[ Priče iz Desetog sela ] 16 Mart, 2011 16:08

Svijet se stalno mijenja i oblikuje. Dijelom ga oblikuju ljudi, običaji i sudbine, a dijelom priroda koja neumitno ostavlja tragove. Često pored nas i naših života minu ljudi koje gotovo zaboravimo, a eto postoje neke sitnice koje nas podsjete na iste.

Milutin ili kako su ga zazivali Miško nije bio sitnog stasa, već naprotiv ljudeskara sa dlanovma poput lopate, ali dobrodušan i prost čovjek kao i ,mnogi drugi. Međutim iza njegova pogleda nije se mogla sakriti njegova dobrodušna narav. Jednostavno neki se ljudi takvi rode.

Bio je iz siromašne porodice i vrlo mlad je ostao sam. Baš u moentima kad mu je trebao neko da mu pomogne, pogura da snađe ostade bez ikakve zaleđine i podrške te nastavi kroz život sam da se bori sa talasima nemaštine koja se smjenjivala sa nerazumijevanjem okoline.
Nikada nije bio zaposlen u kakvom preduzeću ili fabrici. Kad god bi se njegov slučaj razmatrao, uvijek bi iskrsao neki teži slučaj ili nečiji slučaj. Nije se on mnogo ljutio. Vjerovao bi da je to stvarno tako i da je sudbina ta koja ga drmusa i za kaput drži ne dajući mu da ni za pedalj ne odmakne od svoje bijede.

Miško nije nikada prosio. Uvijek je nalazio načina da zaradi neki dinar. Imao je konjića jedva nešto težeg od sebe. Ostavili mu ga neki čergari koji su nekoć davno prolazili gradom te zanoćiše u njegovom dvorištu uz njegov pristanak. Ispekao je njima Miško posljednju kokoš i još jednu za supu dao.

„Neka, neka.“-nije htio uzeti ni dinara za njih.

Bilo mu je žao dječice i njihovih stopala pocrvenjelih od studeni koja se sa zimom krišom uvlačila u varoš podno Balja. Još istog jutra uputio se zarana u kestenovu šumu koja je bila prepuna primamljivih plodova koji su se sjajili dok su mu bodlje neugodno peckale ogrubjele prste. Zadovoljno se smješkao, zamišljajući zadovoljne okrugle očice garave dječice dok budu poskakivala nestašno oko velikog limenog bureta, a hiljade varnica kao zvjezda padalica bude padalo oko njihovih polubosih stopala.

Dok se čerga nije probudila vatra je pucketala i miris pečena kestena vrlo brzo ispunio je dvorište sa neznanim gostima kojih se svako klonio osim Miška.

„Ajde, ajde navalite dok su vrući. Kad se olade nisu Bog zna šta.“-prizivao je šarenu svitu koja se brzo okupila oko vatre sa kestenjem. Kao što je pretpostavljao najveselija su bila dječica. Nisu prestajali trčati oko vatre. Očas bi pali na zemlju te se po njoj premetali kako kakvi nestašni kozlići. Smijala se djeca, a sa njima i Miško.

Dok su jeli garavo i vrelo kestenje razgovaralo se o svemu.

„Vidiš gazda. Ti si ko i mi. Zadnju kokoš podijelio si s nama, a jutros nam i kestena ispeče. Šta ćeš sutra?“-najstariji Rom bio je razgovorljiv.
„Pogledaće Bog i na mene vaka. Uvijek se nađe dobrih ljudi. Nikada nije bilo da je posla nestalo, a još nisam čuo da je neko od gladi umro.“-nij skidao pogleda sa razigrane dječice sve musave oko usta od pečena kestena.
„U pravu si. Ni mi nismo rado viđeni gosti, ali ljudi se nađe. Vučemo tu neku andrmolju i svak u njoj nešto za sebe pronađe. Nešto i naplatimo, nešto poklonimo. Opet nam ljudi nešto daju što im ne treba, a opet treba tamo nekome drugom. Mi smo ti kao neki lutajući vašar gdje za svakog se ponešto nađe.“

Miško je gledao u njih. Nije ih ni pitao čim se bave, ali bilo mu je jasno da svaštare. Bilo je tu starih lonaca, polomljenih kišobrana, točkova od bicikla i kojekakve starudije gotovo neupotrebljive, ali bili su sva njihova blaga i imovina.

„Andrmolja kažeš.“-posmatrao je nekoliko trenutaka sva njihova blaga.
„Veliš za svaku robu kupca ima.“-rezimirao je razgovor sa Romom.
„Ima, ima. Ako si mušterija i ako robe imaš da pazarimo.“-Rom je bio raspoložen za trgovinu.

Obilazili su oko kuće, prevrtali odavno odložene i neupotrebljive stvari i sklopiše dogovor.

„Vidi. Dobar si ko čoek. Uzeću ti onu staru peć, dolap, klinove od brnača i mlin za kafu. Veliš krupno melje.“-pazar se utvrđivao.
„Jel može vako. Vidiš imamo troje kola, a pet konja. Zima samo što nije, a treba njima rane. Da mi tebi konja ostavimo i kola. Kad ponovo naiđemo ti nam njih opet vratiš. Do tada Bog te veslio s njim što uradiš, za sebe si uradio. Jel pošteno?“-škiljio je na ono jedno malko zrikavo oko očekujući potvrdu trgovine.

Miško je mjerako čas njega čas konje koji su već bili upregnuti. Samo je jedan od njih bio sam upregnut. Omaleni sivalj, kome se nisu tako lako mogle odrediti godine pokorno je stajao upregnut u zapregu. Tek ponekad bi mahnuo repom i dao do znanja da nije voštani lik iz bjelosvjetskih muzeja. Vjerovatno i zbog slabe ishrane djelovao je još sitniji i stariji. Nije baš bio prilika za pokazati se, ali ni ono što je stari Rom tražio nije bilo u boljem stanju.

„Kad s njim privučem drva za zimu na konju sam, a ni oni neće bar do proljeća nazad. Možda zaradim koji dinar s njim. Uvijek će trebati nekome nešto prvesti. Kakvu andrmolju.“-pomisli i uhvati sebe kako se već zakačio za riječ koju je tek čuo od Roma.
„Andrmolja. Pa toga ima kod svake kuće. Od nje bi se moglo živjeti.“
„Evo ruke. Dogovor je pošten ko što sam i sam.“-prihvati ponudu i dugo se rukovao sa vještim trgovcem.

Na odlasku su mu mahali, sve dok nisu nestali u pravcu koji je vodio prema gradu. Gologlava dječica stalno su se smijala i premetala.
Čergari su otišli. Nisu se pojavili na proljeće, kako je bio sam pomislio. Put kojim su hodili nije imao kalendare i smjernica. Samo jedno je sa njima bilo sigurno. Njih se moglo sresti kad im se najmanje nadaš.

Odmah je prionuo na posao da sivalju obezbijedi krov nad glavom. Oslobodio je jednu šupu za drva koju je nekako prilagodio da se u nju smjesti konj. Nije bila velika, čak šta više omaleni sivalj se s teškom mukom provlačio kroz nakrivljena vrata, ali nije davao do znanja da se čemu protivi. Nakon par dana već je prvi put s njim izašao pred oči javnosti očekujući njihove reakcije. Bilo je svega. Od podsmijeha do simpatičnog prihvatanja bila je tanka crta.

Natovario je otpad koji je godinam stajao pored njegove kuće i pošao put odlagališta smeća i otkupne stanice za sirovine. U nekoliko tura već je gotovo riješio sve ono što mu je godinama stajalo u dvorištu i smetalo.

„Đe si Miško. Bogami si se dao na velik posao. Šta to voziš?“-pozdravljali su ga i uz put propitivali komšije i poznanici.
„Andrmolju moj prika.“-odgovorio bi i samo se nasmijao.

Za njim su ostajali začuđeni pogledi.
Brzo se gradom pročulo da Miško prevozi neku andrmolju. Stranjska riječ „andrmolja“ postade riječ koja se počela upotrebljavati više no i jedna druga. Na svakom mjestu i u sva vremena. Od toga momenta andrmolja posta sve i svašta.
Njom se trgovalo, kupovalo, slavilo i tugovalo. Andrmoljom se kitio i bogat i siromah, i gost i svat. Na tu riječ polagali su svi pravo, a čini se najmanje Miško.

Miško je vozio sve. Odvozio nepotrebni otpad i svaku dranguliju. Nije imao cijenik. Svako je davao po savjesti i duši. Nekada je to bila i sirovina koju je prodavao na otpad i isto naplatio. Posla je bilo svakodnevno. Ne u tolikoj mjeri da bi stekao bogatstva, ali sasvim dovoljno da iz kuće iseli oskudicu i neimaštinu.

„Ima li andrmolje?“
„Ima, ima.“-potvrdno bi kimnuo glavom i nasmiješio se radeći svoj posao.

Život je prepun iznenađenja. Onoga dana kad je čerga na njegov poziv zanoćila u njegovom dvorištu bolji život je prešao kapiju njegovog siromaštva. Uz nemalu pomoć sivalja, andrmolje i svoje dobrodušnosti sreća je posjetila njegov dom.

Kako to prirodno i biva. Iščezli su sa drumova sivalj, Miško i andrmolja. Iščezli čergari. Tek ponekad riječ među koju se skrila sreća podsjeti me na Miška. Šta je presudilo da se sreća nastani pored njega ne znam. Možda pečena kokoš, pečen kesten ili njegova široka i prostodušna duša?

Sreća je tu uvijek negdje oko nas. U sitnicama koje nas okružuju i dolaze nezvane na naš prag. Nekad u riječi, pismu, poklonu. Osmijehu neke garave dječice i na štapu uboga prosjaka.
Važno je otvoriti vrata, srce. Osmijeh nije naodmet.


Pozdravlja Vas mandrak72, animator kesten pirea na svjetskom prvenstvu u dvije discipline.

[ Priče iz Desetog sela ] 02 Mart, 2011 00:56
Ako je i jedan događaj nagovještavao vrelo poslijepodne u kući Stankovića onda je to bio dole navedeni jutarnji razgovor dviju komšinica.
Kao što to i biva u prigradskim naseljima zidovima nije potrebno da imaju uši, dovoljno je imati terasu, slobodno prijepodne ili obično poslijepodne, malu skemliju i jedan topli zid koji najbolje pristaje uz leđa.

Jutro kao i svako ljetno jutro. Usporeno, ispunjeno mirisom zalivenih bašti prigradskih po čijim rubovima se žutio cvijet Lijepog Stevana i grudvica Kadifice. Ta svježina obojana milionima kapljica u kojima se nakupljalo sjeme duge pravi je odmor za oči i sva druga čula. Tišina u kojoj može da se uživa.

Nedugo nakon toga prvi talasi radio Novog Grada zapljusnuše jutarnju tišinu razbivši se o hridi  koje nakupih u vjeđama tik  iznad očiju.
„O dobro jutro i doviđenja tišini!“
Sa zvucima koji su dopirali sa radio aparata gotovo svih poznatih marki kroz eter su se probijali glasovi iz više pravaca. Jasno sam prepoznavao glasove komšijske u onoj jutarnjoj smirenosti i snenosti dok su se prvi fildžani hladili zajedno sa vrelom crnom tečnosti.

Ne, nisam poželio čuti njihove priče, ali avaj. Zaklon od ukrasnog cijeća za terase nije dovoljan filter za sve neželjeneglasove.

„Hajde komšo popij jednu. Hajde, hajde, ima dana stići ćeš.“
„Ma ne bih ja. Nemam kade.“-već sam zamišljao komšiju Gojčila kako se ko mačak oblizuje i trepće očicama kao svraka na jugovini dok „odbija“ ponuđenu čačicu.
„Kakva je komšo? Jel prava?“
„Ma šta da ti kažem. Skliznu niz grlo mučenica te je ne ocijenih onako kako spada.“
„Na onda još jednu.“
„Uh.“-osjetih kako se komšo stresa kao kakva mlada kad joj se na zboru usput nešto dobaci.
„Šta kažeš? Kakva je?“
„Šta kakva je. Ista ko ona prva.“-gladio je Gojčilo brkove i jednim okom uzimao mjeru odokativno prestaloj mučenici koja se ljuljuškala u staklenom servisu.
„Može li još jedna?“
„Može, može kad već nemaš bolje.“-pred očima zatvorenim jasno sam vidio Gojčila kako igra u mjestu i vazda nešto šulja prstima kao da mota duvana međ njima.

Razgovor se još neko vrijeme nastavio o šljivama i kacama. O kotlu i gradiranju. Gojčilo je još jedno dvije izgradirao prije nego je odjurio do kum Stevana da mu poklepće kosu jer kako mu kum kaže niko to ne umije kao on.
“Što jes, što nije, moj Đuka kod kum Stevana kosa neka ljuta ni sam đavo joj ne bi ugodio, pa ako je ne poklepćem onako kako ja samo znam lako može da pukne ili koji zub napravi, a koji bi ga đavo onda s njom.“
„Jes vala ljuta ko kuma ti.“
„Đavo si ti Đuka, đavo.Hehehe. Dobro si ti to primjetio. Odo ja da mi kuma ne bi dževu digla na kuma. Ajd u zdravlje.“

Nedaleko se čula pumpa za vaodu. Jasno se čulo zalijevanje iste da povuče vodu. Nakon toga par brzih pokreta i voda je konačno počela da teče. Nakon toga komšinica Dragica jednom rukom je pumpala vodu, a drugom pridržavala kantu plavu emajliranu. Jasno se vidjelo da nije žurila. Kao da je nekoga čekala.

Nakon par trenutaka iz susjednog dvorišta začuo se drugi žesnki glas.
„Kako je kono? Jes il vrijedna mlada?“
„Jašta nego sam vrijedna. Od šes sam na nogama. Kruh ispekla prije vrućine, pa reko još vode da nanesem.“
„Ako, ako. Šta ćeš. Ne kaže se da je kuća na ženi.“
„Dobro ti i kažeš.“
Potraja tišina par trenutaka.
„Nego reci mi. Onaj tvoj opet sinoć bio u kafani.“
„Jest. Kako ti znaš?“
„Vidio ga onaj moj.“
„Jezik pregrizla dabogda.“-nije se čulo ali po brzini kojom je uzela kante i pojurila kući jasno se moglo naslutiti.
„Jebali te i moj i tvoj.“-onako tiho ali ovaj put mrvu glasnije gospođa Stankovićka je proprašila sa kantama punim vode koje su se od ljutine prelijevale i prskale po prašnjavom putu.

Otvorio sam oči. Temperatura je rasla. Ako nastavi istim tempom u maloj prigradskoj ulici večeras bi moglo biti užareno. Pakleno.

Ulica je još mirisala. Negdje iz neke male kuhinje dopirao je miris sataraša. Najvrijednija djeca dobiće veće porcije, a ja. Ja sam poželio bijelu kafu i bar dvije šnjite namazane miješanom marmeladom. Temperatura je bila na već zavidnom dvadeset i devetom podioku javili su sa radija. I još su rekli da je spas od vrućine najbolje potražiti negdje pored jedne od dvije rijeke i da je poželjno unositi što više tečnosti tokom dana.

Bila je to najava još jednog vrelog julskog dana. Koliko su te informacije zadavale brigu svima onima koji su imali popravni u avgustu te godine zaista ne znam, ali gospodin Stanković nesumnjivo će zapamtiti vatreni doček kad se umoran vrati vrelim radničkim autobusom sa znojnom košuljom.


Pozdravlja vas mandrak72,  neumorni kovač i hronični hrkač ispod one šljive.
[ Priče iz Desetog sela ] 25 Februar, 2011 21:05

„Ko ti dade ime nesrećo.“-nejasna silueta promrmlja kroz stisnute usne. Podignu svoj kofer, poslednji put uputi pogled prema hotelu i zaputi se niz praznu ulicu.

Do svitanja je ostalo malo vremena. Varoš je još spavala. Nedeljom je i grad spavao duže. Ulice su se lijeno protezale, razvlačeći ionako puste ulice po nekoliko puta da se činilo da će popucati baš na skretanju gdje ulica Kralja Petra Oslobodioca siječe ulicu Solunskih dobrovoljaca. Nekako su i kuće na tom dijelu pod tim uticajem bile razvučene, čas na jednu, čas na drugu stranu. Na momente se činilo da ni one nisu bile načisto kamo pripadaju. Možda bi to znali bolje reći njihovi graditelji, ali sami potomci su jedino strijepili da njihovi nakrivljeni kućerci, sa snenim prozorima ispod strmih krovova ne popucaju od neodlučnosti i nedefinisanosti svoga položaja.

Prašnjava ulica netom izašla iz rata tek je polako dobijala varoški oblik. Električna energija stidljivo je na par mjesta obasjavala tek od rata zaliječenu varoš, kao da se još uvijek plašila da ne isprovocira sav nakupljeni mrak na obroncima okolnih brda koji bi mogao takvom silinom da se sjuri na varoš da bi treperava svjetlost nekoliko sijalica bila raspršita kao glava ohola maslačka u dječijoj ruci. Pored tih par sijalica, nekoliko ih je još bilo u Žandarmerijskoj stanici, Željeznikoj stanici i Hotelu.

Hotel je nosio ime obećane zemlje. „Amerika“.
I sam pomisao na tu daleku i nepoznatu zemlju odakle su stuzala rijetka pisma u malu varoš sa zanimljivim i velikim poštanskim markicama. Pored opisanog blagostanja donosili su poseban duh. Pa samim tim i hotel Amerika je bio često stjecište zanesenjaka i sanjara koji se dalje od hotela nisu usuđivali otići, a kamoli prekookeanskim brodom zaputiti u obećanu zemlju. Stoga su vrata hotela Amerike bila sasvim dovoljna za kratkotrajne snove koji bi trajali sve do negdje oko ponoći kad bi se na vratima pojavio žandar.
„Ajmo sikter. Gasi lektriku. Razlaz.“-sva važan bi stavio ruke na leđa i uparađen kako kakav kicoški konj lupkao petama o pod stalno se isprsujući da se učini još većim i moćnijim nego li je to i služba dozvoljavala.

Hotel Amerika nije bio velik ni približno kao san o obećanoj zemlji. Ali imao je sve ono što je zanesenjacima i potrebno. U prizemlju je bio restoranski dio i šank, a na spratu pet soba sa zajedničkim kupatilom. Kao i u svakoj varoši bio je mjesto susreta svakog svijeta. Od školovanog do priprostog puka. Od političara, analitičara i profesora, pa do mesara, kožara i kirijaša sa visokim kaljavim čizmama za koje bi zadjenuli kandžije sa kojim bi do par trenuataka ranije pucketali bičem iznad neposlušne zaprege.

Bilo je tu i nakupaca, slučajnih namjernika koji bi iznenada došli vozom u malu varoš i još brže i nestajali iz nje, kocakara koji bi se došli vaditi iz kockarskih dugova vazda tražeći naivne budale za još jednu partiju.

Jednom riječju hotel je bio mjesto okupljanja svih. Mjesto gdje se moglo najbrže i najlakše saznati o svim dešavanjim u varoši. Mjesto gdje se vodila i državotvorna politika i berze. Mjesto sklapanja poslova, urota i saveza. Mjesto boema i onih drugih koji bi isto tako redovno dolazili kao i boemi, posmatrali ih i slušali njihove razgovore. Njihov pijani smijeh. Raskalašne pjesme i pijanstva. Ujutru bi te iste ocrnjivali i jedva čekali novo veče i nove događaje, nerijetko sanjali i maštali o takvom životu koji bi jutrom kudili na sva zvona.

Posebno je bilo živo ljeti. Varošani sa porodicama dugo bi šetali osvijetljenom ulicom. Oni smjeliji već su bili u ljetnoj bašti hotela Amerika odakle su se često otimale salve smijeha kao pas sa lanca koji bi rastjerivao puritance koji su preko ramena pokušavali da vide sastav gostiju. Oni hrabriji bi nekim čudom uspjeli pronaći valjano opravdanje kod svojih supruga da prošeću još jedan krug sami da bi kako vele napunili pluća čistim vazduhom radi boljeg sna.

Gazda Pero. Kožarski majstor sjedio je za stolom pod velikom mirišljavom lipom i nije mario za sve to. Svi su ga znali, ali najveći broj istih nikada mu i nije saznao prezime. Gazda Pero je bio star. Imao je prema nekim sedamdesetak i više godina. Koliko je to bilo više vjerujem da ni Pero nije sasvim znao. Pitanje je od kada ih je u stvari i počeo brojati. Neki kažu da je jako mlad počeo da radi u kožari kao šegrt. Kako gazda nije imao potomstva, a Pero mu se učini vrijednim radnikom te ostade kod njega na službi sve do smrti. Još se pričalo da mu je gazda na samrti ostavio pun ćup dukata. Testamentom mu je ostavio svu imovinu. Prema nekima on je od tada počeo brojati godine. No o svemu tome nije nikad govorio. Zazvaše ga gazda Pero i tako ostade.

Imao je gazda Pero uhodan posao. Radio je i sticao. Nije se ženio. Spominjale su se neke žene, ali niko nije znao pravu istinu. Više su to bile priče nagađanja.  Najčešće se spominjala neka Sofija iz dobrostojeće trgovačke porodice. Jedni su pričali da je otišla sa nekim oficirom solunskim dobrovoljcem negdje u Šumadiju gdje je dobio službu, dok su drugi tvrdili da je otišla sa nekim austrougarskim inžinjerom koji je radio u katastru. Svejedno gazda Pero je ostao sam.

Bio je dobar sa radnicima. Plate kod njega nisu kasnile i nije bio strog gazda. Posao je bio uhodan. Jutrom bi samo navratio u kožaru, pogledom prešao preko prostorije, zaliha materijala i radnika i odgegao bi se staračkim hodom prema hotelu na „ljutu“. Tako bi on zvao i doručak i kafu i naravno ljutu. U hotelu bi proveo čitav bogovetni dan izuzev vremena poslije ručka kad bi se vratio u svoj stan na poslijepodnevni odmor. Njegov život se sveo na iste rituale koji su se ponavljali godinama. Živio je jednostavno i skromno. Njegov najveći porok izgleda da je bio život.

Pored njega u hotelu redovna klijentela je svakodnevno zauzimala svoja mjesta kako u hotelu tako i u palančkim hronikama koje su se prepričavale dugo vremena.
Sa gazda Perom najčešće je za stolom sjedio i divanio. I ćutao nastavnik računa koji će kasnije nazvati matematika. Ćutljiv i sumoran tip kojem bi se eto ponekad otelo da napravi kakvu ludost o kojoj je  varoš brujala danima. Najviše se nekako na sve to ljutio direktor osmoljetke Mita P. koji je od sveg već digao ruke. Kažu da se jednom prilikom gorepomenuti nastavnik računa toliko napio da je pred hotel dojahao na ovnu kojeg je dobio na opkladi. Drugi kažu da nije bio pijan, već je bio strastveni kladioničar na sve i svašta i da je samo klađenje moglo da probudi život u njemu. Srednje visine, plavokos. Gotovo uvijek djelovao je rastrešeno. Nije mnogo pričao, još manje pitao i kao takav bio je prihvatljiv za gazda Perinim stolom.

Još jedan od likova koji je dane provodio u hotelu bio je politikant i politički agitator. Avakum B. Bibliotekar i član jedne lokalne stranke koja je pretendovala na uspjeh na lokalnim izborima. Neumorni agitator kakvog bi poželjela svaka stranka zbog upornosti. Katkad bi u tome i dobrano pretjerao, ali nisu ga uzimali za ozbiljno te je više služio za raspaljivanje atmosfere. Podizanje atmosfere naročito je bilo pred izbore. U rasprave bi se unosio takvim žarom da bi bio u stanju da se do jutra prepire i svađa za svoje stavove.
Volio je o svemu raspravljati. Bilo ga je u svakoj temi i gotovo uvijek bi završio na suprotnoj strani sa svojim mišljenjem koje je bilo suprotno mišljenju većine.

„Ljudi kad vam ja kažem. Japanci su vrijedan narod. Eto kod njih su počeli proizvoditi četvrtne lubenice.“-govorio je sa takvom sigurnošću da kao da je i sam bio svjedok na licu mjesta.
„A za koji će im đavo takove lubenice?“-kirijaš Janko tražio je smisao.
„Ljudi pa vi ste naivni. Vrijedni japanski narod zna šta želi. Zamislite samo kako ih je lako posložiti. Slagati jednu na drugu.“-nije se Avakum dao zbuniti.
„A što da ih slažem? Radije bi koju pojeo poslije ručka?“-Janko je svojim čkiljavim pronicljivim pitanjima pogađao u samu srž.
„Eto ti ga sad. I ja bi kad bih imao, ali nije poenta u tome moj Jankec. Japanci misle. Japanci rade.“
„A jedu li oni te svoje lubenice ili ih samo slažu?“
„Dabome da jedu.“
„A zašto ih onda slažu. Ja jednu kupim, il iz bašte uzberem kad prispiju i pravac na stol. Ništa ja tu nemam slagati.“-praktični Janko nije se dao.
„Ljudi ja pričam jedno, a Janko uvijek isto.“
„A jel prave ti Japanci ručke na njima. To bi bila dobra stvar, a ne da budu četvrtaste. Kad je iz bašte ponesem da je nosim jednom rukom.“-okuraži se Janko nakon salvi smijeha od ostalih koji su slušali prepirku..

Gazda Pero se obično nije miješao u ovakve rasprave, ali ovoga puta ne izdraža.
„Ma pusti ti dokone Japance. Drž se ti svojih knjiga.“-na taj način razgovor utihnu.
Avakum ne reče ništa nakon Perinih riječi, ali nekako se opet naoštri i kao pijetao nakostriješi čekajući drugu temu i drugu raspravu.

Među brojnim gostima najčešće je mjesto uzimao i Stojan K. Pustahija i bećar. Nakupac i špekulant koji je svoje prste imao umiješane u gotovo sve transakcije. Nije mnogo pričao o tome, mada se uvijek hvalisao novcem kojim je čašćavao poznanike. Bahat i nadobudan. Nosio je skupa odijela i švalerski tanke brčiće. Svadljiv. Brbljiv. Umio je biti i neugodan. Nije mnogo pazio na dužinu jezika, te je za svkog zapinjao i ujedao. Ipak zbog novca kojeg je očigledno imao imao je i određeno društvo oko sebe.

Već gotovo mjesec dana u hotelu je boravila izvjesna Verica. Pjevaljka koja je svojom muzikom i pjevanjem zabavljala goste. Svojom pojavom izamamila je interesovanje nekolicine stalnih gostiju. Među njima i Stojana. Stalno se vrzmao tu negdje u blizini. Kad bi počela svoj nastup on bi se nalaktio na šank i netremice gledao u nju. Par puta uputio je prema njoj šeretski osmjeh. Verica je znala sa takvim. Uzvratila mu je osmijehom koji nije obećavao, ali nije ni odbijao.

Pojavila se jednog dana sa dva kofera na željezničkoj stanici po tvrdnji Jovana S. koji je svojim fijakerom dovezao do hotela.
Ubrzo je počela sa nastupima koji su privlačili mnoštvo gostiju. Na insisitiranje gazde hotela Velimira D. Pristala je da ostane preko ljeta i nastupa u ljetnoj bašti.

Tako je bilo i te noći.

Dok je izvodila jednu od svojih pjesama publika je tišinom odgovorila. Čak je i govorljivi Avakum umuknuo na radost većine gostiju. I gazda Pero je ćutao i gledao. Nije pogleda skidao s nje. To sve nije jednom promaklo Stojanu.

„Šta je stari. Šta si zino, a?“-uputi pitanje prema Peri.
Pero ništa ne odgovori, samo odmahnu rukom.
„Uzela starost snagu, al oči gladne?“-nije se predavao Stojan.
„Mani me se čovječe.“

Pero je i dalje gledao u pravcu Verice. Zamagljen pogled na tren ispuni suza. Nije je obrisao. Samo je skliznula niz lice.

„Džaba ti stari gledaš. Tvoje je prošlo. Ona je moja. Koliko sutra il prekosutra. Šta ćeš joj ti. Njoj treba muško.“-peckao je Stojan.

Neugodnu situaciju prekide Velimir.
„Stojane, oladi malo.“-prstom mu pokaza da ćuti.

„Pusti ga Velimire. Takvi mi nisu nikad bili konkurencija. Nadobudni hvalisavi pijevac.“-hladnim glasom odbrusi mu Pero.
Iz njegovih plavih očiju izbijala prijetnja. Izazov.
Smetalo mu je atakovanje na njegovu muškost. Nije je ničim stavljao u prvi plan, ali bačena rukavica mogla je srušiti zid građen sve ove godine koji je podizao iz nekog samo sebi poznatog razloga.

