mandrak72

Često vođen zaludnim poimanjima o ljudima i njihovoj misiji završavao bi na stranputicama koje su na početku uvijek više obećavale nego što bi plod na krajnjoj grani mogao navući osmijeh na vječito musava lica u potrazi za nedostupnim i ukusnim plodovima ljudske civilizacije. Nakon svih neuspjeha svaki novi početak bio bi obojan tanjim premazom optimizma nego je i potrebno da se zagrize sa strašću kakva plodu i pripada.

Izmoren i iznuren na avgustovskoj pripeci potražih spas u hladovini velike johe. Kao i uvijek dok sam se smještao u hladovini pod krošnjom pogledom sam tražio najbolje mjesto i moguće neželjene individue koje po istom zadatku pohodiše isto mjesto kao i ja.

Na momenat utihnu sve oko mene. Kao da je svijet stao, a ja slučajno stao na kakav zvrk što ga pokreće pa neće da mrdne dok se ne pomaknem. Sve potraja dok se ne ugnijezdih leđima oslonjen na samo stablo johe kao krojeno za umorne putnike namjernike. Glavu zabacih nazad te tjemenom osjetih hrapavu koru u kosi.

A onda.

Prvo lagani titraj radoznala vjetra izvidnika sjuri se niz stablo i tik iznad glave zastade blago prenoseći dašak svježine koju tek u kosi prvo osjetih. Žmirio sam i svakako čekao njegov slijedeći korak. Obavijao se nekoliko puta oko stabla plašeći se bliskog susreta sa mnom. Kao dobar izviđač ponavljao je sve iskustveno naučene neophodne mjere apsolutne sigurnosti. Prenebregao je samo jednu stvar. Jednu jedinu koju nije znao o meni. Umijem sa takvima na sasvim svoj način.

Posmatrao me je taj sumnjičavi izviđač još nekoliko trenutaka, a onda kao da rukom dade znak. Osjetih to po dašku na licu koji neoprezno ispusti.

„U redu je. Naše gore list je.“

Blagi osmjeh, nevidljiv za neznance zatitra mi na usnama. Kao daleki san prenu sva moja čula.

„Sačekaću.“-odlučih.

Potraja to kratko. Kao bat čizama vojska mrava na zadatku kretanja po azimutu i orjentirima marširala je vješto zaobilazeći vlati kose. Frekvencija kretanja nije se mogla skriti. Život je ponovo potekao stablom johe koja kao da odahnu nakon dugo ne disanja. Njena krošnja s olakšanjem se opusti milujući svojim hladom sva moja umorna čula krijepeći ih i dajući novu snagu. Poteče hemija u oba pravca. Sokovi života i ovaj put uzimali su najbolje od ponuđenog. Umornoj duši na zdravlje.
Osluškivao sam stablo kako diše. Svaki udah ispunio bi krošnju koja je kao kakvo čeljade dubokim udasima uzimala vazduha nakon neka teška iskustva skupljajući i akumulirajući snagu za nove poteze i pobjede istovremeno se oslobađajući stresa.

Nisam imao ni najmanje pravo da remetim taj ciklus. Ostadoh miran i gotovo nevidljiv kao kakav pouzdan saučesnik u nekakvoj uroti. Nije me to brinulo. Bila je to riječ o životu.

Odlični međukomšijski odnosi ne bijahu narušeni mojim prisustvom kako bi trebalo. Prvi glasovi šumskih nevidljivih zviždača stidljivo zapjevaše. Prvo slabašno i tiho s nevjericom da po srijedi nije kakav drugi plan u mojoj režiji. Zatim sve jače i jače. Prvo jednoglasno, a zatim višeglasno i horski kako najbolje umiju ti nebrušeni dijamanti.

Šum pored mene.

„Neka. Da ne kvarim.“-odlučih.

Ipak neka radoznala nit zaiskri ispod očnog kapka te gotovo me bolno otrijezni kao sitan trun sa strane šlame s namjerom da mi zagorča pogled na najslađe izdanke i plodove dostupne disciplinovanoj četi čvoraka na samo njima znanom zadataku na kojem im beskrajno zavidih sve one godine djetinjstva bez snažnih krila.
Ne nisam počeo da letim kao Ikar. Više je to u domenima zadovoljstva saznanjem o dovoljnom i potrebnom. O željama i onome što drugi zovu životom.

