Jutro je bilo bezazleno lijepo i hladno. Hladnoća je razbudila Jablanka. Ustao je iz ležaja i ćebetom pokrio meče koje je još spavalo čvrstim snom.
„Šta je život. U nekim normalnim okolnostima ovakva slika bila bie nemoguća.“-pomisli.

Zubato sunce svojim oštrim zubima kidalo je i posljednje daške toplote koji su ostali ispod ćebeta kojim je pokrio meče.
Dohvatio je svoj kofer ispod ležaja i otvorio ga. Ostatke hrane je spakovao u kofer. Čekao je da se i meče razbudi.
Posljednje zalihe ogrijeva unio je u objekat i razmišljao da li da založi vatru. Bilo ga je malo strah da se neće dim primjetiti iz daleka i da neće biti otkriveni. Čim je ušao u objekat primjetio je da se meče probudilo.
Prišao je do njega i kleknuo pored.

„Jesi li budan mališa? Jesi li se smrzao? I ja svašta pitam. Da zvjeretu bude zima nikad nije bilo. Hajde ustaj moramo dalje.“-pozva ga jablanko.
Meče kao po komandi ustade i protegnu se kao kakvo čeljade. Gledao je par trenutaka u Jablanka, a onda pođe napolje.
„Stani, stani. Gdje ćeš?“-pođe za njim.

Meče se nije obaziralo na njegove pozive nego nastavi pravac šuma. Jablanko nastavi hodati za njim želeći da vidi gdje se zauputio.
Hodao je zanjim stajući stopama u mečetove tragove. Vrlo brzo su duboko zašli u šumu i iz nje izbili na proplanak. Meče se povremeno osvrtalo za sobom pogledom tražeći Jablanka.
Promjena u njegovom ponašanju zbunjivala je Jablanka. Sad je znao i zašto.

Meče je Jablanka dovelo na proplanak sa bobicama. Hranom. Osjećao je da će Jablanku bar na taj način pomoći u svoj njegovoj muci koju su zajednički dijelili. Jablanko priđe mečetu koje je halapljivi gutalo bobice šumskih plodova trnjine. Jablanko primjeti i žbunove sa plodovima šipka. Učio je o njemu u školi. U restoranu u internatu kuharice su im spremale tople čajeve od šipurka kojeg su skupljali na izletima u prirodi. Skupljali su i kamilicu i razne plodove poput kesetna, oraha i lješnjaka.
Jablanko se razveseli mečetovim otkrićem.
„Pa ti se mališa već sjajno snalaziš u prirodi. Biće od tebe još i šumski car.“-milovao ga je po krupnoj glavi obraslo čvrstim i gustim dlakama.
„Zvijer u tebi budi se.“-ponavljao je Jablanko.

Ta činjenica pomalo rastuži Jablanka. Znao je da se bliži vrijeme rastanka. Priroda zove.
Jablanko je znao da neće dugo čekati na taj čas, ali neće ga moći ni odlagati.
„Možda je tako najbolje.“-pomisli i pođe da bere plodove šipurka.

Kako nije imao u šta da ih kupi trpao ih je u džepove. Primjetio je i stablo divlje jabuke koje je bilo male dalje usamljeno na proplanku. Zaputi se ka njemu.
Stablo je bilo kržljavo i maleno, ali izuzetno gusto i divlje. Jablanko se pope na njega. Na par grančica primjeti promrzle sitne jabučice koje je brzo dohvatio svojim promrzlim prstima.
Za to vrijeme meče je predano punilo želudac plavim trnjinama.

