegovog prevashodstva“ nije zaboravljao ni njega pomenuti po nekoliko puta.

Koristio bi priliku da Porfirija priupita za savjet i mišljenje, pa čak i o toliko trivijalnim stvarima. Slagao se s oduševljenjem sa njegovim prijedlozima i mišljenjima.
Čim je Porfirij u neobaveznom razgovoru napomenuo da mora restaurirati krov na kući i sam se dao u obnovu istog na svojoj kući koju je u miraz donijela Marija Fjodorovna.

Iznosio je svoje strahove, kalkulacije troškova. Svakodnevno je tražio nova pitanja, izmišljao probleme i nedoumice oko potrebnih radova. Stalno se žalio na preskupe i komplikovane majstore koji žele da mu naplate vazduh koji diše.

Navečer kad bi legao u krevet smišjao je nova pitanja za njegovo prevahodstvo. Prevrtao se po ležaju i dokasno u noć zapisivao sve čega bi se sjetio.

Ključnoga jutra stigao je sa još par pitanja. Međutim Porfirij Volkov bio je nekom sastanku. Čekao je pred vratima. Osluškivao žagor glasova. Presipitavao se i pokušavao složiti valjano pitanje. Pričo je sam sa sobom.

„Vaše prevashodstvo, znate koliko cijenim vaše mišljenje. Mnogo mi znači ovako malom i nedostojnom posavjetovati se sa vama u najboljoj želji da se vladam domaćinski, kao je i red. Znate kakava su vremena i kakvi su danas majstori. Nije red kad je dosta naroda gladno da se neko rasipa tamo novcem,a vaše prevashodstvo će svakako znati dati najbolje mišljenje jer ljudi smo, nismo životinje pa da nam ne treba mišljenje pogotovo do ljudi koji znaju,...“-kružio je tako, kitio i vezao kako nijedan pjesnik o ljubavi nije stihove napisao ali nikako nije mogao formulisati pitanje.

U momentu kad je neko izlazio iz sale za sastanke kroz poluotvorena vrata vidio je Porfirija Volkova kako sjedi i ozbiljno učestvuje u debati. Mahnuo mu je rukom, a nakon što je delegat zatvorio vrata pojurio je za njim niz dugački hodnik.

„Oprostićete mi što vas zaustavljam ja ovako nedostojan sluga državni, ako bi da mi odgovorite kada završava sastanak. Izvinite još jednom. Hitnost je velika. Znate njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov je na sastanku, a radi se o životu. Biti ili ne biti. Pa vi to najbolje znate koji se lavovski borite. Gradska uprava zahtijeva cijelog čovjeka. Mnogo je pitanja, mnogo zahtjeva, znate, - zastade da uzme vazduha – mi mali ljudi, činovnici nosimo dobar tereta, ali teret odluka je na vašim leđima i ne bi bilo dobro kad bi svi mi odlučivali. Nikako nikako, složiću se s vama,...“- vezao bi još ko zna koliko i kukumavčio da ga čovjek ne prekide.
„Velike su stvari u pitanju. Po mom mišljenju sastanak će se odužiti i do duboko u noć.“-odgovori elegantno obučeni delegat i brzim koracima se udalji niz hodnik.
„Ništa mi drugo ne preostaje do čekati. Do jutra Arkadije ako treba. Samo tako treba raditi razložno. Ništa brzati. Kuse odluke, kusi rezultati. Čekati pred vratima i do zore.“-odluči se Arkadij i zauze busiju pred vratima.

U nekoliko navrata prilikom izlaska i ulaska nekolicine ljudi sa sastanka i zapisničara uspio je mahnuti rukom prema Porfiriju koji ga je sigurno vidio, ali nije reagovao. Bio je siguran da ga je Porfirije sasvim jasno vidio. Sjeo je na stolicu pored ulaznih vrata i na krilo stavio kožnu torbu na koju je spustio otežale dlanove. Po stotinu puta je ponavljao već izrečeno kružeći oko suštine pitanja u tolikoj mjeri da se zamorio i san ga obuze. Rukama je stiskao kožnu torbu. Smiješak mu nije silazio sa lica. Čak se nekom posmatraču moglo pričiniti da je vidio kako se čovjek u snu klanja do poda i iz ruku ne ispušta kožnu torbu. Mumlao je i mucao. Buncao kao bolesnik pod vrućicom.

„Vaše prevashodstvo, ja znate,.. ne dao Bog,... vaše slobodno vrijeme, oprostićete na trenutcima koje vam uzimam,... znate ja,...Daće dragi Bog i vama i meni,....“-nepovezano je buncao, znojio se grčevito stiskajući torbu dok mu ne pobijele zglobovi i prsti.
 Nekoliko puta se kao oparen budio i skakao na najmanji šum.

„Arkadije, Arkadije Fedosjejev. Budite se čovječe. Ta ponoć je odavno prošla.“-Porfirij ga je drmusao za rame i budio usnulog.
„Hajde čovječe. Šta je s vama danas? Primjetio sam da ste mi mahali kroz poluotvorena vrata. Šta se dešava?“-pitao je još bunovnog Arkadija koji je tupo gledao u njega kao da ga je neko tupim dijelom sikire udario posred glave u snu.
„Vaše prevashodstvo.“-zastao je Arkadij.
„Ta recite već jednom.“-Porfirij je bio umoran i jedva se držao na nogama.
„Vaše prevashodstvo, ... ja,... znate.“- zamucao je Arkadije, a jezik u se učini debeo i oduzet te nikakoda složi rečenicu.
Zaboravio je zašto je čekao pred vratima čitav dan. Želio je da nešto pita. Nešto pametno, kako i dolikuje pameti njegovog prevshodstva.

„Pa recite već jednom Arkadije Fedosjejev.“-bio je ivici da ne plane na njega Porfirije.

Dobio je takvu želju da mu saspe u lice sve ono što se u njemu nakupilo proteklih mjeseci. Da mu kaže šta misli o njemu i da mu kaže jasno gdje mu je mjesto. Da tog snishodljivog bijednika bez kičme i mišljenja smoždi riječima koje neće moći ponoviti, a kamoli razumjeti.

„Slušaj me ti protuvo ljudska. Ti, ti bijedni beskičmenjaku i ulizice. Na ulicu tebe treba. Zna se kako treba sa nametnicima i parazitima. Gledam te već mjesecima. Gledam kako iz čahure izlaziš poput žohara. Svoje pogane tragove ostavljaš na svakom koraku. Gadi mi se svaki tvoj posao koji obavljaš tako traljavo da čak i ne želim da ti kažem da ispraviš svoje greške, već ih sam ispravljam. Zašto si se za mene zakačio? Imaš Kafeljnikova, Borisova ili Medvedeva. Idi kod njih,....“-u sebi je izlijevao žuč nadošlu i nabujalu kao Volgu koja će pomesti i sav šljam i otpad odnijeti na svojim nabujalim i snažnim leđima.
Njegov bijes je rastao i teškom mukom se suzdržavao da se ne obruši na Arkadija koji je tupavim pogledom gledao u njega.

„Ta reci već jednom čovječe. Kasno je.“-gotovo je preklinjao Arkadija.
„Vaše prevashodstvo. Ja. Znate čitav dan. Ne spavam i znate kakve su danas cijene i majstori. Znate Vaše prevashodstvo. Uvijek kažem kako ste Vi mudri i kako sve najbolje razumijete, a ja eto trudim se. Znate i sami kako ja mislim i razmišljam. Stoga večeras oprostite na mojim nesuvislim lupetanjima kojima nikad kraja. Pomozite ako Boga znate. Rasijecite gordijev čvor, razriješite me muka i problema koji me razjedaju kako kiselina, kao hrđa gvožđe. Oprostite meni sluzi nedostojnome.“

„Pa pobogu recite već jednom.“-na kraju snaga i na pragu bijesa zatraži Porifirije.
„Ne znam kako da kažem Vaše prevashodstvo. Vi ste i sami u proteklom periodu sanirali i prekrivali krov na porodičnoj kući. Vidite i sami znate koliko ja držim do toga. Ne bih ja da nisu teška vremena toliko tražio od Vas, ali znate današnje majstore, svi oni vole popiti i debelo sve naplatiti. Znam kako umiju biti nekorektni i bezobrazni. I kočijaši špediteri. Vi, vi to najbolje znate.“-nepovezano i zbunjeno Arkadij je pričao stalno se smješkajući u nedostatku riječi i klanjajući se kad god bi želio izbjeći Porfirijev pogled.

„Šta hoćete od mene Arkadije Fedosjejevu. Ta recite već jednom.“-bijesno podiže ton Porifirije pa kao da se jednom nečega sjeti što ga je uvijek mučilo u odnosima sa Arkadijom Fedosjejevim.
„Vaše prevashodstvo, koliko je potrebno votke, vina i piva da kupim da ne bude malo? Znate radnici piju, poznanici, prijatelji i komšije, Vaše prevashodstvo. Ne bih ničim htio da okaljam ugled gradske uprave kao njen činovnik i ako hoćete njen odani vojnik. Vi će te to razumjeti vaše prevashodstvo.“-konačni sroči pitanje Arkadij nimalo svjestan upitanog i važnosti pitanja za ovaj docni čas.

„Dovoljno moj Arkadije. Sasvim dovoljno moj dobri Arkadije.“-tihim glasom mu odgovori Porifirije, a masu usijane lave i bijesa koja se nakupila u njemu zagasi nedoumica Arkadijeve zaleđine.
„Hvala Vaše prevashodstvo. Znao sam da ste dobar i mudar čovjek. Hvala vam. Znate da na mene uvijek možete računati. Laku Vam noć Vaše prvashodstvo. Laku noć. Laku noć.“-ponavljao je dok je gledao kako Porifirije Volkov zamiče niz stepenište na kraju hodnika.

Besana noć posjeti prostorije za spavanje Arkadija Fedosjejeva i Marije Fjodorovne. „Koliko je to dovoljno? Koliko je to sasvim dovoljno? Gradskoj upravi nikad nije dosta i sasvim dovoljno.“- zapita se i zamisli.

Zaista šta je to dovoljno i sasvim dovoljno? Ja zaista ne znam, ali biće da znaju oni koji imaju zaleđinu.


Pozdravlja Vas mandrak72, otac tri djevojčice od koje dvije nemirno, a jedna na rukama spava. Znam samo jedno da dječice nikad dovoljno.
[ Priče iz Desetog sela ] 22 Jun, 2011 22:20
Tišina narušena udaljenim javljanjem kukavice u šumarku podno preostale čistine ispod groblja bilo je sve što je čula toga jutra Mirjana. Okretala se oko sebe osjećajući blagu nelagodu koju je dodatno podizala magla koja se polako dizala sa novog groblja udaljenog od grada dobrih tri kilometra i od prvih kuća nekih pola kilometra.
Sunce je već odavno trebalo da probije kao tijesto guste oblake, ali majska kiša koja je iznenada juče okupala grad kao da je odgovorila ostale potencijalne i redovne posjetioce toga jutros turobnog mjesta.
Mirjana je pogledom klizila po krstovima i ostalim biljezima očekujući prve posjetioce toga jutra.

„Miro, ne bi smjela bar nekoliko dana ići na groblje sama. Nije red. Hajde subotom ili nedeljom, ali ovim danima nikako.“-ponavljala je rečenice koje su joj zadnjih dana nekoliko puta ponavljali rodbina, prijatelji i komšije.
„Znam, znam. Sačekaću subotu.“-odgovarala bi im.

Već je dobro znala da ih neće poslušati, ali nije im se htjela pravdati.

„Uostalom, ko će se svima pravdati. Neka oni gledaju svoja posla, a ja svoja.“-mislila je u sebi.

Muž s kojim je dijelila dobro i zlo, a ovog drugog čini se nekako i ponajviše sahranjen je prije tek nešto više od deset dana. Pokojni Gavro je bio strog čovjek i prijeke naravi. Vječito mrzovoljan i vazda u nekom ratu sa svima oko sebe. Nije bio paranoik ali imao je svoj stil života. Bili su mu mrski svi razgovori. Kako o običnim stvarima, tako i o onim manje važnim. Uvijek bi našao način da na neki svoj grub način prekine razgovor i da da do znanja da mu nije ni najmanje do priče.

Nije on ni nametao teme za razgovor, te je kao takav rijetko nalazio saradnike za težak šumski posao kojim se bavio. Nekako se najbolje slagao sa gluvo nijemim mladićem koji je došao pred sam rat, a isto tako tiho i netragom nestao po okončanju istog. Njegov odlazak potresao ga je više nego što je to i sebi htio priznati. Nedostajalo mu je ono jednostavno sporazumijevanje kakvo je oduvijek tražio. Bez suvišnih riječi ili ponavljanja i pretresanja tuđih muka. Nije da ga se nije doticalo, ali nije htio dijeliti niti nositi tuđi teret na leđima. Bilo mu je dosta toga i od posla kojim se bavio.

Mirjana je dugo vremena vjerovala da će se promijeniti. Stoga je pristajala na njegove duge šutnje. Svakoga jutra ustajala je prije njega, odlagala vatru, pa čak i ljeti. Pristavljala kafu na zagrijanu plotnu iščekujući da se pojavi iz sobe. Da se razgovori uz prijatni miris vrele crne tečnosti.
Nisu imali poroda. Zbog jedne njegove povrede koja je uveliko izmijenila njihove planove o potomstvu na samom početku braka postao je još povučeniji i tiši. Imala je osjećaj da je bijesan na sebe, šumu i sve oko sebe. Da je bijesan i na nju samu jer ga nije ostavila kada bi to i mnoge druge učinile, nego je ostajala da ga gleda kako se pati i skapava sve ove godine.