„Ti si žena. Jel čuješ šta ti kažem. Ti si samo još jedan nemoćni starac.“-pjenio je Stojan ne birajući riječi i sredstva.
„Da se kladimo?“-predloži Pero.
Pored njega Mita živnu. Zacakliše mu se oči. Mali krug ljudi tek je bio svjestan prepirke koja se odigravala. Odmjeravanje snage i riječi.
„Evo ruke. Mito sjeci.“-ispruži stole svoje ruke.
Njegovi tanki dugački prsti nestadoše u velikom Perinom dlanu.
Mito presječe, ali nije mu bilo jasno u šta se klade.
„Od sutra.“
„Od sutra.“
„Kako ću znati?“-Stojan upita.
„Znaćeš.“-hladne plave oči Perine sijevnuše.
„Onaj drugi odlazi.“-potvrdi Stojan ubijeđen u svoju pobjedu.

Verica je bila razlog. Nije ni bila svjesna opklade. Stojan je bio ubijeđen da će svojom mladošću, novcem i prepredenošću dobiti opkladu. Mislio je da je to već gotova stvar. Kako je vrijeme da varoš konačno dobije gazdu. Kako će napokon svima zapušiti usta. Zaboga za protivnika je imao starca.

Svakodnevno bi provodili vrijeme u hotelu. Stojan je bio mnogo konkretniji. Koketirao je sa Vericom u prijepodnevnim satima. Nekoliko puta donio je i cvijeće Mijenjao odijela po dva tri puta dnevno. Na momente se ukazivala i pomalo njena naklonost njemu. Dugi razgovori i smijeh koji je prosto ispunjavao prostoriju.

Pero je nastavio po starom. Bilo mu je smiješno to pijetlovsko kočoperenje Stojanovo. Gledao je u Vericu. Bila je lijepa. Mlada. Velike crne oči uokvirivala je bujna crna kosa.
„Te oči, ta kosa.“-promrmlja za sebe.
„Šta reče?“-Mito ga zapita.
Bilo mu je nezgodno pitati Peru o čemu je riječ, ali nije razumio gotovo ništa šta se dešava. Nije se ni družio sa Stojanom te ni njega ne upita, ali se nadao da će nekako saznati pozadinu svega.

Pero je gledao i gledao. Lik pred njim dobijao je obrise. Lik o kojem nije nikom pričao.
„Sofija.“-reče
Mito ga ne upita ništa jer zna da ništa od njega ne bi izvukao.

Jednog jutra Stojana za divno čudo ne bi u hotelu. Pričalo se da se vraća u toku večeri jer je na nekom poslu u Zagrebu.

Verica je sišla na doručak. Nije bilo mnogo svijeta. Pogleda u pravcu Pere. Pogledom je pozva za stol.
„Dobro jutro ti želim. Izvolite sjesti. Biću slobodan da te častim doručkom.“-prozbori Petar.
„Kojim dobrom?“
„Sjedi.“-pozva konobara koji se tren posla  stvori pored njih i primi narudžbu.
„Gledam te već neko vrijeme. Odakle si dijete?“
„Iz Šumadije.“-odgovori Verica.
„Kako je Sofija?“-upita je Pero i podiže pogled.
„Moja Sofija. Često mi piše. Bolesna je. Ostala je sama.“
Pero zastade i ućuta.
„Vi znate moju majku?“
„Da.“-odgovori Pero.
„Znao sam vašu majku. A evo i konobara.“

Nakon doručka su dugo razgovarali. Peri se nakon dugo vremena vratio osmijeh. Dan je vrlo brzo prošao.
Nakon nekog vremena ustali su zajedno od stola. Pozdravili se.

„Vidimo se večeras. Onako kako smo se dogovorili. Prije nastupa.“-tvrdio je Pero dogovor.

Us poslijepodnevno odmaranje večer je brzo stigla. Pero se obukao i dotjerao za izlazak. Iz ladice radnog stola uzeo je priznanicu, pečat i jastuče sa tintom. Još jednom je provjerio sadržaj džepa tako što je dlanom opipao sadržaj.
Za tili čas oslanjajući se na štap krete u pravcu hotela. Hotel Amerika bio je poluprazan, ali imao je sasvim dovoljno gostiju da ga primjete. Među njima primjeti i Stojanove pajdaše.
„Sve ide po planu.“-pomisli.
„Verica je gore?“-upita nekog od osoblja.
„Gore je.“-potvrdi isti.
Stare drvene stepenice škripale su pod njegovom težinom toliko da je osjetio nekoliko pogleda koje je škripa okrenula ka stepeništu.

Tek nešto veći broj gostiju kasnije primjetio je gazda Peru koji se spuštao starim škripavim drvenim stepenicama sa izlizanim rukohvatom. Talas nevjerice jasno se očitavao na licima prisutnim.

„Zar je moguće? Ko bi rekao od njega? Kao da je podjetinjio?“-nizala su se pitanja radoznalaca kojima je u oči upadao osmijeh koji nije sliazio sa njegovog lica.

Predvečerje je stiglo tiho i bez buke. Čekao se Stojan. Varoš je prepričavala sve ono što je vidjela, čula, dodala. Vraoš je brujala više nego lokomotiva koja je stala na prvom peronu željezničke stanice. Stara zgrada vrvjela je putnicima i slučajnim prolaznicima kroz varoš.

Poznato lice špekulanta i mešetara odisalo je posebnim sjajem. Činilo se da se sprema za završni udraca. Nije nipošto želio da izgubi opkladu, a bio je tako siguran i ubijeđen u sebe. Nekoliko kofera bilo je kraj njega u kočiji.
„Šta ima Jovane crni sine? Ima li žiovota u varoši kad me nije tu, a?“
„U Novom sve po starom. Da se primjetiti kada te nema. Ti ćeš znati najbolje kad se večeras pojaviš.“-dvosmislenim odgovorom Jovanovim zadovolji se Stojan.

„Mislim da će haljina da joj pristaje kao salivena. Vrijedilo je platiti sav onaj novac za haljinu. Samo zarad Pere, a onda poslije zbogom Pero, zbogom i Verice.“-kovao je planove Stoja truckajući se kočijom po makadamu.

„Lakše malo, lakše. Nisam ti ja vreća krompira.“-prijeteći je siktao prema kočijašu Jovanu S.

Kako se veče bližilo punili su se stolovi hotela. Uglavnom je sastav bio poznat. Bilo je mnogo svieta. Dokonog i radoznalog. Svi su očekivali neki veliki događaj o kojem će se još dugo pričati u varoši. Radoznalost je bila velika. Ulog je bio veliki. Osjećali su da neke stvari u varoši nakon ovoga neće biti iste.

Verica je sijala u novoj haljini. Pristajala je uz njeno tijelo i pratila je njene pokrete kao da je dio nje. Očito je bila zadovoljna. Umijela je održati raspoloženje i pažnju. Kretala se između stolova i publike koja nije skidala pogleda sa nje. Među njima i Stojanov pobjednički pogled koji je odisao samopouzdanjem.
„Put u Zagreb pokazao se kao pun pogodak.“-sijevao je pogledom po restoranu.
Pogled mu zastade na gazda Peri. Na njemu se nije ništa moglo porimjetiti. Bio je u svome elementu i na svome mjestu.

Stojan je od svojih pajdaša koje je čašćavao pioćem saznao da je Pero za doručkom sjedio sa Vericom i da ju je poslijepodne posjetio.

„Davljenik se i za slamku hvata, ali sam večeras ja tu. Stari pokvarenjak. Još večeras pa kom opanci, a kom obojci. Zadnji put.“-zadovoljno je trljao ruke.

Pero nije pokazivao znakove samozadovoljstva, ali je bio zadovoljan. Kao i uvijek želio je sačuvati obraz, poštenje. Nije nikoga htio izvrgavati ruglu. Pa ni Stojana. Vericu pogotovo. Ne zbog Sofije, već zbog nje same.
„Tinta je vrhunska. Dugotrajna. Kakvu koža i zahtjeva“-pomisli i nasmija se.
Bio je zadovoljan, ali nije to jasno pokazivao. Primjetio je  Mitin ispitivački pogled.
„Pero smijem li se kladiti na tebe.“-gotovo stidljivo upita Mito.
„Ne znam moj Mito. Jutro je pametnije.“-smireno odgovori.
Prvi gost koji je napustio hotel upravo je bio Pero. Protegnuo se i ustao. Stavio je šešir na glavu i podbačajući se štapom krenuo prema izlazu. Pri tome prolazio je pored Stojana.

„Kad budeš sutra kupovao voznu kartu, imam osjećaj da neće biti povratna.“-zajedljivo mu dobaci Stojan.
„Kako ti kažeš, samo reci pravac da ti je kupim.“-ne osta mu dužan gledajući gakao tinta plavim očima Petar.

Stojan se pobjednički osvrtao oko sebe tražeći razumijevanje i pohvale. Njemu je uvijek trebala potvrda okoline. Bez okoline nije ni imalo smisal da se za nešto zalaže, ali ovaj njegov uspjeh trebao je da bi posato ono što nikad do toga nije mogao. Nije imao ono zbog čega su Peru tako i zvali. Gazda. Nije ni umio tako da se ponaša. Upravo zbog toga činilo mu se da je konačno došao i taj dan da od špekulanta postane gazda. Tako što će jednog uniziti i zauvijek ispratiti na izlaznim vratima varoši. Posramljenog i poniženo. Sujeta je igrala veliku ulogu u njegovom malom životu špekulanta i kabadahija. Međutim imao je on jednu osobinu koju je tako dugo uspješno krio. Nije umio da podnese poraz.

Pero zastade na izlazu. Duboko udahnu i podiže glavu prema nebu. Zvjezdano nebo zapara jedna zvijezda padalica. Svježi vazduh kao da razbudi i rasani Petra. Njegov korak živnu toliko da se i samom štapu učini da je u pogrešnim rukama i da je došlo do zabune. Škiljavo osvijetljena ulica u svoje skute primi Peru koji kao sjena nestade u noći.

U hotelu ostade mnogo nejasnoća i neodgovorenih pitanja. Dileme koje je ostavio Pero svojim odlaskom podijeli i same kladioničare. Kladili su se na Peru i Stojana. Nisu znali ni o čemu je bilo riječ, ali su znali da i samo Perino pristajanje na nju mora zančiti samo jedno. Ulog je bio veliki. Pomalo razočarani odlaganjem pobjednika otvoriše se mjesta špekulacijama i prostim nagađanjima. Jedan veliki dio njih poznavao je Peru. Taj se nije bez borbe predavao, ali opet njegov odlazak iz hotela probudio je sumnju u to da je priznao poraz i da stoga nije mogao ostati do kraja večeri. Da nije mogao podnijeti Stojanovo likovanje. Drugi opet svrstaše se na stranu toga da Pero ne voli mnogo halabuke. I sam je bio rekao Miti da je jutro pametnije.

Šta bilo da bilo noć je bila već duboko pokorila varoš. Čekao se još državni službenik u odori od žandara da u crnim visokim čizmama sa vrata najavi kraj. Srebreni časovnik na lancu bio je neumoljan.
„Ajmo sikter. Razlaz.“-grmio je brko.

Stojan ostade posljednji. Verica je već bila na stepeništu. Gledao je za njom. Čekao je njen pogled. Poziv. Znak. Stepenica je bilo sve manje. Neizvjesnost i napetost je rasla sa svakim stepenikom.
Stala je.
Osvrnula se.
Stojanu knedla stade u grlu.
„To je to.“-promrsi nerazumljivo.
Odmah je krenuo prema stepeništu. Nije žurio. Znao je da bi to bio taktički pogrešno. Osjećaj pobjede i nadmoći ipak ga sustiže na polovini stepeništa te zadnjih par stepenika gotovo preskoči u dva tri skoka.

Vericu više nije gledao istim očima. Ovo večeras je samo još jedna bitka koja će se brzo zaboraviti nakon dobijena rata. Poslužila je više nego odlično. Ubojito oružje.
„Riječ gazda od sutra imaće sasvim drugačije značenje.“-mislio je.

„Pomozi mi da otkopčam haljinu.“-stade ispred njega okrenuta leđima.
Stojan spusti dlanove na njena ramena. Kliznuše niz ruke sve do dlanova.
Jasno je osjećala njegov dah iza vrata. Miris toaletne vodice bio je jak i muški. Pretrnu.
Ponovo se dlanovi nađoše na ramenima. Otkopčavao je dugmad na leđima.
Jedno po jedno.
Nije ih bilo više.
Lijevim dlanom obnaži njeno lijevo rame. Ruka zastade na kao svila nježnoj koži.
Zadrhtala je.
Desnim dlanom obnaži i drugo rame.
Pogled mu se zaledi.
Kao nož u srce.
Kao gazda Perine oči.
Plavi pečat.
Kožara kod gazda Pere.
Plavio se pečat kao gazda Perine oči.
Pokušao je rukom da obriše trag pečata, ali nije išlo. Nervozno je trljao po obnaženom ramenu. Tinta ne da se nije brisala, već od trljanja kao da se još više razvuče te pečat poprimi gazda Perin pogled. Pogled prezira. Pogled koji se smijao. I smijao....
Stojan se razbjesni te tako snažno poče trljati da se Verica uplaši.
Vidjevši da od skidanja tinte nema ništa Stoja kao oparen istrča iz sobe. Verica uplašena priđe ogledalu. Veliki pečat. Isti kao i pečat na priznanici koju je Pero pripremio za njenu majku Sofiju. Pokušala je da ga obriše ali nije išlo.
Sjetila se Pere. Zamolio ju je da mu samo okrene leđa da stavi pečat na kraju priznanice za njenu majku sa kojom će moći iz poštanske štedionice dići novac. Osjetila je dobro kako je pečatom dobro pritisnuo priznanicu na svojim leđima.

Nasmijala se. Shvatila je da je poslužila kao oruđe u sukobu Stojana i Pere.
„Čudan neki svijet. Muška posla.“-nasmijala se glasno.

Jutro je svanulo. Prvi zraci sunca zauzimali su ulicu po ulicu. Kad najposlije pade i zadnji sokak ohrabreni mještani kročiše na ulice i samo sebi znanim poslovima podesiše pute. Kazandžije su već uveliko bili na svojim mjestima. Za njima kožari i grnčari. Nekako najkasnije opštinari i prosvetari. Svi su hrlili na svoja radna mjesta osim Mite koji pohita prema hotelu Amerika. Tražio je gazda Peru.

„Sjedi se Mito.“-ponudi mu Pero stolicu.

Mito sjede i ne reče ništa. Veliko olakšanje jasno mu se moglo pročitati na licu. Svu svoju ušteđevinu i imetak sinoć je založio na Peru. Gledao je u njegove kao čelik hladne plave oči. Nije morao ništa pitati. Stojana nije bilo na vidiku.

„Znao sam. Prvi put u životu sam bio siguran. 100 % siguran.“-ponavljao je.

Pero nije mnogo mario za njegovo oduševljenje. Industrijska tinta za kožu još jednom je sjajno odradila svoj dio posla. Papir je bio isuviše tanak da upije svu tintu sa pečata. Verici će trebati bar desetak dana i kupanja da skine neželjeni znak. Izborom garderobe moći će vješto da ga sklanja od neželjenih pogleda, a onaj ko je trebao da ga vidi sigurno je već bio negdje na putu.

Kako god bilo Stojan se izgubio iz varoši još te iste noći. Jednostavno neki se ljudi rode kao gazde, a neki ne. Jedna noć nije dovoljna da bi čovjek postao gazda. Što je brzo to je i kuso.
Po nekim pričama Stojan je otišao u Ameriku. Nikada se nije pojavio u varoši niti se kome javljao. Da li je obećana zemlja bila dovoljno tolerantna da od Stojana stvori gazdu pouzdano se ne zna. Akteri ove priče poodavno su već mrtvi. Da li je hotel Amerika bio obećani svijet ostalo je pitanjke za njihove potomke koji se istog hotela samo sjete samo kroz priče. Ubrzo nakon drugog svjetskog rata hotel Amerika je promijenio svoje ime.

Amerika je bila sve dalje. Ostale su još samo priče. Ovo je jedna od njih. Ako koju još gdjegod sretnem u slaboosvjetljenim ulicama varoši koja tone u san zapisaću je, a vi će te biti prvi kojima ću je ispričati.

Pozdravlja Vas mandrak72, elokventni sagovornik slaboosvjetljenih ulica koje se još uvijek nedjeljom ujutro protežu između dva mosta.

[ Priče iz Desetog sela ] 18 Februar, 2011 18:50
Prve siluete žurno su promicale između mnogobrojnih štandova. Zatrpani gajbama svježeg povrća i voća štandovi su polako dobijali svoj planirani izgled. Činilo se da i sami štandovi uživaju u toj priči. Kitili bi se leskovačkom paprikom, pasuljem tetovcem, krastavcima ko zna zašto nazvanim sunčani potok. Bilo je tu i ekvadorskih banana, limuna i ananasa. Kivi tih godina još nije zalazio na štandove napravljene od betona uglačanog svakodnevnim trenjem drvenih gajbica, velike metalne vage sa mnoštvom tegova i od masnog papira od bureka il parizer salame.

Iza njih nalazili su se metalni štandovi na kojima se bjelasao sir i ostali proizvodi od mlijeka.
Ispred samog ulaza u pijacu poluilegalno godinama su stajali improvizovani metalni štandovi sa posebnom vrstom robe. Upravo onakvom kakva je jedino i mogla da me interesuje. Štandovi sa igračkama. Te štandove držali su Romi. Njih dva ili tri ovisno o dobu godine bili su svakodnevna destinacija koju bih obilazio na putu od škole do kuće i nazad. Dva puta dnevno vršili smo gotovo čitavu inventuru dnevnu. Gotovo da smo sve znali napamet.

Jedan od vlasnika tih štandova bio je i Ferid, ali su ga svi znali kao Košut.
Među nama djecom Košut je bio sinonim najvećeg rahatluka i potajnih želja koje bi ostvarili kakvim dobitkom na lutriji. Gotovo svaki razgovor o igračkama započinjao bi „kod Košuta“...

Košut je bio oniži Rom velike okrugle glave sa velikim debelim naočarima.
„Razlaz djeco. Nemojte mi ćerat mušterije badava.“-mrzovoljno bi nas tjerao čim bi vidio da od naše kupovine nema ništa.

Osjećao je on tu svu važnost koju može da ostavi jedan prodavač igračaka. Često bi se čak i cjenjkao ukoliko je postojao i gram šanse da neko od nas kupi igračaka.
„Eto ta tri pištolja, svaki po sedam.  Tri puta sedam dvaest i osam, a ja vam dam za dvaes i pet.“-pogodba je bila pred nama.
„Ali čiko. Tri puta sedam je dvadeset i jedan.“-kočoperio sam se matematikom.
„Šta ti mali znaš šta je trgovina. Il kupuj il briši da ti ne bi vezo uši na mašnu.“-tobož ljut na nas odmahivao je glavom .
„Pa tako sam i sam reko.“-rukom je povlačio šešir na glavi, a jednim okom je pogledavao na ćevapdžinicu kod Faje.
„Ajde, ajde, sikter. Nemam se ja kad sa vama preganjati.“-pogleda nije skidao sa pecane u kojoj se mlado jagnje okretalo na ražnju.

Ispruži ruku pred sebe tako da se rukavi kaputa malo povuku unazad te pogleda na sat.
„Ćaća ga njegov. Šta je tolko otego.“-miris jagnjetine je prosto parao nosnice.
Debelim prstima kako kobasicama obuhvati nos koji ga je zasvrbio od tolike divote te onda dlanom pređe oko usana kao da se netom omrsio gladeći bradu.
Nervozno je šetkao stalno nešto mumlajući i izvirujući na pecanu.
„Bilo je i vrijeme. Alal ti ćufta!“-gotovo poskoči kao i njegov želudac dok je gledao kako Faja skida ražanj sa pečenim jagnjetom.

Svakodnevno bi ponavljao ritual. Negdje oko pola jedanest kad bi Faja skinuo jagnje sa ražnja uspremetao bi se Košut kao da su ga svi mravi ovog svijeta baš u taj čas posjetili. Nije mogao odoljeti mirisu jagnjetine.  Sa Fajom je imao mali dogovor, čvršći nego dogovor sa Jalte. Naime svaki dan kad bi radio osim nedjelje od Faje bi uzimao jagnjeću glavušu za doručak. A upravo je bilo vrijeme za to.
„Hoće li valjati?“-pred njim u veliki masni papir Faja je pakovao vrelu glavušu.
„Kad nema bolje, valjaće i ta.“-i već u tom momentu počinjalo je njegovo uživanje u gastronomiji.
Vreli zamotuljak je vješto prebacivao preko dlanova dok se žurio za štand.

Nakon što bi otvorio papir sa zamotanom glavušom raspričao bi se sa njom kao sa kakvim poznanikom.
„Oklen si da mi je znati kad tako miršiš. Neka, neka tebe, samo polako. Ima Košut vremena.“-divanio bi joj kao najmilijem.

U vrijeme pauze mnoštvo radnika je žurilo na pauzu da nešto prezalogaji. Među njima opštinari su bili nekako najagilniji, a među njima i Malik na kojem se odmah dalo vidjeti da mu je hrana mnogo više nego ostalim smrtnicima. A ne kažu džaba da su buce nekako uvijek spremnije na šalu i humor pa tako to bi i sa Malikom.

„Neće to valjati Košute. Nije to dobro. Eno već se polako priča opštinom kako se stalno žališ na pijačarinu i dadžbine, a ovamo svaki dan se pečenje jede. Vidi to narod moj Košute.“-već je Malik imao novi štos o kome će se pričati par dana nakon toga.
„Ma ko to priča?“-ko oparen skoči Košut ne prestajući prstima čopati ne baš bogatu mesom glavušu.
„Kako ko. Ne pričam ja. Priča narod. Eno ti Desana. On je to pričao.“-Malik je potpalio fitilj i već se polako odmicao na sigurnu udaljenost.

Nakon par trenutaka pored štanda izbi i sam Desan. U ratu ranjen u nogu, pa je uz pomoć štapa hodao i na jednu nogu hramao.
„A jel ti kljapo kljapavi. Šta ti imaš da gledaš što mi Cigani jedemo. Šta tebi smeta što ja svaki dan po dvije kile mesa jedem.“-glasom koji je odzvanjao Košut iznenadi i samog Desana čovjeka nesklona  takvim pričama i još manje smicalica.
„Ma kloni me čovječe. Nemam ja s tim ništa.“-branio se nastavljajući da ubrzava korak da što prije umakne od razljućena Košuta.
„Ti ćeš meni brojati zalogaje.“-nevoljko je završavao prepirku i ponovo se prihvatao posla oko već dobro očerupane glavuše.

Još neko vrijeme je glasno mumljao tobož ljut stalno ponavljajući jedno te isto i ponekad dižući ton naglašavao dvije kile jagnjetine koju jede svaki dan.
Pored njega se odnekud pojavi i Sajo koji je takođe držao štand pored njegovog, ali nije uhvatio srž problema.
„Šta bi Košute.“-upita ga.
„Kako šta. Šta koga briga što ja jedem tri kile jagnjetine. Kljapo, kljapavi.“-u trenutku pred komšijom poveća za još kilu pečenja tek da mu pokaže da bolje radi i živi od njega.

Malik se iznova smijao smicalici koju će po ko zna koliko puta ispričati za stolovima u opštini.
Pijaca bi nakon toga nastavila istim tempom da živi. Mjesto na kojem se ruralno stapalo sa urbanim. Mjesto gdje su novac i roba sami krojili ekonomiju mimo svih berzi i recesija.  Tržišna ekonomija nije bila toliko komplikovana kao danas. Nije bilo računara, registar kasa i sličnog, ekstra profita i PDV-a, ali jagnjetina je itekako mirisala.

„Kad smo mi Cigani jeli džigericu tako se i zvala, a kad gospoda sjede da jede odmah su to jetrice. Dok smo droba jeli, nije ni imao ime a sad kad ga jede gospoda ga krsti u fileke.“-rezonovao je Košut kretanja svjetskih tokova u gastronomiji.
Kako god. Ispod kišobrana šarenih, neke se stvari jednostavno nisu dale izmjeriti. Kila gore, kila dolje. Važno je trgovati.



Pozdravlja Vas mandrak72, nakupac neomaštene misli i revera kao nekad.
[ Priče iz Desetog sela ] 29 Januar, 2011 23:23
Mnogo je stepenika minulo. Još uvijek pamtim dobar dio njih. Neke više, neke manje.
Uvijek sam volio onaj prvi korak kojim bih započinjao svaki uspon, svaki silazak.
Hrabro bih zakoračio, nagnuo malo tijelo naprijed i prvih par stepenika gotovo preskočio u kratkim skokovima. Zaustavio bih se na vrhu stepenica. Udahnuo duboko, dlanovima se podbočio na koljena i osvrnuo se niz stepenice ako je to bio uspon.
A one kao domine porušene nekim čudnim redom, poražene.

Odlazio bih dalje i dalje.
Vraćao se iznova i penjao i spuštao.
Neki put opet pamtio, neki put baš i ne.

Ali imaju jedne stepenice koje nosim baš tu.
Tu ispod džepića na lijevoj strani košulje, tu gdje ni jedan sapun ne dopire.
Ima jedna kuća, tamo. I danas znam gdje je, a opet nisam siguran dal me čeka. Znaju te stepenice sigurno za mene. Još uvijek pamtim kad sam zadnji put bio. Sve je bilo drugačije. Obraslo dvorište bez i jednog traga osim onog mog kojim pogazih korov sve do prvog stepenika.

Nije bilo skemlije. Male drvene klupice izlizane površine na kojoj sam provodio mnogo vremena izjutra rano dok su se prvi jutarnji mirisi sela miješali sa mirisom štale, rose i svježine podgrmeča. Nije bilo ni svitaca koji bi kao hor publike u transu na koncertu Bijelog Dugmeta palili treperave jeftine upaljače. Svih onih boja niti mirisa noći koja je dolazila.

Tri stepenika i podest.
Jedan. Dva.
Tri.
Nisam trčao. Niti se sagnuo.
Nisam se osvrnuo. Znao sam šta je iza leđa.

Korov kao okupator zarobio je svu onu nestašnu vrisku. Nema ni Zeće niti Žućka. Starih mudrih seoskih mačora. Vjerujem da ni oni niu nikad pomislili da bi ovako bilo.
Nije ni Mikija. Vazda lijenog i na trku nespremnog seoskog psa koji je iznad svega volio svoj mir ispod ambara u kojem više nema žita. Odavno.
Iscurilo.

Poput meni dragih ljudi koji nestaše jedno za drugim u godinama koje su nekim pojeli nesiti i nezajažljivi.
„Kad bih mogao. Na tren bar. Ma ne.“-kolebao sam se da iskažem što nekoć jesam.
Vrata bijahu odavno zaključana.
Zelena fasada.
Vrata metalna, ulazna.
Razbijeno staklo.
Svejedno niko i onako ne misli ući.
Najzad nemoćan pred vratima se okrenuh.

Spustih se leđima oslonjen na vrata koja nekoć bijahu otvorena po vascijeli bogovetni dan, za sve osim za kokoši koje su znale da unerede stepenište.
Jutros nisu. I neće.
Oslonjen leđima na vrata sjedoh na beton.
Nikog da kaže.“Dijete, nemoj golom guzicom na beton.“
Nikog da izbije pored pojate. Ni nje nema.
Kako da izbije?

Ni kruške stare koja nam je dozirala slatke plodove dok smo bosonogi ranim jutrom hitali pod njene skute. A da je i ima pod njom gužve ne bi bilo.
Sa ovih stepenica koje još uvijek držim tu ispod džepića otišli su iako su stepenice izgrađene da traju mnogo duže.

Desno. Nema dima iz sušane.
„Nema me. Čak i ne slutim nebo.“
Ni već odavno suha grana jabuke sa koje uzbrah sve one jabuke što sam u njedra trpao i neoguljene i neoprane jeo što ležala je na urušenom krovištu svinjca iz koje ne vire halapljive klempave utičnice dok kusaju napoj i splačine nisu zasmetale ni zaboljele. Jer naprosto tako biva.

A lijevo.
Velika kolnica. Nema ni velikog crvenog traktora. Kosilice nema.
Tek za gredama zakačena klupa drvena seoska na kojoj drijemah gledajući „Kozaru“ za Dan republike. I svi ostali ukućani.
„Ne ponovilo se nikada.“-ponavljao je đed te posljednje jeseni.
„Ipak se ponovilo moj đede.“-konstatovah.
Koš još uvijek stoji. Kao da prkosi.
Ne nisam dobio želju da pogodim trojku koja je baš počinjala negdje odmah ispod zadnjeg stepenika. Ne jer trn loptu ne čeka. Odviše je lako prekinuti igru koje nema.