„Na tren pomislih da si okamenjen. Izdade te samo san. Oprezno s njima ako si lovcima na putu.“

Otvorih samo jedno oko. Bio je to moj stari znanac. Kilometrima daleko od našeg posljednjeg razgovora.

„Takvim lovcima je čast ukloniti se s puta.“-gledao sam ježa zamaskiranog tovarom suvog opalog lišća kako dahće i grabi dalje.
„Postoje i tvrdoglavi.“-reče mičući sitnom njuškicom.
„Postoje i oni koji to nisu. Jedan tvrdoglav ne čini megdana.“
„Dobro veliš. Brvno je samo povod za tvrdoglave. Takvima je i polje tijesno.“-nije zastajao već se gubio put šipražja.
„A gdje naći one koji to nisu?“-upitah za njim.
„Potok mnogo više zna nego žubori. Na njega dolaze svi. Oni koji bi da piju, preskaču ili mute. Zbogom žurim.“- kao maleni šeširić na njegovoj glavi njihala se kapica od žira.

Osmjehnuh se za starim nehajnim lovcem. Nije bilo razloga da ne vjerujem njegovim instiktima lovca.

„A gdje naći potok?“

Nije dugo trebalo a prvi nagovještaj otvori mi i ono drugo manje budno oko. Bio je to zvuk. Tihi šapat gotovo nečujan, poput paprati poploča mi put kojim krenuh njegovim tragom. Bilo je blizo. Šapat je bio sve jasniji i glasniji.
Umirio sam se plašeći se da ne prekinem razgovor.
Zastao sam gledajući u potok pregrađen krupnim kamenjem radi prelaza. Tragovi i mala utabana stazica bili su najbolji bukvar za neupućene.
Potok je bezglavo jurišao na kamenje, odbijao se od njega. Omamljen udarcem vrtio bi se u krug par trenutaka sve dok se ne bi umirio i lagano se vitkim izduženim tijelom ne bi pružio preko uglačana i na oko mekana kamena kojeg postavi ko zna ko iz samo jednog razloga.

„Hahaha, ti se nikada ne predaješ. Kad ćeš već jednom naučiti. Dobra volja i lijepa riječ svaku bitku unaprijed dobiva.“
„Proteći će vrijeme i pitaću te tad. Tvoj neznani saveznik nije računao na upornost samo nama znanu. Na snagu koja se krije i kad ranu ispira.“
„Do tad će proteći mnogo vode. Gdje ćeš tada biti ti?“
„Ja ću uvijek biti sa ove strane. Izapraće te vode. Odnijeti bujice, a s kim ćeš onda bitke vojevati.“
„Ja ću tvrd zalogaj opet biti. Negdje možda u temelju kakvom biti.“
„Ako opet ko velim s kišom dođem.“
„A ja u mlin na suvo.“
„A šta tamo da tražiš?“
„Vidi i sam. Imaš mlinara pa pitaj. Hahaha.“

Bez imalo stida i ustezanja razgovor bi potrajao da ne izbasah na obale.
Žubor šapata utihnu. Samo vječita igra trule kobile kamena i potoka što se premeće kao ždrijebe na pašnjaku.

„A gdje je taj mlin? Jel pastrmka radi dole?“
„Ima dana, a ima i ribe. Ni previše ni premalo. Pitaj mačka što povazadan oblizuje brke iz velike trave.“-potok naviknut na svijet oko sebe spremno odgovori na moj upit.
„Kako do mlina?“-upitah.
„Bez mene lako, sa mnom još lakše.“-ponudi mi pomoć hladni brbljivac.

Bez riječi zaputih se za njim. Grabio je krivinama kao alpinista što ruke pruža ka izbočinama tražeći oslonac za nove korake. I ja sam grabio za njim. Nekad brže, a nekad sporije, kako je korito zahtijevalo.

„Ideš?“-upita.
„Idem, idem.“

Jurili smo na momente tako da je granje šibalo po licu prijeteći da oslika sve one prepreke koje sretoh, neizostavno na putu. Neke od njih ostaviše podsjetnike na golim listovima noge i kao nit tanke crvene linije neizostavno i nasumično iscrtane.

„Boli?“-upita.
„Hm, svejedno idem dalje. Računam biće ih još, pa ako se sad zaustavim svakako ću razmiliti vrijedi li truda, Uzdam se u tebe.“
„Ako mlinara štogod priupitaš, za kamen obavezno.“
„Razumije se.“-prihvatih.