Mora da je bilo oko podneva kad se Jablanko uputi nazad prema kući. Na njegove pozive meče se ne odazva nego nastavi dalje da istražuje šumu i proplanak.
Jablanko nastavi dalje prema kući.
Stigavši do kuće odluči sačekati da meče dođe do njega pa da nastave put. Kako mečeta nije dugo bilo Jablanko odluči da nastavak puta odloži za drugi dan.
Ne gubeći vrijeme ponovo produži do porušene staje i nejakim rukama pronađe nešto suvih dasaka koje je lomio nogama i pripremao za ogrijev. Sve što je moglo da gori, aon mogao da prelomi i otkine pripremao je takvom snagom da se zano zapitati otkud tolika snaga u njemu.
Noć je bila na pragu. Jablanko je sam sjedio i još nije ložio vatru iščekujući meče.
Vidjevši da ga nema odloži vatru te se promrzao namaknu kraj peći koja je pušila i davala kakvu takvu toplinu.

„Koliko ću još ovako izdržati?“-zapita se Jablanko.
Kako god bilo Jablanko odluči da se neće u dom vraćati. Sačekaće meče do sutra, a onda nastaviti dalje.
Pronašao je neku staru zdjelicu koju je napunio snijegom koji je otopio na peći i oprao je. Nakon toga opet snijegom ispuni posudu i sačeka da se snijeg otopi te još dodade snijega.
U posudu sa ključalom vodom iz džepa istrese plodove šipka koje je danas zajedno sa mečetom brao.

Prijatan miris ispuni prostoriju. Jablanko otvori kofer sa hranom. Iz njega uze malo parče hljeba, komad pite i jabuku. Meso ostavi za meče kad dođe.
Topli napitak prodirao je u sve pore mladog promrzlog organizma. Nije bio ukusan bez šećera ali je svakako činio da se lakše muka podnese.
Mrak je bio uveliko pao kad je nakon večere primakao ležaj bliže peći i uvukao se pod ćebe. Kasno u noći probudi ga buka. Uplašeni Jablanko brzo skoči iz ležaja i ostade stajati drhteći od straha.
Po trapavim koracima zaključi da je u pitanju meče. Odmah mu bi lakše.

„Neka svoga  i u gori vuka. Šalim se mečeta.“-nasmija se sa olakšanjem iščekujući dragog mu gosta.
Ponovo založi vatru i ponudi mečetu da jede, ali on samo prihvati par plodova divljih jabučica. Jablanki se namah učini da meče neće da jede njegovu hranu da bi mu duže trajala. Takva misao natjera mu suze oči.
„Zvijer, a u duši topla.“-zagrli meče koje se već namještalo da zalegne pored peći.

Jablanko se uvuče pod ćebe i ostade razmišlajući sve dok mu san ne donese umor nakupljen u zadnjih par dana.
Novo jutro bilo je hladno. Tišinu je remetilo ravnomjerno mečetovo disanje. Jablanko ostade ležeći pod ćebetom čekajući meče da se probudi.
Kad je dobro svanulo Jablanko ustade i istovremeno meče skoči na noge.
„Jesi li spreman delijo šumska?“-veličajući svoga saputnika nekako i sam postade veći snažniji. Čvršći i snažniji.

Spakovao je ostatke večere, ćebe i staru zdjelicu u kofer.
„To bi bilo to. Vrijeme da se pođe.“-uze kofer i pođe prema vratima.
Za njim pođe i meče. Osvrnu se na kuću koja mu je par dana bila pribježište.
Bilo mu je žao napuštati kakvu takvu sigurnost i prepuštati se neizvjesnosti koja je vrlo blizu stizala u vidu gladi i hladne noći. No ipak znao je da mu nema opsatnka ni u njoj. Poslužila je baš onoliko koliko je trebalo da služi. Ni više ni manje.
Čim su krenuli meče ostade kao ukopano.