Naslonio sam glavu na zid i podigao pogled ispod strehe.
„Zašto ni vrapce nigdje ne viđam. Ovdje im se i ne nadam.“
Kao duvan žuto obojeni potkov i rogovi krovišta tik iznad mene. Ispružih ruku.
Ni do nebe ne dohvatih, a krov izmače.
Nije mi bilo do odavno već okončane igre.

Spustih pogled pred sebe.
Stepenice preda mnom.
Čiste.
Bez prepreka. Kad malo bolje razmislim nikada i nisu bila neka prepreka osim za klikere koji su se kotrljali baš tu ispred gdje petom napravismo rupu na ogoljenom tlu koje sad bijaše obraslo.
Stepenice.

Ne neću tražiti klupicu. Vrijeme je da se pođe. Preko njih prolazili smo ne misleći na vrijeme, ali svaki prolazak koji bi kasnije ustvari bio i odlazak  imao je veze sa vremenom. Kao onog hladnog zimskog jutra, kad u tišini ispratismo Milu iz kuće uzdrmanih temelja na odsluženje vojnog roka vozom prepunim regruta i pjesme.

Nije bilo struje. Samo snijeg što je škripao pod nogom i hladan mjesec što je fenjer držao povorci koju muzika nije pratila.
A da je malo više sreće bilo. Znam strica.
Ne bi taj.

Svi kasniji odlasci i dolasci zauvijek su bili drugačiji.
Stepenik po stepenik.
Jedan.
Dva.
Tri.
Korakom teškim olovnim penjao sam se uz padinu. Plećinu. Na leđima sam osjećao pogled. Kao kupina za kaput zakačen. Pitanje.
„Jel stvarno nema vremena?“
Zastao sam.

Nisam se osvrtao jer sam znao svu težinu pitanja.
„Nije do mene.“
Potrčao sam do vrha padine. Kao uz stepenice. Nisam zastao na vrhu, dlanovima se podbočio o koljena.
Sve to ne bi imalo smisla. Neke stepenice jednostavno nemaju sreće sa koracima. Niz njih niko više ne odlazi.



Pozdravlja Vas mandrak72, fenjerista u mraku koji svijetli i tijelom se od bure brani.
[ Priče iz Desetog sela ] 23 Januar, 2011 22:29
Nije lako biti neimar. Grade mnogi. Ali njihova djela ne opstaju jer ne govore. Ono što može govoriti privlači pažnju, slušaoce, gledaoce i dobronamjernike.

„Pomoz Bog Milutine.“
„Bog ti pomogao.“
„Gradiš?“-upitah.
„Pišem.“
„Rekoh zidaš.“
„Ne rekoh li već da živim.“

Gledao sam neimara koji od kamena slike života piše. Još jedna građevina. Nova. Pogledom sam šetao po građevini koja je rasla. Ni nalik onome što će gotovo svaki arhitekta u šablonskom projektu da nam ponudi.

„Imaš li projkat objekta?“
„Projekat je otvoren. Tvoje je da čitaš.“-pokaza mi na građevinu dopola ozidanu.
Ponovo sam se zagledao u objekat.

Kameno zdanje. Pogledom sam klizio niz pravilne i nepravilne oblike zdanja. Pokušavao sam da čitam meni nečitljivo.
„Volim kamen.“-rekoh.
„Tim bolje. Mnogo je jasnije.“-reče mi neimar čije su oči zračile nekom blagošću i jednostavnošću.

Gledao sam u temelje. Bili su jaki. Nezgrapni. Ali jaki. Jaki i sigurni. Od temelja sve počinje. Kao i u životu. Rođenje i djetinjstvo su temelj našeg života.
Ova spoznaja me je raspoložila.
Jasno sam vidio u njegovim očima da sam na dobrom putu. Prvi put sam čitao sa građevine.

Sa prednje strane objekta sam stajao i nastavio da čitam dalje.
Zidovi su bili kombinacija nepravilnih oblika i veličina čvrstog kamena. Neobrađenog. Nesimetričnog. Kamena koji je svakog trena prijetio da prsne i popuca od neke neobjašnjive nabujale snage. Kamen je u svoj svojoj nesavršenosti prštao od ljepote. Bunta. Mladosti.

Pogledao sam u Milutina. Neimara.
Nisu ga nikada razumjeli u selu. Stoga je odlučio da traži selo gdje će  njegove građevine ljudi gledati i uživati. Čuvati.
Njegova buntovna i umjetnička duša pred bujicom nerazumijevanja gradila je tvrđavu oko sebe.

Na ćoškovima objekta i oko prozora ručno tesani kamen smirivao je kompoziciju bunta, hrabrosti i uokvirivao je opšte ljudske zakone duši umjetničkoj zarobljene u standarde i mjere.

„Da i pored svega u nama ponekad se moramo prilagoditi svijetu u kojem živimo, ali nikako dozvoliti da  svijet uđe u naše živote.“-reče.
Na sredini objekta dominirala su elipsasto zasvođena vrata od treće vrste kamena. Cigli bih rekao. Nastojao sam da u njima pronađem nepravilnost, bunt.

I našao sam. Neko ko bi samo ušao kroz vrata  a da ne zastane pred objektom i da se ne divi ljepoti istog to ne bi primjetio. Čovjek nije mašina. Griješi. I to se bilježi. On svoje greške ne krije i nudi nam na uvid da gledamo i čitamo. Da učimo.

Dugo sam još gledao obrise objekta koji se izdizao ispred mene i tražio u njemu čovjeka. Priču. Život. I našao sam. Sve u jednom mjestu.

„Pogledaj malo iznutra.“-predloži mi.
„Već znam šta ću naći. Vanjština mi je već mnogo toga rekla. Ući ću da potvrdim ono što već s vana pročitah.“-nasmješih se.
Objekat je govorio više od ikakve priče.

„Moja lična karta je strnjište. I nije nikada izašlo iz mene. Stoga gradim ovaj objekat. Dižem spomenik čitljiv svima pa i onima koji samo vanjštinu gledaju. Onima koji nikad ne požele da zagrebu ispod površine. Ko razumije razumjeće.“-nastavljao je sa radom povremeno zagledajući u moje reakcije.

„Krov?“
Nije rekao ništa. Samo je pogledao u nebo.

Jezik umjetnika je bogat. On priča i kad slika i piše. On kad gradi ne prestaje da slika i piše. I kad gradi on priča.
Život gradimo od dana rođenja. Svaka ugrađena cigla, kamen, stepenik su slika o nama. Iza nas ostaju građevine koje traju. Građevine bez emocija, ljubavi ne drže vodu. Samo nebo nam je krov.




Pozdravlja Vas mandrak72, nadzorni organ i fatamorgana organa.
[ Priče iz Desetog sela ] 22 Januar, 2011 17:45
„Ajde ti babina jabuko da se presvučeš i opereš ruke. Ja ću ti usuti još čašu mlijeka, pa ti ovdje lezi na sećiji dok ne zadrijemaš. A đed bi mogao da ti ispriča koju priču prije spavanja.“-baba mi predloži.
Nakon večere đed sjede pored mene.

„Đede jel da da se nismo obrukali?“-upitah ga.
„Ma pusti ti to. Ženska posla. Ko bi se s njima razjasnio i sve objasnio taj se nije rodio.“
„Đede kad opet idemo u lov?“
„Poslušaj ti svoga đedu. Noć je vrijeme kad zvijerad ne spava. Kad lovi i smuca se okolo.“
„A kad je pravo vrijem za lov?“-upitah okreću ći se na stranu i navlačeći ćebe na sebe.
„Jel vidiš ovaj prozor? E sad kad se u njemu pojavi mjesec to je pravo vrijeme. Ne onaj kržljavi i blijedi mjesec. Već onaj ko lopta iz zadruge žut i debeo ko Joka Obrenova. E tad se u lov kreće. Prvo njega da uvatimo da nam sve natenane ispriča o zvjeradima jer ko bi to drugi bolje od njega znao. Nego ti svome đedi lezi i pripazi. Čim on napuni okno, a ti odma do mene. Dotle ću ja već pušku očistiti. Ajde ti diko đedova pokrij se i pripazi na mjesec.“-posavjetova me moj đedo.

Gledao sam za njim. Šešir zabačen na tjeme, jelek pleten bez rukava, svijetla košulja sa džepićem u kojem je držao upaljač  i sametne hlače opasane kajišom kao da se teškom mukom bori da ga zadrži da ga vjetar ne odnese. Laganim koracima odgega na drugi ležaj te uze pribor za brijanje i babin lavor tople vode da se obrije. Gledao sam par trenutaka u njega.

Nakon toga uputih pogled prema prozoru. Treperavo lišće topolino plesalo je na vjetru. Bacajući sjenku na kuću i prozore od mjeseca koji je odnekud jezdio prema našem prozoru.
Ni sam ne znam koliko sam dugo gledao prema prozoru.
A onda.

Mjsec se šeretski nasmiješi i ispuni čitavo prozorsko okno. Gledao sam u njega, a on baraba mi reče.
„Jel istina da se spremaš za lova?“
„Naravno. Večeras idem u lov.“-bio sam odlučan.
„Vrijeme je.“-poče polako da klizi i napušta prozorsko okno.

Nije više bilo vremena za otezanje. Brzo sam se obukao. Otišao sam do đeda da ga budim, a on je hrkao tako da su se crijepovi nakući stresali od toga. Nisam uspio da ga probudim.
„Idem sam.“-naprečac odlučih.

Društvo birano pored mene. Momo magare, Šarov sa svim svojim buvama i ovaj put Ranin mačak Zeljo.
„Idemo odmah. Mjesec je već dobro odmakao.“-požurivao me Momo.
„Valjalo bi poitati pa ga stići prije Crna vrha, jer ako tamo zamakne nema nama do zore povratka.“-potvrdi Šarov stalno se češkajući.
„Da se ide.“-Zeljo nije volio otezanja.

Dali smo se u bezglavi trk za mjesecom.

Stalno je izmicala baraba okrugla. Čas bi se popeo na sjenik. Dočim bi mi do njega stigli on bi se već gnijezdio na vrah topole.
„Sad je naš.“-podviknu Zeljo te se trkom pope na vrh topole.
Istegnu se za još mačiji nokat, ali mjesec šeretski izmaknu te se strmeknu na raskršće na vrh brda.

Šarov se stušti za njim. Jedna za drugom rukama povezane za njim su prašile sve buve i sve dlake. Pogubi se Šarov u tom trku te se izgubi od samog sebe. Potraja to njegovo traženje par trenutaka, pa onda prvo pronađe svoj nos. Njuškajući njime pronađe i ostale dijelove sebe te se još jednom ugrize za rep da se uvjeri da ne sanja.
Bolno jeknu al nastavi potjeri. Na raskršću obasjanom od mjesečine nikoga ne bi.
„Opet umače. Pokazaću ja njemu zube.“- iskezi se i pokaza sve svoje zube te zalaja na njega da se sve seoske mačke od straha popeše na najviši crijep i zagrilše limene pijetlove na njima.

„Eno ga na Crnom Vrhu.“-povika Momo.
Dade se Momo u bezglavi trk, a ja na njemu klatio se kao Džingis Kan jureći stepom. Sa ramena skidoh đedovu pušku.
Pucao sam ko zna koliko puta. Mjesec ni da bekne. Samo se vješto cimao i još više smijao.
Nanišanih još jednom i ništa. Iz džepa izvukoh svoju praćku sa gumom od gaća te opalih posljednji put.
Mjesec se uhvati za grudi i klonu iza Crnog vrha.

„Za njim. Držider ga sad Šarovčino moja hrabra. Idemo Zeljo.“-hrabrio sam hrabru družinu.
Jezdili smo i prašili prema Crnom Vrhu. Za tren oka izbili smo na vrh, ali mjesecu ni traga.
„Eno ga. Eno upao u Japru. Ahaaa. Drž se prikane da te samo međ kandže metnem.“-pojuri Zeljo ubijeđen da je vascijeli mjesec od  sira stvoren.

Za tili čas bili smo na obali Japre, ali do mjeseca nismo mogli. Bezbrižno se brčkao na sred vode.
„Ući ću dole i popiću svu vodu. A onda kad sve popijem naš je.“-Momo predloži te uđe u vodu do koljena.
Svojski se trudio, ali nekog napretka nije bilo.

„Ja ću se popeti na njegova leđa, a Zeljo na moja. Kad se Momo sagne da pije vode neka ga Zeljo samo kandžom zakači i na obalu izvuče.“-predloži Šarov.
Zeljo pristade i učini kako Šarov kaže, ali nokti su parali po mirnoj površini vode, a mjesec ni da bekne.
U tom momentu Momo se sagnu te se Šarov i Zeljo premetnuše preko njegovih leđa te u hladnu vodu bućnuše.

Zeljo se drao kao da ga živa deru. Šarova su napustile i najvjernije buve dok je onako mokar stresao vodu sa dlake. Od silne vod vascijeli sam mokar bio.
Nije više bilo niti jednog razloga da mjesec sad ne uhvatim te i ja u vodu zakoračih. Kako sam se kretao za njim tako je ion bježao od mene. Bio sam sav mokar kao čep. Konačno stavih ga pod kontrolu.
„Sad si moj. Sad si moj  lopužo.“-ponavljao sam.

Lagano drmusanje me prenu.

„Jesi li ružno sanjao, jabuko moja.“-probudi me baba.
U rukama sam stezao jastuk na grudi i držao ga kao da je lopta.
„O sav si mokar. Mora da si nešto strašno sanjao. Ajde diko da se ti meni presvučeš. Daću ja onom tvom ludom đedu po turu kad slijedeći put povede moga dječaka u lov.“-prijetila je baba mome đedu.
Dok sam se presvlačio. Nisam ispuštao jastuk iz ruku.

„Jesi li dobro jabuko moja?“-upita baba.
„Jesam baba.“-ponovo sam legao u krevet.
Ne to nije bio san. Mjesec je bio u mojim rukama.

Šarov je iznenada  i neobjašnjiv za sva vremena ostao bez svojih buva, a Zeljo je u širokom luku obilazio svaku tečnost osim ako nije toplo mlijeko u tanjiru.
Momo se nije promijenio. Nije postao veći magarac nego što je bio. A ja.

Ja sam se samo smješkao. Ja sam ostao vječiti sanjar i lovac pamukova srca.



Pozdravlja Vas mandrak72, prvi mjesečev satelit i ovlašteni izrađivač praćki za nesutrašive pametne glavice.
[ Priče iz Desetog sela ] 21 Januar, 2011 16:16

Za tren oka šuma nas primi u svoje skute. Kroz gusto granje i lišće odvalismo mi dobar dio puta.
„Viđe li ti iđe aždaje odozgo sa magareta.“
„Bogami ni a od aždaje. Biće da se sile uplašila.“-s knedlom u grlu prevalih preko jezika.
„Ajde ti siđi da se malo zraka uvati, a đedo zapali jednu lulu ne bil zvjere na nas nabasalo da joj pokažemo pa kom opanci, kom obojci.“-đed me spusti sa magareta.

Zasjedošmo nas dvojica na mahovinu kao duša meku pa mi đed reče.
„Valja se neki plan praviti. Ne bi bilo dobro u zasjedu pasti.“-spusti ton đed pa poče polako da se osvrće oko sebe ne bil primjetio ikoga da nas prisluškuje.
„Priđide ti bliže svome đedi.“-jednom rukom poče šešir na glavi pomjerati čas ga zabacivati na potiljak, čas nabijati na čelo tik iznad obrva.

Pažljivo sam slušao đeda dok mi je otkrivao sve tajne lova.
„Znaš. Zvijere ti je kako kakvo čeljade. Nije on u šumi samo da bi letao tamo-amo. Ma jok. Ono đe je tvrdo ne udara.“-povuče đed dim iz lule uglačane kao da su je kaplari još iz onog rata glancali za kakva brkata narednika.
„Znam đede.“-malko ohrabren đedovim objašnjenjem nastavih da slušam.

„Vidiš i zvijere zna mudrovati. Evo primjera. Ja sam naprimjer vuk. Koga se vuk boji?“
„Bogami tebe đede.“
„A šta svaki vuk zna o meni?“
„Da imaš pušku đede.“
„Pstt. Dobro. A kad sam ja njemu najopasniji?“
„Kad god ga vidiš.“
„Dobro ti meni veliš. A kad ja njega mogu dobro vidjeti?“
„Danju đede. Obnoć spavaš.“
„E vidiš kako ti meni sve znaš pametna glavo đedova. Šta sad ti misliš oće li on okle izbiti?“-začkilji đedo te povuče još jedan dim iz lule koja se pušila ko rakijski kotao.
„Znači nema mjesta strahu. Em smo skupa, em je dan pa mi vuk na oči neće. A i da ima obraza bježo bi mi i ovnoć s puta.“-đed ponovo povuče dim iz lule.

Malo okuražen đedovim mudrovanjem i ja se malo opusti te smjelije pogledom pogledah oko sebe. Nigdje zvjereta ni za lijeka. Momo je istezao vrat i sa grana otkidao kao trava zelene mlade bukove listiće nježne i glatke kao obrazi Lunjini kad je onomad poljubih za slavu. Ni sam nisam znao jel i njoj treba da čestitam Svetog Jovana, ali nije bilo uzmaka te je svojski izljubi tri puta u obraze.

Šarov je već drijemao naslonjen glavom na prve šape, a u polukrug kao kifla savijeno tijelo od njega je činila da liči na kakvo staro zgužvano ćebe. On kao da nije mario za lovačku situaciju u kojoj se nađosmo.

Posmatrao sam Momu. Magare ko magare što bi rekla moja baba. Ni odveć pametno, ni odveć mudro. Baš onako da zaslužuje svoje zvanje. Nije on bio neka vrijednica, ali kanda je znao sa djecom te se nikada na nas nije ritao niti koga žutim kao pločicama zubima grizao. Priča se jednom da je popa ganjao kad je onomad svetio vodicu te mu sav bosiljak izjeo i za jareću bradu ga počupao. Od tada pop je bojažljivo kročio našim brdom.

Prvi znaci mraka pokazuju se u šumi iz sna budeći zvijeri. Neka mala nelagoda prsotruji mi niz leđa kad me đed prenu glasom.

„Ajmo ti mi sokole moj put pod noge pa kući lagano. Nigdje zvjereta na vidiku.“-protegnu se đed tako da mu se i kožun protegnu za broj više na njemu. Opanci kao da sinuše i uvijek spremni za puta kao da nas pozvaše.
„Idemo. Idemo.“-požurivali su nas gumeni opanci kajišom prevezani preko priglavaka.
„Noć samo što nije. Valja se ići.“
„ A kad ćemo u lov đede?“-malko razočaran povratku bez ulova.

Da je bar ulovljena kakva lisica ili strašni dugouhi zekan, pa da sav važan pred babu izbijem sa plijenom i pokažem joj kakvi smo đed i ja lovci. Ali znaće baba da se nisam bojao.
U tom momentu kao da se šuma prolomi. Buka se sve približavala prema nama.

„Odstupi. Odstupi.“-đed prijeteći štapom prema dubokoj šumi poviče.
Lomljava granja i šuštanje suvog lišća približavalo se prema nama.
„Valja nam se povlačiti. Đed je bogme pušku zaboravio.“-đed je već bio na nogicama laganim i šešir na povlačenje namjestio.
Začu se glasno rokatnje iza nas.

„Biće da je vepar ogladnio silno.“-prozbori đedo.
Momo se trže te se dade u bezglavi bijeg. Za njim se stušti i Šarovčina nesutrašiva.
„O junaci na rezervne položaje.“-zazva mene đed te se stušti zajedno sa mnom prema kući. Iza nas lomljava se i dalje čula. Činilo se da je sve bliže. Da je tik iza nas.

Trčim ja ,a bogami i đedo za mnom praši kao da ga goni Austrougarska regimenta i bataljon seoskih udovica. Nisam se okretao. Bojao sam se da ću pasti na vrh nosa, a onda bi svakoj bježaniji bio kraj.

„Otvaaaaaraaaaj babaaaa.“-izdaleka sam već babu pripremao na okršaj.
U ovakvim situacijama svaka je pomoć bila potrebna.
Zajedno sa nama je mlatio je i prvi sumrak stvarajući grdne sjenke koje su se prijeteći izvijale prema nama.
„Ooohooh.“-pućakao je đed za mnom.
„Ostade mi lula, jadan ja. Ooo đavole.“-kukumavčio je.

U silnom trku stigosmo pred kuću. Momo je zaždio prema kući Siminoj, a Šarov je već bio pod ambarom sa svim svojim buvama ukoliko nije koju izgubio u bježaniji. Jedino primjetih Zelju koji nas je podozrivo gledao i svu našu trku.

Uletismo ti mi u kuću, a baba izbeči oči kao varen zec te se zakocenu od smija.
„Svi junaci nikom ponikoše. Takvu bježaniju još niko zapamtio nije.“-smijala se baba.
„Kakva bježanija. Ovo je taktičko povlačenje. Ko tii je to rekao.“
„Ne treba mi niko ni reći. Momo je proprašio kao da ga sto rojeva čela ćera, a ti vidim opanke pogubio, a ni šešir nisi donio.“-pokaza nam baba na đedove priglavke na kojima se bilo nakupilo sitnih grančica i suvoga lišća.

Baba izađe pred kuću da vidi zvijere koje nas je tako u bijeg naćeralo.
„Ohohohoh. Ajme meni ohohohoho. Kukavnih lovaca. Nisam se ovako ismijala od kad je pokojni Đurađ onako pijan u mraku masnu krpu pojeo  misleći da je pita gužvara.“-baba se nije prestajala smijati.
„Samo se ti sprdaj, babo nerepata.“-branio je đed našu bježaniju, ali ni sam nisam bio siguran kako bih je drugačije nazvao.

Izviri đedo na vrata  a i ja proturi glavu pored štoka. Iz ljeskara klatila se lagano krmača Bilja, a za njom njenih sedmoro prasadi. Vesele utičnice stalno bi se zalijetale , njuškicama gurkale jedna drugu te se stalno premetale. Vesela družina kao da nije marila za naš lovački nesupjeh ili đedovo „taktičko povlačenje“.

„Nego ajde Vas dvojica perite ruke, pa da večeru iznosim. Mora da ste ogladnili od tolike gimnastike.“-baba se dobroćudno smješkala našoj bježaniji.


„Večerali smo u tišini. Pečene police krompira sa svježim sirom, slaninom, pogačom vrućom i lukom bile su na stolu. Bogatstvo mirisa na tren nas je odvajalo od proteklih događaja. Ispod stola odnekud se stvorio Zeljo, taj nepredvidivi borac i megdandžija sa kobasama slasnim i slaninama masnim po tavanima širom sela. Osjetio sam njegov rep kako se motao oko mojih nogu. Krišom mu doturih vruć krompir. On se polakomi da ga zagrize te se oprži i kao oparen izjuri iz kuhinje.

 

            *** nastavak slijedi odmah nakon ove epizode ***

[ Priče iz Desetog sela ] 20 Januar, 2011 16:12

„Đede, đede.“-drmusao sam đeda nastojeći ga probuditi.
Đed je volio odrijemati poslije ručka. Znao sam ti i zbog toga sam ga pustio na miru dobrih sat vremena.
„Đede, eno nešto gadno lomi u ljeskaru. Biće da je neka zvijer.“-ponavljao sam kao papagaj.

„Ooo, ljudino moja poštena. Očekaj de svoga đedu. Sam da opanak nazujem pa da časkom nogama laganim u potjeru za zvjeretom se damo. Oooo baba, đe si mi šešir zaturila đavole nijedan. Zar ti nijesam rekao da mi u šešir ne barkaš.“-đed se lijeno dizao iz kreveta vazda nešto tražeći.
Iz kuhinje izbi baba te se sve nekako pobjednički nakostriješi.

„Baba, baba nešto krši u ljeskaru. Biće da je zvijere. Idemo ja i đedo da ga uhvatimo.“-brže bolje priskočih đedu u pomoć.
„E jabuko moja, da je po đedu nas bi kurjak davno izjeo. A ti sa njim ni puža vražijeg nećeš stići. A ti lovče od trista ljeta, eto ti šešira na glavi, glavu zaboravnu ne izgubio.“-baba se nije dala smesti te se odmah okrenu put kuhinje.

„Viđe li ti nju, babuskaru bezobraznu. Ona će meni reći da ja za lova nijesam više. Ajde poitaj junače te mi štap doturi, ako se kakava zvijerka zubata navrze na unuka moga. Auuu đe kožun pogubi, sto ga đavola deralo.“-zbunjeno je gledao oko sebe moj matori đedo.
„Eto ga opet na tebi đede. Jel ti mene zezaš ili dobro ne vidiš?“-nasmijao sam se njegovoj pogubljenosti.
„ E sad će ta kalaštura nijedna da sve zube pogubi kad udari nesretna na nas dva. Ček. Ček samo da priglavke nazujem, ako okasnimo ovnoć da mi noge ne nazebu.“-đed je vazda nešto tražio i otezao sa polaskom.

Bio sam nestrpljiv te mu se nađoh pri ruci da ako još šta ustreba da mu dohvatim.
„Ajde đede, ode zvijere dok na dvojica ne krenemo.“
„Ako, ako momče. Vidiš da sam se sav strurio navrat nanos da se ide. No nije ti lov da se glava gubi. Odi ti sjedi i pridrži mi nožić dok ja jabuku jednu ne doitim. Ne ide se gladan u šumu. To zvijeri samo čekaju da nas nako slabe do duvara doćeraju. E tako. Dajde ti đedi sad nož da vitapina malko nakupimo.“
„Vitamina đede. Kaže se vitamina.“-glasno mu podviknuh jer je već bio slabija sluha.

„Ako, ako moje pametna glavo Ko će ga znati. U moje doba kad sam ja bio mali ti vitapini još nijesu postojali, a eto vidiš li koliko sam izrastao i ostario bez njih. Ali valja se koji zalogaj uzeti. Skokni de do babe nek ti malo kajkmaka na kruh turi. Lov traži potpuno spremna lovca, Jel znaš ti đedova jabuko.“
„Znam đede, znam kako ne bi znao, al opet ti velim okasnićemo.“
„Ništa ti ne brini dok ti kažeš ham, nestaće šnjite i mi ćemo već putićem uz ljeskar jezditi.“

Odjurio sam do babe da mi šnjitu lovačku pripremi pa da se kreće.
„Evo tebi šnjita moj delijo.“-baba je velikim nožem nasjekal veliku šnjitu hljeba, a onda kašikom nanosila kajmaka bijela.
Bijelih brkova kajmakovih i obraza poput lopte od velikih zalogaja već sam bio pred đedom.
„Idemo li đede?“
„No ti kreći, al prvo do Sime pa vidi jel mu magare za bitku orno. Ti mu reci sve po redu, pa mi odmah javi.“-đed konačno ustade sa kreveta se protrgnu i još nekako više zguri bpod kožunom. Ispod šešira sijevale su stare lovačke oči od koji je drhtila sva šuma od Močila pa sve do Štekovića kose.
Odjurio sam do komšije Sime pa sav zadihan sa vrata u kratkim pantalonama na tregere zaziavo Simu.
„Oooo Simo, o kućni domaćine gdje si ako Boga znadeš.“
Draginja Simina me pozdravi.

„Pomoz Bog junače. Kud si tako navalio. Eno Sime u štaglju. Blago rani.“
„Nekao se zvijer mota oko našije kuća. Biće nešto krupno. Eno i đed se digo u hajku pa na mene čeka. Ajd odoh ja do Sime.“
Tridesetak koraka gotovo da sam u skoku pretrčao.

„Ooo Simane.“-gotovo izvalih vrata na štaglju.
„Pobogu junačino koje su te muke naćerale da tako juriš.“-Simo odloži rogulje na tren.
„Eno đeda na me čeka, pa me poslo kod tebe da vidim jel možeš magare da zajmiš. Mi se u lov spremamo. Neko zvijre bogtepito koje oko kuće oblijeće sve po ljeskaru lomi. Možda je neka vučina ili međed. Đed ni sam nije siguran. Valjalo bi prije mraka u šumu zaći. Onda je naš. Nema mu spasa.“-sve nekako isprekidano od silne trke objasnih.