„Ohooooj.“-odjeknu glaščina.

Odjekivalo je nekoliko trenutaka. Još uvijek živahni mlin svojim pronicljivim očicama veselo je izvirivao ispod nakrivljena šešira od šindre. Taj nahereni starčić gotovo je poskakivao i cupkao u mjestu.

„Ohoooj. Igraj mala na colove daću kola i volove,.....“

Dobro iznenađen životnošću starčića koji nije priznavao sve one godine koje više i ne brojimo dobro raspoloženje povratih na mah.
Nije prestajao da igra i poskakuje. Kao kakav usamljen seoski lola cupkao je u mjestu pružajući ruke da se s njiim u kolo pohvatamo. Ne odolih iskušenju te i ja poskočih u mjestu s rukama na bokovima započeh sitan vez išaranim nogama, vješto zaplićući  nogama da se i sam bršljan niotkud pozvan zanese te zaplesa da se sve u mjestu zaplete i izvali na leđa kikotajući se kao kakava mlada na perušanju čim bi tetka na momenat izašla poradi sebe.

„A kamen? Kamen, kamen?“-podvikivao sam na uho starkelji koji se nije dao smesti već je nasatavio po starom.
„Ohoooj. Oj moja, oj moja od sto kila gospoja,...“-pjevušio je i vrckao guzicom kako kakvim rešetom dok je mali oblak prašio i gušio se u modrom viru..
„Ehejjjjj.“-još jednom podignuh ruke kao pijan svat pored puta. Nije se ometao.

Uputih se prema žutom mačku koji je jednako revno gladio brke kako je vrtio repom kao kišobran zavrnutim. Sumnjičavo me pogleda taj prekaljeni neustrašivi borac. Pobjednik iz ko zna koliko bitki sa sjajnim debelim miševima i slaninom šarenom kao vez na čarapi Stoje Mirkanove.

„Sjajni su ti brkovi. Prekrsti li se štogođ?“-upitah ga.
„Ih.“-kao kakvo čeljade obliznu se žuti mačak.

Začkilji onim svojim lovačkim okom, nakrivi onu svoju krupnu čupavu glavu pa kao da se za tren zamisli.

„Onomad, dok je još mjesec kao na čiviluk okačen krišom drijemao u krošnji Stojanova jablana probudim ti se ja. Prigrlim i šapom primaknem neku slaninu koju upoznah obnoć na tavanu kod prije Gospave. Premjeravam je onako hirurški precizno. „Tri pune dužine brkova, a sve opet na meni jedan kroz jedan“, za sebe premjerih  još jednom zadovoljno.“-zastade pripovjedač zadovoljno sučući brkove kako nikad niko nije ispod oka pažljivo me posmatrajući.

„Odjednom ti se strese ta benasta očarapita starina, pa poče svoju ludu igru sve cupkajući i tresući tom svojom strinom da se sve prašilo. Uskomeša se potok pod njim kao da ključa u vrelom ulju. „Ćaća ga njegov“, opsovah sebi u bradu gledajući taj uzavreli kotlić riba debelih ko moja šapa pokazujući  jednom šapom na najdeblji dio druge šape. A iz vode se zapjenilo i zapušilo kako oko kakvog kotla. Oblizujem se ja tako i samo brojim. Nisam ni do iljadu stigao kad iznad mene smrknu se nebo. Zalegnem ti ja i sve šapama oči skrijem, pa onako lukavo škiljnem, a ono gore pečeni fazani lete. Kako kojeg pogledom sasječem tako pečeni bataci i krilca sruče ti se meni na glavu, a ja samo bolno jauknem al nekako od srca.“-zastade pripovjedač masnih brkova i još masnijih priča te se tako glasno obliznu da i meni pođe voda na usta.

„Sastavilo iz neba i iz vode. Udarile i ribe pečene iz pozadine, sve u kuruzovom brašnu uvaljane. Šta ću kud ću bije sa svih strana. Neda glavu dići. Nije mi druge nego glavom platiti.“-podiže ton taj nosilac spomenice i najjačih mačijih odlikovanja.

„A ja ti ni pet ni šes u proboj. Mlatim glavom nedam kožu na doboš. Grizem šta prije stignem. Čas fazana, čas ribu. Te se dohvatim bataka, zatim ribu grizem. Boj bijem znoj lijem, al ne popuštam ni pedlja. Glava samo radi tamo vamo, a zubi samo zveckaju. Kao singerica.“-otegnu se bitka ko seoska svadba.

