Oprezno poput mačke prilazio sam jednim napola otvorenim vratima odakle su dopirali glasovi. Stao sam iza vrata. Sa drugog kraja hodnika dopirali su koraci i tihi glasovi.
Nisam imao vremena da se vratim nazad. Panično sam tražio rješenje.

Boginja sreća bila je opet na mojoj strani. Vrata prostorije otvarala su se na vanjsku stranu. Suprotno od pravca odakle su dopirali glasvi i koraci. Vrata sam u zadnjem momentu privukao sebi i sakrio sam se iza njih.
Četvorica nepoznatih nosili su velike kutije sa ručkama. Po načinu na koji su disali i po koracima zaključio sam da nose nekakav težek teret. Kroz otvor između vrata i dovratka pokušavao sam da osmotrim plejadu likova. Prepoznao sam čovjeka koji me je doveo do Jordana Pečenkovića. Njegov hladni i bezlični glas izdavao je kratke naredbe. Tražio je i izvještaje. Očigledno je bio važna karika u poslu kojim su se bavili.
„Šta je sa starim?“-upitao je jedan od pridošlih.
„Bio je nekakav tip. Očigledno ga je nešto potreslo i starog je pogodio infarkt.“-iz njegovih riječi moglo se uočiti da ga sudbina Jordanova nije nimalo potresla.
„Ko je bio tip? Je li obaviještena policija?“-upitao je došljak.
„Ma ne. Još bi nam samo falila polocija koja bi svakodnevno njuškala ovuda. To nam nije potrebno.“-bio je razložno razuman.
„A tip?“-došljak se živo zainteresovao.
„Neko njuškalo čini mi se.“-prekinuo je dalji tok pitanja novim naredbama.
„Da vidim šta ste mi donijeli. Nije loše. Za kad je dogovorena isporuka?“-upitao je nekoga od njih.
„Sutra uveče u 19:00 časova. Ja ću lično doći. Malo me ovo zabrinjava. Otkud da se sad pojavi neko njuškalo.“-poznati glas prenuo me je.
„Taj glas se ne zaboravlja.“-pomislio sam.

Do tog momenta nisam ga čuo.
„Momci vidimo se.“-glas Bebinog muža odzvanjao je hodnikom.
Čvrstim korakom krenuo je ka vratima. Izašao je iz prostorije i brzim koracima izgubio se u pravcu odakle su maloprije četvorica nepoznatih donijela sanduke.
Nakon njegovog izlaska iz prostorije se još čulo kako su otvarali sanduke ali nisam mogao da ih vidim. Čula su se vrata koja su se otvarala i zatvarala.
„Šta ćemo sa nuškalom?“-opet onaj glas od maloprije pitao je.

„On je moja briga. Hajde pakujte i sklanjajte sanduke. Požurite nemamo čitavu noć pred sobom.“-nekuda mu se žurilo.
Nisam smio ni momenta više ostati. Na prstima sam otrčao do vrata od garderobe, šmugnuo unutra, zatvorio vrata i naslonio se na njih. Srce mi je ubrzano lupalo.
„Valjda neće ovamo.“-prostrujalo mi je kroz glavu.

Panično sam tražio pogledom po prostoriji mjesto gdje bi se mogao sakriti. Svi ormari imali su katance na vratima, osim jednog.
Brzo sam došao do njega i otvorio vrata. U njemu su bila sredstva za čišćenje i metle.
Ušao sam u njega i zatvorio vrata. Nešto sam oborio i tup zvuk ispunio je prostoriju.

Strah me je obuzeo. Ipak njih je više, a ne bi bilo dobro da me pronađu. Imao sam oružje , ali nerado bih ga potezao. Samo u slučaju krajnje nužde.
Otvoriše se vrata prostorije. Upališe svjetlo u prostoriji koje je prodiralo kroz šupljine oko vrata i u sam ormar. Prestao sam disati.
„Šta bi to moglo biti. Pogledajte malo okolo. Šta je sa prozorom?“-pitao je vođa ekipe.
Brzim koracima jedan priđe prozoru.

„Prozor nije bio zatvoren. Mora da je promaja.“-konstatova neki duboki glas.
„Hajdemo. Zaključajte sva vrata i provjerite sve prozore. Neka obezbjeđenje pojača budnost ovo dana dok ja ne procijenim drugačije.“-vođe ekipe je već izašao iz prostorije.
Nakon njega i ostali su izašli iz prostorije. Jasno je čuo ključ koji je zaključao vrata. Isti zvuk čuo je par puta, a onda se sve umirilo.
Sačekao sam još par trenutaka, a onda sam odahnuo i izašao iz ormara.

Bilo je suviše kasno da bih pratio Janjetović Slobodana, Bebinog muža koji je ko zna gdje već stigao. Bilo je vrijeme da razmislim o sebi. Nisam bio u zavidnom položaju.
Obezbjeđenje je vidno ažurnije obavljalo svoj posao. Kroz prozor sam ustanovio da su bila uključena sva svjetla oko objekta.
Šansa da neopažen izađem iz objekta svedena je na nulu.

Hiljadu misli i pitanja kopkalo me je. Da li da pokušam da provalim vrata prostorije i vrata prostorijr u kojoj su odložili robu. Da pokušam da bježim kroz prozor ujtro prije svitanja kad otupi pažnja obebjeđenja. Šta je „roba“. Kuda sa njom idu. Bio sam blokiran. Sačekaću jutro.
Sjeo sam na pod pored vrata. Sjedio sam nekih pola sata. Hladnoća je bila moj najveći neprijatelj.

