TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.
U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.
„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.
Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.
„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“
„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.
Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.
U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.
„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.
„Jel misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.
Radnik se zbuni i na momenat zastade.
„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.
„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.
„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.
„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.
On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.
Jašar izbeči oči.
„A životinje?“
„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.
Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.
„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.
„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“
„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.
„Ali zašto gospodine?“
„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.
„Kakve veze ima on sa svim ovim“.
„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.
Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.
Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.
„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“