„Al ne lezi vraže. Osjetim ti ja štap po leđima pružio se kao ruka prosjaka, pa liječi li liječi. I Najupornije buve ostadoše bez stalne adrese.“-gotovo bolno završi mačak.
„Ostavi mi kožun mrcino jedna benasta“, psovao me je i štapom ćerao moj Panto kome izjedoh i potrgah kožun kao kramača papirnu vreću.

Nasmijah se priči neobičnoj. Masnijoj i od najmasnije slanine. Tako to i biva kad stomak kroji snove.

„Idemo.“-pozva me potok.
„Samo tren. Za kamen da pitam.“
„Ja ću polako. A ti pruži korak. Imam nešto da ti pokažem.“
„Stižem za tobom.“

U mlinu bijelom od brašna i posteljine od paučine samo je veseli čiča pjevao.

„Ooo Pantelija.“-najavih se kao nezvan gost.
 
Odgovora nije bilo. Nije me čula sijeda starina.

„Živ mi i zdrav bio domaćine.“-podviknuh kraj prašnjave šubare ispod koje su se negdje uši skrile.
„Vazda bio, mladost ispratio.“-odgovori mi dal od brašna ili mnogih ljeta sijeda starina.
„Vidim melješ. Kako s ljudima?“-upitah.
„Kao onaj kamen. Radim svoj posao. Njega tjera kolo, kolo tjera voda. Mene tjera narod, narod tjera potreba. Baš kao i onog mog ludog mačka. Svako sebi i o sebi. Kako mora i kako Bog zapovijeda. Eto ovaj potok koji teče i promiče sve upliće u ćilim šaren. Pa kako se ko snađe.“-završi besjedu.

Dok je govorio gledao sam u kamen koji se stalno okretao u krug. Kao prašina sitno brašno ispunjavalo je drveni sanduk. Sloj po sloj najsitnijeg brašna punio je drveni sanduk, a starina je povremeno presipao isto u velike džakove. Nadmudrivao se starina sa brašnom. Brašno sa kamenom. Kamen sa zrnom. Zrno sa seljakom. Seljak sa zemljom. Zemlja sa sjemenom. Sjeme sa znojem. Znoj sa vodom. Voda sa kamenom. Sve u krug kao po nepisanom pravilu.

Izjurio sam iz mlina i trkom se zaputio sa zapjenušanim potokom.
Stigao sam ga prije prvih kuća.

„Vidiš. Pod onim dudom žuborio je razgovor. Poslušaj sad.“

Zastao sam i zaustavio disanje. Glas sa radioaparata bio je glasan. Red muzike zamijenjivao bi red priče i tako u krug.

„Zašto bi neko tako glasno slušao radio prijemnik osim ako nije slabog sluha?“
„I ne sluša. Ni radio stanica nije promijenjena otkako je je pokojni Grujo otišao. Jednostavno neki se ne mogu na tišinu naviknuti. Tako je i noću.“-pojašnjavao je potok koji je poprimao ozbiljnije razmjere.
„Moglo bi biti kiše, ajde da požurimo imam još nešto da ti pokažem.“

Požurili smo dalje. Konfiguracija terena bila je takva da je potok postajao širi toliko da bi bilo neophodno imati dobar odraz da se preskoči iz trka. Kuće sa obe strane potoka bile su načičkane sa obe njegove strane. Uticaj ljudske ruke bio je očigledan. Na nekim mjestima obala potoka bila je uređena, neka upasana u betonske potporne zidove. Na nekim mjestima nije bilo zidova ali ljudski pečat je bio dobro vidljiv.

„Stani. Vidiš kako neki ljudi redovno čiste obale. Neki od njih i bacaju otpatke. Neki ljudi zatim čiste obale. Neki i ne. Ali potok svakako ide svojim tokom. Donoseći i odnoseći. A vidiš sad onu ženu što čisti potok i vraća smeće i otpatke uzvodno. Uglavnom je bijesna i psuje. Komšije, prijatelje i poznanike. Smeće vraća uzvodno. Sačekaj samo koji trenutak. Kiša samo što nije.“