Nije se usuđivala reći mu koliko ga voli. Bojala se njegove reakcije. Njegova prijeka narav dodatno je ulijevala dozu straha i nepovjerenja, stoga je pokušavala sasvim običnim razgovorima da mu privuče pažnju, da mu stavi do znanja da nije sam i da može nositi dio svoga tereta.

Ponekad joj se činilo da bi mu bilo mnogo lakše da ga je ostavila nakon toga nesretnog slučaja. Da bi se on u bijesu i nemoći otklonio na jednu stranu. Možda otišao put alkohola koji bi mu bio isprika za svu muku i sav unutrašnji bijes koji bi ugušio u ljutoj šljivovici. Stoga je osjećala krivicu što je ostala uz njega sve ove godine, te je podnosila svu težinu života sa njim. Stoički. Braneći ga pred osudama kako najbliže rodbine tako i od sveznajućih komšinica.

„Kako ti to Miro sve izdržavaš, jadna ti. Nije ti lako.“
„A šta mi fali. Svega mi pretiče i u ničemu ne oskudijevam.“-nije se dala.
„Svoj život vodim, svoje brige brinem.“-završavala bi svaku polemiku na tu njenu bolnu temu, ali na svog „teškog“ Gavru nije dala.

Gutljaji kafe teškom mukom bi klizili niz grlo, poput tvrdih zalogaja pri upaljenom grlu. Jasno je od tišine čula svoje gutljaje. Stajali su joj na pola puta. Jedan drugom smetali da se sjure u želudac.  Osjećala je svaki gutljaj kako peče, kako se želudac bolno savija pod teretom ko zna od čega i zbog čega.

„Amerikanci udarili na Gadafija. Šta će to biti?“-tek da razgovor započne reče Mirjana.
„Ništa. Jači slabijeg nadjačao. Ujeo vuk magarca.“-odgovori Gavro ne pokazujući volje za daljom konverzacijom.

Godinama jutarnji razgovori nisu svojom dužinom ličili na sve slične razgovore supružnika koje je znala. Razgovore gdje se razgovaralo, dijelilo zaduženja i poslove. Rješavalo dileme.

Stajala je nad još svježom grobnicom.

„Eto, ja opet došla.“-skrušeno reče.

Tišina oko nje kao da se urotila sa pokojnim Gavrom te zamrije svaki pa i najmanji šum. Umuknu i udaljena kukavica koja je uvijek kukala sa samo njoj znanim razlogom. Potraja to nekih par minuta.
Naučila je ona na takvo njegovo ponašanje, ali nekako je potajno očekivala da sad kad je mrtav nema niti jednog razloga da je i dalje muči šutnjom.
Mirjana se sagnu pored krsta, te poče rukama prebirati po svježoj humci prstima kidajući tek iznikle vlati trave. Sa takvom posvećenošću neki slučajni prolaznik načas bi pomislio kako je ona upravo zbog tih travki tu, a ne zbog kakvog razgovora.
Dok je čupala travu jasno je čula zvuke kako vlati trave bolno pucaju nakon što bi ih prstima uhvatila i nemilosrdano povukla. Kao vreli gutljaji kafe.
Nakon par trenutaka pokušala je opet da nekako skrene pažnju da i ona postoji i da je tu.

„Kažu oni meni, ne valja se na groblje ići stalno. Eto šta ću, ja obvikla na tebe pa mi stobom i ćutati dobro.“-zastade sa čupkanjem mladih stabljika trave, podignu glavu kao da osluškuje.
„Neko će reći da sam luda, a meni je ovako lakše. Znaš i sam da tuđu brigu ne brinem.“-obori glavu  i nastavi sa započetim poslom.

Vlati trave su popuštale pod stiskom njenih prstiju. Glasno. Kao nedavni gotovo preglasni gutljaji kafe koji bi ispunjavali malu sobu dok bi u međeuvremenu umorni veker vukao svoje kazaljke tako dižući tenziju sve dok sekundarica ne obori iza punog sata te se sjuri gotovo nečujno do izvrnute šestice iznova pojačavajući napetost. Ponovo zastade.

„Znaš ti mene. Ne zamjeri mi. Eto uzmi situaciju kao da smo nas dvoje ko dvojica na putu. Ni manje ni više.“-ustade na momenat od svježe humke.

„Ku-ku, ku-ku,..“-kao potvrda njenog mišljenja ponovo se javi kukavica.
„Kukala ne kukala, a ti po starom. Neka. Naučila sam ja na to.“

Prstima je raspoređiaval  sitno busenje i kamenčiće koje je slagala po nepoznatoj logici i principima. Gotovo da se ustručavala i pred mrtvim Gavrom.

„Da samo znaš koliko puta sam poželjela da me makar udariš, ali da ne ćutiš. Da opsuješ onako sočno kako samo ti znaš. Da, da. Čula sam par puta kako psuješ u štali. Nisi znao da sam ja stajala pored vrata pa si opsovao sve u materinu. Ma da si mi makar nečim pokazao da sam živa i da me vidiš moj Gavrane, moja muko neprežaljena.“-nadlanicom obrisa znojem orošeno čelo te opet nastavi poslovanje oko grobnice.

„Da ti kažem još ovo. Nijesam nikome kazivala za tvoju nezgodu. Za njih si ti moj Gavro bio i ostao muško. Nijesam dala na tebe moj Gavro, znaš ti mene. Svoju Miru.“

Umorna ustade. Utrnule noge od dugog čučanja pored grobnice zaprijetiše klecanjem koljena. Gledala je u krst na kojem se još uvijek nalazi bijeli vezeni peškir i uvenula jabuka. Pogled joj se mutio, a slova sa imenom pokojnika titrala su i gotovo plesala kao na vodi.

„Gotovo da sam zaboravila. Sad će tebi Mira nasuti jednu.“-sagnu se pored krsta i uze flašu sa rakijom koja je tu ostajala nakon sahrane za namjernike da nazdrave za dušu pokojnika.

Vještim pokretom sasu rakiju u malu čašicu koju prosu pored krsta.

„Vidim ni ovdje nešto nemaš društva. Neka, neka sram da ih bude. Imaš ti mene, ja ću tebi svaki dan doći na čašicu razgovora. Mada znam da ti baš nisi neka mušterija za razgovor, ako. Ako treba ja ću doći pa da ćutimo zajedno. O čemu da pričamo kad sve ove godine nismo. Bolje će biti da ćutimo.“-ostade gledajući kako se tlo na kojem je prosula čašicu rakije brzo suši.

Spustila se na klupu pored porodične grobnice kraj Gavrina groba.
Grobna tišina i kukavica u daljini bilo je sve što je čula. Ni od Gavre nije se mnogo toga više naslušala za života.
Sjedila je još desetak minuta.

„Idem ja. Eto mene i sutra. Skuvaću kafu, ne moraš ništa divaniti, samo da sama kafu ne pijem.“-zastade pored grobnice ne spuštajući pogled.
„Odoh. A ti vidi šta ćeš i kako ćeš.“

Teškim koracima pođe prema varoši. Tišina definitivno nije izašla iz njenog života. Dobila je samo pridjev. Grobna.



Pozdravlja Vas mandrak72, sa svih onih mjesta gdje se razgovara na ovaj ili onaj način.
[ Priče iz Desetog sela ] 12 Jun, 2011 19:22

S nestrpljenjem sam iščekivao kad će đed sa svojim malim nožićem završiti sviralu koju mi je obećao još zimuske dok je napolju snježna vijavica mela i posljednje tragove na dvorištu. Premotavao sam trenutke sjećajuči se đedova obećanja i priča koje mi je te noći ispričao prije spavanja.
Dobro, možda najbolje sam zapamtio njegove riječi na kraju kazivanja o prirodi.

„Priroda ti je ko kako čeljade. Umije ona sa nama, mada mi mislimo da smo svu pamet svijeta popili. A nijesmo, nama su kanda svrake pamet popile pa samo se hvalimo i razmećemo ko buva u čarapi. Nego jesam li ti pričo priču o caru Trajanu s kozijim ušima, a đedova jabuko?“-upita me gledajući me onim svojim staračkim toplim očima.
„Jesi đedo, kanda si posto zaboravan?“-nasmijah se đedovoj zaboravnosti.
„E vidiš ne pitam te zbog toga, no zbog svirale.“
„Kakve svirale đedo?“-upitah
„Kakve? Ih kakve. Čarobne jabuko đedova.“

Đed se zamisli pa započe priču.
„Jednom davno svijetom je hodao čovjek nečovjek.“-zastade.
„Čovjek nečovjek!!“-ponovih i gotovo se ukipih čekajući nastavak i objašnjenje.
„Da.“- reče đed.
„Čovjek nečovjek ti je ko svaki drugi čovjek. Ima ruke, noge, glavu ko varćak i gladne oči. Ovolike.“-pesnicama pokaza veličinu njegovih očiju.
 
Pretrnuo sam od đedova opisa čovjeka nečovjeka.
„A đe se on đedo sad nalazi.“-uplašen pričom upitah navlačeći joragna do vrata.
„Luta jabuko moja. Vazda traži da gladne oči narani.“
„Ne jede valjda stalno?“-zainteresova me priča đedova.
„Nikad mu dosta nije. Priča kaže da je stekao kule i gradove no ni to mu ne bi dosta te bi se svaki dan šetao svijetom u nakani da oči gladne narani. Oblačio se ko kakav priprost i ubog seljak i uzimao sve što bi pronašao  i nosio u svoje dvore.“

Zastade đed da uzme vazduha i prekori babu koja se majala po kujni.

„Ložiš li tu vatru babo benasta. Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo.“-tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.

„Od tada počeše ljudi da skrivaju svoja dobra, neki nabaviše pse koje bi obnoć puštali da glasnim lajanjem otjeraju čovjeka nečovjeka. Jel čuješ našeg Garu kako štekti.“-đed ustade i zaputi se malom prozoru te razmaknu zavjesu i zagleda se u mrak.
„Pi silo nečista. Dalje od kuće da ne bi kuburu potez il ćaćin kratež.“-tobož zaprijeti nekom u mrak, a dobro sam znao da ni bijelu mačku obnoć ne bi vidio.

„Šumska vila načini  sviralu i dade je pastiru koji bi obdan čuvao ovce dok bi se psi odmarali i spremni noć dočekali te im reče.“
„Svirala je čarobna. Ukoliko primjetiš čovjeka nečovjeka kako dolazi snažno i glasno duni u nju te se rastriči šumom prema selu i svako toliko javi se sviralom kako bi se svi na vrijeme pripremili za čovjeka nečovjeka.“

„Slušale to gljive kriveći svoje šešire da bolje čuju šta se sprema, a i same u strahu od čovjeka nečovjeka koji ih je tamanio i gazio one koje ne može ponijeti da nekom drugom ne bi u ruke otišle.“-pričao je đedo ponekad zastajući i osluškujući našega starog Garu kako se rve sa beštijama i drekavcima tjerajući ih u bezglavu bježaniju.
„Kad bi opasnost minula pastiri bi se vraćali svojima stadima i nastavljali bi svirati pastirske pjesme na svirali dok ih noć ne potjera svojim kućama. Kad bi ponovo čuli njihove umilne svirke, stada bi nastavila sa pašom, gljive bi ponovo izvirile ispod šušnja izlažući suncu svoje glatke šešire . Sve bi dalje nastavilo svojim životnim tokovima, a priroda je darivala svoje plodove onoliko svima koliko je potrebno. Uvidjevši da se selo spremilo za njegov doček čovjek nečovjek potraži hranu za gladne oči u drugim dijelovima svijeta.“-zataknu đedo šešir zgužvan na potiljak pa me pogleda.

„A šta bi sa pastirima i sviralom?“-upitah.
„Kako je ponestalo stalne opasnosti sve manje se svirala čula, prorijedi se stoka na pašnjacima te izgubi apetit i poče poboljevati u zagušljivim štalama, a pastira gotovo nestade na pašnjacima. A svirala nestade. Neki kažu da je šumska vila uzela i negdje zakopala u zemlju da ni slučajno ne bi pala u ruke čovjeku nečovjeku. Kažu da je negdje zakopana dolje pored potoka. Nisam siguran, ali kažu da je na tom mjestu izraslo stablo zove, od koga se lako daju svirale ponovo napraviti zlu ne trebalo.“
„Valjalo bi đedo kakvu opet sviralu napraviti, zlo ne ore ne kopa.“
„Napraviće đedo tebi sokole, pa kad duneš u nju ima da se sve avetinje sklanjaju pred nama.“
„A gljive?“
„E to ti je druga priča koju ću ti ispričati kad dođe vrijeme oko kopanja kuruza.“-završi đedo priču a mene uhvati san te se prepustih svijetu snova koji mi je đed otvorio sa pričom o čovjeku nečovjeku.

Nisam se bojao čovjeka nečovjeka dok god je Garo obnoć lajao i štektio po gajevima oko kuće, a vjerujem ni đed.

„Evo. Gotova je svirala junačino moja. Sad ako hoćeš da naučiš da sviraš idemo zajedno sa stokom na pašu, a ti svome đedi sviraj, a bogami će i blago bolje da pase uz tvoju svirku.“-povede me đed na plećinu i potjera stoku pred nama.

„E vidiš kako ti obećah sutra ću ti ispričati i nešto o gljivama. No ti moraš biti vrijedan i sutra podraniti dok još sunce nije izbilo pa da idemo skupa skupljati gljive.“

Obradovao sam se nastavku priče ispričane još zimuske a koja je sada trebala dobiti svoj finiš i kraj.
Jutro je svanulo takvom brzinom da su se i pijevci zbunjeno po kokošinjcu uspremetali i snenim kokama na uši podvikivali da je svanulo. Đed mi je našao korpu pletenu od pruća koju je čuvao baš za ovaj dan, a baba mi dala veliku šnjitu hjleba namazanu sa kajmakom koji je još drhato od pomisli da se u šumu ide.

