Jutros mi se podbočio komšija. Ne onako kako to većina čini, tek ovalš naslonjenim dlanovima na kukove, već nekako mnogo kompleksnije. Dlanovima podignutim visoko iznad kukova, gotovo do pazuha. Neprirodno.

Stoji on tako, podigao pogled prema brežuljku iznad kuće, sa suncem koje je izlazilo njemu sa lijeve strane i klati se lagano naprijed, nazad, isto kao atletičar na zaletištu za skok uvis, samo mnogo sporije. Kompleksnije.

Znam ga već dugi niz godina. Prvi mi je komšija, dolazio da pomogne kad sam kopao temelj. Njegov brat dolazio kad se pokrivala kuća. Brat mu bio posve miran, baš kao i on, samo još nekako tiši. Bili su mnogo vezani, kao da ih je majka nepovratno povezala pupčanom vrpcom. Stalno zajedno, mada nisu blizanci.

Stoji komšija. Podbočio se onako kompleksno i premjerava brežuljak pred sobom. Tako on svaki dan sve ove godine koliko nas dijeli međa. Uvijek gleda u novo brdo, polje, njivu ili baru. Na put ne obraća pažnju. Stalno traži i pretražuje. Brata traži.

Onomad stajaše pred kućom, krajičkom oka ispraćajući brata koji traktorom pođe da se parkira nakon završena posla i izgubi ga na tren. Kad se osvrnu brata više nije bilo. Tamo gdje je očekivao da ga okom pronađe četri gumena pneumatika, dva veća i dva manja, pobjedonosno su se vrtjeli iznad traktora, kao da htjedoše reći da su i oni svoje dočekali.

Gledao je zbunjeno koji tren dok ga ne prenu vriska i dozivanje majke. Ništa osim vriska majke i traktora nije se čulo. Točkovi su se i dalje vrtjeli, zlokobno, kao kad se premota filmska traka do kraja i onaj završetak kada kraj filmske trake definitivno svojim lupkanjem označava kraj. Opčinjen svjetlošću ne vidi da je već istekla odjavna špica i čuveni the end. Džaba svjetlost, gledao je pored sebe, brata da pogledom prozove, ali njega nema.

Danima poslije nesretnog događaja vrtio je isti film, ali glavne uloge nigdje ni na vidiku. Scene nemoćnog pokušaja prevrtanja traktora dok se nisu komšije pojavile da pripomognu svojim znojnim mišicama, ekipe hitne pomoći i majčinog plača promicale su ispred njegovog vlažnog pogleda, stalno iščekujući da se odnekle pojavi on. Njegov brat, zvijezda tragičnog filma. Nijem i nasmijan. Lijep kao slika.

Nikako da poveže sav onaj silni narod koji je prolazio kroz njegovo dvorište, tragove ulja i već tamne mrlje na završnoj sceni. I ona iskopana rupa, grobnica nigdje nije pronalazila suvislo objašnjenje gdje se dade brat.

Danima nije skidao pogled sa puta gdje krajičkom oka iščekivaše scenu koja nedostaje. Onu sekundu, tren nakon čega je nestao glavni protagonista. Režiser potonje drame kojoj se ne nazire kraj. Mučne epizode tišine za stolom, duboki uzdasi bolesne majke, gotovo atletski sprintovi očiju pred nabujalim potocima suza koje se ponornicama duboko usijecaju i nepovratno krune ostatke duše.

Podboči se tako komšija, rendgenski pretražuje zemlju gdje onomad pod busenom nestade njegova desna ruka i nakon toga nemilosrdno i bez duše traktorom preorava sve što se oralo. Preorava i ono gdje za vascijeli vijek plug nije ušao. Odlučan u svojoj namjeri da vrati brata, ponovi onu scenu, tren nepažnje, gdje bi podviknuo, nemušto kao naturščik. Vratio razgovor za stol, zauvijek izbrisao majčin jecaj.

Novi je dan. Komšija ne gubi nadu. Još srčanije upire plugom u tek iskrčenu brinu, preorava kilometre filmske trake. Njegovo rumeno lice bez traga umora ulazi u još jedan sumrak, jednu filmsku noć bez kraja. Jedan kraj koji nikad ne završava.

Novi je dan. Komšija ne gubi nadu.

Brata nema, a dan se i dalje ponavlja.