mandrak72

U banju sam stigao na vrijeme. Na šalteru za prijem pacijenata predao sam papire. Dodijeljen mi je smještaj u bungalovu broj sedam. Sa potpazušnim štakama i ličnim stvarima nimalo lak zadatak da dođem do njega.

Prilikom ulaska u bungalov imao sam susret sa prvim cimerom. U najkraćim crtama sam saznao sve o njemu, njegovoj dijagnozi i terapijama. O svojoj dijagnozi nisam pričao. Matematika je bila jasna. Dvije sobe, po dva ležaja, četri pacijenta. Znao sam da ću upoznati još dva cimera i sve što ide uz njih.

Nakon pregleda kod doktora slijedile su terapije. Dan je bio ispunjen. Moji koraci nesigurni uprkos oslanjanju na tri tačke. Četvrti oslonac nije igrao značajnu ulogu.

Poslije ručka upoznao sam i drugog cimera. Njegova dijagnoza priča je za sebe. Strijepio sam od pojave trećeg cimera. Međutim on se nije pojavio.

Nakon večere prvom cimeru ukapao sam kapi u nos. I drugi cimer je zatražio pomoć. Njemu sam ukapao kapi u oči.

Kada sam kasnije legao malo mi je laknulo.

Treći cimer se nije pojavio. Kakav bi to bio posao da je imao hemoroide?

Dobar odgoj otvara neslućene mogućnosti. Neke od njih učiniće da svugdje zabijemo svoj nos. Možda je danas odgoj samo još jedna dijagnoza u nizu. 

Onako, sve sa štakama.

Pozdravlja Vas mandrak72, Ahilova peta i šesta lička.

Potpuno mi je jasno šta znači pojam brend. Gotovo da nema dana da ne saznamo za neki novi brend. I to je u redu. Brendira se sve. I to je sasvim u redu. Nedavno sam na svojoj koži saznao kako se vrlo lako stvara novi brend. Zato krenimo iz početka.

Prijedor je lijep grad. Nedovoljno ubrzan da bi bio konkurencija Banja Luci, niti toliko spor da bi pretekao Novi Grad. Bio je negdje u sredini, onako kako je to geografija najljepše složila. Zaogrnut legendarnom Kozarom i umiven snenom Sanom. No, to nije tema ovog posta.

Krenimo ispočetka. Elem, zaradi se ta nekakva platica pa je red da se čovjek počasti uvijek nekakvim odijevnim predmetom. Povučen tom šoping groznicom put me nanese u butik sa džins pantalonama i ostalim muškim modnim dijelovima odjeće. Konzervativan kakav već jesam odmah sam se zalijepio sa farmerice Levis 501. I danas sam mišljenja da nakon njih uopšte ništa ovom svijetu nije trebalo mijenjati na tom dijelu muške odjeće. Cijena je jasno govorila da je u pitanju lažnjak, ali ko mari. Nakon što postanete roditelj, jedini brend koji gledate je onaj dostupan. Tačnije rečeno jeftin.

Bogu dragom zahvalan još uvijek nalazim veličine koje nije potrebno prepravljati ili ne daj Bože skraćivati.

Nakon što sam u mislima poplaćao sve račune, telefonske, strujne, voda, smeće, ćerki za fakultet, ostalim ćerkama za užinu, ženi za pomadu, keru za granule, ratu kredita za Peugeot,...s radošću se bacih na izbor drugog dijela nabavke.

Kao i za pantalone, izabrah duks zelenkaste boje. Prijatne i blage, bez suvišnih i nepotrebnih natpisa. Veličina odgovara. XL.

„Nećete pogriješiti. Moj muž stalno kupuje Topasa dukseve. Odlični su.“, prodavačica me ohrabri u mom izboru.

„Topasa?“

„Da, da. Topasa, turski brend.“, potvrdi još jednom.

Šta ja imam tu da mislim. Pa ako je neko već potrošio sredstva da plati dizajnere, krojače, švelje, buljumente menadžera i šanera, valjda zna šta radi. Pa ako iko zna, znaju Turci kako da zavladaju.