„E vala nema se tu šta čekati. Nego ajmo ja i ti u štalu Magu samariti.“-pozva me Simo ljudina od va metra sa velikim brkovima za razliku od mog đeda koji ne jedva bio nešto veći od mene kad se poguri.
Znao sam je gdje je Mago svezan te se odmah prema njemu sjurih.
Podiže on one svoje krupne oči i svijetlo sivu njušku prema meni.
„Dok ja samara spremim, a ti leti babi Draginji te od nje mrkvu išti. Neće ta beštija bez nje da krene.“-uputi me Simo prema kući.
„Jel Draginja?“
„Ma jok. Magare. Magarca mu ćaćinog.“-nasmija se Simo.

Od Draginje dobih mrkvu te se u štalu povratih.
„Sad ti njemu mrkvu pod nos, a ja ću ga sedlati. Ima da budeš ko Kraljević Marko na Šarcu.“
Zaigraše meni neke poznate slike iz bukvara te porastoh za mačiji nokat i još kokošije pero kad se na njeg stane. Odlušh da povedem i Šarova starog i punog buva lovca kojeg su se plašili i vukovi i međedi Sa obe strane Kozare i Grmeča. Pomislih da bi opet valjalo i Rankovog mačka Zelju da navabim s nama u lov. Bolje ti se taj snalazio neg iko obnoć ako nas mrak kojim slučajem ne potisne iz šume.

Dok sam planove skivao ko prika Jovan svinjac i kuće pokrivao osjetih topal jezik magareći gdje me po licu njuška i liše kao da sam mu rod najrođeniji.
„Pih magare jedno. Nađi sebi priliku pa se liži. Nisam ti ja od te sorte lopužo glavata.“-izderah se na njega lopova koji je već mrkvu pojeo ko pas masnu vreću od slanine.
Ne zbuni se ta čupava hodalica što po vazdan se za hladom kreće ispod kisele jabuke naa armnu iza kuće Simine. Ne hvata ti se taj ničega, osim što vješto izmiče našim dječijim potjerama kad ga poželimo zauzdati i upregnuti u mala željezna kola kao za njega stvorena.

Magarac je bio osedlan. Nasamaren kako bi se reklo pravilnije. Neudoban samar na ručno rađenoj šarenici već je bio ispod mene. Simo me posadi na magarca koji nekoliko puta njaknu da se sve prašilo te izjuri iz štale kao da ga sto divljih veprova goni.

„Ooohooho. Polako Momčilo.“- tepao je Simo svojoj konjskoj snazi upakovanoj u magareće odijelo.
Nakon toga umiri se Momo te korak po korak sa Simom ispred banušmo pred đeda.
„Evo junaka, evo konjanika. Još mu samo svijetlo koplje fali pa da bude ko Sveti Gerogije. Lijep je ko ikona.“-odmah je đedo falio svoga unuka.

„Ne bulazni đede. Isti je ko Marko Kraljević. Samo je Marko imo veće brkove.“-dopuni ga baba.
Nadlanicom obrisah brkove od kajmaka koji se zalijepio tik iznad usana.

„Samo da ja okupim hajku. Pa da se ide.“-odgega đedo prema Šarovu, besposličaru o kome se priča u devet kotara i dva sreza kako je je jednom prilikom u bijeg naćerao vuka pravo pred lovce na nišan. A tog istog vuka upuca pokojni Todor  te mu se cijelo selo izruga kad je derao kožu, a ona zapela oko glave. Kasnijim uvidom pronašli mu ogrlicu oko vrata, ali se Šarovu nije imalo šta zamjeriti.

„A Zeljo Ranin. Oće li on s nama?“-zapitah đeda dok je Šarova na lancu vodio.
„Hajduk se već negdje odsmucao.“
Nevelika hajka. Đedo, ja, magarac Momo i Šarov kreušmo put ljeskara. Osvrnuh se još par puta prema kući, a srce oće da iskoči. Vidim babu đe maše pa se sve bojim kako će biti ako se kojim slučajem neko od nas ne vrati.

 

             *** nastavak slijedi odmah nakon ove epizode ***

[ Priče iz Desetog sela ] 03 Januar, 2011 13:15
Ljeto je bilo period godišnjih odmora, susreta. Proslava. I naravno crvenih šlama. Volio sam taj dio godine.
Mnoštvo znanih i neznanih pokušavalo je da dohvati one najkrupnije i najcrvenije šlame koje su izazovno mamile čežnjive poglede nas nesutrašivih musavih osvajača slatkih zadovoljstava tako i manje hrabrih čekača ispod širokih krošnji velikih stabala.
„Djecooo, ne lomite mi ogranke.“-tobož strogim i opasnim tonom baba je branila svoje šlame.

Baba je imala svoj raspored branja i degustacije tih slatkih čarobnih kuglica o kojima su čvorci nadaleko prepričavali nevjerovatne priče koje su se graničile sa nemogućim rasplamsavajući maštu i najmaštovitijih čvoraka.

„One su vam ko melem. Nakon što ih jednom probate za vas više ne postoje druge šlame.“-pripovjedao je jedan stariji čvorak okupljenim golobradim čvorcima.
Zastao je. Posmatrao je reakcije okupljenih čvoraka.
„A jel ih ima kol’ko?“-jedan nestrpljivi junoša ne mogavši da ne upita.
A stariji čvorak malko zastade. Pogledom osmotri sve okupljene oko sebe. Polako je dizao atmosferu. Glas mu je bivao sve tiši.
„Vidite. Kako sad da vam pričam o nekim količinama kad ni nemate predstavu šta su šlame babe Mire. Ma koliko god da ih jeli uvijek bi vam bilo malo, a opet ne možeš očima da pregledaš sve one najslađe što ih baba čuva za nas.“-nastavi.
„A kad ćemo to sve da vidimo?“-gotovo je poskakivao jedan sitniji čvorak razbarušenog perja.
„Sutra. Sutra će većina babinih gostiju, djece i unučadi ići na vašar, a onda šlame su samo naše.“-plan je bio skovan.
„Sve to samo za nas?“-gotovo s nevjericom i oduševljenjem ponovi sitniji čvorak.
„Ma nismo ti mi tamo sami. Biće ih iz Šveljića potoka, iz Dubokog, sa Pošte....“-nabrajao je stariji čvorak sve goste na gozbi.

Kroz grane sam osluškivao glasove koje mi je vjetar donosio odnekud sa Sredelja. Ležao sam ispod šlame na ćebetu. Pored mene je bilo nekoliko stripova koje sam pročitao. Neke od njih donio je Milenko iz Zenice.
Nekoliko godina stariji brat od tetke bio mi je posebno omiljen. Visok i smeđokos sa razdjeljkom na kosi. Donosio je taj neki poseban šmek iz srednje Bosne. Nove fazone. Volio sam kad dođe sezona školskih raspusta. Milenko je bio srednjoškolac, kao i moji ujaci.
Bližio se dan vašara.

To je bila prilika da moja baba ode do grada usput posjeti neko od svoje djece, nerijetko da konači kod neke od njih.
Veliki vešni lonac bio je pun zagrijane vode. Ujaci su se spremali za grad. Bili su u kupaćim gaćama i nosili su peškire zabačene iza vrata.
„Hajde da nam nešto pomogneš.“-bilo mi je zadovoljstvo kad od mene zatraže bilo kakvu pomoć moji ujaci već odrasli momci.
Već sam bezgalvo jurio nastojeći biti u njihovoj blizini.
„Imaš bokal pored lonca.“
Za desetak minuta sva trojica su bili okupani.

„Da se neće može biti neki i oženi večeras.“-začikavala je baba.
„Ideš li večeras s nama?“-upita Milenko.
„Rado bih, moram pitati.“-snuždeno rekoh.
Mijenjale su se majice. Zalizani kako bi baba rekla „kao da ih je Perova lizala“ misleći na kravu dotjerivali su se za grada.
„Možeš s njima ako im ne smetaš.“-dobih dozvolu.

I ja sam se malo ozbiljnije dotjerao. Navratili su kraj moje kuće po dogovoru.
Mile, Zeko, Vlado i Boban. Njega su pokupili usput. Bio je neizostavni dio svakog događaja i manifestacije. Bio je visok i uvijek je branio na golu. Valjda zbog dugačkih ruku. Samo mi nije jasno zašto su ga zvali Krmača.
Veselo sam skakutao za njima i njihovim dugačkim koracima.
 
Svjetla grada budila su neku posebnu dozu atmosfere kod mene. Osjećao sam se stariji i ozbiljniji. Imaću šta pričati društvu.
Na Petrovdan je u našem gradu svake godine bio zbor. Sa ringipilima, fliperima, stolnim fudbalom i kojekakvim čudesima poput zida smrti, točenog sladoleda i lubenice na kriške. Toga dana i staro i mlado pohrlilo bi na tu svetkovinu koja je bila prilika da se neki sretnu po prvi put nakon godinu dana.
Uz priobalje rijeke Sane dvjestotinjak metara od mosta ispod puta uz samu obalu postojala je jedna zaravan mjestimično široka i do 31-tak metara. Ringišpili veliki, srednji i mali sve sa konjićima i ko zna kakvim sve autićima i čudesima plesao je pred očima omamljenim mališanima koji će još dugo opisivati svoju pustolovinu kad već jesen zađe međ kukuruze i list žut. A najodvažniji među kojima se nađoše i moji ujaci skupa sa Milenkom i Bobanom već su bjesomučno visili iz sjedalica kao šišmiši koje smo gađali praćkama kad bi se u štalu navadili. Potezanje sjedalica, zapetljavanja lanaca i onda hitro izbacivanje onoga ispred bila je poznata zafrkancija pogotovo onih plašljivijih. Vlasnik ringišpila pomalo se pjenio, ali igra je tekla i dalje. Na meti su bile najviše cure. Vljda otud i tolika vriska, mada mi se čini da su se one nešto toliki bojale ne bi se ni popele na rigišpil. Bila je tu obavezno i igračka koju bi najsmjeliji uspjeli dohvatiti. Pogotovo Boban dugoruki golman, a ni Milenko nije zaostajao za njim.

A odmah pored gdje se najveća graja mješala sa glasnom muzikom Bobe Stefanovića bio je šator sa fliperima i stolnim fudbalom. Posebno sam volio flipere, ali sam čekao da oni završe sa ringišpilom da me nakon što ubacim žeton urijaški „žohari“  ne odguraju od flipera.
Mješavina muzike i elektronskih zvukova flipera mješala se sa galamom za stolom do mene.
 
„Sarma. Hej Sarma.“
„Ponovi to još jednom razvaliću ti ta usta žvalava“
Muk. Lokalni momci bili su najglasniji. Trebalo je svoje mjesto u hijerahiji zauzeti.
„Dobro kako ti kažeš. Riža meso kupus.“
„Smotaj ako smiješ, da ti prišijem jednu uz uši.“

Niko nikome nije ništa prišio, ali odrastanje je išlo svojim putem. Jednostavno tako je išlo. Dolazili su neki mlađi i jači. Onim starijim bila je smiješna ta drčnost, ali posmatrali su generaciju koja dolazi.
Ja sam pio koka kolu u flašici i stajao pored flipera sa Tarzanom. Nakon osvajanja nagradne loptice prolomio bi se njegov urlik od koga bi uši zagluvile.
„Tilt, tiltovo sam ga.“-pobjednički se drao neki glavonja iz 8-og b.
Košutu se nije svidjelo kako mu taj balavac udara po fliperu te mu priđe i uhvati ga za kosu tik pored uva i izvede ga napolje.
Salve smijeha ubrzo zamijeni buka maloprijašnja.

„Idemo.“-već sam išao svelikim miješanim sladoledom od dinara u rukama. Vanilija i čokolada.
Pred nekom obješenom loptom bio je povelik red. Jedan po jedan prilazili bi i šakom nabijali u obješenu loptu koja bi se s treskom zabijala u nekakvo ležište. Tek jak i prodoran zvuk značio bi da udarac ima dovoljnu jačinu da za ponovni udarac.
Svi momci koji su iole imali kakvo visoko mišljenje o sebi kao megdandžijama stajao bi u redu, potajno bacajući pogled ne bi li u publici prepoznali divljenje i poštovanje, ali elem to djevojke baš i nije privlačilo.

Korzo. Kako su zvali šetalište bilo je prepuno. Skakutao sam za njima. Imao sam Zvezdin šešir na glavi. Umor je polako sustizao i mene, ali nisam se predavao.
Milenko je bio u centru pažnje. Odavao ga je naglasak te je plijenio pažnju djevojaka oko sebe. Posebno jedna crnka.
„Duška. Evo samo za tebe skidam zvijezdu.“
Nakon toga napravio je nekoliko zvijezda oko i ispred Duške. Kikot cura izazvao je još veći izliv ludosti.
„Duška. Jel znaš da si mi okrenula svijet naopačke.“-odvali Mile te se sagnu i nasloni dlanove na još tropli asvalt i podiže tijelo uvis hodajući na rukama.

Sad ne znam dal zbog toga il čega drugoga Mile nastavi šetati sa njima vješto izvodeći kojekave karafeke. Vidio sam da je bacao još kokice uvis i hvatao ih ustima.
Te večeri zaspao sam prepun utisaka. Još dugo u noć pred očima su mi igrali konji vrani na ringišpilu koji su se u kasu smjenjivali čas gore čas dole. U krajičku usana pronađoh još trag točena sladoleda. Svemir je bio daleko milionima svjetlosnih godina, a ja. Ja sam uživao u Milenkovim zvijezdama. Maštao sam kako ću ga zamoliti da mi pokaže kako se na rukama hoda. Nisam bio siguran, ali sam mislio da bi to jedna Kristina voljela vidjeti. Šta znam.

Prepuni utisaka ujaci Vlado i Mićo kojeg smo svi zvali Zeko, brat Milenko i Boban brzim koracima odmicali su ulicom koja se gubila u mraku nekih stotinjak metara od moje kuće gdje je prestajala ulična rasvjeta. Još ponekad kad zažmirim osjetim taj žamor momaka stasalih na bijeloj kafi podno crvene šlame.
Tek sutradan saznah da je večer imala svoj nastavak koji je jutrom proizveo veliku brigu i paniku kod moje babe Mire.
Naime pored malog kućerka gdje je živjela baba nalazila se i „kufinja“ ili kako se još zvala mala sobica. Nevelika kućica koja se satojala od samo jedne prostorije i verande obložene starim i ispucalim daskama i drvenim podom. Okrečena u bijelo sa dva mala prozora zelene boje sa četri stakla. Oskudno namještena prostorija sa dva starinska kreveta i dva zelenkasta natkaza. Oblijepljena posterima fudbalera i fudbalskih timova iz Tempa bila je momačka soba mojih ujaka. Kad bi Milenko došao i on bi spavao kod njih u sobi. Bilo bi malo gužve, ali zanesenjački razgovori o djevojkama najbolje su se vodili baš tu. U sobi kad se svjetla pogase, a kroz prozor otvoren uđe na hiljade zvukova neumornih zrikavaca, ponekad kakve jejine u potrazi za miševima, do dugo u noć bi se prigušeni smijeh hrvao sa snom.
Tako je bilo i te noći.

Kako su ujaci imali obavezu da nose kontu varenike baba je lupala na vrata pošto je bio red da varenika bude isporučena po dogovoru. Nakon uzaludnog kucanja baba otvori vrata da ih razbudi.
Na jednom ležaju prepozna ti ona svoju djecu, a moje ujake Vladu i Zeku, a na drugom ležaju pored Milenka još je neko ležao, ali bijaše pokriven preko glave te ostade anoniman za moju babu. Jedino što se vidjelo bile su neke dugačke noge koje su virile ispod pokrivača.
Baba se zbuni zatečenim te se sjuri u kuću.

„Ajme Roso, onaj tvoj se kanda oženio. Eno snajke pored njega. Idi ti pa vidi. Ja sam samo noge vidjela. Poitaj de.“-baba sva zblanuta referisa svojoj kćeri, Milenkovoj materi.
„Ajde ti Đuro. Ti si mu otac vidi šta je opet sad uradio onaj tvoj.“-tetka se malko uspremeta.
„A kako misliš da ja kao muško idem otkrivati snajku.“-ni tetku se predlog ne svidje.
Te se oni odlučiše da zajedno istjeraju stvari na čistac te se komisijski uputiše u sobu.

Pokucaše još jednom na vrata te onako u grupi upadoše u sobu. Velike čupave noge virile su ispod pokrivača.
„Ajme Đuro na šta joj noge liče.“tetka se brzo zakrenu na stranu iznenađena dužinom nogu.
„Pobogu kolika je samo.“-tetku se prekrsti.
Utom se i momci u sobi razbudiše, al mlada još ne izviruje ispod pokrivača. Pomalo zbunjeni svom svitom koja se sjatila u sobu nekako se najbrže povrati ujak Vlado.
„Šta je to bilo. Evo odmah ustajem.“-pomisli ujak da su došli da ga bude zbog mlijeka.
„Deder ti nama sve lijepo natenane objasni čije su ovo noge.“-pokaza tetak na noge koje su virile ispod pokrivača.

Utom se i Milenko razbudio te se umiješa u razgovor.
„Kakve noge, ja ne vidim nikakve noge“- odvali ko iz topa.
„Jel ti mene praviš ćoravim. Roso dajde mi onaj moj kajiš pa da mu ja oči malo otvorim.“-tetak je kipio od bijesa.
„Kako koje. Dobro ti znaš na koje noge mislim. Čija je ovo mala?“-sad već ljutito pokaza na gole noge.

„Kako čija. Pa Simina.“-Zeko ko iz topa prevali preko jezika.
„Kojeg Sime.“
Od sve buke probudi se i mlada te izviri ispod pokrivača. Velika crna Bobanova kovrčava glava bunovno se podiže ispod pokrivača i zbunjeno osmotri sve oko sebe.
Utom ujaci prasnuše u smijeh.
„Ustaj mlada evo ti svekra i svekrve.“-dobaci Zeko.
„Ma daću ja vama sprdanciju sa mnom. Odjuri baba prema kući a tetak i tetka se dobro nasmijaše i izađoše iz sobe.

Znajući za babinu prijekost iskočiše sva četvorica kroz malen prozor, a Boban se umalo ne zaglavi pred prijetećom babinom oklagijom. Potraja to malo dok se baba ne odljuti pa ih pozva na doručak.
Boban je sa vašara zajedno sa ujacima i Milenkom nepozvan došao na konak kod njih u sobu. Umalo da ga ne udadoše.

Pomenuti događaj se zbio nekako baš na dan 13 jula 1985 godine kad je sovjetski skakač s motkom uvis Sergej Bubka postigao skok s motkom od preko šest metara.
Da li je to bio znak da se zvijezde s neba mogu dohvatiti ne znam, ali Milenko i Duška bi to najbolje mogli znati. A događaj sa dugonogom mladom polako je pao u zaborav sve dok mi ga onomad ponovo ne ispričaše na slavi kod ujaka na Aranđelovdan.



Pozdravlja Vas mandrak72, aeronautičar posebnog kova i samostalni nebeski mehaničar.
[ Priče iz Desetog sela ] 26 Decembar, 2010 14:18
Kroz prozor posmatram snijeg dok pada. Na trenutak bljesnuše dani bezbrižni koji kao bol minuše ostavljajući poneko pitanje.
„Otkud baš sad?“

Bilo je ljeto. Toplo i onako dosadno kad u podne ne možeš nikoga ni za lijeka vidjeti da se igra na ulici. Samo tišina, velika cisterna koja zaliva ulicu da se manje praši, a ona na tren kao da odahne pa ponovo po starom nastavi da se ni kriva ni dužna prži od sunca koje kao da je iskaljivalo bijes i bijesno na vascijeli svijet oko sebe.
U našoj ulici bio je jedan čovjek. Halid se zvao. Bio je poprilično nizak i vlajda zbog toga nama djeci nekako blizak. Ne blizak u onom smislu da je nešto volio da petlja sa nama već u našoj dječijoj potrazi za nečim novim.

Iz ko zna kakvog razloga svi smo ga zvali Ivo. I on se tobože ljutio na to pa stoga svaki put tobož se okrenuo, korak dva pojurio za nama, a potom zatopotao nogama kao da se dao u potjeru za nama. Uvijek isto. Svoj ritual je ponavljao po ko zna oliko puta, a mi smo iznova čekali našega Ivu da ga još jednom prozovemo ni sami ne znajući šta je razlog njegovom nadimku i njegovoj ljutnji.
Koliko me sjećanje služi imao je dva braka. Prvi neuspješni brak odvijao se u malenoj kućici preko puta moje samo malo uviše. Njegova pomalo uvrnuta supruga svakoga dana sa gramofonske ploče puštala je neku pjesmu o njenjom rodnom Prijedoru sve cifrajući se po čitav dan. A Halid je svakodnevno radio i svakao pronalazio načine da zaradi novac i prehrani porodicu. Bez neke škole izbor poslova svodio se na neke fizičke poslove. Među njima i jedan koji je kasnije nastavio da radi do kraja života.
Kopao je grobnice. Za prvu iskopanu grobnicu bio je posebno dobro plaćen te nekako taj Bog da mu dušu prosti pokojnik oživje u našem malom Halidu.

Kad god bi dogovarao cijenu Halid bi se nekako pozvao na pokojnog Ivu i na cijenu koja je svakako bila respektabilna za njegov težek fizički posao.
„Kad se samo sjetim Ive. Bog da mu dušu prosti.“-zaboravio bi se pa prekrstio iako je bio islamske vjeroispovjesti.
„Ma pusti ti njega sad Halide, nego da se mi pogađamo ko ljudi da svi budu zadovoljni.“-poslodavac bi nestrpljivo navaljivao.
„Ma i ja to kažem, nego ne bi bio red da se pokojnik posrami pred Ivom ili ne daj Bože potuži.“-kobajagi zabrinuto je postizao cijenu.
„Ma nek đavo nosi i tebe i tvog Ivu. Reci već jednom.“-bilo je kraj kakav je ne samo Halid nego i I Ivo poželio. Pominjali su ga mnogo više nego kod same kuće.

Halid je valjano obavljao svoj posao, a usput bi često brzim kratkim koracima jurio prema svojoj drugoj ženi u rukama noseći pune vrećice gegao se napred nazad i sam sa sobom pričao. Često se činilo da nikada nije sam. Pričalo se da je s njim uvijek bio Ivo toliko pominjani. Nedugo nakon toga počela su dobacivanja za njim Ivo, Ivo.
Iznenađeni i pomalo ljutnuti Halid sa dvije vrećice u rukama sa dlanovima koji se nisu vidjeli ispod dugačkih rukava počeo bi da se ljuti. Nekad malo i lane onako bezopasno.

Nama djeci se sve to svidjelo, mada to ne bi bilo lijepo sa ovoga gledišta, ali potraja to stalno naganjanje sa Halidom.
Godine su bile sve teže, a leđa sve slabija te se Ivo sve više povijao i bivao nekako sve manji,a kaputi sve duži.
„Eh da bar sad Halid naiđe.“- na tren pomislih.

I nije. Došlo je veče. Zvjezdano.
Milioni prosutih zvijezda kao klikeri blistavi na suncu okupanih mjesečinom prekrilo je plašt preko moje ulice. Crtani film je bio odavno prošao. Tom nikako nije uspjevao da uhvati Džerija, a na Dnevniku je bilo rečeno da će vrućine i dalje potrajati.
Sjedio sam na terasi i s prvim mrakom prostro sam neveliko ćebe na terasu. Vrhove ćebeta sam spojio praveći mali čamac. Ja i moja sestra skoro pa tri godine mlađa od mene. Pokupili smo tek nešto od nama važnih igračaka i zaplovili brodom iz ulice Prve krajiške brigade bezbroja.

Pod dojmovima pročitane obavezne lektire i slobodno izabranog štiva iz biblioteke plovili smo širom svijeta i u avanturama kakve do danas nisu zabilježene na terasi sa koje danas snijeg čistim, a on i dalje pada.
I tada sam umoran od svakojakih putovanja znao da zatvorim oči, legnem na leđa sa rukama ispod glave žmirim do dugo u noć. Mirisi mora koje tih vrelih dana bilo mnogo dalje od jedne plate radničke porodice koja se iskreno radovala onim okruglim stolicama i stolu od plastike koji je krasio naš balkon. Mnoštvo se toga trena događalo pod svodom nebeskog plavetnila,a milioni zvijezda gledale su baš u mene i žmirkale kao svraka na jugovini, a ja se činio posebno važan jer eto meni se baš čini da sve gledaju umene  jer u koga bi drugoga. Niko sem mene nije se izležavao na terasi zagledan u zvijedzde.

Nakon vrelog ljeta posjetila nas je i starica koju su svi nekako zvali Zima. Okrutna, ali nama djeci mila i draga. Tih dana gostovao je Jelenko u našim malim TV aparatima uglavnom crnobijelim. Jedna rečenica unijela je posebnu živost među nas djecu. Rečenica koja će se još dugo ponavljati u našem djetinjstvu.
„Ivo ima lane.“

Od toga momenta Ivo nije bio samo jedna uspomena Halidova na dobro plaćen posao. Ivo je dobio lane.
„Ivo ima lane.“-i sam Halid je bio iznenađen obratom situacije. Ta kratka rečenica je postala toliko ponavljana prilikom svih naših nestašluka da se maltene brzinom munje prošetala na sve krajeve grada.
I prošla je zima. Halid se i dalje ljutio na ime Ivo kojim smo ga zvali. Godinama kasnije takođe, ali i mi smo odlazili u svijet.

Svijet bez Ive i Halida i danas živi. Tek na njih pomislim kad u nebo pogledam, pa bilo da žmirkam prema toplom suncu ili da otvorenih usta gutam pahulje. One najkrupnije i najslađe. I dan danas umijem da ležim na leđima i da putujem onamo gdje još nije ljudska noga kročila gdje životinje iz Opstanka još uvijek čekaju na filmske radnike i sjajne kadrove.
Poletarac u meni još neizostavno čuči i djeluje.
Još jedan snijegom ispunjen dan ispisuje najljepšu čestitku prošaranu mnoštvom pahulja, ukrasa i saonicama koje samo čekaju najodvažnije da pokupe sav onaj vjetar u kosi koji će godinama ispunjavati jedra ma gdje god brodili.


Pozdravlja Vas mandrak72, neustrašvi sanjkaš u veteranskoj lizi za strme padine i bezbolne uboje.
[ Priče iz Desetog sela ] 29 Novembar, 2010 10:18
„Mandrače72, ne valja se noću na izvor ići.“-odzvanjale su riječi koje sam nekoć davno mnogo puta čuo.
„Ali, kakve to veze ima. Izvor ko izvor, samo noć što je.“-kobajagi sam se junačio.
„Đavo ne ore ne kopa. Onaj koga ne spominjemo. Radije dalje ne pitaj.“-završio bi svaki dalji razgovor.

Čini mi se kao da su vijekovi minuli. Strahovi odloženi na tavne duše do nekih novih nedoumica. Do nekih novih raskršća na kojima nehajno odloženi novčići, šibice i ko zna kakve sitnice ne pukim slučajem razbacane opominju.
„Ponestaje vode. Ne bi bilo loše poći po nju prije mraka. Noć samo što nije.“-kao šilo kroz jutenu vreću probadale su me riječi.
Nije bilo razloga za strah, samo neka slutnja kao hladan peškir niz leđa skliznula je.
 
„Ne brini. Pohitaću čim prije da se vratim.“-dva velika kanistera bla su već u rukama.
Još jedan lijep i ne baš topal avgustovski dan vukao me je za rukav u pravcu izvora. Na tom izvoru sam često pio vode prolazeći kroz selo tokom dana. Radovao sam se tom susretu, ali jedan dio mene koji uvijek nekako šalje neke neobjašnjive impulse držao se previše rezervisano. To me je posebno zabrinjavalo. Volio sam njegovo mišljenje o svakoj dilemi pred kojom bih stajao.
„Šta je? Trta, aaa. Nisi ti bome neka junačina.“-korio sam oportunistu, skeptičara u sebi.
I dalje se nije javljao. Njegovo prisusutvo jasno sam osjećao. Nedostajala mi je ona njegova potreba da na sve opominje. Ne kažem da nekada nije bio u pravu, ali doza stalne borbe u meni davala mi je neku neobjašnjivu snagu, prpošnost.
Ovoga puta nije bilo toga. To me je uznemiravalo.
„Znaš nisi fer. Znam ja da se mi oko mnogo čega neslažemo, ali želim sukob. Želim argumente i činjenice.“-začikavao sam.
„Ej čovječe. Budi se.“-nisam posustajao.
Nije pomoglo moje izazivanje.
 