„Šta je bilo delijo čupava?“-vrati se do mečeta Jablanko.
„Je li ovo kraj puta delijo ljuta. Je li međedino jedna?“-tepao mu je svaki put drugim imenom.
Meče je gledalo u Jablanka. U njegovim očima naziralo se nešto novo. Rađali su se novi planovi.
„Momčino ja ostajem ovdje. Ovo je moj svijet. Osjećam radost dok kroz šumu hodan. Tražim hranu. Ovdje pripadam.“-hiljade riječi strujalo je iza krznenog čela nemušto izrečenih kroz tiho mumlanje i vlažne oči.
Njuškom je pokazivao na svijet koji mu je pripadao s pravom od njegovog rođenja. Svijet koji je bio mnogo manje surov za pripadnike njegovog roda od civilizovanog svijeta punog prava kojeg se niko nije pridržavao.
„Znao sam ja to od prvog dana. Ovaj trenutak se morao kad tad desti. I bolje je sad. Samo da znaš da si mi za srce prirastao junačino. Vidi koliki si samo. Ima šuma da ti se klanja. A ja moram prema svijetu u kojem žive ljudi tražiti svoje mjesto. Ovako dugo ne bi išlo moj mališa.“-Jablanko se suzdržavao da se ne zaplače.
Pomilova ga po debelom krznu i ustade.

„Zbogom. Zbogom i znaj da se pored tebe nisam ničeg bojao.“-pokazivao mu je rukom da ide.
Meče kao da je znalo. Ustade. Dodirujući Jablanka svojim tijelom oko kojeg je kružio opraštalo se meče kako je najbolje znalo. Odmaknu se par koraka okrenu se prema Jablanku. U njegovim očima jasno se vidjela divljina posmatrana kroz oči šumskog dječaka. Gorostasa.
Nakon toga meče hitro odskoči i brzim skokovima odjuri prema šumi.

Jablanko više nije krio suze. Skinuo je kapu sa glave i brisao suze koje su kvasile lice dječaka bespomoćnog u svijetu odraslih.
Jablanko vrati kapu na glavu. Uze kofer u nejake ruke i posljednji put pogleda za mečetom koje nestade u borovoj šumi.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-okrenu se i nastavi putem kojim je pošao. Putem samo sa jednim ciljem. Da postane čovjek.

Izbjegavao je prometne puteve i domaćinstva na koja je usput nalazio.
Već dobro umoran pred sam mrak stigao je do jednog domaćinstva sa velikom štalom i sjenikom iznad nje koje je bilo malo udaljenije od kuće. Oprezno je prilazio štali da ga ne primjeti pas ili domaćin kuće. Oko štale je bilo mnoštvo tragova te je lako mogao da se ušunja u štalu da ga niko ne primjeti. Kad je stigao do vrata srce je ludački udaralo. Osluškivao je ima li koga u štali.
Kad se napokon uvjerio da u štali pored ovaca nema nikoga drugog pažljivo otvori vrata i uvuče se u štalu.

Par trenutaka mu je trebalo da se privikne nam mrak u štali. Vidljivost je bila tolika da je stigao da primjeti ljestve koje su vodile na sjenik koji se nalazio iznad štale.
Za tili čas našao se na sjeniku. Odmaknuo se dublje u sjenik plašeći se da ga domaćin ne pronađe.
„Samo da prenoćim i nastavljam dalje. Ranom zorom.“-kovao je planove nesutrašivi Jablanko velikog srca.

U štali je bilo toplo od velikog broja stoke koja je tu boravila. Na sjeniku se ušuškao u jednom ćošku i potrpao se sijenom. Bilo mu je udobno i prijatno. Osjećao je glad koja ga podsjeti da bi morao nešto pojesti.
Iz kofera je uzeo koricu hljeba i komad mesa koji je nekako čuvao za kraj. Meso je bilo ukusno. Otkidao je malene zalogaje i dugo uživao u njima.
Zbog blizine ljudi bio je operazn. Umirio se i čekao je trenutak da domaćin nahrani ovce i da tek onda zaspe, plašeći se da ga ne otkrije.
Nakon toga zaspao je čvrstim snom.