Kupio sam duks, zadovoljan sjeo u automobil i vratio se svome domu. Uspješna kupovina je bila iza leđa. Ali kao u svim pričama i ova ubrzo dobija svoj epilog.

Nakon samo jednog pranja, pomenuti duks nije mogao sakriti kajiš na pantalonama. U nevjerici sam malo, malo povlačio isti prema dolje, preko kajiša, ali badava. Čini se da bih to mogao da činim i narednih petsto godina, Turčin se ne bi predao. Ne bi se povukao na svoje granice. I to je brend.

A ja. Meni je ostala jedna privlačna mogućnost. Da prilikom slijedeće kupovine popustim i još jednom poslušam prodavača kako mi hvali turski brend. U tom slučaju ostaje mi pomenuta mogućnost da brendiram vlastiti brend.

Brend kratke pameti.

Pozdravlja Vas mandrak72, nedokučivi selektor vlastitog izbora. 

Geografski gledano najgušće naseljene teritorije po metru kvadratnom nisu niti metropole, niti bogate bankarske zemlje.  Ako ćemo iskreno, teško da postoji gušće naseljeno mjesto na planeti od mjesta tik uz vrata ordinacija širom domova zdravlja, bolnica i ambulanti pred kojim se tiska naš svekoliki narod.

Mjesto, gotovo ispovjedaonica pred kojom i najveće tajne popuštaju. Kao bujica provale riječi noseći pred sobom simptome, muke svakidašnje, terapije. Mjesto gdje se šapatom saopštavaju najdublje upale, teškim uzdasima virusi usvajaju, grudobolja na izvol'te iskašljava, a lomovi s koljena na koljeno iznova lome i prelamaju ko jutarnje sunce na polupunim uzorcima urina u staklenkama od vegete il' vitaminkinim flašicama gustog soka od breskve.

U toj masi uvijek se izdvaja jedna osoba. Obično započinje trijažu bez imalo ustezanja, naslonjena desnim ramenom na vrata. Uvijek osmatrajući prepunu čekaonicu, jednim uhom uvijek u čekaonici, a drugim u ambulanti. Nije rijedak slučaj da za svaku dijagnozu u čekaonici nema bar jedan takav, ako ne i teži slučaj u porodici.

„Nije lako s upalom, ko što veliš, ali upala moje prije je teža, duplo teža“, znala bi reći.

Malo po malo, podijelila bi neki savjet, lijek pokojne ujne, riječ utjehe, a zašto ne reći i pokoju oštru kritiku na račun današnjih doktora.

„Nema i neće biti zadugo doktora kao što je Marjanović. Dovoljno je bilo da te pogleda i da ti odmah kaže dijagnozu i propiše terapiju. A, ti jesi li išla kod  doktora Markovića? Jesi. Što ne kažeš? I jel ti išta rekao?“, i dalje je manirima vrhunskih skretničara teretne vagone, ophrvane obiljem uputnica specijalisti, nalaza i mišljenja komisija, postavljala onako kako i kompoziciji muke i pristaje.

„Znam ja Markovića, znam. Išla moja seja kod njega pola godine, i ništa. Džab, džaba milošte nosila. Bolje se ti drži doktora Guzine, taj što ti reče to ti je.  Aferim.“

Nakon što bi dotičnu prozvali, teške volje se odvajala od vrata, valjda svjesna gubitka teško stečene pozicije nestajala je iza vrata ordinacije.

Upražnjeno mjesto do vrata dugo vremena je bilo pusto. Takav gubitak bilo je teško nadomjestiti, znali su to i oni sa najslabijim upalama i oni sa gotovo nikakvim simptomima koji su došli po dan bolovanja.

Kako god bilo, nakon nekog vremena pojaviće se neki novi vratar s novom dijagnozom. A mi ostali, nebitni, ćulićemo uši pred ordincijom u dvadeset prvom vijeku čekajući da nas prozove sestra iza zatvorenih vrata, sve se uzdajući da je nešto konkretno jela i da glasinom nadglasa ono što se više ne može slušati.

Pozdravlja Vas mandrak72, sveprisutan i nedovoljno osmišljen za iole ozbiljniji nastup.