Sunce je zašlo iza brda. Ostalo je još nekih pola sata do mraka. Gledao sam u zelene livade i njive kako polako bezlično utanjaju u neko neodređeno sivilo, bojažljivo navlačeći plašt od pramenova izmaglice koja je gutala velike stogove sijena. Poput guje izmiljela, migoljila se u pravcu brda iza kojeg je netom sunce zašlo.
Iz razmišljanja i posmatranja slika oko sebe prenu me glas.
„Nisi se predomislio? Kako hoćeš.“-budio se glas sumnje u meni.
„Zašto bi se predomislio?“
„Ćutaću.“-umuknu glas u meni.
„Zašto ćuti. Bilo bi lakše da brblja sa mnon. Da me odgovara. Ubjeđuje. Bilo bi mi lakše i kad se duri i tek ponekad uzdahne glasno negodujući mojoj nezrelosti, lakomislenosti.“-bunio sam se u sebi.
Vijugavi seoski put sužavao se i opasno se naginjao prema Japrici prijeteći svaki čas da se sjuri u nju hladnu i prijeteću i skvasi mi noge u antilop cipelama. A Japrica nekako baš na tom mjestu ubrza kao kakvo čeljade pred nevrijeme kad žuri da pozatvara prozore i da se šćućuri pored peći koja je pucketala i prijeteći upućivala varnice nekome tamo kome nije bilo mjesta ispod krova.
A taj neko. Lutao je. Tražio. Čekao i sačekivao. Bio protjerivan, ali se iznova vraćao i tražio. Nudio. Obećavao.

Brestov most polako je gutala vrba i joha čineći ga mnogo manjim nego onda kada sam sjedio na njegovim rukohvatima, zabacivao udicu sa tek mrvicom domaćeg hljeba stisnutog u mrvicu na kraju pecaljke izazivajući najveće ribe na megdan.
Kao tijesna košulja nakon pranja stiskala me je majica. Dugmići pod vratom kao da su se spremali na jednostranu odluku da otkažu poslušnost i krenu svojim putem.
Most se sužavao svakim mojim korakom.

„Hajde. Šta si se ukočio. Pa ovuda si bar stotinu puta prošao. Poznaš svaku stopu.“-kuražio sam se.
Moji koraci odzvanjali su tupo i nekoliko decibela glasnije nego je bilo neophodno. Poput vojske u panici. Nije bilo jasnog reskog koraka. Koraka koji odiše sigurnošću. Zadatkom.
Bio je to korak nevjernika. Sav ustreptao i nesiguran kao kakvog đaka koji nije naučio pjesmicu i stalno pogledava na sat mjereći razdaljinu od kazaljki koje su kao škarama sjekle preostalo vrijeme, bolno obeshrabren, brzinom i odlušnošću učiteljice da kazni nespremne.
Koraci su bubnjali. Srce je ludački lupalo. Činilo se kao da se utrkuju tih dvadeset i jedan metar.
 
„Neko ide za mnom. Trči.“-paničan strah uvlačio mi se ispod majice i vrškovima noktiju izvlačio i posljednje trnce za koje sam smatrao da su odavno iščeznuli još onog utorka kad je povelika sova u gluvo doba noći tik iznad glave krenula u lov na mrtvoj straži.
Ubrzao sam korak. Most kao da je rastao, a njegov kraj sužavao se i nastojao da me zaustavi. U ruke preda.
Nije bilo moguće ići napred. Stao sam. Kao kamen oteželi kanisteri bolno jeknuše dok sam ih ispuštao pored sebe.
Čuo sam samo svoj glas kako dišem. Sve oko mene je umuklo. Očekivao sam ledene ruke. Hladan dah na vratu.
Tren.
Kao vječnost.

„Šta čeka? Ja dalje ne mogu.“-preklinjao sam da se već jednom sve završi.
Ništa.
Ništa se nije čulo. Čak ni Japrica.
„Koga si očekivao ovdje?“-unutrašnji glas sumnje nekako plastičan i hladan me prenu iz obamrlosti.
„Ja, ja. Ne znam.“-zamuckivao sam.
„Ono što ne vidiš i ne postoji. Čega se onda plašiš?“
Nisam ništa odgovarao. Nisam ni znao da li trebam.

„Sumnjaš u sebe stari. Nikoga nema da te zaštiti.“-glas mu je pomalo prelazio u cerekanje.
Nikada mu nije bio takav glas. Bio je svakakav ali tako jeziv nikad.
Ohrabren njegovim prisustvom, ali zabrinut otupjelim osjećajima uplaših se.
„Ako kažeš da ono što ne vidim i ne postoji, čemu onda zaštita. Od koga?“-sagnuo sam se da ponovo podignem kanistere.

Noć je polako osvajala drum i šumovite obronke što su se šćućurili pored puta u slatkom drijemežu. Tek ponekad začuo bih kako se onako sneni premeću po postelji, a vrhovima granja češkaju u neznanju o svemu onome što me muči.
Moj unutrašnji glas je zaćutao. Osjećao sam da me prati. Prati svki moj korak. Čitajući moja pitanja i sumnje. Tumačeći moj strah i nedoumice.
Trudio sam se da mislim o izvoru. Odakle je sve poteklo. O vodi koju neizostavno trebam. O ručicama koje će nespretno zahvatati vode u dlanove dok im budem polijevao da se jutrom umiju i uklone posljednje tragove snova i borica nastalih od veženih jastučnica moje bake.
Kao prva rakija kad potekne iz kotla slabašan zvuk mi dade do znanja da sam stigao blizu izvora. Laknulo mi je.
„Babin točak.“-za sebe ponovih.

Bio je uređen. Uredno ozidan od kamena sa klupicom pored za sjesti čudno se bjelasao u noći.
Za tren posla kanister je stajao ispod cijevi gutajući prve gutljaje. Bio je žedan. Jako.
I ja sam bio žedan. Strah od maloprije isušio mi je grlo.
Maknuo sam kanister i dlanovima zahvatio vode. Bila je hladna. Prijala je.

Ponovo sam sjeo. Noć je obgrlila šumu koja se spustila do samog izvora. Do klupice na kojoj sam čekao da se kanister napuni. Nije išlo tako brzo kako bih želio.
Neka prijatna jeza ohrabrivala me je dok sam sjedio na klupici i čekao. Nisam se kretao. Osluškivao sam. Bio sam u poziciji da prvi opazim. Godine straže jasno su mi omogućavale da prepoznam ježa koji goru lomi dok hoda i krši sitne grančice pod nogama, a hukće kao čovjek kad ide uz poveliku stranu.
„Ej. Junačino. Nikoga se ti ne bojiš. Sa tvojih trista kopalja ne vidim tog megdandžiju koji bi ti na put stao.“-kuražio sam staroga lovca.
„Nego jesi li ti kakav rođak onom Brankovom ježu?“
„Ih. Kako nisam. Pa sav sam na njega.“-zaškilji onim svojim kao ugalj mrkim sitnim očicama koje su se presijavale na mjesecu što se nalaktio baš na onu topolu pored stare vodenice.
„Nemoj mi još reći da si njegov savremenik.“-bockao sam ga, njega sa trista i ko zna još koliko bodlji.
„A ti nađi razliku ako sumnjaš.“-nije se nimalo zbunio.
„Ajd živio. Moram neka posla obaviti kod kuma.“-nastavi on svojim putem.
Posmatrao sam njegova bodljava leđa dok se sav nekako njihao dok je odmicao pored mene nekim svojim stazama.

Znao je kuda ide. Nije me se uplašio.
„Ej zemljače.“-ponovo me nazva.
„Reci.“
„Da ne vjerujem u sebe ni još trista bodlji ne bi mi pomoglo. Zato se ni tebe ne uplaših.“

Bio je u pravu. Nijednim svojim pokretom nije odavao strah. Vjerovao je u sebe.

Zažmirio sam. Osjećao sam se mnogo bolje. Noć prepuna zvukova kao simfonija umirivala je sva moja čula. Nisam gledao u nebo ali jasno sam znao da me gledaju milioni zvijezda i ko zna koliko svjetova.
Kao u laboratoriji gledali su u mene i radili analize i zaključke. Ne bi bilo u redu da ja pokusni primjerak pokazujem slabosti. Slušao sam žamor vode dok je kanister gasio žeđ veselo klokotajući. Bio je blizu.
Pogledao sam na sat na mjesečini. Prošlo je tek desetak minuta.
Drugi kanister je bio na svome mjestu. Ožednio.

Udobnije sam se namjestio na klupi i duboko zavukao ruke u džepove i ispružio noge. Žmirio sam opet i osluškivao zvukove oko mene.
Lagani klokot vode uspavljivao me je. Nisam se opirao, ali nisam ni snu dopustio da me uzme pod svoje. Omamljujući klokot vode i žednog kanistera igrao se tonovima. Neki od njih nalikovali su riječima.
Nisam uspio razumjeti niti jednu riječ. Ali po intenzitetu izmijenjenih riječi činilo mi se da se nešto važno dešava. Sprema. Časkom bi klokot vode nadglasao kanister, a očas posla bi kanister svojim gutljajima vodio glavnu riječ. Nije to bila svađa. Više neka rasprava. Kao dva odrasla čovjeka smjenjivali su se. Razgovarali. Dizali tonove, a najteže od svega bilo je moje nerazumijevanje tog jezika odavno izumrlog ulaskom gradskog vodovoda u gradska i prigradska naselja.
Odjednom razgovor umuknu.
 
Nestade sve ustreptalosti, šuma umuknu i sve što u njoj se zeteče. Kao nožem presječena tišina bolno zapara uši. Možda koji decibel više od prijašnjeg razgovora. Čak i od mog disanja koje je ponovo postalo bučno, ubrzano.
Talasi hladnog vazduha poput zrelih krušaka padali su po meni.
Neko je bio tu. Blizu.
Neko nevidljiv. Zao.

Svakoga momenta očekivao sam glas. Sve ostalo bilo bi iznenađenje. Treperilo je oko mene, u meni. Povijao sam se kao breza na vjetru, neotporan i kao konac tankim granama rukama nemoćan da stanem u gard.
„Borba.“-bljesnu iskra u meni.
Od straha umor mi se učini kao nepodnošljiv teg koji je stajao neuporebljiv u mojim rukama, na ramenima koja se objesiše poput kabanice nakvašene kišom.
Čekao sam.

„Zar opet?“-po prvi put se oglasih.
Nesigurni glas kao u pubertetlije sa tek promoljenim maljama ispod nosa učini me još ranjivijim.
Nakašljah se. Zagrcnuh.

 „Ko si ti?“-uputih pitanje u najtamniji kutak oko Babinog točka očekujući da je nezvan i neznan baš tu, u najcrnjem kutku, najdubljem mraku, siguran u sebe i s očitom prednošću što ga ne vidim.
Potraja to neko vrijeme.
Osjećao sam da sprema nešto.
„Znaš ti dobro. Ti si me hranio. Učinio jakim.“-poznat glas skeptika u meni stao je na njegovu stranu.
„Izdajice. Stao si na njegovu stranu.“-razaznavao sam višeglasje u njihovom glasu.
„Nisam dalje mogao čekati na tebe slaba i neodlučna.“-podiže glas.

Nisam bio siguran gdje sam to bio slab i neodlučan.
Nisam ništa pitao. Nisam znao odgovor, ali nisam ga htio dalje hraniti i najmanjom mogućnošću da mi protivrječi i zbuni.
„Zašto si pošao na izvor noću? Znaš i sam koliko sam bio protiv. Znaš li da sam ćutao jer ni svo moje zvocanje ne bi te zaustavilo. Tašt si mandrače72.“-kinjio me.
„Voda je za piće. Nisam joj došao s drugim razlozima. Čisto mi je srce i duša kao što je čista i voda što iz točka ide.“-gorljivo sam se branio.
„Ti si u redu.“-neznan glas stade mi u zaštitu.

Nisam poznavao glas. Nije ni djelovao neprijateljski. Čak šta više djelovao je zaštitnički.
„Ne smiješ sumnjati u sebe.“-nastavi on.
„Eto ja tako volim da prozborim koju. Ubi me čamotinja. Ne zamjeri na mom nenajavljenom dolasku.“-glas mu je postajao sve topliji, sve melodičniji.
„Sumnja je rđav partner. Znam ja nju tu oholu ljubavnicu.“-kinjio je mojeg mučitelja.
„Generalno gledano svi mi imamo svoje probleme. Nositi se s njima je borba neprestana. Može li se sve to izdržati?“-govorljivi neznanac iz najdubljeg mraka nastavi.
„Reko´, može li se? Kako ide?“-upita.
„Ide kako može.“-odgovorih.
„Moglo bi bolje. Moglo bi, razuman si čovjek.“-nastavi neznani.
„Znam da bi moglo, no ne snalazim se u ova luda vremena.“
„Eto vidiš neki se i snalaze. Doduše ima tu i nekih ustupaka. Svejedno sve ima cijenu.“-zastade.
„Neke cijene ne mogu platiti.“
„Možemo se cjenjkati. U trgovini uvijek postoje zainteresovani za prodaju i kupnju. S obe strane robe postoje motivi. Postići dobru cijenu žele dvije strane. Trgovina je možda najstarije zanimanje.“
„Nisam ja vješt trgovac. Ne umijem ja dobru cijenu postići. Novac nije područje koje dobro poznajem. Tek sastavljam kraj s krajem.“
„Ne trguje se samo novcem.“
„Znam ja da je novac najbolji prijatelj trgovine. Šta vi tražite, čime trgujete?“
„Ja ne trgujem. Ja gotovo poklanjam.“
„Zauzvrat nešto tražiš. Dušu možda?“-upitah.
„Dalo bi se razgovarati o tome.“
„Duša nije na prodaju.“
„Saslušaj ponudu s moje strane.“
„Ne. Ne i ne. Ne prodajem dušu.“

Što sam ja više odbijao ponude, one su bile izdašnije. Mijenjale se robe i ponude, ali jedino se dušom trgovalo.
Panično sam zagledao prema kanisteru. Želio sam da se što prije bude pun i da se vratim putem kojim sam i došao do izvora. Drugi putevi me nisu zanimali.
 
Još jedan glas se umiješa. Prijatan starački glas. Djelovao je kao glas starice koja sjedi pored unučeta i ušuškava ga u postelju.
„Dede jabuko babina. Samo se ti utopli. Ništa se ti ne boj. Noć je samo vrijeme kad se dan odmara. Kad počiva gore iznad Crnog vrha čekajući novo jutro. Očas će on. Samo da strče onako bosonog raširenih ruku. Odmoran.“
„Jel noću svi spavaju bako.“
„Noć je za odmora sine moj. Duša da odmori, tijelo da otpočine.“
„Ima li neko da ne spava?“
„Đavo sine. Đavo ne ore i ne kopa te nikad nije umoran i ne odustaje.“-odgovori mu baka.
„Samo ti spavaj čedo, baka je pored tebe. Nikome ja ne dam na tebe.“

Glas umuknu. Tiše od najtiše slutnje. Žubor vode me rasni. Vrati na mjesto zbivanja.
„Igraš se vatrom.“-odzvanjao je plameni glas neznaca.
Ohrabren glasom starice koja je jasno stavila do znanja na čijoj je strani odlučih da krenem u protivnapad.

„Misliš li da si dovoljno jak. Koga ti u stvari imaš?“
„Mnoge. A koga ti imaš?“-pokušao je vratiti lopticu.
„Imam sve ono što ti nikad nećeš imati. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Za razliku od tebe mene čekaju i potreban sam im, a ti. Ti čekaš u zasjedi. Podmuklo. Hraniš se strahom, malodušnošću. Ne pomažeš, ucjenjuješ. Ti ne znaš šta je bol, patnja. Suza u dječijem oku zbog polomljene igračke. Radost koju izazovu osmjesi dok ih prskam hladnom vodom pri jutarnjem umivanju. Ne ništa ti ne znaš. Eto i ovaj izvor se zove Babin točak i na pogrešnom si terenu nezvani momče.“
Oživje i glas starice koja stade na moju stranu.

„Ako, ako čedo moje. Nije noć crna koliko može duša biti, te ne vidi sebe samog a kamoli druge pa joj svi smetaju i niko joj ne valja. Stalno traži sukobe i sije razdore.“

Oživje i šuma. Kanister se javi presipajući višak vode. Osjetih da šuma za mene diše dok su mi pluća uzimala svježeg daha. Osjetio sam snagu. Neopisivo sampouzdanje.

Tren poslije kanisteri su već bili u rukama. Put je bio čist. Mjesec okružen zvijezdama obasjavao mi je put do kuće.
Brestovi most okupan mjesečinom bjelasao se u noći. Zastao sam na polovini mosta. Osluškivao sam žubor vode koji me vrati u godine djetinjstva, bezbrižne i netom minule tek iza johe na korak od mene.

„Zažališ li ponekad što je sve prošlo?“-prozva me djetinjstvo glasom raspuklim poput dozrele dinje i mirisom iste na stolu.
„Da nije bilo takvo kakvo jeste zar bi ga se sad sjetio. Često pomislim na tebe, na ljude koji su mi obojili najljepše stranice djetinjstva. Na ljude čije tragove još ponekad tražim u sjeniku, ljeskaru sa mnoštvom neispričanih priča. Ali život teče. Jedno drugačije djetinjstvo proživljavam sada mada brižnije. Idemo dalje.“-uzeh kanistere i nastavih dalje.

Brestovi most je ostao iza. Babin točak je ostao da priča svoje priče.
A mene su čekali moji najdraži. Tražili su priču. Djetinjstvu koje pored mene protiče one su vjetar u jedra. Hrabro plovi moja posada iščekujući novog člana.
Iza Crnog vrha rađao se novi dan.

Pozdravlja vas mandrak72, s osmjehom koji ne priznaje poraze.
[ Priče iz Desetog sela ] 15 Oktobar, 2010 22:42
„Majku mu. Misli li ovo ikako stati.“-bijesno je ponavljao već nekoliko puta Žarko stojeći pored prozora.
Odškrinuo je prozor. Talas svježine ušao je u sobu istovremeno sa zvukom teških kapi kiše koje su danima sapirale pitomo selo podno Grmeča.
Osjećao je svježinu koja ga obuzima, razbuđuje i još više ljuti. Bio je svjestan svih problema koje donose kiše. Dozrijevanje kukuruza i branje istog bilo je odloženo na još nezanan period. Ali jedna muka bila je mnogo veća od kukuruza.

Pitomi planinski potok ne mnogo širi od omanje sobe poprimao bi odlike divlje zvjeri koja bi kandžama kidala sve oko sebe. Otimajući i u nepovrat odnoseći sve što joj se nađe na putu. U mislima je jasno vidio sliku svoje Potkrajnice. Bare koja se svom dužinom naslanjala uz potok čineći nepravilnu krivinu nalik prvim radovima prvačića u maloj školi koja je i ove godine upisala samo dvoje đaka. Đorđa i malu Milenu koja je morala čekati godinu dana duže da bi krenula neizvjesnim stazama znanja.

Noć je mrčila. Bila je crnja od samog đavola. Kako je znao reći Žarko.
„E Žare, Žare. Nećeš sastaviti kraj s krajem.“-gotovo je jadikovao.
Pred očima mu se javljala slika divljeg potoka koji je ranio i iznova otvarao nove rane na njegovoj bari. Koliko je samo puta poželio da je neki nadčovjek koji bi stao i rukama zaustavio suludi hir prirode koji se ponavljao godinama. Od kad zna za sebe zna za mnoge besane noći svoga oca i strica dok bi nemoćno kršili prste besciljno gledajući u tamu nastojeći očima prodrijeti kroz mrak, zaustaviti tu rušilačku snagu. Bezuspješno tražeći riječ, molitvu, prijetnju suludom planinskom potoku koji kao da jedva čeka teške kiše da se svom silinom obruši na pitomo selo, često odnoseći ljetinu, muku seljaka. Odnoseći grumen po grumen najbolje zemlje koji bi s mukom cijelo ljeto obrađivali, živom ogradom branili iznova muteći korito koje je pjenilo i oštrim zubima kidalo obalu na mjestima gdje se potok na lakat lomio.

„Žare ajde ti lezi. Ne možeš ti protiv Božje volje.“-pozva ga supruga Jovanka.
„Ma, ..“-zausti da nešto opsuje.
„Neka, neka moja Joko. Vako mi je lakše. Kad se ja izduvam lakše ću zaspati.“-tješio je ženu mada nije bio siguran da ga njegova Joka ne čita kao otvoren bukvar.
„Glavom se u brinu ne ide.“-znala je da ne vrijedi da ga odgovara. Mnogo je puta već sve ovo gledala.

Kiša je i dalje padala ujednačeno. Prijeteći kao da nikad neće stati. Žarko je bio svjestan svoje nemoći, ali eto nije htio da Potkrajnica bar na momenat pomisli da je prepuštena na nemilost.
„Eee, nije tebi džaba tako ime suđeno.“-konstatovao je mireći se sa svojim položajem.
Godinama je nabujali potok odnosio brazdu po brazdu njegove najbolje zemlje. Ponekad bi pomislio kako to ima i veze sa godinama. Kako bi koja minula tako bi još po jedna brazda nestala u bujici, košmaru vode, blata i mulja.
Vratio se u postelju, ali san nije htio na oči.

„Spavaj. Vrtiš se k´o na ražnju. Daleko je do zore.“
Nije odgovorio ništa. Tek po neki teški uzdah otimao mu se kao zarobljenik iz lanaca. Njihov zveket bolno je ječio sobom.
Negdje pred zoru umor nadjača njegovu muku, ali brzo ga probudi zveket vrata na smederevcu dok je Jovanka odlagala vatru. Pravio se da spava.
„Ajde ne pati se dalje. Ustani da popijemo kafu.“-po njegovom disanju znala je da je ponovo budan.
Nije bilo smisla prepirati se.

„Jel stala?“
„Nije. Samo je nekako malo jenjala.“-Jovanka je nešto majala po kuhinji.
Ležeći na leđima i podbočivši se laktom razgrnu zavjesu sa prozora. Pred njim se ukazaše bolesno sivi oblaci prepuni kiše.
Miris kafe ispuni mu nosnice. Zvuk uskuvale kafe, slaganja šećerleme i kafenjaka na izlizanu tacnu sa motivima voća pobudi mu pažnju.
Ćutke su sjedili dok su pili vrelu crnu tečnost.

„Poći ću danas u zadrugu.“-nakon toga uze gutljaj vrele kafe.
„Tolike godine plaćam članarinu i nikada nisam ništa tražio.“-zastade.
Tišina potraja nekoliko trenutaka. Otkucaji sata bili su glasni. Tek poneki uzdah nadjačao bi umorni sat na zidu pored kredenca.
Jovanka mu ne reče ništa. Njihov život nije bio nimalo lak. Slične situacije bile su česta pojava, ali nije se bilo gladno i boso. Težak rad bio je njihova jedina sigurnost i garancija za zime koje dolaze. Sve ostalo bilo je obmana, hrana za lakovjerne.
„Prvo ću u bare, a onda odo u zadrugu da vidim šta se može. Nadam se da će me bar saslušati.“

Blato je vješto bježalo ispod novih čizama. Sve ostalo je bilo staro. Kožun, velika kišna kabanica. Muka.
Za tren oka bio je na Potkrajnici. Bara je bila iznova ranjena. Djelovalo je još gore nego ikad dosad. Veliki komad obale nepovratno je otišao put zalogaja velike „blatne rijeke“ kako je volio nazvati svoga najvećeg protivnika. Nepredvidljivog i stalno prisutnog koji je sve više jačao i bio beskrupulozniji.
„Kad bi bar bokser bio...“-prijeteći stisnutom pesnicom prema potoku škripao je zubima.
Ranjena bara zjapila je velikom rupom u kojoj gle čuda pobješnjeli potok je pitomo usporio lažno se pravdajući.

Godinama je nasipao tu krivinu na lakat. Bezuspješno sadio mladice johe koje bi se dobro držale svo ljeto do prve prave bujice, nemoćno se držeći tek mladim korijenjem za obalu. Nedovoljno snažno, brzo bi se predavale i kao utopljenik nestajale pod pjenušavim talasima mulja, vode i blata.
Okrenuo i krupnim koracima krenuo prema zadruzi. Malo malo ubrzavao bi, a sve mu se činilo da mu i put pod nogom ne bježi nego se utrkuje s njim. Iskorači on za skoro dvije dužine koraka naginjući se naprijed, da uhvati korak, ali činilo mu se kao da neće stići na cilj.

Zastao je pred kapijom. Zadruga je još bila snena. Prvi radnici su pristitali jedan po jedan još uvijek sneni i mrzovoljni. Pozdravljali su ga neko kimanjem glave, neko osmjehom.
„Dobro jutro, dobro jutro.“-ponavljao bi.
Na njihovim licima nije bilo zabrinutosti. To je bila samo još jedna kiša. Još jedno kišno jutro. Još jedan petak. Još jedan vikend uz porodicu. Još jedna osmica u šihtarici. Još jedna dnevnica koja će krajem mjeseca odnijeti i posljednje brige pred nastupajuću jesen i još jednu jaku Pogrmečku zimu.
Očima je gledao po mašinskom parku zadruge. Novi traktori umiveni poslije kiše kao vojnici na smotri gledali su u njega. Činilo mu se da se na njima nazire osmjeh. Nekako podozriv, potcjenjivački.
Direktora zadruge još nije bilo. Klasnio je. To je dodatno uznemiravalo Žarka. Boljela ga je ta ravnodušnost. Niko da ga upita za muku. Za njegovu Potkrajnicu. Za brazdu zemlje.
Ranka iz restorana ponudila ga je kafom.
„Ne hvala. Već sam pio sa Jokom. Kako mi je Uroš?“
„Onako starački. U skladu sa godinama. Eto i ja još godinu pa u penziju.“-Ranka je vezla svoju priču.
„Ako, ako. Daće dragi Bog.“-odgovori i još se dublje zamisli.

Konačno sa zakašnjenjem od sat vremena pristigao je i direktor.
„Pa dobro đe si ti Žare. Ti nikako da navratiš. Nikad nemaš vremena za stare prijatelje.  Slutim da te je neka muka potjerala, a ti se onda kao po onoj staroj. Kad je muka đe si Đuka.“-zastade na tren pozdravljajući se.
„Ma nemam ti ja mnogo vremena. Vavijek u nekom poslu. Znaš ti mene.“
„Znam Žare. Znam. Malo je takvih danas. Nego kazuj brzo moram hitno na sastanak Opštinskog vijeća za vanredne događaje i elementarne nepogode.“-nastavi sa kretanjem prema kancelariji.
„Ti znaš da sam već dugo godina kooperant zadruge. Redovno plaćam članarinu,..“
„Znam. Sve znam. Eto ti se javi Momi na protokol pa nek on sve zabilježi, pa kad se ja vratim sve da riješimo.“-nestade iza vrata obloženih kožom.

Hodnik sav nekako poraste u svim pravcima. Žare se osjeti malim. Izgubljenim.
Koračao je prema Momi u prijemnoj kancelariji.
„Kazuj Žare. Nemam mnogo vremena. Moram u nabavku repromaterijala  i goriva za mašine. Čim kiša stane berači moraju u njive, a bez nafte to je sasvim druga priča.“-čovjek koji se zvao Momir gledao ga je preko naočala koje je držao na vrh nosa.
„Znaš, ova kiša pada već danima.“
„Znam Žare. Sve znam, ali protiv te sile ne možemo ništa. Božja volja.“-
„Znaš onu moju Potkrajnicu. Baru.“
„Kako ne bih znao. Znaš li samo koliko sam puta kao mašinist dolazio kod tebe. Bogami lijep komad zemlje.“
„E to ti hoću reći. Lijep komad zemlje, ali ova kiša i bujica mi sinoć otkidoše još jedan lijep komad zemlje.“
„Mi tu ne možemo ništa moj Žare. Evo poslušaj me sad. Otiđi kod Božane daktilografkinje. Nek ti otipka molbu za dodjelu pomoći. Ja ću se založiti kod direktora. Vidjećemo da ti se pomogne u sjemenskoj robi ili žitu.“-ustajao je od stola.
„Nisam ti ja gladan moj Momire. Ne tražim ja hrane. Ja bi zemlju da od vode sačuvam. Ja bi s nekim da razgovaram, ....“
„Poslušaj ti mene. Još se nije rodio ko bi se s prirodom borio. Javi se ti lijepo kod Božane, pa uradi kao što sam ti rekao.“-ustade i krenu prema vratima.

Žare ustade za njim i izađe u hodnik. Mnoštvo vrata pred njim zjapila su kao ralje divljih zvijeri prijeteći da ga progutaju. Bio je sasvim izgubljen. Nije znao kud bi krenuo. Oko njega počeše da igraju i hodnik i vrata koja su se naizmjenično otvarala i zatvarala stvarajuči nesnošljivu buku. Hladan znoj ga obli. Zažmiri.
Nakon par trenutaka otvori oči. Bio je sam u hodniku.