Zora ga je dočekala dobro uspavanog. Dugo vremena se nije tako naspavao.
Čuo je nek glasove napolju. Jasno je raspoznavao muške glasove.

„Drži ga ti. Ja ću sa ove strane da ne umakne.“-prijeteći i pomalo razigrani glasovi uplašiše ga s pomišlju da je otkriven i da slijedi njegovo hvatanje.
„Pusti ga meni. Meni je pobjegao.“-drugi glas je očito bio raspoloženiji za hvatanje.
Jablanko se šćućurio i nije disao. Strah je ispunio svaki djelić njegova tijela.
„Znao sam nije trebalo da prilazim ljudima.“-već se kajao zbog svoje odluke da se približi ljudima.

Nakon toga jasno je začuo svinjsko skičanje. Iz glasova je razumio da i im je prase pobjeglo i da njega love.
Salvama smijeha bijaše okončano hvatanje odbjeglog praseta.
U daljini se zatim začulo njeno bolno skičanje. Nakon toga su još dugo muški glasovi nešto radili i razgovarali ali bez one užurbanosti.
Jablanko se približi daskama kojima je bila okovan štala i sjenik i između dasaka kroz šupljine jasno je vidio kako se priprema pečenica koju su lovili.
Domaćin je već ložio vatru za pečenje pečenice. Jablanko postade svjestan da se neće moći neopažen izvući iz štale te se primiri pod sijenom i tako ostade do sumraka. Domaćin je pekao pečenicu. Uvijek je bio neko pored njega. Par puta je dolazi u štalu. Pjevušio je ojkaču i neke pjesme koje Jablanko nije znao.

S prvim sumrakom ponovo su se začuli glasovi ispred kuće. Jablanko je ponovo provirio kroz razmaknute daske i gledao prizor pred kućom.
Domaćin je u sanke uprezao konje. Posebnu pažnju obraćao je na kićenje mnogobrojnim praporcima i zvoncima. Od silne zvonjave konji su bili pomalo nervozni te su stalno igrali u mjestu. To je posebno veselilo domaćina čiji su radni konji postajali gizdavi ljepotani koji su jedva čekali da povuku saonice. Iz kuće su zatim izašli supruga i troje dječice utopljene u tople bunde, sa pletenim kapama i rukavicama.

Vesela povorka ušuškana u ćebad sjedila je na slami i krenula je niz put. Žagor iz kolica nadjačavao je smijeh i veseli zvuk praporaca na konjima koji su frktali kroz nozdrve dok se od silne pare gotovo nisu vidjeli.
Jablanko vidjevši da gazde odlaze sa zapregom odluči da siđe sa sjenika na štali i produži dalje.

Ovo je bio njegov neki prvi povratak u civilizaciju. Čim je sišao pred štalu brzim koracima izgubio se niz put. U daljini se čula vriska i graja. Nedaleko od njega obasjana velikim plamenom kroz mrak nazirala se crkva. Jablanku nije bilo ništa jasno. Nikad nije išao u crkvu. Veliki broj ljudi i zaprege nagomilalo se i tisaklo u crkvenom dvorištu.
„Idem da vidim šta se tamo dešava.“-Jablanko usmjeri svoje kretanje prema crkvi.
Kako se približavao crkvi uzbuđenje u njemu je raslo.
„Mora da postoji neki dobar razlog kad se tako veliki broj ljudi okupio pred crkvom. U toj masi mislim da nikome neću upadati u oči.“-nastavi kretanje zaslijepljen ljepotom prirode i prizora.
Plamenom obasjana crkva kao da se ljuljala u ritmu kako su ljudi pjevali i plesali u kolu pred crkvom. Začuli su se i pucnji što uplaši Jablanka, ali vidjevši da se ostali ne pometaju nastavi kretanje i za par minuta stajao je u dvorištu crkve.