„Ko što ti rekoh onomad, priroda svakome daje po mjeri i potrebi. Ukoliko se od nje uzima i više nego što je potrebno lako se čovjek nečovjekom može postati.“-nastavi đedo dok je nesigurnim koracima i zakrivljenim štapom birao put i probijao se u šumu premreženu srebrenim paukovim nitima na kojima su se kapljice rose presijavale kao najsjaniji kristali.
Buđenje šume bilo je lagano i sneno. Nekako najbrže su bile ptice pjevice koje su nas pozdravljale čitavim putom. Jedan zvrkasti zekan me ne otpozdravi već samo strugnu preko puta pa u potok.

„E junačine.“-slegnuh ramenina gledajući u pravcu potoka gdje nestade dugouhi trkač.
„Viskultura moj prikane, viskultura. Mora i on noge razgibati da se ne bi uležo, a onda moj prikane nema toga psa koji će mu na megdan u šumicu doći.“-opravada ga đed zastajući da ubere prvu šumsku gljivu.
„Jel vidiš sad ovo?“-pokaza mi na gljivu koja je stidljivo provirivala ispod osušena i otpala lista.
„Vidim đede, kako ne bi vidio.“
„Priroda je njih svuda posijala po šimi. Kako za putnike prolaznike i namjernika tako i za nas ovdašnje.“
„Kako đedo?“
„Hajde izmakni se sa druge strane ove gljive pa pogledaj i reci šta vidiš.“

Poslušah đeda te se par koraka udaljih na suprotnu stranu gljive te se osvrnuh i potražih je pogledom.

„Šta sad vidiš sokole?“-ponovi đedo pitanje.
„Ništa đedo.“
„Ajd se sad vrati ovamo pa ponovo pogledaj.“


Povratih se na prethodno mjesto i pred sobom ugledah bijeli šešir gljive koja je stidljivo provirivala sa jedne strane zaklonjena od pogleda uvelim lišćem.
„Dede ti svome đedi zasviraj na sviralu ali onako kako sam te juče učio na plećini.“
Zasvirah u sviralu i nastavismo potragu za gljivama. Imali smo sreću te uzbrasmo još desetak lijepih bijelih gljiva.
Zastade đed te me pogleda.
„Vidiš kako su se oslobodile od tvoje svirale. Ove gljive što uzbrasmo su za sve putnike, prolaznike namjernike i za nas seljane. Idemo mi lijepo nazad istim putem pa ravno svojoj kući.“-okrenu se đed nastavi potragu putem kojim smo došli.
„Ali đede sad smo tuda prošli. Nema ti tamo više gljiva.“-nisam razumio đedov naum.
„E to je sad ono drugo što ti htjedoh pokazati. Ovo sad tražimo gljive koje su za nas koji se vraćamo kući ili putnike i namjernike koji idu suprotnim smjerom. Jel se sjećaš kako maloprije nisi primjetio gljivu čim si se pomakao ispred nje. Priroda se postarala da svako dobije prema potrebama. Sa jedne strane gljive sakrije, dočim sa druge strane otkrije kako bi bile vidljive onoj drugoj strani. Kad bi se sve gljive vidjele nigdje jedne ne bi bilo za uzbrati, ovako priroda dozira svima po potrebi. Nama će još koja gljiva biti sasvim dovoljna za tebe, babu i mene. I opet će ostati gljive koje će biti vidljive onima kojima je potrebno da ih pronađu.“-mudrovao je đed a ja sam slušao njegove riječi.

I jutros sam tragom gljiva pošao u šumu. Radovao sam se susretu sa njima. Nisam imao sviralu da im najavim svoj dolazak, ali sam smatrao da umijem pronaći mjeru potreba za mene. Đedova priča o čovjeku nečovjeku gladnih očiju, svirali i gljivama vratila me je u djetinjstvo, ali svakako je ostavila traga u meni. Tragove berača gljiva u šumi umio sam prepoznati. Neki od njih su bili prolaznici, putnici namjernici, a neki i ne.

Ja sam bio među onima koji su se vraćali kući i to me je uvijek veselilo.



Pozdravlja Vas mandrak72, na svirali nedorečen, uz šešir gljive pečen i očiju sit.

[ Priče iz Desetog sela ] 24 Maj, 2011 20:37
U dokolici volio sam se izležavati u sobi do puta. U poslijepodnevnim satima u polutami zamračene sobe u hladovini ležao bih na leđima na ležaju tik pored prozora. Dugo vremena nisam umio da objasnim razlog svega toga, ali ta dokolica me je osvajala svakog dana. Naravno tada se uopšte nisam bavio pisanjem pa nisam nikada ni pokušavao da odgonetnem ili bar pokušam da istražim uzroke svega toga.

Godinama kasnije na nekim drugim mjestima nisam uopšte imao tu potrebu. Nešto je nedostajalo sve to vrijeme i nisam znao razlog toga. Pokušavao sam u gotovo sličnim uslovima uspostaviti ono opuštajuće stanje dokolice kada gotovo sva čula uživaju. Ponekad sam sebi dao za pravo da samo psi umiju tako da se zabavljaju, kada se zavuku u svoju kućicu bježeći od vrućine, pa ih baš briga za sav svijet oko sebe i svu onu komšijsku djecu i spadala koja oblijeću i vazda traže neki izazov, pa makar to bilo da kakvo pašče probude iz sna ili ga uz ludu vrisku povuku za rep. E ti momenti kada pas i na to ostane mrtav hladan najbliži su stanju moje dokolice.

Jedan događaj iz 1997. godine bio je dovoljan da me na trenutak podsjeti na moja mala „hedonistička“ zadovoljstva. Naravno moj hedonizam u svemu tome baš ne bi naišao na razumijevanje kod ostalih. Naime te godine vjenčavala se moja sestra. Vjenčanje je bilo u Novom Sadu. Kao i uvijek kad promijenim mjesto spavanja s teškom mukom se borim da zaspem. Tako je bilo i te noći. Sobu na bulevaru svu noć ispunjavali su zvukovi automobila u pokretu. Zvukovi naglog  kretanja, kočenja. Poneka sirena. Među svom tom silom zvukova uspijevao sam razaznavati neke.

„Fićo. Stojadin bez auspuha. Neka seljačina što na semaforu neumorno pritišće papučicu gasa,....“-do duboko u jutro san nije htio na oči.

Da se razumijemo. Uopšte nisam uživao, ali sam se znao zapitati i razmišljati o pojedincima i slučajevima.
 
„Možda sad u ovom automobilu neki stidljivi mladić, prepun utisaka zbog neuspjelog prilaska najljepšoj djevojci na svijetu  mrzi sebe. Mrzi i roditelje koji su svojom kombinacijom gena dobili njega tako stidljivog i povučenog, a ne nekog frajera kome ni auto nije potreban da smuva najbolju ribu. Možda je mrzio i auto dok je bjesomučno stiskao pedalu gasa za laku noć Novom Sadu.“- rezimirao sam prve rezultate i prvu žrtvu moje obrade zasnovane samo na pretpostavkama.

„Nije loše.“-pomislih.

Bio sam u pravu. Niko me u tome nikada neće moći demantovati. To je jednostavno bilo tako. Ako kojim slučajem ne vjeruje neka istražuju i ispituju.
Smjenjivali su se likovi i modeli ponašanja.

„Aha, još jedan s kajlom.“-likovao sam na svojoj genijalnosti.
Igra je trajala gotovo do samog jutra. Bio sam iznuren, ali to je bilo to. Znao sam šta mi je nedostajalo za moju dokolicu.

I tako je krenulo. Prizvaše se neka davna sjećanja. Mirisi, boje i tonovi.

Da se razumijemo nisam nikakav muzički genije. Ne poznajem note, povisilice i snizilice. Znam šta je kajdanka i notni sistem. Umijem da zavrnem violinski ključ da ga ni najveći bravari ne bi poslije ispeglali i izravnali. Čuo sam za solfeđo i još štošta, a najviše sam volio onad dio Mokranjčeve kompozicije  kad se spominje dio teksta „Mišu do koljena, žabi do ramena,..“. Ali vladao sam taktovima. Tempom.

U mojoj ulici tekla je jedna rijeka. Ta rijeka imala bi svoje bujice, poplave i suše. Po prvi puta sam se sa njima susretao u godinama kada bih morao odspavati popodneni san kada mi je do sna najmanje bilo. To je trajalo do predškolskog uzrasta. Vrijeme spavanja kada san nije htio na oči provodio sam tako da sam kroz prozor izvirivao na svaki korak koji bi prolazio putem. To je bilo potrebno ponavljati nekoliko dana dok nisam uspijevao prepoznati korake koji promiču uz ili niz ulicu. Nekako u vrijeme popodnevnog sna uspijevao sam raspoznavati prve dvije stvari. Mušške i ženske korake. Nakon toga vrlo brzo sam ovladao tehnikom određivanja smjera koraka. Poslije toga raspoznavao sam korake druge smjene radnika tvornice trikotaže Sana,  a nakon njih prve i treće smjene koja je žurila da odmijeni drugu smjenu, a ja nastojao da u sparnoj noći zaspem prevrćući se na krevetu do duboko u noć dok prvi svježi talasi jutarnje svježine ne obliju moje tijelo na zgužvanoj posteljini.

A onda koraci „šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo.“ Specifična vrsta koraka koja se jednostavno ne može naučiti. Oni se stiču godinama. Koraci najodvažnijih članova zajednice koji se nisu kradomice provlačili ulicom i nisu spuštali poglede uplašeni zbog komšijskog virenja iza zavjese. To su koraci pijanica. Često začinjeni kafanskim pjesmama i sočnim psovkama. Nepredvidljivi koraci bez imalo takta. Često u zanosu i nakon par nesigurnih koraka slijedio bi bar jedan ili dva u stranu ili čak koji korak unazad. Tempo istih koraka razlikovao se od slučaja do slučaja.

05:30. Prva smjena radnika fabrike tekstila i trikotaže Sana. Prvi zvukovi. Ubrzani sitni koraci. Znam imena i likove svih tih koraka. Slažem mozaik. Kockicu po kockicu. Kompoziciju rijeke koja se budi i života koji poteče ulicom. Ovakvi su koraci obično u parovima, rijetko u trojkama. Kao kod djece. Kad ih je troje uvijek nešto ne štima. Ta stalna ljudska potreba za komplikovanjem još tad mi je upala u oči. Bolje reći ušla u uši. Ti ubrzani sitni koraci silueta koje promiču čuli bi se izdaleka valjda zbog velike frekvencije istih. Trenutak za njima kasnili su glasovi. Izdaleka neprepoznatljivi, ali koraci su mnogo bolje mogli najaviti svoje nosioce. Isprekidanim glasovima siluete sa mantilima prebačenim preko podlaktica prebirale su svoje svakodnevne probleme.
„Škola pri kraju, a plata kad dođe ode sva djeci na ekskurziju. Dok Dule kupi patike, Božana hlače, uplatim ekskurziju,  vrećicu bombona, smoki, sok i koji sendvič. Tako jednom tako drugom i onda do petnaestog fertik.“-glas je pokušavao da prati korak, ali zbog lošeg makadamskog puta odstupanja su bila značajna pa je ponekad trebalo uložiti truda za potpuno razumijevanje.
„Neka Rado. Kad mi već nismo mogli, neka bar naša djeca vide svijeta. Biće opet neki diniar da se izbije neotkud.“-Dragica je tješila svoju komšinicu s kojom je djelila teški kruh radnice na šivaćoj mašini radeći na normu.
„Ma usjeće moj Mile nešto drveta. Kad proda, od tih para kupićemo fasungu, prasad za raniti, nešto stočnog brašna,...“-glas se već dobrano gubio te ne saznah za ostale planove.
Koraci su nestajali iza blage krivine.

06:35. Prvi koraci umorne treće smjene radnika fabrike trikotaže. Koraci umorni. Željni sna. Bili su dugi i teški.
„Nije noć za raditi moja Fadila.“
„Jes vala. Nije noć nego za spavati.“-i pored toga gore imenovana Fadila je ubrzavala korak. Imala je ljubomornog muža koji je uvijek tražio bilo kakav razlog da se na nju izgalami ili čak umlati boga u njoj. Razloga gotovo da nije trebalo, on bi našao bar neki razlogod juče ili sa nekog porodičnog okupljanja. Izutzetno je pamtio. Fadila je batine pamtila još bolje.
„Lakše malo Fadila, polomićeš noge.“-pokušavala je Smilja usporiti svoju uvijek usplahirenu i na smrt isprepadanu  radnu kolegicu kojoj je radno mjesto bilo jedino sigurno i bezbjedno. Mjesto gdje je je smjela da se ispriča sa komšinicama i radnim kolegicama.
„Ne znaš ti onoga moga. Oće sve na vrijeme. Ispeglanu košulju, doručak. Ručak. Za djecu je meni lako, ali znaš kakav je on.“
„Znam.“-Smilja nemoćno sleže ramenima.