Zastao sam. Tišina se spustila pred pljusak Ništa se nije čulo, osim prvi krupnih kapi koje su tupo udarale u prašnjavi put. Lagano i potom sve brže. Nakon toga kao da sve živnu. Sasatavilo iz neba iz zemlje. Vrlo brzo se nije znalo odakle pada. Pluštilo je na sve strane, a vjetar je u talasima nanosio ogromne količine vode. Zaklon od guste lipove krošnje počeo je propuštati pod naletom velike količine padavina.
Nisam se sklanjao. Gledao sam promjene oko sebe koje je kiša donijela.
Po putu kao suze na licu tanki vodotoci su išarali neke nove slike i putokaze. Izlokvani put dobio je nove odraze. Značajan dio kopne bio je pokriven novim vodenim površinama, ali nije bilo nikoga ko bi to zabilježio i obznanio svijetu.
Potok nije bio više isti. Nosio je sve pred sobom. U rušilačkom nagonu odnio je nekoliko drvenih mostova i privremenih prelaza. Iščupani panjevi i razni kabasti otpatci plovili su žurno nabujalim potokom, kao da su svima htjeli pokazati kako je upravo došlo njihovo vrijeme. Stekao se utisak da su bili ubijeđeni da ništa više neće biti kao prije.
Onog momenta kad je stao prolom oblaka i kad je pljusak prerastao u blagu ljetnju kišicu, kao da je i bujica gubila zamah. Nije bilo one maloprijašnje snage i siline. Bilo je mnogo mirnije i otmenije kako dolikuje jednom od izvora i pritoka Une na putu prema Crnom moru.

Nivo vode umnogome je opao. Veliki trud mještanke koja je opet navukla gnjev ulice na sebe, bio je umnogome poništen. Iznova nove količine nanosa zapljusnule su obalu potoka ispred njene kuće. Na momente se činilo dok je u kabanici nanose otpadaka vraćala u potočno korito da se primirila i prihvatila uzaludnost vraćanja smeća uzvodno uz inat komšijama. Možda, sve do neke slijedeće prilike. Do sutra recimo kad neko očisti korito ispred svoje kuće koje će inercijom i snagom potoka nanijeti u blizini njene kuće.

„Vidio si sve. Idemo dalje.“
„Neka. Mokar sam. Milsim da sam dosta vidio. Hvala na društvu.“
„Hvala i tebi. Navrati. Znaš gdje sam.“-pozdravi me potok koji se mnogo izmjenio od onog kojeg upoznah prije toga. Bio je ozbiljniji i pod uticajem kiše snažniji i moćniji. Nije bio više toliko mutan kao nedavno.

Na putu kući zastao sam kod jednog poznanika za koga sam čuo da po cijeli dan pjeva. Želio sam saznati zašto. Vrlo brzo sam stigao do njega. Bili su u pravu. Ležao je pod nadstrešnicom i pjevao. Pozdravio sam ga.

„Čujem da već nekoliko dana pjevaš bez prestanka.“-obratih se čovjeku upalih obraza koga je starost tako izobličila da to svakako nije bio onaj isti Uroš koji je uvijek bio spreman da priskoči za bilo koji posao. Bilo da je riječ o pečenju praseta ili jagnjeta, bilo da je riječ o zidarskim ili tesarskim poslovima. Jednostavno čovjek koji je uvijek imao i iznalazio način da svojim prisustvom pomogne. Posao nije birao. Činilo da da je za njega zadovoljstvo bilo upravo u pružanju pomoći.

Ispričah mu sve o potoku što sam čuo, saznao i vidio.

„Vidiš zašto pjevam. Potok nosi svoje. Moje je još ostalo ispjevati neke pjesme. Neka potok teče. I pjesme će. Dok je glasa.“-vidno umornim glasom mi reče.

Nisam ništa dodao. Pustio sam ga da pjeva i slušao neko vrijeme.
Kako to biva potoci promiču, rijeke takođe. Uz obalu ljudi i njihovi životi. Koliko potoci pamte trenutke i ljudi momente svejedno je.Bilo je sasvim jasno da sve rijeke uviru. Sve ono što što unose izgubi se kao zrno pijeska u moru. Koji je od njih naš momenat koji ćemo ponijeti ne znam. Uroš je odlučio da ga pamte po pjesmi. Nadam se da uz pjesmu nikad neće ostati sam. Baš kao tog dana.

„Uzmi sve što ti život pruža.....“



Pozdravlja Vas mandrak72, saputnik svih onih razgovora koji traže sagovornika kakav sam i sam.