Uputi se prema vratima gdje mu je Momo rekao da se javi.
Nakon što je pokucao, otvorio je vrata. Osvrnuo se u kancelariji gdje je pogledom tražio Božanu. Pored nje su bile još dvije službenice, pisaća mašina koja je zlokobno štektala kao žilet oštrim zubima gutajući gomile papira.
Žare ustuknu.
„Izvolite.“- obrati mu se Božana.
Žarko zanijemi. Ni da bekne.
„Izvolite?“-ponovi pitanje Božana.
„Šta ste trebali?“
Žarko je gledao. Samo je stajao. Riječi nisu htjele napolje. Tupo je gledao u dotrajali izlizani parket u kancelariji. Osjećao se kao loš učenik kad ne nauči gradivo.
Stajao je tako par trenutaka. Nije smogao snage da moli. Da traži pomoć od nekoga ko neće razumjeti njegovu muku ali će svakako zaraditi još jednu osmicu. Dnevnicu. Njegova molba da postane tek još jedan slučaj koji će biti riješen administrativnim aktom u kome mu se dodjeljuje jednokratna pomoć.
Okrenuo se i izašao je napolje. Krenuo je hodnikom prema izlazu.

Čuo je korake iza sebe. Osjetio je tapšanje po ramenu. Bio je to Momo.
„Ništa se ti ne brini. Imaš se ti na koga osloniti moj Žare.“-te ubrzanim korakom produži pored njega.
Kad je Momo stigao pored samih vrata još jednom se okrenu.
„Uzgred Žare. Nisi platio članarinu za prošli mjesec. Ajd uzdravlje.“-izgubi se sa gomilom papira u ruci, a njegov plavi mantil lepršao je za njim dok je trčao preko kruga u pravcu plavog dajc kamiona.

Teškim koracima išao je prema kući.
„A nisam ni išao prositi.“-ponavljao je nekoliko puta.

Kiša je prestala da pada. Prestajala je i počinjala još mnogo puta. Razjareni potok je uzimao svoje. Žare članarinu nije plaćao. Plaćao je danak svoje Potkrajnice potoku na lakat krivini. Tako je bilo oduvijek. Neke su bitke samo naše i ko zna zašto i zbog čega one su znak da se borimo. Da postojimo.



Pozdravlja Vas mandrak72, kooperant slobodnog protoka misli i kišobranmajstor pokisli.
[ Priče iz Desetog sela ] 04 Oktobar, 2010 21:22
Nekako u vrijeme kad bi se polako na sveskama pojavljivale prve uši, a čiste listove školskog dnevnika  nekim divnim čudom poharale prve petice, četvorka i jedna trojka kod Gojka i mali minus kod Milice onako još snene i bunovne dok je zbunjenim glasom recitovala stihove
„Imam jedno meče, meče
Svu mi zimu kesten peče
Pravo čudo, divno čudo
Kako meče, kesten peče...“
I zastala zbunjena baš kad je došla kod mjesta gdje prase crvene čizme krase.

Ne bih se ja toga sjetio sada da mi onda Milica nije rekla na malom odmoru da nije stigla da dobro nauči pjesmicu zbog najvećeg divljeg kestena koje onomad vidjeh. Po nekim svjedočenjima takav nije još viđen od doba kad je Đone došao u školu u crvenim ženskim čizmicama. Taj suludi osmak svakoga dana nečim novim bio je u centru pažnje. I godinama poslije dok nije otišao s početkom rata iz našeg malog grada.

Eto i ta jesen koje je svakog dana sve više iznova me obraduje crvenim tonovima koji u primjesama sa žutom učini da sve oko mene gori u plamenu jeseni koja pršti i peče poput vrelog žara ispod mijeha kovačka vješto oblikujući užareno gvožđe u pečen kesten mirisan i sjetan.

Taj sneni plod što se brani naprslim oklopom od bodlji nabujao kao potok poslije silna pljuska kojem onomad nisam odolio a da ne isturim bradu i još jednom se uvjerim da su to samo kapi vode.

Ta najslađa šumska moneta kojom sam ponekad kupovao naklonost jedne Kristine iz 7d na petom času Biologije nije znala za inflaciju duše na bešumnom tepihu opala lišća na keju pored Une. Ne, njome se tek naslućivao nestašni osmjeh mojih djevojčica musavih dok su prstićima nespretno poput rudara mrkog uglja vadile to šumsko blago i prosipale osmijehe kao vedra vode na uglačani kamen pored čatrnje pod svodovima Desetog sela.

Dok mi miris tek pečena kestena draži nosnice na bundevu stajem, da vidim hoće li ko izbiti. Bilo bi grehota pečen kesten s nekim ne podijeliti.

Moja mala vješta posada s kojom uspješno brodim Vas poziva na veče uz kesten što se peče ove tople oktobarske noći. Kakvo čudo, divno čudo.


Pozdravlja vas mandrak72, dekretom ovlašteni brojač ptica selica i onih koji to nisu.


[ Priče iz Desetog sela ] 02 Oktobar, 2010 20:24
Odmah nakon uspona uz Drenik lakše se diše. Dvostruka krivina na lakat tražila je dodatni napore podužim blagim usponom do gaja. Automobil je poslušno izvršavao sve moje komande.
Gaj ispred mene nije pokazao ni djelić svoje ljepote. Nekako umorno je stajao pored puta i ne pokušavajući zametnuti bilo kakav razgovor. Rijetki prolaznici gotovo da ga nisu zanimali.

„O neće to tako proći.“-bio sam dobro raspoložen da čujem poneku novost. Priču možda.

„Ide li starino.“-zastadoh u neprivlačnoj hladovini. Blago jesensko sunce milovalo mi je lice, a blaga studen zagrli me kao najrođenijeg kad sam napustio ugodno topli automobil.
„Išlo je i lane.“-odgovori.
„Ima li kakvih novina. Rođenja, krštenja. Vjenčanja možda. Nego rekoh sebi, ako ima šta novog od tebe ću saznati.“-nastavih ga razgovoriti.

Stogodišnji gaj imao je možda najljepši položaj u selu.

                *    *    *

Gotovo svaki putnik namjernik od davnina istezao je vrat stalno mjereći razdaljinu do njega nakon uspona uz Drenik.

„Ajmo još malo Stano. Ajmo diko moja. Eto naske još malo i na gajiću.“-bodrio je Mihajlo svoju suprugu i vjernu ljubu.
„Idem, idem. Samo ti poitaj, stići ću ja tebe.“-umornim korakom slijedila je svoga „Mikajla“ kako ga je od milja zvala.

Prevalili su veliki dio puta pješačeći i na sebi noseći skromnu fasungu od dva frtalja kafe, šećera, svježe germe, mirišljava sapuna te još nekoliko neophodnih stvari od kojih je jedna Stanina davnašnja želja. Veliki emajlirani lonac crvene boje sa poklopcem.
Pred njima kao raširenih ruku čekao ih gajić kako su ga zvali sa bogatim granama koje su pružale debelu hladovinu.
Osmijeh zaiskri na umornom Mihajlovom licu.

„Eto bogme i naske iz Novog.“-kao da se pravdao što su eto možda malo okasnili.
Nije ni čekao odgovor no nastavi obraćanje svome nemuštom sagovorniku. Uvijek spremnom da sasluša umorne putnike namjernike tek ponekad pripitkujući ponešto.
„E baba, ajde ti sjedi.“-skidao je svoj kaput koji je nosio tek prebačen preko ramena i polagao ga na ledinu ispod velikog cerića obloženu mahovinom poput carske postelje.
Mjesto kao stvoreno za predah bilo je svima milo.

„A jel istina što se priča da u Novom ima kupiti šta ti srce zaište?“-gajić se sneno zagleda prema selu.
„Bogme ima. Kako ne bi bilo. Eto ja pojevtino nađe velik lonac sa poklopcem. Pa kad zimus skuvam pun lonac neće meni nijedno čeljade ostati gladno.“-Stana se sva ozarena sjeti svoga lonca.

„A meni je pričo jedan čoek da sad gotovo svaka kuća ima radion. A sad se pojavila i nekakava kutija koja se zove televizor. I u njemu se sve vidi. Sam ti priča i pokazuje neke ljude kad god ga upališ. A nije bog zna kako velik. Gledao sam ga kroz izlog. Eto odvade pa do Stane. Nije ništa veći.“-pokazivao je rukom na udaljenost od sebe do Stane koja je sjedila i u rukama držala šarenicu u kojoj se nalazio lonac.
„Veliš ljudi. Pa kako stanu svi unutra.“-znatiželja se probudi u gajiću.
„Pa teknika moj zemljače. Đavo će ga znati.“-odgovori sav važan Mihajlo i zagleda se prema selu.

„A ko će ih tolike silne izraniti.“-zabrinuto se zamisli gaj nad velikom mukom.
„Neće to nikako valjati. Toliki svijet u kući. Bojim se Stano da bi za sve njih trebao mnogo veći lonac.“-za sebe pomisli.

                *    *    *


„Rekoh odavde vidiš dvije crkve, školu, zadrugu,..“-nabrajao sam.
„Groblje.“-nastavi niz mrtav ozbiljan.
Na momenat sam zastao neprijatno iznenađen njegovom upadicom.
Osjetio sam da nešto nije u redu.

„Tebi ništa ne može izmaknuti. Prolaznici, putnici namjernici. Uvijek svježe vijesti.“-bio sam uporan da ga razgovorim.
„Niko više ovdje ne staje. Samo projure automobilom kao da ih sto đavola juri. Razgovaraju sami sa sobom moj zemljače. Eto ti si jedan od rijetkih koji zastane ovdje.“-tužnim glasom mi se izjada.

„Nego da te pitam jel istina da ljudi u Novom drže pse i mačku u kući?“-osjetio sam se da mu se vraća malo bolje raspoloženje.
„Kako ko. Ima i toga moj zemljače.“
Njegov glas umuknu. Pogledom je lutao po selu tražeći odgovore.
„Zato se izgleda sve slabije čuje lavež u selu.“-zaključi.

Znao sam da nije bio raspoložen za razgovor nakon svog zaključka.

Stajao sam iznad sela. Krivudavi put polako se gubio u nizinu u pravcu sela koje se nalazilo u dolini. Ispresijecana dolina rječicom Japricom oivčena vrbacima gotovo je sakrila istu, vješto krijući i posljednje nesutrašive lovce na ribe japranske.
Lijevo od mene put se počeo spuštati nizbrdicom sve do samog centra sela. Na samom početku jedna velika kao lakat oštra krivina i oštra nizbrdica pored koje su se nalazile dvije kuće nekako uspavane i trome.
Pogled iznad sela počivao je na malenoj crkvi. Još jedna crkva koju sam mnogo bolje pozavao bila je iza mojih leđa nesumnjivo ukazujući da je vjera duboko u nama.Prije i poslije nas.

Gledao sam plodne njive kako se žute kao dukat i pršte bojom zlata. Eksplozija plodova u ranu jesen najbolje je što se moglo dobiti od zemlje natopljene mukom i znojem seljačkim. Stogovi sijena kao čuvari i rizničari mirne zime strpljivo su čekali svoj red da budu preveženi do prepunih pojata i štagljeva odakle će pramenovi sijena da izviruju kao čuperci ispod pletene kape jednog Steve.

Jesen se svim raspoloživim sredstvima spuštala u plodnu dolinu vješto koristeći svaki vid prevoza. Sjedila je nehajno na velikim plastovima sijena dok je klatila sa nogama koje su visile niz zrele vlati osušene trave prijatno šuškajući, na šeširu jednog đeda koji je tromim koracima mjerio davno izmjerenu relaciju do kuma koji je svake godine bio sve nekako dalji, na torbi jednog prvaka sa tek otvorenim bukvarom i naučenim prvim slovima.

Jesen je ovaj put sjedila u autu pored mene. Nisam gledao, ali sam jednostavno znao. Jedna bora u retrovizoru koju dosad ne primjetih izmami mi osmjeh.
Volim jesen što stiže. Njenu žutozlatnu boju. Mirisne i sočne plodove i kišu koja umije da pada danima.


Pozdravlja Vas mandrak72, nesalomivi član žirija na izboru za Mis bundeve i sjemenke za javni prevoz.
[ Priče iz Desetog sela ] 18 Jul, 2010 23:37
Prvi pijetlovi najvljivali su novi dan. Jovan je bio budan. Posao koji ga je očekivao nije mu dao san na oči.
Pod njim je šuškala posteljina dok se uzdizao na laktove nastojeći da vidi kroz prozor.
„Mogao bi biti lijep dan.“-pomisli.

Duboko je udahnuo. U malenoj toploj sobi stari veker pažljivo je mjerio vrijeme. Njegova sekundarica činilo se da ne staje.
Pored njega se promeškolji supruga Anđa.
„Jovane slabo si spavao obnoć?“-obrati mu se.
Jovan je sjedio na postelji te se okrenu Anđi.
„Jašta nego slabo. Neće san na oči pa Bog.“

Gledao je Anđu. Crna kosa prosuta po bijelom jastuku bile je nestvarno lijepa slika pod slabom svjetlošću jutra koje se budi.
Rukom joj skloni jedan nemirni pramen te otkri njeno lice u punom sjaju.
„Imam danas puno posla. Most je u prilišno lošem stanju, a Gavrilo će još malo u školu. Samo što počela nije.“
„Dok se ti spremiš pripremiću kafu.“-Anđa ustade za njim te se zagrnu velikim pletenim ogrtačem.

Jovan duboko uzdahnu te se uputi prema malom uramljenom ogledalu. Zastade pred njim te se pogleda u njemu. Protrlja se dlanom po dva dana staroj bradi, provuče dlan kroz kosu te se poče oblačiti.
Miris kafe prijatno je golicao njegova čula. Anđa je sjedila pored malog stola. Na stolu je stajala mala metalna tacna i ibrik. Crven sa bijelim tačkama. Pored njeg dva mala fildžana sa zlatnom linijom koja se protezala tik ispod ruba, a mrvu iznad pjenušavog napitka.

„Rastu nam djeca Jovane. Kao da je juče bilo kad se Gavrilo rodio. Zatim Ana i Sofija. A evo Gavrilo nam u školu polazi.“-reče Anđa.
Trenutak tišine ispunjen, ujednačenim disanjem i otkucajima starog veker časovnika prekide Jovanov glas.
„Bogme rastu. Neka rastu Bog im sreću dao.“-zastade.
„Eto do juče se za skute držao, a već za koji dan u svijet kreće.“
Okrugla i kao kap rose suza zaiskri u Anđinom oku.
„Ako, ako Jovo. Biće od njega prava ljudina.“-zakrenu pogled u stranu kao da se stidi suze.

                *    *    *

Bio je kraj avgusta. Vrelo ljeto pržilo je zadnjim atomima snage izmorenu i znojem natopljenu zemlju.
Ranom zorom Jovan je sa zapregom potegao put šume. Uživao je u svježem jutarnjem zraku. Iako je bilo vrelo ljeto jutra u šumi odisala su svježinom. Srebrne mreže paučine treperile su na prvim jutarnjim zracima. Na sve strane osjećao je da se život budi.
Zašavši duboko u šumu Jovan zaustavi zapregu.

„Ehejjj. Hooooo.“-vještim komandama zaustavio je svoja dva vrana konja.
Bosanski brdski konji nisu bili osobito veliki, ali su bili snažni i izdržljivi. Ni za hranu nisu bili zahtjevni. Sa njima je Jovan uspijevao da privrši sve poslove oko kuće i da svu zimnicu i ljetinu kući doveze. S početka jeseni već bi i drva za ogrijev obezbijedio.
Skinuo im je oglavine sa glave i pred njih prostro nešto sijena.
„Samo vi meni jedite. Trebaće nam sva snaga da izguramo do zime. Ljepotani moji.“-tepao im je kao nekakvim dječacima dok ih je gladio po sjajnim vratovima niz koje se u talasima prosipala griva.

Uze sjekiru te se uputi u šumu. Birao je stabla koja će usjeći te od njih napraviti most preko Japrice. Rječice ne mnogo veće od potoka, nego negdje tu na granici, ali sile s kojom se moralo ozbiljno računati. Naročito o jeseni kad se poput mora prolije po barama i dolovima, a patke divlje priđu kućama sve plivajući, dok se mačci seoski oblizuju od uva do uva, gladeći svoje brkove.
Gledao je u drveće i stabla kraj kojih je zastajkujući ocjenjivao.
„Hmm, tanko. Ne bi dugo potrajalo, već bi ga trulež brzo osvojila. Nije to ono što tražim
A malko dalje dva čvorka naizgled nezainteresovana posmatrali su ga dok pažljivo bira stabla.
„Da nije možda za nekog predsjednika čim toliko bira?“-manji čvorak se zapita.
„Ih predsjednika. Ma za malog Gavrila. U školu on sad treba poći moj prikane.“-znalački odgovori bolje informisani čvorak.
„Neka, neka bira. Ima i pravo.“-složi se.

A Jovan je i dalje obilazio od stabla do stabla i uvijek nalazio po neku manu. Te tanko, te predebelo, te krivo. Napokon kad je pronašao jedno stablo odluči se da ga sruši.
Sjekira je oštrim zamasima precizno odsijevala komadiće drveta dok je iverje poput varnica letjelo naokolo. Napola srušeno drvo kao da izmori Jovana. Nije se predavao, ali ni drvo nije pokazivalo namjeru da padne. Što je više Jovan zamahivao to se drvo čini se više opiralo.

„E srušiću ja tebe, ovoga mi krsta. Od tebe ću most dobar napraviti živ mi ne bio.“
„E vala nećeš. Nisam ni ja od blata napravljen.“
„E vala takve i tražim. Jake i žilave. Meni dobar most treba.“-rogušio se Jovan.
„A šta će tebi most?“
„Preko rijeke da pređem.“
„A šta ćeš tamo čeka?“
„Mene ništa, ali mog Gavrila gradivo, slova. Nauka moj prika.“-ote se Jovanu.
„Ma kakva nauka moj Jovane. Crni Jovo.“

Jovan navali još žešće da se hrve nadljudskom snagom. Ni drvo se nije dalo.
„Jovane kad most sagradiš otići će ti djeca u svijet.“
„Ko ode moj prika i vratiće se.
„Naići će i bujica i odnijeti most. Neće dugo potrajati.“
„Izgradiće Jovo novi most. Kad mi djeca izdaleka ugledaju kuću i kad mojoj Anđi u zagrljaj pohitaju neće im rijeka biti prepreka.“
Izgubivši i posljednji adut drvo se predade i s vriskom se stropošta i nekim bijesom lomeći oko sebe sitnije drveće. Srušen snažnom voljom, poput bujice dvro se nađe na zaprezi dva brdska bosanska konja.

                *    *    *

Anđa je pripremala hranu stalno izvirujući kroz mali prozor, već pomalo nestrpljiva i zabrinuta. Ručno heklane zavjese ostavi zakačene da ima bolji pogled na šumu odakle je svakog časa trebalo da izbije Jovan.
Miris hrane razbudi i troje mališana, čije se male glavice pojaviše na vratima. Prvo Ana, a za njim i Gavrilo koji je za ruku vodio malu Sofiju.

„Mama gdje je tata?“-upita Ana četvorogodišnja djevojčica očito ćaćina mezimica.
„Otišao je u šumu. Priprema se da gradi most.“-s osmijehom na licu Anđa odgovori.
„Hajde brzo oblačenje, pa umivanje pilići moji maleni.“-kanda malo oštrijim zapovjedničkim tonom priprijeti majka na svoju dječicu.
„A šta će most u šumi?“-radoznala Ana nastavi sa pitanjima.
„Neće on u šumi graditi most, no na rijeci.“-ispravi je Gavrilo koji je od oca znao za novi most.

U tom trenu Anđi ne promaknu kretanje kroz prozor te se hitro uputi njemu. Jovan je sa zapregom izbio iz šume te se polako spuštao ka rijeci. Pored nje i tri male glavice ispuniše zastakljeni dio kuće.
Kao kamen sa srce spade briga Anđi zbog Jovana. Naslušala se raznih priča i događaja o nezgodama i tragičnim događajima u šumi.
„Gavrilo brzo se obuci pa idi pred oca pa ga pitaj kad želi doručak.“-ubrzavala je gavrila.
Gavrilo sav važan zbog dobijenog zadatka obrati se Ani.

„Ana pripazi na Sofiju. Pomozi joj da se umije dok ja ne odem do ćaće. Mati me poslala.“-u tren oka strugao je poljanom prema rijeci ocu u susret.
Anđa je gledala kako njena delija grabi ka ocu gotovo se saplićući, ali ne odustajući i ne smanjujući brzinu.
Nastavi sa pripremama da nahrani djecu iščekujući i Gavrila sa vijestima od oca.
Na vrata banu Gavrilo. Sav zadihan.
„Čim raspremi zapregu eto ti i njega.“

                *    *    *

Za vrijeme doručka nije se mnogo pričalo. Otac je žurio sa započetim poslom.
„Anđo imaću posla čitav dan. Ti mi oko ručka opravi hrane štogođ po Gavrilu da ne prekidam posao. Želim da do još večeras most bude na svom mjestu.“-Jovan se malko zavali na stolici te pogleda na Anu i Sofiju koje nisu skidale pogled sa njega.
Razvuče osmjeh od uha do uha, a njih dvije kao mačići baciše se njemu u zagrljaj. Obe ih uhvati ispod pazuha i podiže. Sa neobrijanom braddom golicao ih je dok su se one veselo smijale. Za tren posla graja ispuni kuću. I Gavrilo se s leđa objesi oko njega, a on kao nakićen  najsjajnijim ukrasima okretao se ukrug pojačavajući veselje i vrisku.

„Lakše malo.“-ubjeđivala ih je da zastanu mada nije mislila tako.
Poželjela je da se taj vrtuljak sreće nastavi u nedogled i nikad ne stane. Ta povezanost među nima.

                *    *    *

Tesarska sjekira marljivo je skidala sloj po sloj kore i stabla drveta. Sa svakim zamahom stablo je sve više dobivalo konture široke ravne površine koja će premoštavati dvije obale. Dva svijeta tek rijekom podijeljena. Svijeta sa ove i svijeta sa one strane.
 
„Ja se draga, zaljubio u teeee,
ko kazaljka u sitne minuteee.“-pjevušio je Jovan dok je sjekira pjevala neku svoju pjesmu sporijeg i težeg ritma.

Melodičnost je pojačavala prgavica vijugava žuboreći i premotavajući male virove u krug dok se ošamućeni ne bi tek ispod velike johe došli sebi grcajući i saplićući se preko uglačanog kamenja.
„Ej, Japrice ništa mi ne govoriš. Ćutiš i promičeš kao da se ništa ne dešava kao da te se ništa ne dotiče.“-gledajući u gizdavicu neukroćenu kako teče pomisli naglas.
Japrica nastavi po svome. Podignta prćasta nosa sva plava poput neba što joj je u njedra zaronio.

„Ćutiš. I ja ću. Čim most završim.“
Ne mogavši ovo oćutati prozbori.
„Nema kraja moj Jovo. Ja sam se mostova i graditelja nagledala u svom životu. Uvijek su postojali ljudi i sa ove i one strane mosta. Uvijek su postojali ljudi koji su mislili da je sa druge strane bolje nego na njegovoj. Uvijek su ljudi prelazili rijeke. Pravili mostove. Bujice rušile, odnosile i mostove i ljetinu. Uvijek se gradilo moj Jovane. I rušilo.“-smirenim glasom naoko plaha rijeka iznenadi Jovana.
„Što ti srušiš, ja ću popravljati, dok me snaga ne izda. Dočim će gavrilo ojačati i nastaviti.“-navalji još jače da teše sjekirom.
Tvrdo drvo nije se lako predavalo.

„Takvo mi i trebaš. Samo se ti duri.“- obraćao se drvetu kao kakvom čeljadetu s kojim kafu pije.

                *    *    *

„Vidiš dragi onaj čopor zvijezda,
Tamo sam ti maramu izvezla.
Moj Dragane, pa opet Dragane
Nije ljubav rosa da opane.“-pjevušila je Anđa pakujući hranu za Jovana.

Kroz glavu su joj prolazile slike kad su se upoznali onog dana kad je mehanizacija po prvi put ušla u njive podno Grmeča. Bio je sav zajapuren dok se majao oko traktora nalazeći mu mane i hvaleći svoje konje.
„Ma gdje tu da ima triestipet konja. Ma ja bi sa triestipet konja uzorao više nego što će ovaj čađavi za godinu dana.“-pokazivao je na traktor.
Pita je bila zapakovana. I jedan povelik paradajz.
„Gavrilo, ooo Gavrilo. Poitaj. Ćaća ti je gladan.“-davala je posljednje upute.
Dugo je gledala za njim dok je u zavežljaju nosio hranu ocu.
„Na oca je. Isti hod.“-osvrnu se još jednom na njega.

Ana i Sofija igrale su se se ručno napravljenim krpenim lutkama napravljenim od ostataka odjeće i dijelova posteljine. Prišla im je i poljubila ih u kosu obje.
„Samo se igrajte. Očas će ćaća most napravit pa će nam se vratiti.“


                *    *    *

Most je bio postavljen. Rijeka ukroćena i premoštena. Brvno položeno i s rukohvatom osigurano. Bijelio se na riječici poput kakve tvrđave. Do dugo u sumrak zajednički su sjedili i gledali u most Anđa i Jovan.
„Jovane. Novim mostom će naši u svijet. Svojim putem.“
„Anđo, mi ćemo čekati i odavde gledati na put i most.“


                *    *    *

Jedno po jedno od djece odlazilo je u svijet. Most im je u tome pomogao. Nisu nikad dozvolili da im suzu vide. Niti jedan ispraćaj nije bio opraštanje. Bio je to početak novog iščekivanja.
„Jovane. Jovaneee.“-budila ga je.

„Šta je bilo Anđelija.“
„Svu noć kiša ne prestaje. Japrica se sigurno izlila. Most.“

Jovan u trenu skoči. Provuče ruke kroz sijede kose. Odmah ću sjutra pogledati.
Ranom zorom sa zapregom Jovan je odjurio u šumu. Most da gradi.
Nije mu bilo prvi put. Gradiće Jovan mostova koliko god bude trebalo.




Pozdravlja Vas mandrak72, s one strane mosta odakle se bolje maše maramicom.
[ Priče iz Desetog sela ] 23 April, 2010 00:40
Voz je bio dobro popunjen putnicima. Tražilo se mjesto više. Svi oni koji su sjedili na neki poseban način kao da su govorili svojim pokretima, pogledima onima što stoje po hodnicima kao i onima koji povremeno otvaraju vrata kupea i razočarano odlaze dalje niz hodnik vukući velike torbe i kofere mrmljajući sebi u bradu.

„ Više sreće prika. Tako ti je to kad čekaš zadnji momenat da kreneš na voz. Jesi li možda čuo za rezervaciju....“
U kupeu pored mene nalazilo se još pet putnika. Svi su ćutali.

Bio je tu jedan stariji čovjek penzioner. Po načinu sjedenja i držanja jasno se moglo na njemu prepoznati da je nekoć bio vojno lice. Maslinastozelenu boju zamijenila je tmurno siva u različitim nijansama. Glatkoizbrijano lice i visoko podignuta brada isticala je njegovu pedantnost. Samo je jednom prokomentarisao kašnjenje voza na polasku.
„Ima li ikakvog reda u ovoj državi. Može li kod nas bar voz u polasku da krene na vrijeme. Sramota.“-značajno je pogledao na ručni časovnik marke Raketa kako sam kasnije primjetio.

Odmah do njega sjedio je jedan reklo bi se student. Duga kosa svezana u rep i nekoliko pramenova koje je stalna namještao prstima zakašivši ih za uši i nekoliko dana stara brada upućivala je na studenta iz unutrašnjosti koji je u svom velikom rancu nosio prljav veš na pranje, nekoliko knjiga koje neće ni otvoriti na produženom vikendu zbog nastupajućih prvomajskih praznika. Čim je sjeo odmah se izvalio na sjedištu ne hajući mnogo za ostale putnike. Sušta suprotnost penzionisanom oficiru do njega.

Nasuprot studenta do prozora leđima okrenut gradu kojeg smo svi napuštali sjedio je akviziter za prodaju kojekakvih gluposti sa imenima kojima se razmetao čim je ušao u kupe, ali vidjevši da nam ta imena i proizvodni ne znače ništa stidljivo se povukao u sebe vjerovatno se kajući u sebi što je svojom nametljivošću dodatno ohladio atmosferu u kupeu. Odijelo na njemu jasno je pokazivalo koliko se neuodno osjeća u njemu. Kao da je i sam bio svjestan da se nalazi u svijetu koji nije za njega, ali nedostatak posla u njegovoj maloj varoši i oglas u lokalnim novinama bili su pozivnica za novi početak.