Svoj kofer je malo prije toga sakrio u neki žbun da manje upada u oči.
Bilo je mnogo djece koja su stalno bila u nekom trku i vrisci što je samo moglo značiti da se dobro poznaju i da uživaju. Odrasli su bili pored velike vatre u koju su ubacivali grančice i dijelove stabla drveta koje je bilo sa mnogo lišća. U dodiru sa vatrom zlaćani nakit cerov kao u bajci planuo bi bacajući na hiljade varnica koje su bježale u nebo i gubile se u hladnoj noći ispunjenoj neobičnom radošću.
Zvjezdano nebo bilo je ispunjeno milionima zvjezdi.

Nešto se čekalo. Veliko osjećao je Jablanko primjetivši kako djeca ulaze u crkvu trkom trčeći.
„Hajde mališa. Šta čekaš? Za njima. Propustićeš pijukanje.“-po ramenu ga dotaknu neki čovjek koji je ispod ruke držao suprugu.

Blagost njegova glasa ohrabri Jablanka da se zaputi za ostalom djecom. Za djecom su ulazili i odrasli u crkvu.
Atmosfera je bila prepuna ugodnog raspoloženja. Nikada ničemu sličnom nije prisustvovao. Stao je pored ostale djece. Nešto se čekalo.
Sveštenik sa bradom i prijatnim crtama lica pred djecu je na prostrto sijeno bacao iz ruke nešto nalik na bombone, orahe...
Vidjevši da se istog momenta sva djeca bacaju na poklone koji su se gubili pod debelom naslagom sijena Jablanko se osvrnu tražeći pogled gospodina koji ga uputi za ostalom djecom.
Primjetio ga je. Kao da dobi odobravanje od njega te se i on sam baci za ostalom djecom. Vješto je prebirao po sijenu. Bilo je svega.
Bombona u sjajnom papiriću, oraha, lješnika i badema. Brzo je napunio džepove i ustao sa ostalom djecom.
Veselje se nastavilo i napolju. Djeca su se igrala bez stroge kontrole roditelja.

Jablanko je stajao malo po strani. Nije se odlučivao da se upusti u igru sa djecom. Doživljaj je bio neopisiv. Niša slično nije doživio. Kao u transu čas bi gledao u crkvu, čas u razigranu djecu, a potom u raspoloženu i veselu gomili starijih. Mnoštvo zaprega nakićenih grančicama cerića, zlaćanim praporcima i zvoncima davalo je poseban ugođaj čitavoj atmosferi. Gotovo nestvarna, bajkovita ljepota pred njegovim očima učinila je da se in osjeti dio te velike atmosfere.
„Mileva, znaš li ti čiji je onaj mališa, sa pletenom kapom u zelenoj bundici. Nešto mi je mepoznat.“-blagim glasom obrati se supruzi lokalni lugar.
Njegov pogled malo, malo pratio je neobčnog dječaka kojeg je ohrabrivao da uđe u crkvu na pijukanje.

„Biće da je nečiji gost u selu. Ne znam Miloše. Čini se da nije iz našeg sela.“-kriomice je pogledavala na nepoznatog dječaka sa pitomim očima koji je stidljivo stajao po strani.
Miloša je peklo saznanje da nikad neće imati svoje djece. Godine pokušaja da dobiju dijete nisu urodile plodom. No to ga nije ni milimetar pokolebalo da još više voli svoju Milevu. Stasiti lugar je pogledom upijao nepreglednu dječiju igru. Boljelo ga je tu u prsima, ali nikad o tome nije htio pred Milevom plašeći se da će je povrideti, da će bar malo naslutiti da je i ona malim dijelom kriva zbog toga. Nikad joj zbog toga nije mogao ni mrvicu zamjerti.
Prošla je sa njim mnogo šta. Činili sve što je medicina zana i umjela kazati, ali njima jednostavno nije bilo suđeno da budu nagrađeni rođenjem djeteta.
I pored toga vjerovali su da za sve postoji neki razlog. Vjerovali su u Bog stvoritelja i njegovo dobro djelo. Vjerovali su u ljubav. Vjerovali su jedno u drugo.
Mileva je bila domaćica kakva se samo poželjeti može. Znala je za svu bol koju je Miloš krio od nje, pa mu nikad nije htjela staviti do znanja da i nju mnogo boli što nije majkom postala. Često bi pekla kolače i dijelila dječici koja bi prolazila pored njihove kuće na izlazu iz sela. Djeca su je voljela. Voljela su i Miloša koji nikad nije odbijao da im ispriča koju priču, a on je to umio bolje od ikog.
„Lijep mališan. Kao i sva djeca večeras.“-konstatova Miloš i povede Milevu kolo.