06:40. Radnik komunalnog preduzeća. Otac troje djece pravio je možda najmanje koraka u ulici kad bi polazio na posao. Nakon prelaska preko mosta od dasaka preko koga je pregurao svoj veliki zeleni biciklo, učinio bi gotovo mehanički precizne kretnje. Lijevo stopalo bilo bi na pedali, Desnim stopalom odbočio bi se dva puta od prašnjavi put. Zatim bi visoko vinuo desnu nogu i zajašio visoki zeleni muški biciklo. Za njim se vrlo brzo niz ulicu izgubio zvuk poskakivanja bicikla i jednoličan zvuk kada bi desna pedala zapinjala za metalni lancobran nakon svakog punog okreta. Sjedio je visoko i uspravljenih leđa. Na galavi je uvijek nosio radničku kapu, kačket kao iz filma „Otpisani“.Biciklo koji nije dao svakome da ga vozi. Osim meni nekoliko puta kad bih desnu nogu provuko ispod šipke i onako nakošen jurio niz ulicu dok je biciklo poskakivao. U povratku slika bi bila drugačija. Na ručkama upravljača visile bi vrećice sa paprikama, kafom, šećerom. U danima kad bi bio pijačni dan u gradu naplaćivao je placarinu na štandovima. Najviše se zadržavao na štandovima sa rakijom. Umio je gradirati rakiju kako niko nije. Cijeniti i procijeniti.
„Kruška. Crna kruška.“- smrknutim obrvamai duboko zamišljen prepoznavao je najbolji proizvod od kruše. Lijek za dušu kako je znao reći.
„Brat bratu da je daje valja dvije crvenke.“-mljackao je ustima kao da je jeo kakav kolač, a ne pio ljutu kruškovaču.
„Veliš šljiva. Doooobra. Ma mora da si još nešto dodavo uz nju. Možda jabuke?“-procjenjivao je taj neslužbeni degustator  voćnih rakija mimo opisa radnog mjesta gotovo svaku rakiju vazda se mršteći, ali ne odbijajući niti jednu procjenu.
Na povratku kapa je bila zabačena na tjeme. Pozada na paksicu ljeti bi se zelenila najveća lubenica te srijede na pijaci. Biciklo nije bio sredstvo prevoza, već više sredtvo oslonca kojim je uspijevao kako tako održavati korak i pravac.

06:45. Radnici Lignošpera, drvno prerađivačke fabrike žurili su na radnički autobus. Brzim koracima i s malo riječi jezdili su ulicom. Oblaci dima cigareta 57 s filterom, Sarajevska Drina i Opatija. Kašalj.
„Jebo ga ti što pušiš te što ti smetaju. Pređi na neke mekše.“
„Ma kome smetaju?“
„Pa tebi. Vidiš da kašlješ ko ukac. Ma svaki dan je isto. Kad si mene čuo da kašljem.“
„Pa kako da kašlješ kad pušiš te ženske cigare.“
Koraci su se gubili. Brzo su nestajali. Tvrdi đonovi radničkih cipela oštro su gotovo vojnički jezdili ulicom.
Biciklo. Simo se nije predavao. Nije on mario za radnički autobus. Imao je on svoje biciklo. Odlikovao se specifičnim načinom kretanja. Prilikom okretanja pedala gornjim dijelom tijela stalno je klatio u ritmu okretanja pedala naprijed nazad. Uvijek u žurbi da stigne u fabriku  prije autobusa. U povratku slika bi bila sasvim drugačija. Sačekao bi svoje komšije na stanici i onda zajedno sa njima laganim korakom gurao biciklo pored njih i stalno izvodio kakvu šegu.
„E vala Simo baš si spadalo. Teško tvojoj Joki  s tobom. Baš si bena kakve nema nadaleko.“-smijao se Ibrahim.
„Našla bena benu moj Ibrahime.“-smijao se i Simo.

Nešto prije sedam Husein kondukter bi laganim koracima išao na posao. Strogo kontrolisanim koracima izbjegavao bi svaku mogućnost da zaprlja svoje izglancane cipele. Lagane salonke sa tankom potplatom. Kuckale su elegantno i prefinjeno kako niko nije. Široko raširenih ruku, i široko raskrečenim koracima noseći konduktersku torbicu na jednom ramenu, a konduktersku šapku u ruci pažljivo je nosio svoje modro plavo odijelo i svijetlo plavu košulju. Kravata na gumicu. Začešljana i vlažna kosa. Izbrijano lice. Željeznici na ponos. Mi djeca smo ga uvijek gledali kako ponosno paradira uniformu, čak smo mislili da je glavni na željeznici zbog kravate i kape. Takav je bio i van uniforme.

Iza sedam već bi prvi đaci neumorno pohodili puteve ka školi. Isprekidanim glasovima kikotom i vriskom jedne vrckaste Sanele. Jedan blok likovnog vaspitanja završio je na Željinoj glavi, a čini se da ni on ne ostaje dužan već se brani srednjoškolskom torbom koja se nosi pod ruku. Vidi se da mnogo za tempo ne haje. Udara rijetko i snažno.
Za njim stidljivi pračići u pratnji nezaposlenmih majki u polukućnim izdanjima sa haljinama na preklop prate svoje miljenike prvake dom ne pređu preko pružnog prelaza i asvlata, a poslije će ih pripaziti stariji dok kejom gutaju svoja prva znanja.
„Rade. Rade boga ti pripazi mi na Lenku. Da se gdjegod djeca ne poguraju. Ne zna ti se ona skloniti.“
„Oću teta Stano. Ništa ti ne brigaj.“
„De života ti. Zvaću te na hurmašice.“
„Važi teta Stano.“
„Jel mogu i ja doći?“-sama se pozva i Jasna đak šestak.
„Samo ti dođi.“-još dugo je Stana izvirivala na svoju Lenku. Svoju Milenu u plavoj kecelji sa velikom torbom na leđima.
„Dijete moje. Pazi se srećo mamina.“-reče za sebe dok su đaci već izbijali na kej i nestajali iza velikih rascvjetalih žbunova cvjetova Lijepog Stevana sa krupnim i bogatim žutim cvjetovima.

Simfonija koraka. Simfonije rijeke bi zatim utihnula. Sve do prolaska nove smjene i povratke one jutrošnje. I tako dan za danom.
Tekla je rijeka života. Generacije đaka, radnika i svih onih zaprega pod teretom teške bukovine ili još težeg riječnog šljunka i mura utisnule su svoje particije u simfoniji koju sam godinama slušao. Uživao u momentima raspoznavanja koraka. Čilih, mladih i smionih. Koraka plahih, umornih. Koraka pijanih. Plejada koračnica svakodnevnih odnosila bi svoju mladost, godine, snagu. Odnosila mnogo više nego što se moglo platiti ma kakvim novcem.
Koračnica radnika, seljaka, đaka i koraka.
Simfonija kojom sam ispunjavao dokolicu ispisivala je najljepše particije. Razmjena je bila korektna. Zauzvrat naoružani kakvim takvim al redovnim platama, fasungama, novim cipelama i patikama. Novim biciklima i turama građevisnkog materijala. Novim saznanjima o dalekim kontinentima i nekom drugom nepoznatom. Ljubavima i nadom. Koraci bi odnosili i donosili.

Minuše godine. Bat koraka. Usiljenih i sve rijeđih. Netaktičnih i za razgovor nedostupnih. Ponekad poželim da začujem obične razgovore, potrebe. Poželim da čujem razgovor. Onaj nemušti neobavezni. Neopterećeni nedostupnim i dalekim.

„Mirsade opet kasniš na posao.“-tobož strogi poslovođa zaustavljao bi trapavog Mirsada.
„Ma da, ma da.“-brzim potvrđivanjem ne zbunivši se Mirsad bi samo prošao kroz kapiju.

Nije fabrika stala zbog njega. I njegova su djeca kruha jela i nisu bila gladna. Radovali se fasungi i petnaestom kad će babo bostana donijeti, a Mirsadovica novom materijalu za suknju.
Mnoštvo koraka neopisivih niti jednim poznatim notnim znakom godinama je ispisivala najljepše taktove, isprekidane topotom koraka jurnjave za tigrovom loptom, potjere za kradljivcima jabuka i legendarnih mečeva sa reketima dok još Đoković nije bio ni u planu.

Znate  li kako su slatke trešnje? One što se kradom uberu. One prve. Dok se sa punim njedrima struže na partizansko groblje i kusaju slatki crveni plodovi ljepljivim prstima. I jabuke Šekerićeve što smo pustošili nakon povratka sa stadiona. Eheeeeeejj.

Minuše koraci. Ta simfonija radničke klase odavno ne stupa mojom ulicom. Ne donose radost koja se putem dijeli. Usamljeni. Izgubljeni. Tek rijetki i stidljivi. Koraci više ne pjevaju.


Pozdravlja Vas mandrak72, neobesmišljeni promoter radničke koračnice i njedara prepunih slatkih plodova trešnje.
[ Priče iz Desetog sela ] 23 Maj, 2011 19:45

„Priče o velikim ljubavima treba pričati samo s razlogom inače nisu vrijedne pažnje.“-ozbiljnim glasom mi pripovjedi vremenjak.
„Ovu priču mi je ispričao jedan na smrt zaljubljeni mladić. A priča počinje ovako“.

Jednom davno. Mladi i smjeli gorostas na vjetru je prkosio svojim snažnim i vitkim tijelom. Onako naočit i izdvojen od ostalih bio je meta ogovaranja i spletkarenja.

„Vidi ti samo njega kako se samo hoće. Ma pitao bi ja njega da je na mom mjestu s kakvim strahom se jesen čeka.“-jedan kržljav i pakostan komšija stalno je zapinjao za njega.
„Ma ničija nije do zore gorila moj kumašine, pa neće ni njegova“-omaleni plećati „komšo“ zajedljivo se odnosio spram gorostasnog komšije koji se od svih izdvojio ljepotom i svojim mjestom.

Međutim on se nije obazirao na njihove zajedljive komentare i priče. Pravio se da ništa nije čuo i da čak ne naslućuje njihovu zavist. Ustvari znao je da svojom gordošću još više podstiče njihovu mržnju. Čim bi osjetio njihove poglede i lažne osmjehe on bi se još nekako više isprsio kao kakav ruski vojnik na kakvoj paradi. Pa još kad se okiti i kao ordenjem istakne sve svoje vrline.

„Najsnažniji, najveći, najotporniji,...“-bilo ih je još, orden na ordenu.

Osjećao je kako mu se pluća šire i rastu, osjećao je i vjetar kako mu mrsi i upliće ruse kose. Osjećao je snagu, onako jedar i stamen kao prirasto za mjesto svoje.
Godinama je tinjala ta komšijska zavist. Od silne zavisti i muke. Od stalnog zakretanja i neki od nji se još usukaše i zakržljaše, islabiše od jeda i pakosti te onako neugledni nestadoše bez traga. Prorijedilo se društvo.

Dospijevali su novi naraštaji, ali gorostas se nije dao. Imponovala mu je njegova ljepota, visina i snaga. Njegova gordost rasla je sa svakim sunčevim zrakom, sa svakom kišnom kapi koja se slijevala niz negovo čvrsto izvajano tijelo. Njegova kosa srebrila bi se od kišnih kapi kao najljepši ukras na prazničnoj trpezi.

Vremenom popusti komšijski interes, te ostade gorostas samom sebi za brigu. Prestaše ogovaranja. Uvidjevši da nisu mogli ničim da naruže njegovu ljepotu i pobjednički stav. Uvjerivši se u njegovu nadmoć posvetiše se sebi i svojim malim zadovoljstvima. Neobaveznim razgovorima.

Bio je sam. Sam samcijat. Dobrih prilika odavno nije bilo na vidiku. Daleko je bio odmakao od ostalih koji ga nisu mogli pratiti.

Jedna Jela. Klecala je od njegova pogleda. Znao je on to. Pustio je da pati. Brzo je venula i svenula. Poražena oboli i osuši se. Nije bilo one ljepote te sva nekako poružni i poguri. Njeno vito tijelo bila je samo ruina. Preboli on Jelu.

Nije se mnogo kajao. Sve nekako se tješio da nije život samo jedna prilika, da svakoga čeka njegova sreća i stoga se mora pažljivo birati.

Godinama kasnije za oko mu zapade Iva. Rasla i stasala pokraj njega. Godinama je nije primjećivao, a ona je bila tu. Svijala se i uvijala oko njega, ali on ni da trepne na nju. Vremenom ljubav kod Ive poče da se hladi te se sva nekako opruži i opusti. Zapusti kao da joj više ništa nije važno. Prepusti se sudbini. Kopnila je dugo i sporo. Kao po nekoj kazni, ako je uopšte i bila kriva što voli nekoga koga nije dostojna. Vremenom Iva nestade u očima njegovim.

Savjest ga je pomalo posjećivala. S vremena na vrijeme zapitao bi se gdje griješi. Čak sebi priznade da im je trebao pružiti šansu. Ali nije.

Prolazile su prilike jedna za drugom. Nećkao se. Izvoljevao. Čak i neke dobre prilike počeše da ga zaobilaze u širokom luku. Vitka i rumena Joha, lica kao snijeg bijela Breza i još neke. Dunja, Višnja. Skrasile se u drugom zagrljaju.
Primjetio je to. Bio je svjestan svojih grešaka i odluči da se mijenja.
Išlo je to sporo. Mijenjao se. Pogled mu nije bio više tako samouvjeren. Izgubio je sampouzdanje.

„Ja sam Imela, a ti?“-umilnim glasom probudila ga je iz drijemeža.

Onako bunovan i drijemljiv zbuni se. Trljao je oči i gledao u posve neobičnu priliku pokraj sebe. Nije imala ništa što bi je činilo ljepoticom. Osim nakita.
„Znam. Znam sve o tebi. Mnogo sam šta čula.“-reče mu Imela.

Dugo je blijedo gledao u nju. Nije mu bila prilika. Nepristala. Neugledna. Bojao se da pokaže svoje mišljenje, ne sviđanje. Bojao se da ne učini po ko zna koji put grešku. Bojao se da neće biti više prilika.

„I ovakva kakva je ipak je prilika.“-pomisli.
„Nemam šta izgubiti.“-pomisli dok ju je gledao.