Do mene je sjedio mladić u trenerci. Izazito jak parfem, čičkovo ulje u kosi počešljanoj i natpis na trenerci FK BSK velikim slovima bilo je sasvim dovoljno da u njemu prepoznam fudbalera. Mladića koji je za svojom ljubavi pošao u univerzitetski grad. Nažalost sport koji je volio potrošio je njegove godine na ljubav koja ništa uzvraća.

Preko puta mene sjedio je čovjek nervoznih pokreta. Malo malo gladio je bradu, češkao se po licu. Jezikom je oblizivao usne kao da je nešto maloprije jeo te ukusne ostatke sa usana pokušava pokupi. Nesigurnim pogledom izbjegavao je svaki pogled ka sebi. Vidjelo se da mu društvo u kupeu ne odgovara. Uzalud je tražio saputnika među nama. Alkohola nije bilo. Nedugo nakon polaska voza napustio nas je u potrazi za vagon restorana.

Odmah nakon njegovog izlaska očekivao sam najezdu pretendenata na njegovo mjesto. Jedan mlađi par samo jeslegnuo ramenima vidjevši da ima samo jedno mjesto. Djevojka oskudno obučena prevrnula je očima i produžila niz hodnik.

Nakon par trenutaka u kupe je ušao neznanac kojeg se najmanje moglo očekivati. Četrdesetogodišnjak tamne puti, crne kovrčave kose i kao snijeg bijelih zuba bio je zadnja osoba na svijetu koju bih očekivao u vozu koji je napuštao prestonicu i lijeno se vukao u provinciju sobom noseći izgubljenu ljubav, velike planove za budućnost, razočarenja i neka bolja vremena.
Razmišljao sam i analizirao putnike oko sebe. Činilo mi se da se neko postarao da se svi nađemo u kupeu ovog voza koji je vjerovatno imao i neko svoje ime ili broj. Nevažno, ali eto kao i za mnoštvo toga nađemo nekakav razlog da ponešto zapamtimo, a ponešto i zapišemo.

Razmišljao sam o čovjeku preko puta mene. Nekoliko puta smo se sreli pogledima. Bio je svjestan svoje pojave i uticaja koji izazove gdje god se pojavi. Vjerujem da je od momenta ulaska bio svjestan naše zainteresovanosti za njega. Osjetio sam u njegovom pogledu muku koju izaziva nerazumijevanje i različitost u svijetu gdje je i minđuša u uhu velika predrasuda. Poželih da atmosferu učinim opuštenijom. Da pomognem tom mladom crnom čovjeku.

„Gužva.“-rekoh njemu se obraćajući.

Pomislio sam da je možda studirao u našim krajevima pa da je možda znao naš jezik. Engleskim sam jako loše vladao. Ništa više od uzrečica koji se ponavljaju u filmovima Džona Vejna, Brus Vilisa i ostalih.
Kao bujica njegove riječi ispuniše kupe koji je svoje poglede usmjerio prema njemu.

Izgovorio je par rečenica. Nije znao naš jezik, a niti Engleski. Govorio je svojim maternjim jezikom pretpostavljao sam. Jezik grlen kao žubor potoka prosto je tražio slušanost. Ništa nisam razumio, ali želio sam nastaviti konverzaciju.
Pretpostavio sam da se složio sa mnom oko moje konstatacije.
Potvrdno sam mahao glavom gledajuću ga u oči koje su blistale. U njima se jasno moglo raspoznati zadovoljstvo zbog komunikacije.

„Šta kaže?“-penzionisani oficir me upita stavljajući me u ulogu prevodioca vrele crne Afrike.
„Kaže da se slaže sa mnom, ali da to nije ništa u usporedbi sa gužvom u vozovima njegove države.“-prihvatih ulogu portparola četrdesetogodišnjaka u odijelu koje me je podsjećalo na modu iz ranih sedamdesetih koje se samo sjećam sa slika.
„A kasne li kod njih vozovi kao kod nas?“-nastavi penzionisani oficir sa pitanjem.
„A kasne li vozovi u tvojoj državi kao kod nas?“-na čistom srpskom jeziku upitah neznanca.

Neznanac kojem nisam ni znao imena nastavi pričati. Gledao sam netremice u njega dok je pričao. Gledao je čas u mene čas u ostale u kupeu. Bio je govorljiv. Nisam ga pekidao. Riječi su prosto klokotale, grgoljile, skakutale i šta sve nisu činila, a njegov melodični glas prosto nas je sviju zainteresovao.
Kad je završio svoj monolog penzionisani oficir pogleda u mene očekujući prevod.
Nisam se dvoumio ni časka te mu odgovorih.

„Gospodin Ruanda. Tako se zove naš saputnik. Kaže da vozovi u njegovoj zemlji ne kreću na put dok se svi vagoni ne popune. Ponekad to potraje i po dva dana čekanja što opet uopšte ne stvara kašnjenja. Ustvari cilj putovanja je da se stigne. Brzina uopšte i nije bitna koliko da svi stignu gdje su pošli.“-ozbiljnim glasom mu prenesoh sve što mi gospodin Ruanda reče.

„Iz koje zemlje je gospodin Ruanda?“-trgovac akviziter me upita.
„Iz koje zemlje stižeš?“-upitah ga opet na srpskom jeziku.
Gospodin Ruanda nastavi sa odgovaranjem. Bilo je na momente kao da pjeva. Svima na licima titrao je osmijeh, a on je još detaljnije opisivao svoju zemlju.

„Iz Obale Slonovače. Kaže da je to jedna lijepa i osmjesima bogata zemlja. Na primjer kaže da na pijaci ne postoje cijene već trgovci puštaju kupcima da sami formiraju cijene. Ukoliko se cijena dopadne njemu on osmjehom potvrđuje da se slaže sa njim. Cjenjkanje bi se uglavnom završavalo sa obostranim osmjesima osmjesima kupaca i trgovaca. A u vozovima cijena se određivala važnošću putovanja. Ukoliko je put bio važniji naprimjer dobitak zaposlenja u državnoj službi putnik bi sam platio skuplju kartu stavljajući svima do znanja da je sretan ili ukoliko je povod bio neki manje važan događaj putnik bi ostavio manje novca te ga ostali ne bi gnjavili. Uglavnom sve je bilo u prosjeku kao da su svi platili punu kartu.“
„E to ti je država.“-uzdahnu penzionisani oficir.
„Dragi moji momci kad sam ja bio mlad i polazio u svijet odraslih. Tad se znao red. Ali zato danas vidite gdje smo dogurali.“-značajno pogleda gospodina Ruandu.

„Drogba. Didije Drogba.“-ponavljao je mladić u trenerci.
„Pitaj ga za Drogbu. On mi je idol. Reci mu da zbog njega navijam za Čelzi“-ponavljao je čas gledajući u mene čas u gospodina Ruandu.
Pitanje ponovih gospodinu Ruandi.

On kao da se nasmija. Ponovi ime Drogbe fudbalera Čelzija. Nakon njega poče nabrajati još imena fudbalera sa Afrikog kontinenta. Toliko sam uspio razumjeti. U njegovu glasu osjetio sam ponos. Vjerovatno stoga što je u vagonu voza koji je jezdio prema provinciji pronašao zajednički jezik sa strancima.
„Šta kaže?“-nestrpljivi fudbaler me upita.
„Kaže da ga poznaje lično. Bilo bi mu veliko zadovoljstvo da mu prenese pozdrave samo ne zna od koga pa ga moli da mu kaže svoje ime.“
„Milan Jorgovan.“-spremno se predstavi fudbaler i pruži mu ruku nakon koje mu gospdin Ruanda reče još par rečenica tresući njegovu ruku.
„Šta kaže još?“
„Kaže da bi mu bilo zadovoljstvo da mu budemo gosti kad nas put jednom nasuče na Obalu Bjelokosti. Usput reče da će sigurno na svjetskom prvenstvu navijati i za Srbiju.“-i dalje sam dosoljavao priču vješto balansirajući između gospodina Ruande i ostalih putnika u vozu.

Uz razgovor sa neznancem o kome nisam ništa više saznao od onoga da je crn, komunikativan i vedrog duha brzo mi je proteklo vrijeme do mog silaska sa voza.

Ustao sam spremajuću se da izađem iz kupea. Sa svima sam se pozdravio kimanjem glavom osim sa gospodinom Ruandom s kojim sam se i rukovao vidjevši njegovu zahvalnost što sam mu putovanje a i svima nama učinio interesantnim.
„A kako da pronađem gospodina Ruandu ako nas put odnese u Afriku?“-upita me student zbunjen kompletnom situacijom oko našeg razgovora.
Osjetio sam poglede svih iz kupea na sebi.
„Jednostavno na FB-u. Ukucajte samo gospodin Ruanda. Svijet informatike je čudo.“-nasmijah se na izlasku iz kupea svima.

Dok sam izlazio niz hodnik osjetio sam veliko zadovoljstvo. Uspio sam prodrmati atmosferu u kupeu. Gospodin Ruanda je uveliko pomogao tome. Komunikacija i živa riječ učinili su čudo. Student će možda FB-u dobiti za prijatelja nekog mladog gospodina Ruandu, akviziter će možda osmjehom steći dodatno samopouzdanje i još ponekog klijenta kupca više. Penzionisani oficir možda uvidi veliki utjecaj nesvrstanih i uspjeh u razvoju zemalja trećeg svijeta i vidjeti da vrijeme nije samo spisak obaveza. Fudbaler. Ne znam. Zavisi od njega. Radom se može postati Drogba u bilo kojoj oblasti.  
Pred očima mi je i danas slika gospodina Ruande. Ponekad poželim da ga opet sretnem kad osjetim tišinu i nerazumijevanje oko nas. Neke stvari treba prodrmati iz temelja. Jel tako.
Evo ruke.


Pozdravlja vas mandrak72, portparol trećeg svijeta u drugorazrednoj zemlji kupea prvog razreda.
[ Priče iz Desetog sela ] 11 Februar, 2010 21:55
Dragutin se probudio rano. Prije nego je svanulo njegove kao noć crne oči svijetlucale su u mraku kao u mačka Žuće koga je jedino baba zvala Zeljov iz ko zna kojeg razloga. Nakon što su mu se oči privikle na sanjivo jutro koje se stidljivo uvlačilo kroz male prozore, on izvuče ruke ispod biljaca grubog tkanog pokrivača. Njegova crna kovrdžava prosula se po veženom jastuku uokvirenog nekim puzavicama sa zelenim listovima i raznobojnim cvjetovima.

Jasno je čuo roditelje koji su tiho pričali dok se vatra nadovezivala na onu tišinu između malobrojnih riječi koje su izmjenjivali Mile i Milica.
„Miko ja odoh nahraniti blago, a ti ispeci kuruzu i pripremi djeci hrane za danas.“-reče Mile nakon kojeg povuče dugačak dim iz lule kojeg zadrža par trenutaka i pusti da ispuni centralnu prostoriju koja je ujedno bila i kuhinja.

Jasno se čulo kako diše dok razmišlja pažljivo vagajući svaku riječ.
Mika nije mnogo pričala već je strpljivo izvršavala pripreme za dan koji se budio.

Danas je bila krsna slava njene sestre Stane koja je uvijek nekako bila naklona prema njenoj djeci. A najbolje su bile njene kruške kakvih nije bilo u cijelom kotaru.
Već je dobrano svanulo kad su djeca njih petoro jedno po jedno ustajali iz prostorije s jedne strane kuhinje nasuprot koje je bila roditeljska soba.

„Hajde djeco da se jede. Danas se ide na slavu kod Stane i Mijajla.“-mati brižnim glasom pokuša da ubrza djecu da sjednu za stol.
Miris tople kuruze ispuni cijelu sobu.

Dragutin baš nije volio kuruzu, ali nije bilo dovoljno pšenice za pogaču koja se rijetko spremala, tek u slučajevima dolaska gostiju ili kad se neko čeljadi razboli. Pomisli on na miris tople pogače dok je mati sječe velikim nožem, a korica hrskava sve pucketa u ustima dok je zalijeva mlijekom.
„Bojo ti ćeš s Dragom jesti, a Mitar s Vukom. Drenu ću ja hraniti.“-mati napravi raspored.
Glinena posuda tren kasnije bila je pred Dragom i Bojanom iz koje se pušilo toplo mlijeko. Po komad kuruze bio je ispred svakog djeteta.

Dragutin je poput mačka mjerkao posudu s mlijekom. Nije ga bilo baš onoliko koliko bi želio. Porcija nikad nije bila razmjera sa kojim bi bio zadovoljan. Gotovo svakodnevno sticao se da pronađe način da se na njega obrati pažnja iz kojeg bi se gotovo uvijek na nekin način iznalazio još poneki zalogaj.
Jednom prilikom sasvim slučajno dok je probao oljušten i prijesan krompir dobio je temperaturu.Nekoliko puta nakon toga koristio je stečeno znanje kako bi izvukao dodatni zalogaj. Gotovo glumački vješto premetao se po krevetu ispod oka gledajući kako majka vještim pokretima limenim lončićem isjeca krugoveu tijestu koji suse nakon toga ubrzo veselo valjuškali u vrelom ulju postajući slasni kvasni kolači. No ni ta njegova mudrost ne potraja dugo. Njegova prevara bi otkrivena.

Zjenice mu se suziše kao u potonjeg mačka Žuće koji se motao ispod stola s visoko podignutim repom i tijelom koje se uvijalo oko njegovih nogu.
Gledao je u glinenu posudu s mlijekom.
„Bojo, ajd da se takmičimo. Evo vidiš ovu liniju.“-povuče on kašikom po sredini posude s mlijekom.
„Ovo je moja polovina, a to je tvoja polovina. Ko svoje sporije pojede neće unositi drva za vatru. Jel važi?“-pruži ruku mlađoj sestri.
„Važi.“-s radošću prihvati dogovor sestra.
Dragutin se s takvom strašću baci na mlijeko da je nestajalo takvom brzinom kao da ga sto drekavaca goni.
Nekoliko trenutaka sestra se smijala svojoj pobjedi, ali vidjevši da nestaje mlijeka i iz njene polovine posude zaplaka.

Dok je mati došla mlijeka više nije bilo. Dragutin iskoristi gužvu te šmugnu pored majke na vrata.
Nakon nekoliko minuta vrati se naramkom drva kao po dogovoru sa sestrom. Mati se bješe već odljutila smješkajući se njegovoj dovitljivosti kojoj nije bilo kraja.
Mati je sa velikog orahovog ormara dohvatila svoje svečane cipele ujedno i jedine koje je nosila u rijetkim prilikama od slave do slave i odlaska u Novi Grad kad bi bio pazarni dan. Ostatak vremena one bi se nalazile na ormaru. Pored njih tu bi uvijek bilo par mirisnih žutih dunja, veliki drveni kofer sa sitnicama koji je pripadao Mili sitnom čovjeku prijeke naravi i velikog srca. Mali brčići koje je redovno štucovao djelovali su prijeteće za onoga ko ga ne zna.

„Nakrema li i moje cipele?“-Mile s vrata upita.
„Nakrema, nakrema.“-odgovori dok je iz džepova veženog platna sa slikom mladenaca na kojem je pisalo „Sretno mladenci“ vadila veliki češalj i češljala svoju rano pobijeljelu kosu, nakon čega je uplete u pletenice koje vješto učvrsti ukosnicama. Nova marama uredno složena u ormaru bila je na njenoj glavi.
Mile je već bio obučen u najboljem odijelu. Samet odijelo sa pojačanim materijalom na laktovima, kao snijeg bijela košulja presijavala se, a pozlaćeni kao zmija žuti lanac džepnog sata ocrtavao se na kaputu. Šešir na glavi značio je samo jedno. Bilo je vrijeme da se kreće.

Milošte su bile spremne u cekeru od skaja crvene boje. Pregršt suvih oraha, frtalj kafe, fišek kocke i par dunja.
„Djeco pamet u glavu. Pazite na blago. Imate skuvanog kupusa. Ložite vatru. Mi ćemo doći do mraka.“-par uputa nije bilo na odmet.

Cijeli dan Dragutin je razmišljao o hrani. Veselio se povratku roditelja sa slave. Očekivao je kvasne kolače, pogaču. Šape i kolače koji se prave sa mašinicom.
Noć je već uveliko pala kad je lavež pasa najavio njihov povratak.
Pijani otac nije bio dobro raspoložen. Bio je ljut i stalno je mahao i prijetio štapom.

Nedugo nakon toga zaspao je i samo se čulo njegovo ravnomjerno hrkanje.
Mati je svakom djetetu dala po kvasni kolačić, šapu i mašinski kolačić nalik na kupovni keks.  
Dragi su oči ostale na zamotuljku sa preostalim slatkišima dok ga je majka ostavljala u veliku ladicu ispod stola sa velikom okruglom alkom. Kovao je plan.

Ubrzo je otišao u krevet praveći se da spava. Za njim su i ostala braća i sestre pošli spavati. Dugo je ležao okrenut prema zidu osluškujući ujednačeno disanje.
Iz druge sobe dopiralo je stalno hrkanje oca.

Bilo je vrijeme za akciju. Samo dvije duše nisu spavale. On i mačak Žućo sa nekim svojim planovima.
Pažljivo je zakoračio preko brata koji je sa njim spavao u istom krevetu. Nekako u raskoraku brat se poče meškoljiti u ležaju.  Pretrnu. Ubrzano je disao. Srce je ludački lupalo.
U par koraka nađe se pored stola u kuhinji. Brzinom poput kakvog lovca zavuče se pod stol. Par trenutaka osluškivao je zvuke koji su ispunjavali prostor oko njega.
Taman kad uhvati za okruglu ručku ladice ispod stola nešto svilenkasto ga dodirnu po drugoj ruci.
Skoči u mjestu glavom jako udarivši u stol. Nakon toga začu glas u roditeljskoj sobi.

„Miko, šta to bi?“-očev glas ga zaledi u mjestu.
„Ne znam Mile. Pogledaću.“-majka se spremala da ustane.
Bio je u nezgodnom položaju. Nije bilo prostora za uzmak. Primjetiće ga mati ispod stola. Svjetlost petroljeke polako se kretala ka kuhinji.

„Šta sad.“-panično je razmišljao.
Pogled mu pade na starog mačora vječitog borca za masan zalogaj.
Mati je več bila ušla u kuhinju. Drago se šćućurio ispod stola svjestan da će biti uhvaćen ako brzo nešto ne učini.
U tom trenu dobro potegnu mačora za rep koji se izenađen trže i skoči materi pod noge. Uplašen i zbunjen sav uspremetan šmugnu strmim stepeništem na tavan međ slanine i kobasice koje su se izazovno svaki put smješkale kad bi prolazio pored njih.

„E Žućo nesorto jedna. Nikakvi lovče. Još koliko sutra poslaću te u Rajliće, pa tamo pravi nereda.“-aludirala je na rođake odakle je kao klupko vune donešen prije tri godine.
Vratila se u sobu. Šuškanje posteljine potraja nekoliko trenutaka i sve se umiri.

Drago gotovo da nije disao. Pažljivo otvori ladicu koja malo škripnu, ali niko se ne javi.
Malo malo zavlačio je ruku u zamotuljak i izvlačio kao lutriju pred Vedovačkom crkvom o Svetom Iliji jedno po jedno iznenađenje.

Gutao je zalogaje takvom brzinom kao da su posljednji. Nije bilo redosljeda. Kako mu je šta dospijevalo u ruku netragom je nestajalo u njegovom želudcu.
„Ostaviću koji i za ostale.“-ponavljao je ubjeđujući sebe dok je rukom iznova tražio novi dobitak.
U jednom momentu njegova ruka ne nađe ništa.

„Šta ću sad?-pomisli.
„Ubiće me ćaća samo ako sazna. Nema mi druge nego rano izjutra odmah u ajduke“-već je planirao odstupnicu.
U trenutku mu sinu ideja.
Ostavi ladicu napola otvorenu. Tek nekoliko mrvica prosu po podu.

„Optužiće Žuću. Otići će mu koža na doboš.“-već je premotavao film.
„Mati je vidjela Žuću kako bježi ispod stola.“-povezivao je činjenice.
U tri skoka nađe se kod kredenca i iz njega nešto uze i laganim se korakom vrati u krevet.
Dugo nije mogao da zaspe. Prejeo se, a nije smio da ide piti vode.
Probudio se prije ostalih. Bio je i dalje žedan.

Mati je bila ustala. Ćaća je još spavao. Mlijeko je već bilo pomuženo. Velika plava kanta bila je pored peći iz koje je pucketala vatra.
Gotovo nečujno otvori bočicu koju je uzeo te par kapi tinte kapnu na jezik. Premetao je jezikom po ustima te se nakon toga obliznu kako kakav mačor nakon dobrog zalogaja.
Bočicu zatvori i vrati ispod strože od peruške od kojeg je bio napravljen ležaj.

„Ustaje djeco. Ajde vrijeme je ustajanja. Sad će brzo doručak. Valja se ići za poslom.“-budila ih je jedno po jedno.
Mati ustade i otide do stola. Mlijeko je bilo na stolu.Pripremala se da otvori ladicu dok su djeca jedno po jedno izlazili iz sobe.
„Bojo ti ćeš s Dragom. Mitre sa Vukom jesti, a ja ću Drenu nahraniti.“-pravila je raspored.

Mati pođe rukom prema poluotvorenoj ladici sa hranom. Mislila je kako će se svi obradovati kad uz mlijeko dobiju kvasni kolačić, mašinski kolaš i po šapu.
„Gdje su kolači?“-iznenađeno pomisli mati.
„Žućo?“-upita se da li je mačak iskoristio gužvu.
„Ma nije Žućo glavu bi dala. Samo Drago i niko više.“-skoči Vukosava najstarija setra.
„Sinoć sam Žuću zatekla ispod stola.“-reče mati.
„Ma kakav Žućo. Žućo je za stolom.“-pogleda na Dragu.
„Ne zna mačak otvoriti ladicu, ako nisi ostavila otvorenu.“-dodade Mitar.
„Što jest, jest. Dobro sam je zatvorila. Šta ti kažeš Drago na to.“-mati se okrenu prema njemu.
„Nemam ja ništa s tim.“-progovori.

U istom trenutku spazi njegove kao čivit modre usne.
„Isplazi jezik. Šta je s tobom?“-gotovo uplašeno ga upita mati.
„Ne znam. Nešto mi steže u grlu.“-nastavi s glumom.
Mati brzo priđe i dlanom poče pipati čelo.  Zagledala se u jezik. Pomodrile usne.

Ispitivala ga šta ga boli. Može li disati. Drago iskoristi gužvu te poče se pomalo prenemagati da mu je neka muka.
„S čim da ti pomognem, kad prvi put vidim nešto slično.“-zabrinuta mati se uznemiri.
„Idi ti lezi, ja ću donijeti obloge, skuvati kompot. Vuko donesi suvih šljiva.“-izdade zapovjesti i u tren posla Drago je bio u krevetu.
Mati je već mijesila kvasnih kolača za Dragu kojeg je neka nepoznata bolest prikovala za ležaj. Topli kvasni kolači(uštipci) prosto su se topili u njegovim ustima.
Dok je jeo boja sa jezika je polako nestajala sa zalogajima. Kad je pojeo sve i zadnji kvasni kolač mati mu priđe.

„Otvori usta. Isplazi jezik.“-zabaci mu glavu tako da je svjetlost sa prozora jasnije davala sliku stanja njenog dječaka uvijek nezasitog.
„Bolje je. Probaj malo ustati i prošetati.“-reče mu.
Drago ustade i pomalo teškim korakom izađe napolje.
Mati krenu da popravi ležaj za njim. Podiže strožu od peruške sa namjerom da je okrene jer se već bila dovoljno upresala.
Pogled joj pade na bočicu sa tintom.

„Dragooooo. Dođider ovamo.“-poviče za Dragom.
Vidjevši bočicu sa tintom Vukosava skoči na vrata da ga stigne, ali Dragutin je već prašio kao da ga goni stotinu drekavaca.

Tajna njegova plava jezika brzo je otkrivena, ali stomak je zadovoljno preo poput mačka Žuće kome se brk sjajio kao da je netom slaninu kakvu krstio.
„Primaš li me u ajduke, ja viš ćaći i materi ne smijem na oči.“-obrati se Žućku koji samo trepnu očicama dok je jezikom oblizivao velike brkove poput Srbe Bosančića velikog junaka i ajduka bune protivu žandara.



Pozdravlja Vas mandrak72, nepristrasni svjedok najveće tavanske bitke od kad je šunke i slanine između mačka Žuće i kao noć crnog Draganovog mačka velikog seoskog zavodnika i harambaše.
[ Priče iz Desetog sela ] 28 Januar, 2010 18:09
Zima je uveliko štipala za nos. Promrzli novembar odbrojavao je svoje posljednje dane.
Jedna pogurena prilika koja se skupila gotovo u klupko žurno je odmjeravala posljednju dionicu puta do Kostajnice. Kao geometar jednakim koracima osvajao je put pred sobom.
Malena varoš ukaza se pred njim.

„Još desetak minuta i eto ti mene.“-promrmlja sebi u promrzlu bradu.

Novak je žurio na stočnu pijacu. Nije on mislio trgovati, ali eto ta prosta navika da se tamo pojavi i da vidi kako idu debele svinje.
Ponavljao je taj svoj ritual godinama. Ostavio bi mnogo važnije poslove zbog toga, ali posao kod njega nije trpio.
Veliki kaput na njemu je djelovao još nekako veći dok se on nekako skupio i pogurio poput žbuna okovan snijegom.

Pijaca je bila začuđujuće puna s obzirom na hladnoću. Mnoštvo zaprežnih kola, sa upregnutim volovima, rijetkim konjima. Nešto krava, teladi i u najvćem broju debele svinje.
„Boškane ljudino moja, ajde pazari kod mene. Imam najbolje svinje,a i cijena je povoljna.“-debeli nakupac uvijek raskopčane šoferske kožne bunde izlazio mu je u susret.
„Neka Neđo. Uhranio sam sebi dvije svinje po stotinu i dvadeset kila.“-odmahnjivao je rukom produžavajući prema jednoj povećoj skupini ljudi koja se okupila oko nekog Roma koji je prodavao konja.

„Ljudi nisam lud, ali dobro me poslušajte. Ovo nije običan konj. Ovo je Zmaj konj. Pogledajte taj vrat, sapi.“-hvalio je on svog konja, dok su mu se iz mase smijali i nešto dobacivali.
„Pazi vamo. Sto iljada i ne dobijaš samo konja. Uz njega ide magija, sloboda. Hajde ispunite svoje snove.“-Rom se nije dao smesti.
Kružio je oko konja. Ata krilata kako bi mu tepao. Provlačio se ispod njega i podizao mu jednu po jednu nogu pokazujući kako je miran.
Sva ta predstava privlačila je najviše pažnje stoga što konj nije bio ništa eto posebno, ali je imao najboljeg prodavača.

Omaleni rom, obigravao je oko svoga konja stalno pomjerajući šešir na zatiljak ispod kojeg je izvirivao prosjedi bič kose. A na usnama kao zalijepljena visila je cigareta sumnjiva kvaliteta. Bio je rječit. Bogatsvo riječi privlačilo je neuki svijet.
Boškan je stajao posmatrajući scenu. Maštao je da jednog dana kupi konja, ali jednostavno siromaštvo je stajalo na njegovu putu. Posmatrao je on Riđana.
 
„Eh kad bi se do kakve pare došlo ti bi bio moj.“-mrmljao je sebi u bradu.
Svinje nisu bile na cijeni za one koji prodaju, dok su cijene za kupce bile više od očekivanih.
Zadržao se još par trenutaka u razgovoru sa Stankom vječitim šeretom i spadalom.

Čim je pregledao svu ponudu zaputio se prema gradu. Trebalo je kupiti kafe, duvana i šećera.

„Boškane, Boškane.“-poznati glas ga je dozivao dok je prolazio pored kafane „Kod dva brata.“.
Boškan se okrete. Pogled mu se zaustavi na poštaru Stojanu. Uvijek raskopčane uniforme koju nije skidao niti neradnim danima i na zatiljak zabačenom šapkom bio je svakome dobro poznat. Pazarni dan bio je odličan razlog da se nađe u kafani. Tu su svarćali svi koji su nešto pazarili na pijaci, oni koji bi dobijali penzije kad se pogodi na pazarni dan. Uvijek je bio neki razlog da se nešto popije ili nazdravi u ime bilo kakvog razloga.