Proslava Badnje večeri potraja do duboko u noć. Vidjevši da se narod polako razilazi i Jablanko pođe da potraži smještaj za prenoćište. Vukao je svoj kofer za sobom. Već je bio na izlazu iz sela. Zaprege nakićenih konja sa saonicama nestajale su u noći. Jedna bajka polako se privodila kraju, a Jablanko je već bio u svijetu surove stvarnosti.
Na izlazu iz sela primjeti jednu kuću sa malom štalom malo odvojene od puta.
„Možda bi ovdje mogao da zanoćim?“-pažljivo je osmatrao okolinu.

Nikoga nije bilo. Brzim koracima ušunjao se u štalu. Osjetio je toplinu blaga koje je spavalo odavno.
Tražio je mjesto gdje bi mogao zanoćiti. Kako je štala bila mala jedino preostalo mjesto gdje bi mogao da se smjesti bile su jasle. Bilo je odveć kasno da traži dalji smještaj dalje. Noć je uveliko carevala putevima i drumovima.
„Moraću rano da ustanem, prije nego domaćin dođe u štalu.“-pomisli Jablanko.

Premotavao je događaje kojima je prisusutvovao ispred crkve. Posebno zadovoljstvo predstavljalo mu je to što je bio među ljudima, aniko nije ton na njega povisio ili poprijeko pogledao. Sjeti se toplog i blagog glasa čovjeka koji ga dotaknu po ramenu i uputi u crkvu. Dječije vriske i igre.
Sjeti se nakupljenih bombona, oraha i lješnika. Iz kofera izvadi posljednji zalogaj hrane, nakon čega uze pojede dva bombona zamotana u sjajnom papiru. Sjajnijem od najsjajnije zvijezde na nebu.
Sjeti se ukrasne zvijezde koju mu je iz ruku oteo i razbio upravnik doma gospodin Badem. Sjeti se šamara i udaraca koji su pljuštali bez ikog razloga. Udaraca zbog kojih se sad i nalazi tu gdje je.
Ostavio je dva bombona i nešto lješnika i oraha za naredni dan. Bombone je stiskao u ruci dvije sjajne zuvijedzde koje su ga čuvale i grijale. Činilo mu se da ga griju poput mečeta.
„Gdje je sad meče. Je li gladan delija čupava.“-nasmija se na momenat.
Ušuškan u ćebe u jaslama Jablanko je zaplovio u svijet snova.

I pored toga što nisu imali poroda u domu Miloša i Mileve uvije sa radošću dočekivan je Božić. Sa tugom bi iščekivali da se na vratima pojavi Položajnik. Njihovoj radosti ne bi bilo kraja kad bi neko iz sela poslao dijete kod njih. Posipali bi ga žitom, davali mu badnjak kojim bi džarao po vatri ponavlajući. „Koliko varnica toliko sreće u ovom domu, koliko varnica toliko parica, koliko varnica toliko jaganjaca....“. Bogato darivali.
„Idem da obiđem blago u štali dok pripremiš hranu.“-Miloš ogrnu kožun i uputi se u štalu.
„Čekaj, uzmi fenjer još nije svanulo.“-Mileva mu dodade upaljen fenjer.
Miloš je brzim koracima stigao do štale.

