„Nisam prva koja je ostavljena.“-u glasu kao da se osjećala rezigniranost.
„Ne znam šta me čeka sutra. Znam da ne bi trebalo da sam tako razočarana. A ne tako davno situacija je bila sasvim drugačija.“-zamisli se i odluta pogledom.
Odavno nije bilo sjaja u njenom pogledu.
Bezlična i napuštena.
Dugo je trebalo da nastavi dalje.
„Bila je to ljubav na prvi pogled. Onako visok dok je prolazio, začešljan sva sam se stresla. Ovo moje srce ludo zakucalo je brže i jače. Bubnjalo je u ušima. Kad se vratio i zagledao u mene, činilo mi se da se zemlja otvara.
Bila sam lijepa i moderna. Uostalom na takvom mjestu i ostale cure bile su takve. Rivalitet je postojao, mada smo se sve mogle zaklinjati da nije tako.
Pogledom koji bi čelik topio, a kamoli mene zaljubljenu natjerao m je da se postidim.
Željela sam ga, a u njegovim očima i sama sam čitala želju da me ima.“-zastade.
Blagi osmjeh pređe preko njenog lica još uvijek lijepog, ali nekako tužnog.
„Naš drugi susret bio je sudbonosan. Prišao mi je. Osjetila sam njegov vreli dah na sebi. Njegove oči blistale su.
Nakon toga sve je bilo poezija. Zajedničke šetnje, izlasci. Bio je ponosan na mene, a i ja sam treperila od zadovoljstva.
Proljeće moga života bujalo je svom silinom. Svaki svoj trenutak provodila sam sa njim.
Nije se libio da preskoči ogradu, kad bi ugledao jagorčevinu.“-otvorila je dušu.
„Dugo toplo ljeto nikad neću zaboraviti. More, šetnje na rivi dok je bagi vjetar milovao palme, a šum morskih talasa donosio svježinu, noseći sve stihove i rime zapisane u spomenarima mladosti.
Zajednička buđenja, doručci pod maslinovim granama negdje u Makarskoj. Muzika maestrala na brodici u ribolovu. Stajala sam ponosna na njega dok onim svojim jakim i spretnim rukama izvlači mrežu prepunu srebrne ribe koja se kao biserje prosipa po palubi brodice dok užurbane i ispucale ruke starog kapetana vješto prebiru plijen.
Kao tren. Prođe ljeto. Mnogobrojne slike grijale su moju dušu dok sam prebirala po svim onim momentima koje sam odlučila vječno pamtiti. Kad jesen dođe.
I došla je.
Jesen.
On je i dalje bio lijep. Pristajao.
Voljela sam ga. A onda.
Primjetila sam njegov pogled. Pogled koji me je osvojio. Pogled koji znam šta znači. Opet taj pogled.
Ali na drugoj.
Pored mene. Njegov pogled lijepio se na nju.
Lijepa je i moderna kao što sam i ja bila. Sviđao se i on njoj.
Ali zar da zaboravi sve one momente koje smo imali. Znam da je mlađa. Ali nije ni on više tako mlad. Pa zar poslije toliko vremena koje je proveo sa mnom sada traži mlađu.
Tako mi i treba.“-tužno zajeca.
„Do prve kiše. A tad ni riječ da mi kaže. Pogledao me je onim svojim pogledom. Pretrnula sam, jer samo je jedno moglo značiti. Kraj. Nije plakao, gledao me je i samo ćutao. Boljelo je mene. I njega je. Zar baš mora biti tako pogledom sam preklinjala.
Nikad te neću zaboraviti čitala sam sa usana. Ostavljena.
Ostavljena, a moje mjesto zauzela je cipela za kišno i vlažno vrijeme.
A on je zadovoljno obuo novu cipelu. Išetao je sa onim zadovoljnim osmjehom i nesigurnim korakom i s kišobranom u ruci.
Zbogom. Vidimo se na proljeće. Nadam se. Oprostiću mu. Možda mi se vrati.“-zatvarala je knjigu života jedna lagana cipela od antilopa.
Pozdravlja Vas mandrak72, tihi sagovornik ormara za sudbine i obuću. U hodniku.
[ Generalna
]
16 Februar, 2009 19:45