Boškan je znao da ga Stojan ne zove bez nekog posebnog razloga.
Zastao je čekajući da mu se Stojan približi.

„E Boškane moj, ti nikad ne bi svratio u kafanu da malo poljudujemo.“-počeo je Stojan izokola da objašnjava.
„Znaš ti Stojane da ja nisam čovjek od kafane. Nema se, a i za kafanu mora postojati dobar razlog.“-izvlačio se Boškan.
„Pa to ti ja i govorim. Nisam ja tebe džaba zvao.“-trljao je svoj poveliki stalno crveni nos.
„Znam da nisi. Reci ti meni Stojane pa da idem svojim poslom.“-pokušavao je da se izvuče Boškan iz njegovih velikih kao šape dlanova.
„Pa to ti i govorim, ajde ti sa mnom imam nešto za tebe.“-rukama ga je povlačio prema kafani.
Nevoljko je pošao za njim.

Kafana je bila u poltami. Pramenovi duvanskog dima lebdjeli su tik iznad glava ljudi koji su sjedili za stolovima sa šarenim kockastim stolnjacima i velikim mesinganima pepeljarama prepunih čikova i pepela. U zraku se osjetio jak miris alkohola.

Boškan je osjetio mnoštvo pogleda na sebi koji nakon što ga odmjeriše nastaviše sa svojim „važnim“ razgovorima prepunih podizanja tonova, sirovog smijeha i stalnim nazdravljanjem. Omaleni konobar zalizane kose i sa velikim zulufima u bijeloj košulji kao marioneta brzo se provlačio između stolova stalno noseći nove ture pića i odnoseći praznu ambalažu.

Boškan se privikavao na polutamu dok se izmešu stolova provlačio za Stojanom.
„Sjedi prvo. Konobar evo mali te treba.“-pokazivao je na Boškana.

Nemajući kud Boškan naruči jednu ljutu za sebe i duplu mučenicu naruči Stojan.
Mala čašica gotovo da se nije vidjela u velikom Stojanovom dlanu i debelim prstima kao kobasicama.

„Velim ja, al me niko ne sluša. Dobar je onaj mali Boškan. Vrijedan i radan. Nikad ti taj ne gubi vrijeme ubudale.“-prelio je Stojan vidno zagrijan.
„Mora se moj Stojane. Nego ti meni reci šta si to imao za mene.“-Boškan ga upita.
„Polako Boškane. Nije svijet nastao za jedan dan. Polomićeš noge stalno leteći. Mali, mali dođider ovamo.“-već je zvao konobara koji se kao munja stvori za stolom.
U ruci je držao maleni blokčić i hemijskom olovkom brzo zapisivao novu narudžnu.

Nakon toga Stojan zavuče ruku u veliku kožnu torbu koja je stajala na stolici pored njega.
„Pismo moj Boškane. Amerikansko.“-provuče ga ispod nosa.
„Miriše mi na nešto dobro moj Boškane. Imam ti ja nos za takve stvari. Pogledaj ti samo šta je markica na njemu, kao na drugu ordenja.“-zavjerenički se nagnu prema Boškanu te se osvrnu oko sebe.
„Amerika je velika i bogata zemlja. Niko iz nje ne piše da bi se na nešto žalio. Na uzmi.“-dade mu pismo sa šarenim rubovima i dotad neviđenim šarenim markicama.
„Ajde zovi konobara još sad, pa svojim poslom da te ne zadržavam.“-svaki njegov potez bio je dobro proračunat.
Nakon što je pozvao konobara i platio mu za naručene ture pića Boškan se nađe na ulici.

Kupio je kafu i šećer, a za duvan mu nije preostalo zbog čašćavanja Stojana.
Dugačkim koracima je jurio kuću da mu njegova Darinka pročita pismo. Boškan je učio nešto škole ali nije je završio zbog siromaštva roditelja koji su imali mnogo djece.

„Daro, Daro.“-dozivao je s kapije.
Na vratima se pojavi Darinka supruga Boškanova. Mirna i vedra osoba bile je njegovo najveće bogatsvo. Djece nisu imali. Bili su već pet godina u braku te ih to još više zbliži.
„Jesi li sve kupio?“-upita ga.
„Sve osim duvana. Sačekaj da ti ispričam.“-gotovo je u dva skoka pretrčao dvorište.

Noć se većma spuštala niz padine u kotlinu Une, polako paleći žmirkajuće petrolejke. Tišina je zavladala selom.
Za stolom sjedila je Dara i u ruci držala pismo.

„Daro ponovo mi pročitaj onaj dio o mašini. Ima onaj stari lisac Stojan nos za to.“-Boškan je šetkao između stola i šporeta koji je gotovo titrao u mjestu dok su drva u njemu pucketala, a plamen hučao kao vodopad.

„Kako se živi tamo? Ponekad se zaželim sjesti pred pojatom u ljeto kad sijeno miriše, a ja onako umoran sjednem na travu zelenu pa smotam cigaru i zapalim, a iznad mene nebo nepregledno. Sjećaš se kako sam te učio motati cigaru. Znaš evo razmišljao sam se da ti pošaljem mašinu za cigarete da mi se ne patiš. Neće se dugo zabaviti. Pozdravi mi kumana.“-čitala je Darinka kad je Boškan zaustavi.
„Ček, ček. Znači neće se dugo zabaviti. E moj Gojkica. On se mene sjetio u Americi. Ma uvijek sam znao da će od njega čovjek postati. Nije ti on volio nepravdu i nerad i zato je otišao.“-sam sebi pojašnjavao je Boškan.

Dugo u noć sa svojom Darom kovao je planove šta mu valja raditi. Dara je zaspala, a Boškan je ležao i gledao u palfon. Ponekad bi duboko uzdahnuo. Nije san htio na oči.
„Eh kad bi mene bar sad krenulo. Prve pare i konja bih kupio. Ni najmanjeg ni najvećeg, samo miran da je. Sa njim bih tek posla imao.“-mrmjao bi polutiho.

Te noći sanjao je veliki stroj koji se sav tresao, a on bi njemu prinosio velike kao tavica žute listove duvana i trpao u mašinu, a na drugu stranu bi izlazile cigarete. Velike sjajne zakovice prijetile su da se stroj raspadne, ali bi Boškan koš više i brže stroj hranio duvanom dok bi se gomila cigareta povećavala i prijetila da zatrpa kuću.

„Boškane. Boškane.“-drmusala ga je Darinka.
„Buncao si. Sav si znojan. Hajde se presvuci, a ja ću ti skuvati kafu.“-Darnika ga je budila.
Kafa je bila na stolu. Samo bi Boškan katkad duboko udahnuo.

„Valja se za to pripremiti. Kad je Gojkica toliko učinio za nas ne bi bio red da mi budemo nespremni.“-dogovarao se on sa Darom.
„Ja ću još jutros do Milutina a i do Todora. Dogovoriću sa njima da uparimo volove za taj dan. Treba toliku mašinu dopremiti iz Kostajnice.“-kovao je planove.

Nakon doručka nahranio je staru mršavu kravicu, svinje i kokoši te se zaputi u selo kod Milutina.
„Veliš Gojkica. Alal mu vjera. Opoštenio se. Kad kažeš da stiže stroj?“-Milutin se obradova Boškanovom dobitku.
„Javiću ti moj Milutine. Neće se zabaviti.“-Boškan mu pruži ruku te se sa njim pozdravi i produži kući Todorovoj.

„Ohohj Todeee.“-zazivao ga je još dok ni kući prišao nije.
„Ehej Boškane. Evo ti mene. Koji te đavoli gone kad tako žuriš?“-upita ga Todor.
„Nisu đavoli Tode, nego nužda pa reko da se tebi obratim sve znajući da me nećeš odbiti.“-reče mu Todor.
Kad mu Boškan izloži plan Todor se prihvati da će mu pomoći.

Boškan je gotovo trčeći dojurio kući. Dara ga je čekala i iz njegovog osmjeha pročitala da je uspio da se dogovori sa svojim komšijama i poznanicima.

Dani su sporo prolazili. Planovi su se kovali svakodnevno. Ono što bi ujutro zamislili navečer bi odbacili. Bližio se taj dan.
Boškana su malo malo sretali prijatelji, rodbina i komšije. Čestitali mu na velikoj sreći. O njemu se tih dana uveliko pričalo.

Nekako oko Nove Godine Dara kroz prozor primjeti poštara Stojana kako kroz sitan snijeg krupnim koracima korača kroz dubok snijeg, onako raskopčanog kaputa. Nos mu se crvenio poput paradajza dok se približavao kući.
„Mora da je to to. Ne bi Stojan po ovakvom kijametu dolazio džaba.“-Boškan je brzo zagrnuo kožun i izletio napolje.

Za par trenutaka na ulaznim vratima stajao je sa Stojanom koji je otresao snijeg sa šapke i sa dubokih cipela.
„Vala Boškane ja bi zbog tebe do Novog otišao pješaka. Znaš koliko ste mi Vas dvoje mili i dragi. Kad je pošta u pitanju kod mene nema labavo. Pa glava da ide.“-već je sasipao prvu mučenicu u grlo.
Iz velike kožne torbe izvukao je potvrdu s kojom je trebalo da se javi u poštu da preuzme paket.
„Popij de još jednu. Nisi došao na jednoj nozi.“-Boškan mu nasu još jedno piće koje Stojan sasu u grlo takvom brzinom da se i Stojan sam iznenadi.
S priznanicom već je jurio prema Milutinu i Todoru.

Za nepun sat vremena velika zaprega od dva para volova bila je pred njegovom kućom.
Dara je stajala na pragu i brisala suze. Nekako sve joj je to bilo nevjerovatno, ali sad je sve došlo na svoje mjesto.
Boškan joj mahnu i sa zapregom se izgubi u bjelini snježnog dana.

Dara je gledala za njima dok se ne izgubiše u daljini. Pripremila je najveće pile koje je imala za ručak kad se vrate Todor, Milutin i Boškan. Njega je upoznala na vašaru kod lutrije. Kad su izvukli lutrije, iz novinskog papira Boškan je izvukao ukosnicu uz veliki smijeh kibicera, a Dara šnalu za kosu. Nekako su se sudarili da su im iz ruku ispali dobici. U momentu kad su se istovremeno sagnuli da sa zemlje dohvate navedene dobitke sudarili su se glavama.
Udarac je bio toliko snažan da su obadvoje završili na zemlji. Brzo su ustali sa zemlje uz smijeh prisutnih. Na glavama se ocrtavale velike čvoruge. Nimalo zbunjen Boškan svoju ukosnicu zadjenu Dari kojoj je bila spala marama sa glave. Ni ona ne ostade zbunjena te svojom šnalom pokupi jedan pramen Boškanove kose koji je padao niz čelo. Ukaza se velika plava čvoruga. Od toga dana za njih dvoje nije niko postojao.

Dara je spremala ručak i birala svoje najbolje tanjire mada nije imala mnogo izbora. Malo malo virila je na prozor iščekujući dolazak Boškana, Todora, Milutina i velike zaprege sa mašinom.
Boškan odluči počastiti pićem Todora i Milutina u kafani. Uz put sreo je mnoge komšije koje su ga propitivale o mašini, a on bi sav sretan objašnjavao kako je pošao u poštu da podigne mašinu.
U kafani su mu prilazili mnogi poznanici, tapšali po ramenu. Nakon što su popili piće iz kafane krenuli su prema Pošti. Za njim je krenula sva svita. Boškan je bio sav sretan. Na momente mu se činilo da je sva Kostajnica njegova. Brojčano stanje pretnje je raslo kako su se približavali Pošti. Velika karavana stale je pred Poštom. Zaprega, prijatelji, poznanici te mnoštvo njih željno spektakla i događaja kakav Kostajnica nije zabilježila u skorijoj istoriji.

Bošakan pođe sa priznanicom u unutrašnjost pošte te se još jednom osvrnu na veliku pratnju. Još jednom se osvrnu na zapregu procjenjujući njihovu fizičku spremnost za veliki transport.
Noge su mu klecale kad zastade predšalterom iza kojeg je sjedio Rade službenik pred penzijom koji je znao svaki kamen u Kostajnici.

„Jesi li stigao?“-reče mu dok je uzimao priznanicu.
„Jesam i zaprega je tu.“-Boškan pokaza svu spremnost pred Radom.
„Sačekaj trenutak, sad ću ja.“-i zatim nestade iza vrata.
Nakon par trenutaka se vrati sa paketom ne većim od dlana.
„Izvolite.“-pruži on paket prema Boškanu.
„Potpiši ovdje.“-reče mu.
Boškan udari krstić.

„A mašina gdje je. Zaprega je pred poštom.“-Boškan se zbuni
„Samo to je stiglo. Nikakva mašina nije stigla.“-Rade mu još jednom pojasni.
Boškan brzim pokretima otvori zamotani paket i pred njegovim očima se pojavi neobičan predmet koji sav stade na dlan.

„Šta je ovo?“-prenerazi se Boškan.
„Pa to ti je mašina za savijanje cigareta. Daj da ti pokažem.“-ponudi se Rade da mu objasni namjenu.
Vješte ruke Radine u par kratkih poteza tako vješto zamotaše cigaretu da se učini kao neka mašina.
„Kažeš samo to.“-ponovi odsutno Boškan.

Nakon toga strpa malu mašinicu za zavijanje cigareta u džep i oborene glave pođe prema izlazu.
Čim se pojavi na vratima dočeka ga graja. Povici sa svih strana. Činilo mu se da su svi samo gledali u njega. Činilo mu se da će se onesvjestiti.

„A gdje je mašina?“-upita neko iz gomile.
„Nema je. Nešto je zapelo na granici oko papira.“-Boškan slaga iako je bio svjestan da ta njegova laž neće preživjeti ni do sutra te polaganim koracima nastavi da se kreće prema kući.

Razočarani narod poče se razilaziti. Komentarisali su svako na svoj način. Samo je Boškan ćutio. Koraci do kuće bili su teški poput olova. Oči su mu se punile suzama, ali nije plakao.
Dara je nestrpljivo čekala. Kad ga je primjetila da se približava kući potrčala je prema njemu.

„Šta je bilo? Gdje su Todor i Milutin? Šta je bilo u pošti?“-pitala je Dara svoga Boškana.
„Hajdemo u kuću.“-zagrli on svoju Darinku te se snjom uputi u kuću.

Potanko joj ispriča sve šta mu se desilo. Darinka je slušala. Bilo joj je žao patnje svoga muža i svih onih podsmjeha koji će ga čekati iza svake ograde, kapije i prozora.

U tom momentu Darinka se sruši na pod. Boškan skoči te je snažnim rukama podiže sa poda i prenese na ležaj. Masirao joj je vrat. Vodom umivao lice. Ljubio ga.
„Daro, Daro, budi se Daro.“-pokušavao ju je dozvati.
Nakon nekoliko minuta to mu uspije za rukom.

„Odoh ja po doktora, a ti samo lezi.“-reče joj i odjuri kao vjetrom nošen po doktora.
Dara je bila mnogo bolje, ali nije ustajala iz ležaja kad je stigao doktor.

Doktor je stavio slušalice. Nakon par trenutaka skide ih te razvuče osmijeh.

„Daro postaćeš majka, a ti Boškane otac.“-u doktorovom glasu osjećala se radost zbog vijesti koju im saopšti.

Boškan je ljubio svoju Daru. Nije mogao zaustaviti suze. Jecao je. Dara nije ništa govorila samo su joj suze tekle niz lice.
Ljeto je brzo došlo. Dara je rodila zdravu curicu. Sreći nije bilo kraja.

Pomenuti događaj sa mašinom za savijanjen cigareta još dugo se prepričavao, ali rođenje djeteta sve je bacalo u sjenu. Tek ponekad bi stariji ispričali priču o Boškanu i njegovoj sreći, a mašina je polako odlazila u zaborav. Kamo joj je i bilo mjesto.



Pozdravlja vas mandrak72, tefter tehničar priča koje polako blijede.
[ Priče iz Desetog sela ] 23 Januar, 2010 18:10
Novi dan je bio uveliko na radnom mjestu. Mrtva tišina opirala se šuškanju posteljine dok sam se okretao na postelji.

Po prozoru su udarale teške kišne kapi u neravnomjernim naletima.
Osjećaj zadovoljstva bio je tim veći dok sam se ušuškavao ispod pokrivača. Nisam uopšte žurio da ponovo zaspem. Slušao sam taj šapat. Taj tihi razgovor noći i hladne decembarske kiše.
Na granici polusna na momente bi mi se učinilo da jasno čujem njihov razgovor.

„Imaš li namjeru da potopiš svijet?“-upita noć.
„Naprotiv. Koristim priliku da se još malo protegnem. Snijeg samo što nije. A gdje snijega ima meni mjesto nije.“-odgovori kiša.
„Dobro je onda već sam pomislila da potražim kožun od dima da se zgrijem.“-vidno opuštenija noć odahnu.
„Nego jesi li gdje usput sreo zoru. Kao da imam neku blagu groznicu.“-požali se noć kiši.
„Ma jok. Nikome se ne napušta topli topal ležaj u ovakvim trenutcima.“-konstatova kiša.
„A putnici namjernici?“-upita noć
„Za njih prepreke ne postoje.“-reče noć.
„Velim ti da su takvi rijetki ove noći. Ko zna...“-razgovor je jenjavao, kao da je bježao pred naletom sna.

Polako sam gubio osjećaj prisustva nesvakidašnjem razgovoru. Ugodna toplota male sobe pjevušila je davno zaboravljene uspavanke.

„Kuc-kuc.“-prekinu mi san blago kuckanje na prozor.
Pomislih da su to ipak bile kišne kapi koje su zbog mukle tišine djelovale glasno.
Par trenutaka sam osluškivao očekujući potvrdu svoje pretpostavke.

„Kuc-kuc. Kuc-kuc.“-jasno kucanje na pokisli prozor u trenu me razbudi.
„Ko bi to mogao biti u ovo doba.“-poskočio sam iz kreveta i sjeo na njegovu ivicu očekujući slijedeće kucanje.
I zaista nakon par trenutaka kucanje se ponovi. Malo tiše od prethodnog ali sasvim jasno.
Ustao sam i krenuo prema prozoru. 
Noće je bila mračna kao u rogu. 
Ponovilo se kucanje.

„Samo tren. Stižem.“- javio sam nepoznatom posjetiocu.
Otvorio sam prozor pomalo oprezno nastojeći oči prilagoditi mrklom mraku.
„Jesi li to ti Momire?“-nepoznati glas starijeg čovjeka mi se javi.
„Jesam. A ko si ti?“-upitah neznanca.

„Pokisli putnik sa koferom prepunih motiva.“-predstavi se neznanac kome nisam lice mogao vidjeti.
„To mi ništa ne govori. Ajde prođi okolo otvoriću ti vrata.“-nekakva blagost u glasu neznaca gotovo da me opčini.

Za par trenutaka na ulaznim vratima stajao je nepoznati namjernik.
„Otkud znate moje ime?“-postavih mu pitanje istovremeno mu persirajući zbog godina.
„Kad neko ima godina kao ja onda mu ništa nije nepoznato. Imaš li možda malo tople vode?“-upita me.

„Hajde ulazi. Sad ću vatru založiti. Jesi li mokar da ti nešto nađem da se presvučeš.“-sad sam već mnogo jasnije mogao da prepoznam crte lica.
Velike krupne oči zračile su nekom neobjašnjivom smirenošću i toplinom. Kao dva mala kišna oblaka obrve su se nadvile nad njih. Uredna kratka brada i sijeda kosa su bile prve stvari na koje obratih pažnju.
Kišni mantil koji je skinuo još na ulazu cijedio se od kiše, a šešir je držao još u ruci.

Ložio sam vatru i razmišljao o neznacu. Na momente sam se preispitivao da li je trebalo da ga pustim u kuću u ovo doba, ali čim bi se sjetio njegovih očiju svaka sumnja bila bi otklonjena..
Osjećao sam njegovo prisustvo u sobi. Gotovo sva soba kao da je bila puna. Neobjašnjiva svježina ispunila je prostoriju, a vatra je takvom lakoćom planula da sam bio izenađen.
Okrenuo sam se prema neznacu. Pogledom je lutao po sobi.

„Sat da li još uvijek radi?“-ustade i pođe prema njemu.
Veliki zidni sat sa klatnom godinama je stajao na istom mjestu. Neznanac mu priđe. Izvadi ključ iz džepa i navi ga takvom rutinom kao da je čitav svoj život radio samo to.
„Sad radi.“-rekoh zbunjen pitanjem.
„Dobri su to majstori bili.“-reče on i uputi se prema jednoj staroj slici na zidu
„Isti si kao tvoja majka. Mada imaš očev stas.“-reče on.
„Ko ste Vi?“-ponovo ga upitah.
„Nesreća. Putnik namjernik.“-gledao me je onim svojim krupnim toplim očima.
Neznanac se zatim grohotom nasmije.

„Ne plaši se moj Momire. Ja sam samo jedna starina umorna.“- reče i sjede na stolicu pored peći.
Vatra je već pucketala takvom snagom kao da se nije ni gasila. Njezin odsjaj kroz malu rupicu na plotni ulivao je dodatnu toplinu neobičnoj atmosferi u malenom sobičku.
Momir je povremeno upućivao pogleda prema neznancu koji je sjedio pored peći na malom tronošcu uglačanom poput kakvog sjajnog nakita.

Za tili čas Momiru se učini da neznanac spava. Podigao je pogled. Neznanac je sjedio na tronošcu. Zatvorene oči davale su privid da spava, ali Momir je bio siguran da mu se pričinilo.
Pored njega stajao je neveliki izlizani kofer braon boje sa velikim kopčama i kajišima koji su se preko njega protezali krajnjom snagom pokušavajući da obuzdaju unutrašnjost nepoznatog sadržaja.

„Šta li nosi u njemu?“-pomisli Momir.
„Motive, moj Momire.“-prenu ga neznačev glas.
Kao naglo razbuđen hladnom vodom Momir se prenu.
„Kao da mi misli čita.“-uplaši se Momir svoga otkrića.
„Ko je on? Šta traži od mene?“-pitanja su sustizala jedno drugo.
„Lakše Momire. Imaš čitav život pred sobom. Ja svoj provedoh gonjen motivima. Mnogo sam svijeta vidio, svašta doživio, a niti sam imao više kad sam polazio niti  sad imam manje kad sam stigao. U kofer bi stalo.“-reče mi u jednom dahu.
Nisam baš najbolje razumio sve što mi htjede reći te prećutah očekujući da nastavi.

Tako i bi. Nakon par trenutaka za koje mi se čini da bi bilo dovoljno da muha pređe pješaka preko štrika zategnutog iznad peći nastavi neznanac.
„Voda vri.“-primjeti on.

Vještim pokretom iz kofera izvadi nekakav zamotuljak. 
Ustade i priđe prokuvanoj vodi i kroz prste ispusti nešto nalik čaju. Prijatan miris ispuni mali sobičak poput himne u maloj učionici.
Metalno lonče nosio je u rukama iako je bilo gotovo vrelo netom skinuto sa šporeta. Svakim svojim gestom još više je okupirao moju pažnju.
Zastao je pored prozora. Pogledom je zurio u mračnu noć iz koje je netom izronio.

„Baš kao i noćas padala je kiša.“-otpi gutljaj vrelog napitka.
Nakon male stanke dok je kiša sve jače sapirala prozore neznanac nastavi.
„Osim gladnih očiju, širokog neba i puste ravnice ne imadoh do kofera ovog ništa više. Nisam bio siguran ni da li mi je potreban. Ipak moraš imati nešto pored sebe. Inače niko te neće shvatiti ozbiljno.“-obema rukama primaknu lonče te otpi jedan kratki gutljaj.
„Kofer veliš?“-više je zvučalo kao pitanje nego konstatacija.

Okrenu se prema meni gledajući kroz mene. Osjećao sam njegov pogled kao zrake sunca koje se provuku pored zavjese pa ujutru peku lice.
„Nisam ga nekoliko godina otvarao. Sve što imao sam ispunilo je moja čula. Miris procvjetale trešnje, zrele dunje. Blagi drhtaj koji me tresao dok bi se jutrom na bunaru umivao s početka proljeća, šapat vatre tek založene peći, miris sušena sijena.“-reče.
„A motivi?“-upitah.
„Motivi su polako zauzimali svoje mjesto.“-reče mi on te se ponovo okrenu prema prozoru.

„Kiša kao da prestaje. I bilo je vrijeme.“-nastavi.
„Motivi za šta?“-upitah ga.
„Za povratak.“-reče neznanac te se ponovo okrenu meni.
„Nije ih bilo mnogo?“-upitah ga.
„Ne znam, rekoh da ga nisam otvarao nekoliko godina.“-slegnuo je ramenima.

„Jesi li se bojao da možda ne griješiš?“-sjeo sam za stol.
„Taj me je motiv tjerao naprijed, kofer da ne otvaram, sva čula da otupim.“-nastavi dalje.
„Sve te godine. Ustvari ko ste vi?“-ništa mi nije bilo jasno sa neznancem osim da je davno otišao.
„Sve te godine bio sam samo putnik dok kofer ne otvorih.“-reče te popi još jedan veći gutljaj toplog napitka.
„Kad ste otvorili kofer šta se zaista desilo?“-nastavih sa pitanjima.
„Izgubio sam sve i dobio mnogo.“-reče mi neznanac.

„Ne razumijem.“-gledao sam blijedo u njega.
„Sav moj život bio je u njemu. I nije bilo ništa kao što rekoh, a opet dobio sam sve.“-sjede pored mene.
„Gomila prolivene žuči, popločala je moje staze. A na takvom putu to nikako nije dobro. I najmanja poledica učini klauna od nas, s tim što nam uopšte nije nimalo smiješno.“-zastade na trenutak.

„Britvica. Britva sa drškom žuto braon boje nikad upotrijebljena. Poklon od oca na samrti. Nisam želio da njegov osmijeh prepoznam na svom licu dok se jutrom brijem. Pustio sam bradu. Nabavio trimer da jasno obilježim granicu između putnika i lutalice.“-nastavi vidno uzbuđen.

„Nisam od njega htio čuti pitanje o sinu uzaludnom. Bilo bi to bolno u nepoznatom svijetu u kome nećeš čuti pitanje. „Kako je Milutine?“. Niti jedno puko Zdravo u gradskom autobusu dok je vozio vagone prepune tišine donjeg toka Dunava, licu što hranilo je glad kiflom i jogurtom.“-prekide svoj monolog ispunjen tugom.

„Tabakeru. Milion puta mi je zamirisao kao dukat žut duvan dok sam u teretnim vagonima gutao nepregledna polja duvana, pšenice i pamuka. Nisam smio da je pogledam da u njoj ne vidim odraz zbunjenog i bijesom obuzetog davljenika na dalekom jugu. Bojao sam se boje očiju koju bih vidio. Ti nikad nisi osjetio ništa slično.“-reče i pogleda me kao more plavim očima.

„Ključ. Ključ za sat.“-rekoh
„Da ključ.“-iz džepa izvadi ključ i pruži mi ga.
„Mislio si da će vrijeme stati. Čekati.“-rekoh mu.
„Bio sam siguran u to. Vjerovao sam kad sat stane da će se bar neko zapitati.“-nastavi pognute glave.
„Nikad nije oprostio Milutine. Pobjegao si. Sat je ostavio kao opomenu.“-rekoh mu pomalo bijesan.
„Kod mene je bio ključ sve ovo vrijeme.“-podiže glavu gledajući u mene.

Milutin se sagnu i podiže kofer. Spremio se da ga otvori.
„Nemoj Milutine. Sad je kasno. Neke se stvari ne mogu vratiti ma koliko dugo vrijeme stajalo.“-rukom mu pokazah da ostavi kofer.
„A motivi?“-upita.

„Mislim da ih imaš isuviše. Vrijeme nije čekalo na nas.“-rekoh.
„U pravu si. Za mene ga je ostalo isuviše malo.“-reče.
„Kofer. Tvoj je. Ako ti ikad ponestane motiva, ne čekaj kao ja. Slobodno ga otvori.“-nastavi on.

Milutin je zauvijek otišao te zime. Nikad ga nisam pitao da li je sve to vrijedilo. Kofer prepun motiva još uvijek čuvam na starom orahovom ormaru. Bradu još uvijek nosim. Duvan ne tražim nit mi miriše. Tek ključem sat navijem. Nije da mu je moj ključ presudan, trudim se da me vrijeme ne pretekne.


Pozdravlja Vas mandrak72, višebojac na razboju vremena sa hvataljkama.

Hit Counter
Free Web Counter