Ušao je u štalu i posmatrao svoje blago. Nikad nije sebi uzeo hrane da jede, a da prije toga nije nahrani stoku. Tako je bilo i ovog Božića.
Uzeo je sijena i spremao se da napuni jasle za blago kad mu pogled ostade prikovan na klupko skupkjeno u jaslama.
Približio je fenjer pokušavajući da prepozna šta bi to moglo biti. Ispod ćebe izvirivala je poznata pletena kapa sa kićankom.
Tiho se povuče i preko dvorišta otrča do Mileve.

„Mileva, Mileva. Daj još jedno ćebe i samo požuri sa mnom u štalu. Budi tiho.“-sav ustreptao objašnjavao je Milevi šta da radi.
Za tili čas bili su u šatli. Zajedno su se približili jaslama.
„Da li ti je poznata ova kapa što izviruje ispod ćebeta. Samo tiho.“-upita je.
„Onaj dječak za koga si me pitao. Bar mislim, ali šta on radi u jaslama.“-upita ga Mileva.
„Pokrijmo ga da se ne bi smrzao. Ja ću pripaziti kad se probudi pa ću ga dovesti u kuću da jede s nama.“-Miloš predloži Milevi.
„Dobro odoh ja sve pripremiti, a ti njega probudi, ako se raspava. Cicvara nije lijepa kad se ohladi..“-Mileva otrča prema kući.
Miloš ostade sam u štali pored dječaka. Pažljivo je otkrio malo ćebeta da se još jednom uvjeri da je to isti onaj dječak kojeg je juče spazio pored crkve.
„Jeste on.“-pomisli Miloš gledajući usnulog dječaka kako leži čvrsto u rukama držeći bombone u sjajnom papiru.
„samo ti spavaj mališa.“-više za sebe ponovi Miloš te ga pokri još jednim ćebetom.
Nedugo nakon toga protezanje u jaslama prenu Miloša. Vidio je da se mališa budi.

Ugledavši čovjeka kako sjedi pored jasala Jablanko se uplaši.
„Gospodine, odmah ću ja. Samo sam okasnio pa sam prespavao u jaslama. Odmah ću ja otići.“-sav uplašen i zbunjen poče Jablanko da ustaje.
„Polako mladiću. Idemo malo do kuće da se zgriješ. Ništa se ne boj. Hajde ti sa Milošem.“-pozva ga sobom u kuću.
S vrata Mileva ga posu sa pšenicom. Jablanko se izenadi. Sve mu je ovo bilo novo. Nije se baš snalazio.

Nekoliko trenutaka kasnije već je sjedio za stolom. Potanko je pričao svoju priču domaćinima koji su pred njega iznosili svakojake đakonije i hrane.
Mileva je malo malo ustajala od stola i krajem marame da Jablanko ne vidi brisala suze praveći se da nešto radi. Miloš je to primjetio. Pogledavao je na nju. Pogledom kao da ju pitao.
„Šta ti misliš Mileva. Da razgovaram sa malim da ostane kod nas.“-pogled je govorio više od hiljadu riječi.
Njen pogled bio je potvrdan.

„Jablanko stvari ovako stoje. Mi nemamo svoje djece. Da li bi želio da živiš kod nas, naravno mi bi sredili sve što je potrebno......“-kao u transu nizao je Miloš riječi osjećajući da se guši od sreće.
Mileva je istrčala napolje. Zahvaljivala se Bogu na iznenađenju kakvog je samo u snu mogla poželjeti.
Jablanko je zbunjeno gledao na sreću ljudi oko sebe.
„Sinoćnje čudo se i dalje nastavlja. Hvala ti Bože.“-pomisli Jablanko.


Pozdravlja Vas mandrak72, čvrsto uvjeren u Čudo života. Mir Božiji Hristos se rodi.