A ona se samo smješkala. Kao mače kandžama vješala se o njega. Umiljavala kao gladno dijete oko materine sise. Golicala ga. Škakljala.
Pokušavao je ostati ravnodušan prepuštajući joj igru. Rasla je u njegovim očima. Navikavao se na njeno društvo. Jutrom bi se budio i tobož mrzovoljno zagledao i tražio je pogledom. Ulazila mu je pod kožu. Nije sebi to smio priznati.

„Imela. Da nismo malo požurili?“-upita je jednom pred samu jesen.
„Ostaviću ti zimu da razmisliš. Čekaću strpljivo do proljeća. Obećavam da ću poštovati svaku tvoju volju.“-reče i odistinski se primiri.

Gorostas se povuče u sebe. Isključivo se posveti sebi i svojim razmišljanjima. Zima je bila duga. Gotovo u polusnu pola zime provede. Borio se sam sa sobom. Lomio se. Tražio argumente, iznosio krivicu i optužbe. Pronalazio mane. Samoću nijedan advokat ne obori.
„Pružiću joj šansu.“-odluči.

Probudi se ranije nego obično. Zima se zadnjim ledom okovanim kandžama držala za snijegom prošarane vrhove. Čas bi odlazila, dok bi časkom ljutim mrazom opominjala da još nije svoje rekla.

Po prvi put osjeti glad. Pomisli još je zima i još sam snen te mi se samo učini.

Imela je bila tu. Čekala je svo vrijeme na njegovu odluku.

Bio je mart. Imela je bila lijepa. Sva raskošna, nakićena mnoštvom zelenih cvjetova. Gorostas se malko uplaši svoje nagosti.

„Ništa se ti ne ometaj. Tek ćeš da me vidiš. Kad se ja nacifram ima svi da se okreću za mnom.“-umilnim glasom se mazila.

Gorostas se prepusti. Uživao je u njenom dodiru. Bila je svugdje oko njega. Dodirivala. Ugodno golicala i peckala kao travkom po usnulom dobronamjerniku u debeloj hladovini. Prijalo je. Ponekad bi se malko tijelom pokušavao odmaknuti, odbraniti. Pokušavao je uživati i dozirati dodire. Ali nije išlo lako. Sve teže i teže.
Prođoše mjeseci. Imela je učinila baš kao što je i najavila. Nakitila se nakitom kakvi još niko ne vidje nadaleko. Grumenje bijela biserja na svakom dijelu tijela.

„Bila je u pravu.“-pomisli.

Prepusti se skroz. Ljepota njena bješe neviđena. A tek što je umijela da pripovijeda..

Pričala je o keltskim sveštenicima Druidima, obožavaocima njenih predaka. Izučenim sveštenicima, sudijama i iscjeliteljima. O mitovima i legendama , o bijeloj zmiji i nebrojenom blagu koje čuva, o zlatnoj jabuci i ljekovitim travama o vješticama i njihovim metlama.

Prepusti se gorostas. Dolazili su mnogi parovi, zaklinjali se na ljubav pred njenom ljepotom. Njeni ukrasi i nakit postade nadaleko tražen. Gorostas popusti svim njenim zahtjevima, prepusti joj tijelo. Dušu joj predade. Od siline ljubavi osjeti slabost. Nemoć.

„To mora da je ljubav. Samo ona zahtjeva kompletno davanje.“-zaključi gorostas ulazeći u prvu pravu zajedničku zimu.

Nije bio sam.

Došlo je i proljeće. Izmoren i malaksao borio se za zrak. Imela je tražila ljubav. Imela je uzimala sve. Imela je cvjetala takvom snagom da su dolazili da je gledaju. Gorda na svoju ljepotu još više nakita iznjedri. Što su joj ga više uzimali ona se još više kitila bijelim biserjem. Plijenila je ljepotom, uzdisala za pažnjom i divljenjem kojim je bila obasipana od poklonika koji su joj u pohode dolazili. Zaboravi na svog gorostasa.

„Pa zar nisi baš ti tražio bezuvjetnu ljubav. Tvoja sam. Nisi valjda ljubomoran?“-spočitavala mu je njegovu zbunjenost i objašnjavala slabost dok se smijala.

Pokori se. Prepusti.
Jak vjetar stade lomiti ga. Trgati. Jak vjetar htjede pokidati svu ljubav. Isprsi se gorostas. Htjede zaštiti svoju sebičnu ljubav. Njegovo islabjelo tijelo opiralo se. Branilo. Jedan snažan vjetar skrši mu volju.

Pokleknu.
Pokleknu po prvi put.
I  bi zadnji put.

„A šta bi s mladićem s početka priče?“-upitah vremenjaka čiji je sat uveliko otkucavao sekundaricom štapa i poluraspale cokule.
„Bolje je prošao.“-reče mi.
„Želio je bijele plodove Imeline pod kojim se zakleo. Želio je da otruje sebičnu ljubav koju je gajio.“
„I?“
„Zakasnio je ili bolje reći stigao u pravo vrijeme. Gorostasa je zatekao polomljenog i trulog. Sebična Imela ubila je oboje. Valjda je naučio.“- pohabani ranac već je bio na leđima.
„I u gustoj šumi slika priliku pronađe.“-nastavi težačkim korakom niz izlokvani put alejom treperavih Breza koje su sve vrijeme mirno slušale priču koja oduzima dah. Baš kao i ja.


Pozdravlja Vas mandrak72, sabesjednik brbljivih breza i oholih topola pored puta koji nema kraja.

[ Priče iz Desetog sela ] 22 Maj, 2011 09:10

Proljeće je ispunilo ulicu svom njenom dužinom i širinom, ako se širinom uopšte može nazvati jedan potok, vijugavi asvaltirani put i kuće sa obe strane istog. Tek ponegdje zbog nedovoljne širine kuće bi bile na istoj strani. I pored toga ulicu su svakako pohodila sva četri godišnja doba.

Nepažljivom oku promakle bi sve one stvari koje pažljivom posmatraču ili hroničaru svakako daju osnovu za uzbudljivu priču, nagovještaj ili slutnju.

Iznenadni mraz nije nikako mogao da pokvari ugođaj proljeća koje je svom snagom prštio zelenilom. Eksplozijama nijansi i dubinama kakve akvarel niti ne poznaje. Potok se srebrio naročito na onim dijelovima gdje bi bio očišćen i uređen metalnim grabljama te se veselo valjao i leškario između travom obraslih obala. Rascvjetale voćke u moru zelenila tek prošarane dvoredom skromnih kućeraka kao niska bisera od pečene cigle pratio je to vijugavo kolo od kuća, puta i potoka koji su se vješto savijali i očas posla preuzimali vođstvo u toj bezgraničnoj igri koja traje u toj zelenoj dolini. Vriska djece vječito u potrazi za novim iskustvima i zadovoljstvima stalno je selila iz jednog djela ulice u drugi i nazad iznova započinjući neke odavno započete igre.

U svemu tome prodefilovale su već generacije. U nekoj od njih i sam sam odigrao mnoštvo rola i uloga koje ne pišu režiseri, samo mašta. Ona najljepša i najčistija dječija.
S proljeća su se u ulicu polako nastanjivali i svi oni mirisi nesvojstveni njemu. Mirisi ljeta koje dolaze, jeseni i prvih kiša. Zime bogate snijegom.
Tako je bilo i sada.

Prva drva za ogrijev već su se stidljivo uvlačila u ulicu i sama neprijatno iznenađena listom na kalendaru.

„Bogami komšo po tebi gledajući ovo bi mogla biti jaka zima.“
„Ko bi to mogao znati, osim da je bolje prije vrućina sve to završiti, a prije kiša pogotovo. Kad padne prvi mraz moglo bi biti kasno.“
„Dobro ti kažeš. Pošalji malog po sjekiru. Da vidiš kako sam je udesio.“
„Mogao bi je i ti donijeti, pa da se kafa popije.“

Ulicu koju su materijalna bogatstva zaobilazila u širokom luku jedino su pohodile rode, što je priznaću mnogo bolje bilo za djetinjstvo gledano iz moga ugla.
Pored djece koja su bila nesumnjiva najveće blago moje ulice postaojala su i neka mala bogatstva. Toliko mala i jednostavna, ali sasvim dovoljna da su se o njima pričale gotovo nevjerovatne priče. Neki su prednjačili u pričama o svome bogatstvu toliko da su se priče gotovo graničile sa maštom, pogotovo u očima zajapurenih desetogodišnjaka željnih misterija i avantura.

Tronogi stočić očas bi postao kupasti leteći tanjir, košnica divljih pčela u šumi sveto  mjesto inicijacije i obreda pred odlučujuću bitku sa razularenim i odmetnutim dijelom ulice s kojima nismo bili u najboljim odnosima još od vremena kad su Senadu uzeli sličice sa fudbalerima, a na Emiru i Svjetlanu napucavali nekog šugavog jazavičara kojeg smo poslije dobrano ofarbali farbom od vaskršnjih jaja.
Ulica mogućeg i nemogućeg. Ulica radnička i ništa više. Ulica koja nije imala svoj početak ni kraj.

Tačke kojima sam prevozio ispilane panjeve i oblice poskakivale su pod teretom sirove bukovine i grabovine. Dok sam gurao tačke one su ispuštale zavijajuće tonove. Bile su pozajmljene. O njima danas niko nije pričao.
A koliko juče?

„Nema više pravih kolica. Evo ove sam donio iz Njemačke kad sam se vraćao u Krupu. Takva se kolica više ne prave. Pogledaj ti samo taj koš. Šta su one betona prevezle dok sam kuću pravio. Ma išle su i svuda po komšiluku. Ma najmanje deset kuća je prešlo preko njih. Evo ovakvih kao tvoja. Ma i više da ne brojim.“-zastade Drago.

Gledao sam u njega dok je pričao o svojim kolicima i svemu onom što preturiše preko sebe. Nije Drago mnogo imao. Sve je ostalo. Tek u nešto malo vremena, malo se prikupilo i zauvijek ostavilo ono što se godinama gradilo i sticalo.
Slušao sam ga dok je pričao.

„Rat je gadna stvar.“

 Gledao sam u njegove tačke. Sasvim obične. Dvije izvijene ručke, jedan točak i metalni koš za prevoz tereta. Čovjek bi rekao tačke ko tačke.


Slušao sam ga i dalje. I njegovu izbjegličku tugu. Zajedno smo gledali u tačke, koje su nam toga časa bile najvažnija tačka u čitavom kosmosu. Njemu su bile sve. Najveći podsjetnik kako je nekad bio čovjek i kako je gradio. Ponosio se teretom što ga je preturio i tačkama prevezao.

„Sve što sam izvukao na njih je stalo. Eto i glavu sačuvah. Bogu hvala. Šta da ti kažem takva kolica se više ne prave.“-pogledom je milovao svoga metalnog ljubimca.

Za njega kolica, a za mene tačke. Razumjeli smo se dobro.
Njegovu muku ne bi ni najveće tačke na svijetu mogle da prevezu.
Ofarbane.
Pod teretom teške bukovine i grabovine.
Svježe i osvježene.
Dragan svoju tugu nije mogao da iznese i prenese.
Ovaj put otišao je sam.
Tačke su ostale.

Mnogo je tereta još ostalo na ovom svijetu. Neke od njih prevešće zasigurno najbolje tačke koje je Drago iz Njemačke donio. Izbjeglička muka ipak je bila prevelik teret za Dragu.

„Teret je gadna stvar ukoliko nema s kim da se podijeli. Ja sam ga godinama dijelio sa Dragom. On svoju izbjegličku muku nije dijelio sa mnom. A samo da je...“-pričale su mi tačke Draganove dok sam završavao posao za taj dan.

Ulica je i dalje bila ista. Tragove ispilana drveta i piljevine uklonio sam još isto veče. Još jedna zima spremno se dočekuje.
S Draganovim tačkama niko neće dijeliti teret. Koliko će izdržati? Ko će na njih biti ponosan, a ko oslonac?



Pozdravlja Vas mandrak72, analitičar i kolekcionar malih bogatstava i svega što više od svega znači.

[ Priče iz Desetog sela ] 21 Maj, 2011 14:31
Izlokvani drum nije predstavljao ni najmanju prepreku za moje ubrzane korake. S noge na nogu poskakivao sam i cupkao. Malo, malo zastajao sam. Gotovo beznačajne sitnice privlačile su moju pažnju.

Pregažena šišarka za koju sam vjerovao da u njoj žive male ptice, ne veće od nokta privukla mi je pažnju. Pokupio sam je na dlan. Bila je spljoštena i ni traga života nije bilo u njoj. Ipak sam je uzeo i strpao u njedra.

Nastavio sam dalje. Pored puta iznenađen suncem nakon sinoćnje kiše zatekoh puža gotovo izgubljenog. Kompletno se zavukao u svoju kućicu i gotovo nikakvim kontaktom zalijepio se za za nevelik kamen. Podigao sam ga rukom zajedno sa pužem i sjurio se ka potočiću  koji je proticao u blizini. Obrastao visokim johama i zaogrnut raznoraznim žbunjem bio je nepristupačan. Do njega je vrlo malo sunca dopiralo. Razgrnuh tu neprozirnu zavjesu i zakoračih ka njemu.

Izlokvana obala kao prašina sitnim pijeskom oslikana blago je utonula pod mojim lakim korakom. Trag u pijesku ostavih na milost i nemilost bujicama koje će svakako doći. Pored njega ostavih i puža i uglačan kamen kao znak da smo bili tu.

„Ovdje nema sunca, a ti dalje vidi kako ćeš.“-pozdravih usputnog znanca i nastavih drumom prema suncu.