„Koraci!“-prenuše me koraci koji su se čuli hodnikom.
Odlučni ženski koraci na štikli približavali su se vratima. Bilo je kasno da se skrijem u ormar. Stao sam uz vrata leđima okrenut zidu i spreman na najgore.
Koraci su zastali pred vratima.  Ključ u bravi sablasno je šklocnuo. Trougao svjetlosti iz hodnika ispuni prostoriju.
Jedna sjenka šmugnu u nutra i brzo zatvori vrata.
„Ne plaši se!“-poznati ženski glas tražio je od mene da se javim.
„Tu sam!“-odmah sam se javio.

Bila je to Marija. Supruga sad već pokojnog Jordana pečenkovića.
„Kako si znala da sam ovdje?“-pitao sam je.
„Meni ništa ne može promaći. U momentu kad si bio kod Jordana, ja sam trenutak prije tebe izašla u malu prostoriju za koju je znao samo moj muž. U toj prostoriji postoji video nadzor kompletne pekare i svih prostorija. Na monitoru sam pratila Vaš razgovor. Pratila sam i mnogo šta drugog u međuvremenu. Primjetila sam i tebe kad si ušao u objekat. Čekala sam da se sve završi da dođem po tebe.“-očigledno da nije imala protiv mene.
Nisam pokušao da se pravdam. Tražio sam izlaz.
„Kako mogu da izađem odavde? Naravno neopažen.“-tražio sam izlaz.
„Ja ću ti pomoći, ali pod mojim uslovima. Odmah da znaš da u svakom momentu mogu da uključim alarm. Ipak ja sam za saradnju.“-pronicljivo me je gledala.
„Nemam ništa protiv.“-zadovoljno sam izrazio želju za saradnju.

„Idemo.“-otvorila je vrata i šmugnula u hodnik. Isto sam i ja uradio. Dugačkim hodnikom došli smo do lifta. Bešumni lift vozio me je na mjesto gdje sam danas  već jednom bio.
Ušli smo u kancelariju. Nakon toga ona je pritisnula neki neprimjetni taster koji se aktivirao nogom ispod radijatora.
Kompletan jedan uski zid odškrinuo je vrata tajne prostorije. Marija je ušla unutra i brzo počela da vadi VHS kasete sa snimkama kamera video nadzora na kojima se moglo ustanoviti da je ona danas bila tu, kao i VHS kasete na kojima se mogao prepoznati Miloš. Nakon toga VHS kasete je strpala u neku veliku papirnatu vrećicu, izašla je iz prostorije i prije toga ugasila kompletan video nadzor. Ponovo je zatvorila vrata tajne prostorije.
„Sad možemo ići.“-u njenom glasu se dobro vidjelo da je znala šta radi.
Ponovo su ušli u lift i vozili se jedan sprat niže. Vrata su se otvorila i bili su u podzemnoj garaži. Hitrim koracima uputila se do velikog BMW-a sa zatamnjenim staklima.
Slijedio sam je bez pogovora.

Upalila je automobil, daljinskim upravljačem otvorila je vrata garaže i automobil je trnutak kasnije lagano jezdio prema kapiji.
„Ništa ne govori. Samo sjedi i kimni glavom ako te neko nešto bude pitao.“-davala je kratke upute.
Bojao sam se da će me prepoznati portir na kapiji. Srećom bio je neki drugi portir. Čim je prepoznao automobil gazdaričin, mahnuo je glavom da prođe. Srce je prijetilo da mi potrga košulju.
Nakon par trenutaka automobil je bešumno jezdio ulicom.
„Gdje ti je auto?“-upita me.
„Sad tek ne mogu da ga zovem autom. Odmah slijedeća ulica.“-odgovorih.
Ubrzo je stala.

„Miloše. U ovome smo do guše i ti i ja. Vrlo brzo će pronaći tajnu prostoriju i ustanoviti da nedostaju VHS kasete, kao i da je neko isključio video nadzor. Neće im biti mnogo potrebno  da saberu dva i dva. Portir me je vidio. Mislim da me neće dirati dok ne prođe sahrana. Nazovi me poslije sahrane, ali ozbiljno ti govorim. Čuvaj se Crnog. Njega si već na neki način upoznao.“-očigledno da je mislila o čovjeku koji me je vodio do Jordana..
Pružila mi je vizit karticu.

Izašao sam i automobila i gledao dok je nestajala velikom brzinom niz ulicu. Miris njenog parfema još dugo je lebdio hladnog novembarskog jutra.
Pogledao sam na sat bilo je 05:10. Krenuo sam prema automobilu. Još uvijek je bio na istom mjestu. Upalio sam ga i krenuo sam prema stanu.
Istog momenta kad sam krenuo jedan automobil je krenuo za mnom Nisam ga primjetio do semafora. Ne bih ga ni onda primjetio da nije krenuo za mnom kroz jednosmjernu ulicu koju sam koristio kao prečicu do stana. Nisam ubrzavao svjestan da moj stari automobil nije za trku.
„Smiri se. Smiri se.“-gušio sam povišeni adrenalin. Ubrzo sam opet izašao na glavnu ulicu.

„Dobro je. Valjda neće ništa pokušati u prometnoj ulici.“-brzo sam tražio načine da se oslobodim automobila koji me je pratio.
Onda sam se sjetio velikog tržnog centra koji je radio svu noć. Imao je izlaze sa svake strane objekta. Autom sam se uputio u tom pravcu.
Parkiralište je bilo poluprazno. Parkirao sam bliže ulazu. Hitro sam izašao iz automobila i požurio da uđem u objekat.

U tom momentu automobil se parkirao. Ja sam već bio unutar objekta. Tražio sam da se zaklonim iza polica sa robom odakle bih imao mogućnost da osmotrim osobu koja će ući poslije mene.
Našao sam dobar položaj iza polica sa dnevnom štampom i časopisima.

Prelistavao sam neki časopis i krišom osmatrao ulaz.

        -  nastaviće se  -