Uz put sam sreo skitnicu koji mi ispriča kako je upoznao čovjeka koji je razgovarao sa vjetrom i pjevao s kišom. Dao sam mu šišarku, a on mi je rekao nekoliko riječi jezika vjetra i otpjevao kišnu pjesmu. Pridružila nam se i prava kiša. Nije prestajao niti se od nje sklanjao. Ja sam izuo cipele one prve dječije i bosim stopalima nastavio izlokvanim drumom dok mi se blato kao tijesto zavlačilo između prsta.

Sunce je bilo visoko dok mi je pijesak ugodno bockao tabane, ja sam se sjećao šišarke, puža i kišne pjesme i skitnice. Drum pod mojim koracima bio je krivudav. Prvi usponi i prepreke nisu me zaustavili. Sunce je bilo još daleko, a potok je sve tekao i bez moga prisustva.

Neka djeca su mi trčala u susret i pozvaše me da igram fudbala sa njima. Poziv sam prihvatio. Publike nije bilo mnogo. Tek po koji aplauz i jedne crne oči.
Umio sam se vodom sa česme za koju se tvrdilo da je mjesto okupljanja hajduka i drumskih lopova.

„Ako te koji put put nanese, znaš već.“-mahali su za mnom akteri susreta koji je završio u sportskim okvirima sa nedovoljno dobrom obućom za bolji rezultat.
„Nemam ništa protiv, osim ako kišna pjema i jezik vjetra ne kažu drugačije.“

Imao sam sve pred sobom. Širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubinu mora. Sve osim sunca. Zbog njega nastavih drumom što izbijao je na most.

Na mostu se još jednom osvrnuh iza sebe. Blaga izmaglica progutala je moje cipele.
Drum je poprimao ozbiljnije obrise. Trake sa obe puta strane omeđavale su moje kretnje ograničene sasvim ozbiljnim kožnim i krutim cipelama i namjerama. Tek ispod košulje igralo je srce dječaka u džungli saobraćajnih propisa i zakonom kontrolisanog haosa.

Nisam se predavao. Godinama.
Drum je bio ispred mene.

Sunce je bilo sve samo ne visoko. Ipak nedovoljno blizo i nadohvat ruke nedokučivo. Koraci su bili snažni. Pjevao sam kišnu pjesmu kad oko sebe ne bih imao društva. I imao sam kišu. S vjetrom sam zborio do dugo u dan dok bi hladovinom platana birao najkraće staze do potoka i puža kojeg nekim čudom zatekoh pred kapijama drevnog grada o kojemu ni riječ ne saznah.

Drum preda mnom dobijao je neobaveznije tonove. Manje je bilo susreta te ih bolje zapamtih.

U jednom cirkusu, neki klovn mi pokaza kako da vežem oblak uzicom i pertle jednom rukom. Uvijek bi mi jedna ruka bila slobodna te sam njome malo malo stavljao dlan iznad obrva. Sunce je već bilo daleko i nisko.

Žurio sam , a sve manje stizao. Drum pod mojim koracima otvrdnuo je od silnih koraka svih onih koji su slijedili sunce. Nekoj djeci musavoj dadoh po novčić za sladoled i za žvaku pride. Prenesoh im snagu i riječi vjetra. Nisu mi ništa govorili. Pokazali su mi šišarku i samo se smijali bisernim osmijehom.

To je sve što ponesoh dalje. Drum je izbijao krivinom na krivinu. Primjetih da sa lijeve strane ima više cvijeća. I drveće ima veselije krošnje, dok sa desne strane u krošnjama neke promrzle ptice ne otvaraju kljunove i čekaju neke selice dok je sunce bivalo sve niže.

Opremljen strpljenjem koje ne jurca trotinetom i bjesomučnim pogledom šiba po niskim ogradama okupanih prašinom razgovarao sam na jednom skupu amatera zaljubljenika u zvijezde do pred sami zalazak sunca. Zamotali su mi jedan mali dio neba i sunca na njemu da me grije u noćima koje dolaze. Nisam imao ništa da im dam do priče o potoku i tragu.

Sunca više nije bilo, ali mi je i dalje bilo toplo od zamotuljka u njedrima.
Prostorija na kraju druma bila je mala. Donekle topla.
Prozor ispod kojeg rastu kadulje i vrijesak, te jedan prstohvat zanovijeti me iznenadi svojim pogledom. Noć se spuštala. Još jednom je sunce zaspalo.

Upalio sam petrolejsku lampu. Njena svjetlost obasjala je zidove male prostorije.
Umornim staračkim pokretima sjeo sam za stol nasuprot prozoru. Iz njedara sam izvukao zamotuljak neba i sunca. Prigušio svjetlost petrolejske lampe.

Mali krug svjetlosti oko mene bio mi je dovoljan. U njega je sve što mi treba stalo.Meni koji sam još jutros imao svu širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubunu mora. Sunce nisam imao, ali bilo je u meni u bisetrnom osmijehu i prozoru u kojem zarobih jednu zvijezdu padalicu.

„Oh kakav izuzetan dan.“

Do dugo u noć prišao sam sa vjetrom dobronamjernikom koji je zastao pod mojim krovom i zapetljao se u paučinu odloženih i nepotrebnih stvari koje su nekad imale smisao i sklonio se od kiše s kojom sam pjevao do zore zbog čega je sunce kasnilo na uranak.

Cipele pred vratima odnijele su bujice na trag koji jednom davno ostavih negdje na obali.



Pozdravlja Vas mandrak72, iz debele hladovine pored ljuljaške koju vjetar cima
[ Priče iz Desetog sela ] 28 April, 2011 19:25

„Poštovani slušaoci dobar Vam dan. Predivan dan za ljubitelje sporta ovdje u Novom Gradu. Po lijepom i sunčanom nedjeljnom poslijepodnevu na tribinama se okupilo oko četristotine ljubitelja fudbala. Na stadionu Mlakve domaćin FK Sloboda dočekuje gostujući sastav FK......“-bio bi to lijep uvod za Sportsko popodne na radiju da je Sloboda kojim slučajem stigla do Prve savezne fudbalske lige one države. Međutim kako to biva sa malim sredinama jednogodišnji izlet u Drugu ligu bio je najveći domet lokalnog fudbalskog kluba.

Kao i svaki mali klub imao je svoje navijače. Možda bi pravilnije bilo reći zaljubljenike u fudbal. Fudbalske znalce i poznavaoce svih lokalnih i regionalnih talenata. O prvoligašima i prvoligaškim problemima pogotovo. Selektorski posao bio je nešto što se podrazumijevalo tako da i nije bilo potrebe se raspravljati o sastavu reprezentacije. Dakle možda bi se i moglo reći da je bilo oko četristotine selektora na tribinama što je impozantan broj istih koji prati jednu utakmicu regionalne fudbalske lige.

Na travnatom terenu izmjenjivali su se odjeci napucane lopte, krici fauliranih fudbalera te reski zvižduci sudija. Sa tribina su se izmjenjivali zvižduci publike, aplauzi, prozivanje sudijske bliže i dalje familije. Nekako u kratkim pauzama između svega toga i Karanfilovih duhovitih opaski kojima se grohotom smijao čitav stadion začuo bi se jedan kreštav glas.

„Kikiriki sjemenke. Idemo sokići, limunići. Bazoka žvake za đake. Idemo.“

Bio je to glas Alije K. Omaleni rastom rom bio je dobro poznat svima. Uvijek vedar i raspoložen za šalu bio je stalni dio dekora zapadne tribine stadiona u Mlakvama.
„Može li kikiriki na čekove?“
„Samo šuške, i siće od Miće. Daj šta daš.“-glavom je pokazivao na sitničavog Miću koji je netom psovao na sudiju kao da je platio bar dvije karte više.

Alija je radio u komunalnom preduzeću gdje plate i nisu bile velike. Budžet je popunjavao prodajom raznoraznih grickalica na tribinama kad je FK Sloboda igrala kao domaćin. Iz ko zna kojeg razloga zvali su ga Ilija. Njemu to nije smetalo pa se onako onizak rado kretao po pozivu na bilo koji dio tribine vješto prolazeći pored ostalih gledalaca.


„Bjež mi Ilija ispred očiju. Nije ti ćaća staklar bio. Evo. Jel vidiš umalo naši da daju gol.“
„Aj šta odma galamiš. Biće sutra repriza na radiju. Veliš kikiriki. Sedam dinara. Uzmi još jedan pa ti dam oba za dvanajst. Da se mali ne proteže.“-vješto je balansirao sa odgovorima i trgovinom.

Mali grad uvijek je mali grad. Često su sportski klubovi pored iskrenih talenata imali i one koji to nisu. Svi su to znali, ali su i znali razlog zašto je to tako. Teren je bio pozornica. Igralište interesa, interesnih grupa i različitih sfera. Zbog takvih često se dešavalo da propadaju talenti bez zaleđine. Treneri su čuvali svoje mjesto.

Alija je bio zadovoljan svojim dodatnim zanimanjem. Zaradio bi se tu i tamo neki dinar. Popunile praznine između petnaestog i prvog u mjesecu. Vremenom se toliko odomaćio na tribinama da je tačno znao gdje ko sjedi i po glasu stizao na pravo mjesto. Vješto se provlačio između publike i sjedišta. Tačno je znao dozirati reklamni dio svoje kampanje, uklapati se u trenutcima kad bi tribinama zavladao muk ili neka nenajavljena tišina.

Godinama je bio uz klub. Pratio utakmice koliko se moglo od posla. A otkako mu je i stariji sin načinio prve fudbalske korake u seniorskom sastavu s radošću je iščekivao svaku slijedeću nedelju u kojoj je FK Sloboda bila domaćin.

„Evo, evo stižu sjemenke. Za tebe Karanfile jedne džabe, a druge gratis. Dva dinara. Vidiš onog sa brojem 14 na leđima. To je moj deran. Trener kaže da je dobar.“
„Ako ako Ilija. Mlad je i nek se gura.“

Potom bi se Alija vješto uklonio na dio tribine odakle nije smetao i odakle bi se pružao dobar pogled na klupu sa rezervnim igračima. Samir je sjedio i čekao svoju šansu.
Raslo je srce u njemu. U intervalima kad bi očekivao slijedeću narudžbu, jednim okom uvijek bi pomno pratio šta se dešava kod klupe sa rezervnim igračima.

Pratio je svaki pokret trenera. Njegovu ljutnju na greške domaćih fudbalera. Glas koji je škripao dok je galamio u pravcu napadača. Vrlo dobro je znao svaki njegov pokret šta znači. Posebno je obraćao pažnju kad bi se okrenuo prema klupi.
Drhtao je od uzbuđenja.

„Pokazuje prema mome Samiru.“-mislio je.

„Ilija daj dva soka.“-uslijedio je poziv s tribina.
Alija krenu prema naručiocu, stalnoj mušteriji. Napamet je znao gdje sjedi. Koračao je trapavo. Stalno se osvrtao.

„Sad će.“-ponavljao je.

„Ajde Ićo, oćeš li ikako.“
„Idem, idem. Vadi pare sa kamare.“

Naplaćivao je sok a istovremeno stalno posmatrao u pravcu klupe. Očekivao je da će trener već jednom donijeti tu odluku. Očekivao je da će njegov sin zaigrati tu pred njim i pred svim tim ljudima. Nestrpljivo je čekao taj trenutak. Trenutak kad će njegov Samir zaigrati bez da ga neko gura iz drugog plana. Njegov Samir. Alije komunalca sin.

„Izgleda da će trener da mi ubaci malog u igru.“-pojašnjavao je svoje osvrtanje prema terenu.
„Kojeg tvog?“
„Ma onaj čađavi. Četrnaestka na našoj klupi. Moj Samir.“-s očinskom ljubavi pričao je staroj mušteriji.
„Znaš dobar je u napadu. Igra na svim pozicijama. Sad bi bio trenutak da ga uvede. Nije mnogo vremena ostalo do kraja.“

„Ilija daj vamo sjemenke, nokte da ne grizem badava. Igraju ko balerine.“-s drugog kraja tribine stigla je nova narudžba.
Hitao je Alija svojoj mušteriji. Ali trener nikako da u igru pozove Samira. Uveo je već jednog fudbalera.
„Ništa ni ovaj neće pokazati. E da oće malo moga maloga da uvede. Evo sjemenke. Dinar jedan fišek.“

Do kraja utakmice ostalo je nekih desetak minuta. Alija je već nervozno pogledavao na sat. Utakmica se bližila kraju.

„E sad da oće da ga uvede u igru. Još kad bi Samir do kraja dao gol. Eeeeee. Odmah bi sutra tražio slobodan dan. Dao bi Jovo. Znam da bi dao. Zna on dobro moga Samira. A ujutro u preduzeću častio bih sve kafom, a žene iz uprave i sokom pride.“-malo je dao mašti na volju.

Nije Alija bio nametljiv. Mnogo je to puta i sinu rekao.
„Nametni se radom. Jezikom se karijera ne gradi. Samo ti igraj.“

Mnogo je puta to vidio dosad. Vidio je i Samir protekciju kod nekih igrača. Ćutao je i radio. Alija je to vrlo dobro vidio. Vidio je to par puta u pogledu koji mu je sin uputio po završetku utakmice u kojoj opet nije zaigrao. Nije oborio pogled pred njim.

Ostalo je još pet minuta do kraja. Rezultat je bio neriješen. Nervoza se već uvukla u svih četristotine selektora na zapadnoj tribini. Mnogi su već polako ustajali sa svojih mjesta i kretali prema izlazima prije gužve. Nervoza sa tribina prenosila se i na igrače koji su čarkama i nepotrebnim startovima skraćivali vrijeme koje je protivniku išlo na ruku.
Alija nije imao narudžbi. To je bilo to. Sjedio je na stepeništu. Pored njega je stajala kartonska kutija sa robom.
Nije dugo izdržao.
Ustao je.
Zbog promašene šanse tribinom zavlada muk.

„Ubaci ga treneru.“-kreštavi glas zaori se tribinom.

Gotovo svi se okrenuše prema Aliji.
Okrenuo se i trener prema tribinama.
Gledao je u njega.

Alija se osjeti zbunjeno. Veliki tovar kao da mu se na leđa nasloni. Činilo  mu se da se kompletno krovište tribine spuštalo na njegova pleća. Učinio je to, a nije htio. Nije želio takav razvoj situacije. Zaboljela ga je nepravda. Kao da su svi pogledi otežali i dobrodošli kao dodatni tegovi u uvijek hladnoj Uni.

Trener neodlučno posmotri klupu par trenutaka.
Kimnu glavom.
Četrnaestka u crvenom dresu skakutala je pored aut linije. Potraja to dobrih tri minuta. Izmicalo je vrijeme da se učini nešto više.

„Moj Samir. To je moj Samir.“-gotovo u čudu ponavljao je i pokazivao ljudima oko sebe.
Tribine oko njega odzvanjale su smijehom.

„Ubaci ga treneru, ubaci ga treneru.“-dopiralo je sa svih strana tribina.

Čitave tribine poklicima i vikom sugerisale su treneru šta da čini. Simpatični Alijin poklič kao da probudi i fudbalere na terenu.
Od trenutka ulaska na teren sve se promijeni. Navijači su čas skandirali Iliji, a čas uzvikivali „ubaci ga treneru“.
Samir je zaigrao na pozornici u zvaničnom meču. Aliji je bilo pune srce. Pa da više nikad i ne zaigra ovaj trenutak pamtiće dok živi.

„Ma kako završila utakmica ja sutra uzimam slobodan dan.“

Samir toga dana nije postigao gol. Sloboda je ipak postigla jedan gol na opšte oduševljenje publike na asistenciju Samira. Dok su fudbaleri slavili ispod tribine publika u delirijumu skandirala je još dugo „ubaci ga treneru, ubaci ga treneru“.

Bio je to jedan mali bunt publike zbog tatinih sinova. Još dugo se na utakmicama znalo iz publike oteti „ubaci ga treneru“ koji bi ostala publika zdušno prihvatila.
Od toga dana Aliju niko više nije zvao Ilija iz ko zna kog razloga, a on se opet nije ljutio. Njegov sin povremeno bi ulazio u igru što bi izazivalo oduševvljenje u publici.

Godine ratne zauvijek su sa tribina odnijele huk publike i poziv treneru. Tek ponekad na utakmici uz kikiriki sjetim se Alijinog poziva „ubaci ga treneru“. Bio sam par puta u situaciji da poželim da podviknem nezadovoljan zalaganjem nekih novih sinova, ali vjerujem da me ne bi razumjeli mnogi.

Kako god. Do Amerike je mnogo sati leta. Da li je Samir svojim fudbalskim koracima zakoračio na tlo tog dalekog kontinenta ne znam, ali vjerujem da zna da još uvijek igraju nečiji igrači na svim pozicijama. Talentima uz nos. Fudbal je samo igra.


Pozdravlja Vas mandrak72, desnokrilni praktikant sa obe lijeve i Tigar loptom na ledini.

[ Priče iz Desetog sela ] 17 April, 2011 15:35

Moja putešestvija nisu krcata uspomenama, suvenirima i poklonima. Nisu raskošna ni skupocjena. Sa njih se uglavnom vraćam sa pitanjima.
I danas još postoje ona mjesta koja su do juče bila pohođena, a već danas samo rijetki do njih dospiju. Neko slučajno, a neko poslom.
Volim takve susurete.

Kao i uvijek moja Rosinanta iz štale kragujevačke Zastave dala je sve od sebe. Bio sam blizu cilja. Dalje se nije moglo. Zaključao sam auto. Još jednom sam se osvrnuo prema njemu.
„Uostalom znaš razlog. Pričaću ti kasnije. Na povratku.“-moje riječi vratile su osmjeh od fara do fara bijelog  saradnika.
Ispreturanih misli uputih se u dolinu koja nije imala puta da se do nje stigne vozilom.
„Možda je tako i bolje.“

Ugodnu toplinu putničke kabine zamijenilo je mrazom okovano jutro. Zakopčao sam jaknu i podigao okovratnik. Ruke duboko zavukoh u džep tamo gdje ni jedna zima ne dopire. Ubraznim korakom, stalno rizikujući da padnem na nos gotvo da sam trčkarao niz strminu ispresijecanu rijetkim žbunjem koja se polako smjenjivala u zakržljalu šumu. Vjerovatno nimalo na ponos vlasniku parcele koji od nje nije imao gotovo nikakva koristi. Vješto tražeći stazice kojim sam se spuštao u duboki jarak potrošio sam dobrih petnaestak minuta. Rješavajući jedan po jedan lavirint, katkad povučen kupinom koja se kačila za pantalone kao neki dosadan sagovornik kad želi da priča i priča i stalno te povlači za rukav i i unosi se u lice.

„Stani. Da ti kažem još samo ovo,...“
„Neka, neka drugi put.“-odmahivao sam rukom koju sam automatski vadio iz džepa i odvajao od pantalona neželjenog sagovornika.

Tišinu oko mene razbijao je tek jedan mali bistri potok koji je vješto dijelio dvije obale. Tek nešto širi od mog trokoraka. Na pojedinim mjestima poskakivao bi s kamena na kamen, a dočim kasnije bi se kao Dunav razlio na mjestima gdje bi trebalo dosta vještine i zaleta da se preskoči. Stotinjak metara išao sam paralelno pored njega tražeći zaboravljene staze predaka i vještih lovaca. Nije ih bilo.

„Da se potrkamo mladiću.“
Iznenadih se ponudi. Žurio jesam, ale ne toliko da bih vrat polomio.
„Rekoh, bilo bi interesantnije. Nemam valjana konkurenta.“-potok nastavi sa ponudama.
„A zašto?“-upitah.
„Ne znam. Otkad znam oduvijek je tako. Tek rijetki. Eto pomislih možda bi ti bio taj.“-gotovo tužnim glasom žuborio je potok zavlačeći se čas pod zaleđene ogranke i led koji je pokušavao da zaledi ovog šumskog trkača.
„Može malo. Tek da se zagrijemo. Do proplanka.“-predložih.

Jurnuo sam. Nisam se osvrtao na olimpijca. Bio sam siguran da je u dobroj formi za razliku od mene. Bio je tu odmah iza. Nije se predavao. Čak šta više disao mi je za vrat.
Ozbiljnim pristupom trci sam dao takmičarski karakter. Kako i dolikuje velikanima sporta.

Ubrzo se izjedanačio sa mnom.
Čas bi bio korak ispred mene, čas bih ja preuzimao vodstvo. Bivalo je neizvjesnije kako smo hitali cilju. U ciljnu ravninu stigli smo istovremeno. Zastao sam i duboko udahnuo. Potom se dlanovima oslonih na koljena i zagledah se u suparnika. Nakon ciljne ravnine razlio se na neka dobra tri metra plićaka i gotovo na leđa izvaljen pokušavao je da dođe do daha.

„Nisi loš. Nisi loš. Naprotiv“-odavao mi je priznanje.
„Nisi ni ti loš.“-tek što izrekoh pohvalu jak šum me prenu.
Dotad skriveni nijemi posmatrači ohrabreni mojim postupkom jedan po jedan izlazili su na borilište. Najviše od svega iznenadilo me prisutvo ježa.
„Čuo sam da dolaziš, pa izađoh da te pozdravim.“-crnooki vitez trista i jedne bitke podigao je sva koplja kao da pozdravlja kakva dostojna protivnika njemu pobjedniku sve i jedne bitke s ove strane Grmeča.

Kimnuh glavom nastojeći povratiti dah.
Još jednom pogledah na potočić koji se polako približavao jednom većem i snažnijem potoku koji je hitao sve dalje i dalje.
„Znao si. Zašto si žurio?“-prekorno mu doviknuh.
„Znaš i sam.“-njegov glas se već gubio u zagrljaju snažnijeg.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-njegov glas se već izgubio i nestao.
„I meni.“-rekoh tiho sebi u bradu.

„Za koga navijaš, za koga navijaš?“-crno bijela svraka nametljivo se zalijetala čas prema meni, čas od mene.
„Sudeći po dresu kojeg nosiš, nismo na istoj starni tribina.“
„Ko će biti šampion, ko će biti šampion?“
„Ne znam, ali znam da onaj koji prije stigne od nas do vodenice može s pravom da slavi.“-istovremeno se dadoh u trk.

Za mnom se u potjeru dade svraka, jež i dugouhi zekan koji je svo vrijeme samo mudro ćutao. Vrbe se svojim mlitavim granama mahale su za nama. Sportska atmosfera i fer borba imala je smisao. Dobro sam se držao prvu dionicu. Ali je dugouhi zekan preuzeo vodstvo i najavio strašan sprinterski finiš. Za njim se u trku još snažnije uključi svraka i vješto grabeći između grana nestade prema cilju.

Nisam bio svjedok finiša trke jer se dva najbrža aktera izgubiše. Još sam samo u daljini čuo svrakino hvalisanje.
„Šampion, šampion.“-stalno je ponavljala, a dugouhi zekan se nije predavao te nestavi neprestanu jurnjavu pokušavajući da demantuje samoproglašenog brbljiva šampiona u crno bijelom dresu.

Osvrnuh se nakratko da osmotrim jedinog preostalog suparnika. Borba je bila neravnopravna. Od sline trke zadihao se ježić te samo kroz nosić pućkao i pućkao.
„Puf, puf. Lakše malo. Duša mi hoće na nos izaći.“-tražio je da usporim ubitačni tempo nesvakidašnje trke kakvu ovaj zagubljeni dol nije vidio.
Gledao sam suparnika. Mnoštvo nakupljenog lišća na njegovom oštrom dresu usporavalo je kretanje ovog hrabrog lovca.
Zastade jež. Teškom mukom dolazio je do daha.
„Samo nastavi. Ne osvrći se na mene.“-pokazivao mi je u pravcu cilja.
Tako i bi. Ubrzo stigoh do cilja.

Vodenica.
Bila je sama. Urušena i napuštena.
Pogledom okolo potražih tragove i prisustvo ljudi. Odavno ih nije bilo. Neka odavno ugljenom ispisana imena i godine potvrdiše moje sumnje. Vodeničko kolo već dugo nije vode vidjelo, mada je tu od nje na koji metar tek. Stajalo je nasukano kao brod na hridi.
„Gdje su sad sva ova imena?“-zapitah se.
„Neki u trci pobijediše, a neki ne.“-beživotnim glasom reče vodenica te duboko udahnu da su sve grede i daske bolno zaškripale.
„A ti?“
„I ja pobijedih.“
Upitno je pogledah. Njeno stanje nije prikazivalo lice pobjednika.

Nisam ništa rekao. Tek rukom zavrtih vodeničko kolo. Badanj je odavno istrulio, a vodenički kamen koji je toliko priča izmljeo nijemo je gledao moj pokušaj da mu još koju riječ izmamim.
„Pirova pobjeda.“-pomislih.


Trke koje u životu vodimo zasigurno sve ne vode istom cilju. Negdje usput pogubimo ljude, razgovore, lica. Negdje izgubimo sebe. Neke su pobjede pirove, a pobjednici kakvi god da su pišu istoriju. Makar nakaradnu.
Vratio sam se drugim putem. Neuporedivo dužim. Usput zabilježih prirodu onakvu kakvom je vidjeh i kakvu je volim. Netaknutu.

Već dugo ne vidjeh hvalisavu svraku i dugouhog zekana. Pretpostavljam da svraka stalno ponavlja istu priču da je šampion, šampion, a zekan onako dugouh trči i dalje i vješto izmiče lovačkim psima i oštrom oku kakva rudlava i zajapurena lovca ili zbunjena pripravnika bez oružja. Za ježa sam siguran. Umije se taj postaviti.

A Jugo.
Još mnogo će vode proteći i grbava terena prije nego što nas kakva trka rastavi. Na njegovo insistiranje ispričah mu svu priču. Pitanja sam ostavio sam da ih postavi.
Moja putovanja nisu obična. Na slikama nema mene. Samo svjedoci da sam bio tamo.



Pozdravlja Vas mandrak72, maratonac duše i pogleda ne dubljeg od potoka i ne plićeg od mora.

[ Priče iz Desetog sela ] 17 Mart, 2011 15:48

Pogledom prepunim prezira Sofija je popot vulkana izbacivala sav svoj bijes na površinu koji je kupila u sebi. Potoci lave valjali su se preko jezika u samo jednom pravcu.

„Misliš Sofka, ništa ne zna. Samo škola, kuća. Slušaj me ti dobro gospodine Pavloviču.“-nesmanjenom žestinom izbacivala je iznova teške optužbe, dokaze i argumente.

Sofija je bila profesorica srpskog jezika u penziji. Sav svoj život posvetila je obrazovanju, usađivanju ljubavi za lijepom riječi učenicima srednje mješovite škole. Uprkos svim nedaćama nije se pokolebala. Do zadnjeg časa sa istim žarom dijelila je neslućene visine i padove bardova pisane riječi. Nije se ni pokolebala onog dana kad je direktor škole pozvao na razgovor sa željom da joj saopšti kako treba da spusti kriterijume ocjenjivanja u školi.

„Sofija. Ja znam da ti voliš svoj posao. I to je sasvim u redu. Znaš i sama kakva su danas vremena. Za pisanom riječi malo ko danas poseže. Pokretne slike i filmovi uzimaju primat. Internet zabave i ostalo. I ova kriza nesretna. Kome je danas do čitanja moja Sofija? Eto ti malo razmisli. Progledaj malo kroz prste tu i tamo. Neće njima niko zamjeriti Bodlera, Selimovića ili Dostojevskog. Ko zna šta će sa tom djecom biti kad završe školu. Ionako nepripremljeni ulaze u surovi život. Pa bar da im ne otežavamo.“-direktor je nervozno okretao naočale u ruci dok se obraćao Sofiji.

Znao je tu ženu. Oduvijek je bila tu u školi. Još uvijek se sjeća njenog zanesenjačkog pogleda dok bi na recitatorskoj sekciji ispravljala srednjoškolce na probama prije priredbe. Neretko bi se i sama popela. Recitovala citate koje je godinama kao vodu znala. Unosila svu onu energiju koju mladi zbog svoje adolescencije ne mogu shvatiti. Možda u godinama koje dolaze.

Oborila je glavu. Nekoliko trenutaka oćutala te podigla pogled prema direktoru.

„Milane. Ti vrlo dobro znaš da sam u pravu. Kad će biti vrijeme da se toj djeci kaže šta je dobro ako ne sad. Kasnije će biti kasno moj Milane. Još koliko sutra ta djeca će među ljude. Zvjeri. Sa nejasnom crtom između dobra i zla. Sad je vrijeme. Još uvijek se dade šta popraviti. Milane kažem ti dobra su to djeca. Predobra za vremena u kojima rastu.“-zastade.

„Ima tu kvaliteta. Vidim ja to njima u očima. Nije vrijeme da im sad popustimo. Ako popustimo prepustićemo ih ulici. Ima par slučajeva neću reći beznadežnih, ali na njima se još može raditi. Popraviti koliko se može. Kad vide da im nema druge naučiće. Neka bar slušaju i nešto će ostati u glavi, ali moraju čitati. Moraju razmišljati svojom glavom.!“-nije se dala Sofija.

„De, de. Nisam ja rekao da ne trebaju da čitaju. Uvijek je bilo učenika koji su čitali i onih drugih.“
„Ali takve je čekao rekla bih siguran posao. Danas ih ne čeka ništa. Ništa.“

Bio je svjestan svega. Najviše od svega bi volio da ovaj razgovor nije nikad počeo i da ga nije vodio.

„Sofija. Sofke. Ne razumiješ ti ova danas vremena. Pusti neka ide kako ide. Imaš još nešto do penzije. Nisi ti svoj obraz ukaljala. Krivo je društvo, ekonomska situacija i sve ono na šata nisi uticala.“
„Ali Milane kako da jednoj Sanji izbrišem tvrđavu iz pogleda u koji se skrila? Kako Aci iz IV2 pokazati da su zbog ljubavi patili i Gete i mnogi drugi i Saški i Jasmini. Milane nemoj mi to oduzimati. Znaš da svoje djece nisam imala. A ovo su sva moja djeca. Radujem se jednako s njima njihovim uspjesima. Osjetim da to oni vide. U školi. U kasnijim susretima. Mnogi od njih postali su i ljudi. To su moja djeca Milane i meni su povjerena. I ko će biti kriv kad ih iznevjeri život. Ja moj Milane.“-prekide i okrete se prozoru.

Osjetila je kako joj se pogled muti dok je kroz prozor gledala na školsko dvorište. Suza joj krenu niz lice. Osjećala se shrvano, iznevjereno. Nemoćno.
„Penzija.“-pomisli.
Pomisao o penziji nije bila nimalo prijatna. Čitav život je radila i nikada o njoj nije mislila. Postala je svjesna da njene kolege koje je zatekla na početku svoje karijere odlaze. U penziju. Neki su i umrli. Bila je najstarija. Nikada nije pomislila da će doći i taj dan da će biti najstarija. Da je slijedeća za penziju.
 
Direktoru je bilo žao te žene koja je mlada ostala udovica. Nije se udavala poslije. Povukla se u sebe i knjige i kao da je s muževom smrti zatvorila korice svoga života. Svu svoju ljubav usmjerila je knjige i djecu. Pozajmljivala im knjige iz svoje lične biblioteke, nimalo ljuta kad bi je vratili iskrzanih korica ili sa tragovima olovke. Kupovala je knjige gdje god bi išla. Nosila sa sobom. Pozajmljivala svima onim koji bi i makar malo iskazali želje za čitanjem ili interesovanjem za nekim djelom.

I on sam bio je koju godinu pred penzijom. Još jedan mandat. Još četri godine. Taj stalni pritisak ne bi Sofija razumjela i da joj kaže. Politika nema milosti. Za tren posla bi pogazili sve ono što je godinama gradio. Godinama je izbjegavao da i pomene riječ politika na sastancima vijeća profesora. Nije želio ničim narušiti atmosferu dobrih odnosa.
Mnogo šta je progutao na svoju štetu. I ovo sad bio je posljednji pokušaj, posljednja brana politici koja je tražila sebi mjesto. Želio ih je poštedjeti sve. A taj lokalni kabadahija iz politike. S njim se nije dalo razgovarati. Uživao je prijetiti „odozgo“, prijetiti sječom.
„Koga?“-ponavljao je sebi svađu sa njim.
„Znaš ti koga. Onu izhlapjelu Sofiju, i ne samo nju.“-pjenio je.
Ne nije im htio sve to reći. Tješio se da će pokušati još bar za svog mandata takve karikature držati podalje od škole. Imao je svoju misiju. Posljednju.

„Da li je to sve?“-upita ga Sofija.
On kimnu glavom. Breme tereta još jače pritisnulo je njegovu muku. Nije imao snage ni riječ da prozbori.
Izašla je iz kancelarije i dugačkim hodnikom krenula prema kabinetu. Koraci pod njom gubili su tlo. Svaka tačka oslonca bila je poljuljana i ljuljala se kao brod na pučini. Koraci su bili sve kraći i teži. Hodnik je treperio pred njenim očima. Prozori su se okretali za njom. Čitav njen život rušio se kao kula od karata.
Osvijestila se u bolničkoj sobi. Nedugo nakon toga penzionisana je.

Penzionerske dane ispunjavala je šetnjom, malim vrtom iza kuće, a kad bi hladni dani najavili zimu grijala bi ozeblu dušu bardovima domaće i svjetske literature. Brzo se privikla na penzionerske dane. Čak šta više mnogo lakše nego je i u najboljim  mislima zamišljala.

Penzija je bila redovna, ali mala. Uglavnom nedovoljna, ali nesklona materijalizmu nije se žalila.  Međutim svjetska recesija kao da nije marila za najugroženiji dio društva, pa tako ni za Sofijom. Penzija jedva da je pokrivala troškove režija i lijekova. Ono malo preostalog novca jedva da je pokrivalo potrebe za hranom desetak dana. Materijalnih vrijednosti i drugih prinadležnosti nije imala.

Zima je bila na pragu. Bilo je krajnje vrijeme da pribavi neophodan ogrijev. Nikakva računica nije postojala koja bi ukalkulisala sve troškove i rashode sa penzijom. Postojao je taj minus, ta rupa u računu koju nije uspjela pokriti tridesetpetogodišnja karijera profesora srpskog jezika.
Danima se lomila da donese odluku kojom bi se bar nakratko riješila nagomilanih problema. Odlučila je da rasproda nešto od velike zbirke svojih knjiga. Danima je pravila liste i iste cijepala sa imenima knjiga koje je planirala prodati. Čak je i zamolila jednog bivšeg učenika koji je prodavao knjige na ulici da rasproda jedan dio knjiga koji bi mu dala na spisku.

Posmatrala ih je kao svoju djecu. Nije postojalo niti jedno kojega bi se mogla odreći. Prstima je prelazila po uredno složenim knjigama i njihovim koricama svih boja, oblika. Onih sa utisnutim kao i sa ispupčenim slovima. Svaki taj dodir kao nožem bolno je probadao oslabjelo staračko srce.

„Eh da hoće Bog da me uzme.“-izusti tiho.

Ipak je pritisnuta oskudicom naposlijetku sastavila spisak i doturila ga Zoranu prodavcu knjiga na ulici, bivšem učeniku koji je ne tako davno bio njen učenik  željan znanja i života.  Roditelji nisu imali novca da ga školuju na fakultetu koji se nalazio u Banja Luci. Želio je studirati srpski jezik. Duboko razočaran utjehu je našao u prodaji knjiga na ulici. I dalje je svakodnevno čitao i upijao mudre riječi velikih književnika i bio od velike pomoći zaintersovanim kupcima knjiga na njegovom štandu.

„I to je to.“-gotovo da je osjećao krivicu zbog stanja koje je dovelo do toga da njegova profesorica prodaje svoje knjige.
„Da. Baš tako.“-s bolom u glasu priznade.
Bitku je izgubila. Materijalni svijet i politika nisu sačuvali onu državu kojoj je ode i recitale pripremala. Državu ravnopravnih i socijalno obezbijeđenih ljudi. Humanu državu.
 Još iste večeri Zoran je navratio i zamolio da pripremi „Pripovjetke“ od Čehova.
 „Navrati ujutro. Knjigu ću pripremiti.“

Zatvorila je vrata. Leđima se oslonila na njih. Činilo se da se sav teret nakupljen godinama naslonio na vrata sa vanjske strane i pritiskao joj leđa. Nekoliko trenutaka u tišini stajala je u polumraku neosvijetljena hodnika. Štedila je na svakom koraku.
Teškom koracima uputila se u svoju biblioteku. Ispunjene police biblioteke kao da su čekale na nju. Kao da su i same strijepile da će biti izabrane i prepuštene drugim rukama. Očima koje nikada neće gledati sa istim žarom. Posvećenosti djelu. Čovjeku.

„Zašto baš on?“-pomisli.

 


Pred očima je gotovo gledala Antona Pavloviča Čehova. Iz njega je izbijala snaga, mladost. Ljepota i muževnost blago isturene brade. Njegova crna kosa bijaše još crnja. Buntovnija. Uzalud je pokušavao pokoriti svojim blijedim prstima koje je provlačio kroz nju.

„Znam. Znam da ne mogu da ti oproste što si raskrinkao bandu. Ismijao moj Pavloviču. Kameleon se pokazao u svim svojim nijansama. Koliko je trebalo da shvate? Pas je pas, vlasnik je njegova slika. Lutalica je posljedica ljudske neodgovornosti ne njegova odgoja. Govorila sam ja to Milanu. Nije me slušao.“-dizala je ton kako bi rečenice prilazile kraju.

„Sve si ti to znao. Bolje no iko. Šteta što tvoje riječi ne dopriješe do Nađenke, što ih vjetar odnese. Znam da si je volio. Iskreno. Nisi se ti šalio kao ni snijeg koji je prštio ispod sanki. Možda nije trebalo da se izvinjavaš njegovom prevashodstvu i viskom činovniku Brižalovu. Strah od ljudi čini budale, da je samo Milan smogao snage ne biti Červjakov i pljunuti onu lokalnu budalu. Moj Pavloviču.“-zastade.

„A ja. Ja budala u futroli. Lijepo podigla korice od knjige i kao kragnom vrat stisla. Kamo sreće da sam se udavila, a ne ko Belikov sav svijet oko sebe uvlačila u futrolu i ovako patila. Pa glava ako treba. Dokle kaljače nositi kad je svuda glib okolo.“-stropošta se u starinsku fotelju, za sobom povuče heklanje.

Nije ga popravila. Bila je bijesna kao nikada do tada.

„Sav onaj humor zar bijaše lažan. Mogao si me pripremiti za sve ovo Pavloviču. Samo se ti smješkaj.“-što je više bjesnila bilo joj je lakše i njen glas je polako spuštao ton kao da se mirila.
„Znači ideš. Neka. Znaj da te neću zaboraviti, ali ni oprostiti. Nisi bio dovoljno jasan moj Pavloviču. Nisi ni danas bojim se. I sama snosim dio krivice. Nisam smjela odustati od djece ni po koju cijenu. Prozrela sam ja tebe moj Pavloviču mnogo bolje nego što misliš.

Svađa potraja do duboko u noć. Osjećala se mnogo lakše kad bi rekla sve ono što misli. Svađala se sa Čehovim kako nikad niko nije.
Držala je knjigu u ruci.
„Napisaću nešto. Posvetu. Ne, bilo bi glupo, pa ja ne znam ni kome će knjiga. Bilo bi odveć nametljivo. Neukusno.“-razmišljala je nekoliko trenutaka.
Nekoliko trenutaka se kolebala, a onda je olovkom ipak ispisala nekoliko reda. Zatvorila je knjigu i privila je na grudi. Obema ruka je stisla kao da ju je čuvala od zime il jaka vjetra. Opraštala se.

Zoran je zvonio. Nekoliko puta ponovo je pritisnuo taster. Odgovora nije bilo. Pogledao je na časovnik. Bio je siguran da je profesorica budna. Nakon još nekoliko uzaludnih pokušaja posumnjao je da se nešto desilo. Raspitivao se kod komšija da li je Sofija negdje izašla. Neki od njih nisu ni znali o kome je riječ, a drugi koji su je znali nisu umjeli da odgovore.

Ubrzo je pozvana policija. Uviđajem na licu mjesta zatekli su je u fotelji. Mrtvu. Stezala je knjigu na grudima. Na licu joj je ostao zaleđen osmjeh.
Najveći dio knjiga iz fonda njene biblioteke završio je na policama gradske biblioteke. Jedan manji dio proslijeđen je školskim bibliotekama.

Šta je te noći zapisala ispod korica ostaće tajna.

Ovih dana do mene je stigla jedna takva knjiga. Čitajući Čehova još uvijek tražim tragove olovke koji ostadoše kao opomena. Ostaje nam odgovornost prema mladima. Krivica će biti samo naša.


Pozdravlja vas mandrak72, pekar slobodne inicijative i duplog pasa.

Hit Counter
Free Web Counter